** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

Rudolf Steiner


GA 127
IZVORNI GRIJEH I MILOST



Predavanje održano u Munchenu, 3. svibnja 1911.






Danas je trebao započeti ciklus predavanja u Helsingforsu, no kako nas je umjesto toga karma povezala danas na ovom mjestu, bilo bi korisno govoriti o Duhovno-znanstvenim temama, a potom bi mogle biti izrečene posebne želje u obliku pitanja koja se uzdižu iz naših istraživanja u ovoj neočekivanoj prilici.



Zaokupit ćemo se mislima koje bacaju svjetlo na pitanja ljudske evolucije u vezi sa evolucijom Zemlje, i kao već često u ranijim prilikama, pokušat ćemo to proširiti na mnoga nam već poznata pitanja. Mnogo od toga što znamo, što želimo, kao što smo to već dosada i činili, osvjetlit ćemo na jedan poseban način. Možda će vam, ipak često, ponešto od onoga što vam je ostavilo dubok utisak u religioznim ljudskim osjećanjima u uobičajenim pitanjima pogleda na svijet, tako stupiti pred oči da ćete se morati upitati: Kako se to odnosi prema našim dubljim pojmovima Života i Svijeta u svjetlu Duhovne znanosti?



Za početak, želim govoriti o dva bitna pitanja koja se postavljaju pred suvremenu ljudsku dušu, iako čovjek može vjerovati da ih je odavno prerastao. Ova su dva pitanja obično označena riječima ‘Grijeh’ i ‘Milost’. Svi znaju da pojmovi ‘Grijeha’ i ‘Milosti’ igraju veliku ulogu u kršćanskom svjetonazoru. Ima teozofa koji – kako tvrde, sa karmičkog gledišta – ne obraćaju pažnju na pojmove ‘Grijeha’ i ‘Milosti’ ili na širi pojam Grijeha i Izvornog Grijeha. Ovaj nedostatak promišljanja ne može dovesti do ničeg dobrog, budući im onemogućava da prodru do dubljih aspekata Kršćanstva, kao i do drugih pitanja vezanih sa svjetonazorima o životu i svijetu. Pozadina pojmova Grijeha, Izvornog Grijeha i Milosti, beskrajno je dublja od onog što se zamišlja. Razlog zbog kojeg ta duboka pozadina nije percipirana u sadašnje vrijeme je što su istinske dubine gotovo svih tradicionalnih religija – to se odnosi, više ili manje, na gotovo sve njih u formi u kojoj sada vanjski egzistiraju – izgubljene, tako da ustvari više nijedna od njih u svojim religioznim sistemima ne nudi ono što bi odgovarajući pojmovi trebali sadržati, zaboravljeno je što bi iza pojedinih pojmova trebalo biti. Ove religijske doktrine su nerjetko sadržale nešto iole usporedivo sa onim što je u pozadini pojmova Grijeha, Izvornog Grijeha i Milosti, jer u njihovoj je pozadini sadržana cjelokupna evolucija ljudskoga roda. Naučeni smo ovu evoluciju dijeliti u dvije glavne faze: silaznu, od drevnih vremena do pojave Krista na Zemlji, i uzlaznu koja počinje sa pojavom Krista na Zemlji i nastavlja se u najdalju budućnost. Tako Kristov Dolazak smatramo događajem od izuzetnog značaja, ne samo u evoluciji čovječanstva, već i u našoj planetarnoj evoluciji.



Zašto Kristovom događaju mora biti dodijeljeno ovo centralno mjesto u kozmičkoj evoluciji? Zbog jednostvnog razloga što se čovjekovo biće spustilo iz duhovnih visina u dubine materijalnog postojanja, te mu predstoji uspeti se nazad do visina duha. Dakle imamo posla sa silaskom i uzlaženjem čovjeka. U odnosu na život ljudske duše, kažemo: U drevno doba ljudi su bili sposobni voditi duhovni život puno bliži Božanskom nego što je to danas slučaj. Bili su bliže božansko-duhovnom i božansko-duhovni život sjao je većom snagom u ljudsku dušu. Ne smije, doduše, biti zaboravljeno da je ovaj silazak u materijalno-fizički svijet bio nužan, jer dok su ljudi bili bliže božansko-duhovnom, njihova je svijest bila tuplja, više snena; bila je manje jasna, no u isto vrijeme utkana u božansko-duhovne misli, osjećaje i impulse volje. Čovjek je bio bliže božansko-duhovnom, no više kao sanjajuće dijete nego potpuno probuđeno svjesno ljudsko biće. Koliko je sišao – toliko je zadobio sposobnosti potrebnog prosuđivanja u fizičkom životu, prije svega razuma. Zbog toga se udaljio od božansko-duhovnih visina, ali je postao jasnije sebe-svjestan, našavši čvrsto uporište u sebi samom. Ali sada se on mora, da bi se ponovno približio toj unutrašnjoj točci svog duševnog života, ispuniti onim što je nastalo kroz Kristov impuls. I što je više njegova duša ispunjena Kristovim impulsom, više će se ponovo uspeti u božansko-duhovni svijet, dosegnuvši ga ne više kao biće snene, mutne svijetsi, već kao biće koje gleda u svijet sa budnom, jasnom svijesti. Mi smo već često ovo rasvjetljavali sa različitih strana.



Bliže istraživanje procesa ljudske evolucije objavljuje da je ljudsko JA to koje je omogućilo sticanje sposobnosti jasne, budne svijesti, inteligentne percepcije fizičkog svijeta čula, no i da je JA bio posljednji član ljudskog bića koji se razvio; astralno tijelo razvilo se ranije, još ranije eterično tijelo, i još ranije prvi začeci fizičkog tijela. Podsjetit ćemo se pogotovo danas da su prvi začeci razvoja astralnog tijela prethodili razvoju JA. Ako obuhvatimo neke stvari koje smo tijekom vremena već čuli, moramo prije svega reći: mora nam biti jasno da je, prije nego što je čovjek mogao proći kroz fazu razvoja JA, on morao proći kroz fazu u kojoj se sastojao samo od tri člana: fizičkog, eteričnog i astralnog tijela. No usprkos tome već je tada bio položen u proces razvoja JA; živio je unutar procesa evolucije, čekajući, takav kakav je bio, na kasnije zaprimanje JA. Ako to ispravno razumijemo, to nam omogućuje da pojmimo da su čovjeka i cijeli proces njegovog razvoja trebali zadesiti neki događaji prije nego je dobio JA član. Ovo je od ključnog značaja, jer ako je čovjek prolazio kroz fazu evolucije koja je prethodila razvoju JA, ono što se u toj fazi desilo ne može se pripisati njemu u istom smislu kao ono što se ono što se desilo nakon darivanja JA njemu pripisuje.



Ima bića koja očito ne sadrže JA-član u ljudskom smislu, naime, životinje. Ta se bića sastoje isključivo od fizičkog, eteričnog i astralnog tijela. Svatko tko to racionalno sagledava raspoznaje nešto u vezi životinja. Bez obzira na to koliku žestinu iskaže lav, npr., nećemo za lava reći ono što bi rekli za ljudsko biće: on može biti zao, on može biti grešan, on može počiniti nemoralna djela. Nećemo nikada spominjati nemoral u vezi sa životinjskim djelovanjem. Ovo je veoma značajno jer čak ako na to ne mislimo, mi priznajemo da je razlika između čovjeka i životinje sadržana u činjenici da se životinja sastoji samo od fizičkog, eteričnog i astralnog tijela, dok čovjek dodatno ima i JA-član. Ljudi su prošli kroz fazu evolucije u kojoj je astralno tijelo bilo najviši član njihovog bića. Da li im se u toj razvojnoj etapi nešto desilo na što moramo gledati u drugom svjetlu od onog sa kojim gledamo životinjsko djelovanje? Uistinu jest! Stoga mora biti jasno shvaćeno da iako je čovjek bio biće koje se sastojalo od fizičkog, eteričnog i astralnog tijela, njegova priroda nikada nije bila identična onoj životinja kakve danas poznajemo. Čovjek nikada nije bio životinja, no u drugim epohama prošao je razvojne faze u kojima je imao samo ta tri tijela – faze u kojima još nije bilo životinja u sadašnjim formama i kada su uvjeti postojanja na Zemlji bili itekako drugačiji.



Šta se u biti čovjeku desilo u navedeno vrijeme? Kako još nije bio obdaren sa JA, ne možemo mu pripisati ono što sada činimo razlikujući ga od životinja. Onome što se kroz njega uzdiglo ne možemo suditi kako bi to danas mogli, kada raspolaže svojim JA. U posljednje prijelazno doba, kada je čovjek bio pred primanje JA, odigrao se Luciferski utjecaj. U to doba svoga razvoja čovjek nije bio biće kakvo je danas, no ne može se identificirati niti sa životinjama. Lucifer mu je prišao. U to vrijeme čovjek nije mogao – djelujući iz pune moralne odgovornosti – izabrati da li slijediti Lucifera ili ne; štaviše mogao je biti uvučen u Luciferovu mrežu na drugačiji način od onog koji je primjenjiv za životinje danas. Ovo Lucifersko iskušenje odigralo se u isto vrijeme kada je čovjek bio na točci pred primanje JA-člana. Ovo iskušenje bilo je djelo za koje je čovjek sazrio prije faze razvoja JA, ali koje ja bacilo svoju sjenu na cjelokupan njegov razvoj. Tko je onda, u pravom smislu, bio grešnik? Ne čovjek kao biće obdareno sa JA. Kroz Lucifera, ljudi su postali grešni sa jednim dijelom svoga bića – dijelom u kojem, ispravno govoreći, ne mogu više danas biti grešni. U to je vrijeme, stoga, čovjek zgriješio svojim astralnim tijelom. To je korjenita razlika između grijeha kojem smo sada kao ljudi izloženi i grijeha koji je u ono vrijeme ugmizao u našu ljudsku prirodu. Kada su ljudi podlegli Luciferovom iskušenju, podlegli su mu sa astralnim tijelom. To je, stoga, čin koji pripada epohi koja je prethodila razvoju JA i potpuno je u svojoj biti drugačiji od bilo kojeg čina za koje je čovjek bio sposoban od kada je obdaren sa JA – makar u začecima. Stoga je to ljudski čin koji je prethodio ulasku JA, no bacio je svoju sjenu u naredne vremenske epohe. Čovjek je morao podleći Luciferskom iskušenju prije zaprimanja JA, ali kroz svo kasnije vrijeme bio je pod utjecajem posljedica toga čina. U kom smislu izložen posljedicama? Posljedica krivnje koja je ušla u čovjekovo astralno tijelo prije obdarivanja sa JA bila je ta što je on u svakoj narednoj inkarnaciji morao dublje tonuti u fizički svijet. Navedeni događaj, taj čin koji je obilježio astralno tijelo, dao je zamah tom silasku. Čovjek se našao na stepenici niže, i sa JA se sada uzdiže od sila vlastite prirode koje proizlaze iz faze evolucije koja je prethodila razvojnoj fazi JA.



Kako su te sile utjecale na evoluciju čovječanstva? One su izvršile utjecaj na slijedeći način. Znamo da se otprilike do sedme godine života razvija fizičko tijelo, od sedme do četrnaeste godine eterično, od četrnaeste do dvadesetprve astralno, itd. Kada je dovršen razvoj eteričnog tijela, čovjek doseže fazu u kojoj je sposoban razmnožavati se. (Nećemo sada razmatrati koje to forme poprima u životinjskom carstvu.) Kada se u cijelosti razvije eterično tijelo, ljudsko je biće sposobno nastaviti svoju vrstu. Svatko tko obrati na to malo pažnje – ne treba biti vidovit, već samo to sagledati – reći će: kada je razvoj eteričnog tijela upotpunjen, za ljudsko je biće moguće iznijeti biće svoje vrste u punom smislu riječi. To znači, kako on raste prema dvadesetim godinama, on više ne može razvijati progresivne snage. Ne može se reći da čovjek od 30 godina išta nadodaje svojim sposobnostima produženja vrste; on ih u cjelosti posjeduje čim je razvoj njegovog eteričnog tijela potpun. Šta se nadodaje kasnije? Ništa šta on sam naknadno zadobiva ne nadodaje se, budući on već u cjelosti raspolaže snagom prokreiranja čim je eterično tijelo potpuno razvijeno. Šta se, dakle, dodaje? Što se tiče punoće snage za produženje vrste, jedina sposobnost koju čovjek nadodaje je da ju pokvari, da ju oslabi. To šta možemo još zadobiti nakon punog razvoja eteričnog tijela, ne može obogatiti postojeću snagu produženja vrste, može ju samo osiromašiti. Činjenica je da kvalitete koje se stiču nakon nastupanja spolne zrelosti ne doprinose usavršenju ljudskoga roda već samo njegovom propadanju. To je posljedica utjecaja impulsa koji je prethodio grijehu nastalom u astralnom tijelu. Nakon razvoja eteričnog tijela, to znači, oko četrnaeste godine, razvija se astralno tijelo. Da, no utjecaj Lucifera je usađen u astralno tijelo! To povratno djeluje u funkcioniranje eteričnog tijela i može imati utjecaj oslabljenja snaga eteričnoga tijela, koji onemogućuje čovjeku da produži vlastitu vrstu. Drugim riječima: ono što je astralno tijelo postalo Luciferovim iskušenjem permanentan je uzrok degeneracije i nazadovanja ljudskoga roda. To je ono što se doista desilo.



Prisutno je kontinuirano ljudsko propadanje tijekom inkarnacija. Što idemo dalje prema Atlantskoj epohi, to više u fizičkom mirazu čovjeka nailazimo na više sile koje su bile djelatne u kasnija vremena. Gdje je bio onda ugrađen impuls aktiviran u astralnom tijelu Luciferovim iskušenjem? Ugrađen je u nasljeđe, uzrokujući povećano propadanje u tom procesu. Grijeh kojem se čovjek izložio sa svojim JA može povratno djelovati na astralno tijelo i može se samo kroz karmu razriješiti; no grijeh kojem se izložio prije nego je imao JA, nosi u sebi stalno djelujuću degeneraciju, propadanje ljudskog roda u cjelini. Ovaj je grijeh postao nasljeđe. I kao što je istinito da nijedno ljudsko biće ne može nešto naslijediti od svojih predaka u višem, duhovnom smislu – jer nitko nije bistar zato što ima bistrog oca, već zato što savladava ono što je potrebno da bi bio bistar (nitko nije još naslijedio matematičke principe ili slične pojmove od svojih predaka) – kao što te sposobnosti ne možemo naslijediti, već ih stičemo kroz obrazovanje, isto je tako istinito da ono što djeluje u eteričnom tijelu iz astralnog tijela, doprinosi samo iscrpljivanju sposobnosti unutar ljudskoga roda. I to je Izvorni Grijeh. Tu imamo istinsko značenje pojma ‘Izvornog Grijeha’. Izvorni Grijeh koji još uvijek istrajava u čovjekovom astralnom tijelu, postepeno se ucjepio i vezao uz nasljedne kvalitete – koje su također uključene u proces fizičke degeneracije – kao faktor u ljudskom silasku iz duhovnih visina u fizičku degeneraciju. Stoga je nasljeđe Luciferovog utjecaja bilo u kontinuiranom impulsu koji u najistinitijem smislu mora biti naznačen kao Izvorni Grijeh; jer ono što je ušlo u ljudsko astralno tijelo kroz Lucifera, prenosi se od generacije do generacije. Nema termina koji bolje odgovara stvarnom uzroku čovjekovog pada u materijalno-fizički svijet od izraza: Izvorni Grijeh, Nasljedni Grijeh. No naš pojam Izvornog Grijeha mora se razlikovati od pojma drugih grijehova običnog života, koji se u cjelosti moraju pripisati nama samima: Izvorni Grijeh moramo smatrati ljudskom sudbinom, kao nešto što nam se neizbježno nameće sa strane Vodstva Svijeta, jer ovo Vodstvo Svijeta bilo nas je dužno voditi nadolje – ne kako bi nas pokvarilo, već kako bi u nama probudilo unutrašnje snage kojima se ponovo možemo uzdići. Stoga ovaj Pad imamo za smatrati nečim utkanim u ljudsku sudbinu u cilju oslodođenja ljudskoga roda. Nikada ne bismo postali slobodna bića da nismo bili gurnuti nadolje; bili bi upleteni u mrežu Vodstva Svijeta koje bi morali slijepo slijediti. Ono što nam je činiti je ponovo se uzdići.



Ne postoji ništa što je bez suprotnog pola. Kao što ne može postojati Sjeverni pol bez Južnog, tako ne može postojati ovaj grijeh astralnog tijela bez njegovog suprotnog pola. Bez da možemo u uobičajenom smislu govoriti o našoj moralnoj krivnji, naša je sudbina kao ljudi da budemo prožeti Luciferskim snagama. U određenom smislu, ništa u vezi navedenoga ne možemo poduzeti, zaista, ustvari trebali bismo biti zahvalni što se to tako odigralo. Zaista, mi tu ne možemo ništa poduzeti. Stoga smo bili prisiljeni izložiti se bremenu za koje ne možemo u punom smislu biti smatrani odgovornima.



U ljudskoj evoluciji postoji nešto što se prema tome odnosi kao što se Sjeverni pol odnosi prema Južnom. Taj grijeh koji se u svojim posljedicama nasljeđuje, koji predstavlja grijeh u čovjeku za kojeg on u pravom smislu nije kriv, mora imati protutežu u mogućnosti uspinjanja, također bez ljudske zasluge. Kao što je bez njegove krivice, čovjek bio prisiljen na pad, tako on mora biti sposoban uspeti se ponovo bez vlastite zasluge – to znači, bez vlastitog truda. Pali smo bez da smo bili krivi i stoga moramo biti osposobljeni uzdići se bez naše zasluge. To je nužna polarnost. U protivnom bi bili prisiljeni ostati dolje u fizičko-materijalnom svijetu. Kao što na početak naše evolucije postavljamo krivnju kojoj se nisu ljudi sami izložili, tako na kraj evolucije stavljamo dar koji je u njih utkan bez njihove zasluge. Ove dvije stvari pripadaju jedna drugoj. Najbolji način za razumijevanje zašto je to tako je sagledati slijedeće.



Ljudsko djelovanje u svakodnevnom životu proizlazi iz impulsa njegovih osjeta, njegovih osjećaja, njegovih prirodnih potreba, njegovih želja; on se razbjesni i u bijesu čini što čini; ili pak voli na svakodnevni način i njegovo je djelovanje ponukano tim osjećajem. Samo jedna riječ može odgovarajuće izraziti šta čovjek na taj način čini. Svi ćete priznati da u onom što čovjek čini iz strasti, iz bijesa, iz svakodnevne ljubavi, postoji nešto što ne može biti obuhvaćeno svim apstraktnim definicijama. Samo prozaičan, učeni mozak pokušao bi definirati ono što je zaista u pozadini nekog određenog djelovanja ljudskog bića. Ipak postoji riječ koja upućuje na ovo šta prethodi određenom djelovanju čovjeka u svakodnevnom životu – to je riječ ‘Osobnost’[2]. Ova riječ sadrži sve ono što se ne može definirati. Kada zaista razumijemo ljudsku osobnost, tada smo sposobni razlučiti zašto je netko razvio ovu ili onu strast, ovu ili onu želju, ili ma šta drugo. Sve što je poduzeto iz ovih impulsa nosi osobni karakter. Kako smo samo dovedeni materijalnom životu kada djelujemo iz tih impulsa, želja i strasti! Naše je JA potopljeno u oceanu fizičko-materijalnog svijeta, sve je samo ne slobodno kada slijedi ono što mu nameće bijes, ili strast ili čak ljubav u svakodnevnom, običnom smislu. JA je neslobodno, jer je zarobljeno u klopku bijesa, strasti i sl.



Ako sagledamo sadašnje doba, naći ćemo nešto što jednostavno nije postojalo u drevno doba. Samo oni kojima nije poznata povijest i koji oskudno vide dalje od vlastitog nosa, izjavit će da je u ranijim epohama, stare Grčke npr., postojalo ono što mi danas izražavamo sa riječima koje su poznate više od jednog stoljeća – riječima poput ‘slobode’, ‘jednakosti među ljudima’, i sl. Ove riječi ukazuju na moralne i etičke ideale, kao u prvodefiniranom cilju Teozofskog Društva: ‘Oblikovati jezgru Univerzalnog ljudskog Bratstva bez obzira na rasu, vjeru, kastu i spol.’ Za nas, ljude suvremenog doba, to je ideal. Uopće nije bilo tako među drevnim Egipćanima, drevnim Perzijancima, ili uopće među ostalim ljudima drevnih vremena. U suvremeno doba ljudi slijede takve ideale i u većini slučajeva, ono što čine u ime slobode, bratstva, itd. ima apstraktan karakter. Za većinu ljudi, ono što oni mogu shvatiti od slobode, bratstva, itd. može biti jedino apstraktno definirano, jer oni osobno premalo od toga shvaćaju. Strasti se mogu naduti, za sve to, no brojni nam ljudi daju dojam da se nalazimo pred nečim istrošenim i isušenim. Ti ‘ideali’ ne mogu biti nazvani osobnima; to su apstraktne ideje, kojima nedostaje punokrvna snaga života osobnosti. Ipak pripisujemo veličinu individualnostima u kojima ideja slobode, npr., postane poput elementarne izvorne sile, kao da niče iz bijesa, ili obične ljubavi. U mnogočemu danas ideje koje se smatraju visokomoralnima mogu zavarati; no te ideje su začetak jednog velikog nastajanja. Jednako kao što je čovjek svoje JA zaronio u fizičko-materijalni svijet, čime je razvio osobnost djelujući pod utjecajem strasti, impulsa i želja, jednako tako se mora uzdići, ne samo sa apstraktnim pojmovima već sa osobnosti do visina ideja koje su još danas apstraktne. Kada do toga dođe, duhovni ideali biti će nadahnuti istom elementarnom silom koja se može percipirati u djelovanju proizašlom iz mržnje ili ljubavi u običnom smislu.



Ljudi će se vremenom uzdići u više sfere sa osobnošću. No još je nešto potrebno. Dok ljudsko biće sa vlastitim JA roni oceanom fizičko-materijalnog života, ono nalazi svoju osobnost, ono nalazi svoju toplu krv, ono nalazi pulsirajuće impulse i želje u svom astralnom tijelu – ukratko, ono se utapa u svojoj osobnosti. No sada se mora uzdići u carstvo moralnih ideala – koje više nesmije biti apstraktno carstvo. Mora se uzdići ka Duhovnome, i tamo mu ususret pritiče jedna u svakom smislu ‘osobna’ stvarnost poput one stvarnosti koja mu struji ususret dok roni sa JA u svojoj toploj krvi i pulsirajućim strastima. Sada se mora uspeti u visine bez padanja u apstrakciju. Kako, onda, dok se uzdiže u Duhovno, on može ući u nešto kao ‘osobnu’ stvarnost? Kako on može razviti te ideale na način da budu odjeveni karakterom osobnosti? Samo je jedan način na koji se to može postići. U tim visinama duhovnog života čovjek mora biti sposoban privući Osobnost[3] kao unutrašnje stvarnu, kao što je donja osobnost u mesu stvarna. Tko je ta Osobnost koju čovjek mora privući u sebe kako bi se mogao uzdići u Duhovno? Ta Osobnost nije nitko drugi nego Krist! Netko tko se izražava suprotno smisu Sv. Pavla mogao bi reći: ‘Ne JA, nego moje ASTRALNO TIJELO’ – ali Sv. Pavle kaže, ‘Ne JA, nego Krist u meni’ – ukazujući na to da kada Krist u nama živi, apstraktne ideje bivaju odjevene osobnim karakterom. U tome leži značaj Kristovog Impulsa. U Kristovom Impulsu čovječanstvo će doseći te apstraktne ideale, apstraktne ideje moralnosti i sl., opisane kao ideje koje djeluju u povijesti od mnogih povjesničara danas, no koje kao takve niti mogu živjeti niti umrijeti, jer ne posjeduju stvaralačku snagu. U odnosu na ulogu ideja tijekom povijesti, treba razumjeti da su to mrtvi, apstraktni pojmovi, nesposobni ostvariti prevagu nad civilizacijskim epohama. Jedino Život tu prevagu može ostvariti. Pred čovjekom je zadatak razvoja više Osobnosti. To je Krist – Osobnost koja biva privučena, primljena u čovjeka.



Ljudi se ne mogu uzdići prema Duhovnome samo pričajući o Duhu već samo prihvativši Duh u sebe, u njegovom živućem, Osobnom obliku kakav je prikazan Događajima u Palestini, Misterijom na Golgoti. Tako se čovjek ponovo uzdiže pod djelovanjem Kristovog Impulsa. Nema drugog načina da se u apstraktne ideje uloži snaga osobnosti osim prožimajući Kristovim Impulsom cjelokupnog našeg duhovnog života. Ako smo se sa jedne strane, kroz krivicu nastalu prije razvoja JA, opteretili onim što je nazvano Izvorni Grijeh, ako je u tome sadržano nešto za što nas se ne može smatrati u potpunosti odgovornima, tako isto nismo odgovorni ni zaslužni za činjenicu da smo sposobni privući Krista u sebe. Ono što činimo ili nastojimo činiti kako bi se približili Kristu – to pripada našem JA, i tu zaista i možemo govoriti o zaslugama. No činjenica da je Krist prisutan, da živimo na planeti kojom je On hodao i što živimo u vremenu koje slijedi nakon Njegovog događaja – to nije posljedica nikakve naše zasluge. Tako ono što izvire iz Kristovog Života kako bi nas ponovo uzdiglo u duhovni svijet, dolazi iz pozadine sfere JA i povlači nas tako neodoljivo nagore kako je neodoljivo nastala krivica bez naše krivnje. Kroz Kristov boravak na Zemlji imamo snagu ponovo se uzdići u duhovni svijet bez naše zasluge, kao što smo začeli krivnju bez našeg grijeha. Nijedna od te dvije činjenice nema nikakve veze sa našom osobnosti u kojoj živi JA, no obe su povezane sa zbivanjima koja su prethodila i uslijedila dolasku JA. Čovjek je evoluirao iz stadija postojanja u kojem je imao samo fizičko tijelo, eterično tijelo i astralno tijelo i dalje se razvija kroz preobrazbu svog astralnog tijela u Manas (Duh sam). Kao što se čovjekovo astralno tijelo pokvarilo kroz Izvorni Grijeh, tako ono biva popravljeno (iscijeljeno) Kristovim Impulsom. Jedna ulijevajuća snaga iscijeljuje astralno tijelo u istoj mjeri u kojoj je ono bilo oštećeno. To je Iskupljenje, koje se u pravom smislu naziva ‘Milošću’. Milost je komplementarna Izvornom Grijehu. Tako je Kristov Impuls omogućio čovjeku da postane jedno sa Kristom, kako je kroz Sv. Pavla rečeno: ‘Ne JA, nego Krist u meni’, što izražava sve ono što označava Milost.



Stoga govoriti o postojanju Izvornog Grijeha i Milosti ne označava nerazumijevanje ideje karme. Jer govoreći o karmi mi govorimo o reinkarnaciji JA kroz razne zemaljske živote. Karma je nezamisliva bez postojanja JA: Izvorni Grijeh i Milost, impulsi su koji leže ispod površine karme, u astralnom tijelu. Zaista možemo reći da je ljudska karma nastala kada je čovjek bio opterećen Izvornim Grijehom. Karma teče kroz inkarnacije, a prije i poslije su zbivanja koja ju prvo uvode i naknadno pročišćavaju. Prije karme – Izvorni Grijeh; i poslije – pobjeda Kristovog Impulsa, punina Milosti.



Stoga si možemo reći: sa ove točke promatranja, Duhovna znanost ima veliku i značajnu misiju, posebno u naše vrijeme. Jer kao što je istinito da je čovječanstvo tek u posljednje vrijeme počelo razaznavati u apstraktnoj formi, počelo razvijati apstraktne ideje slobode, bratstva i sl., tako je istinito da je pred nama budućnost u kojoj se te ideje više ne mogu pred nama javljati kao apstrakcije, već nam moraju prići kao životne sile. Kao što je istinito da su ljudi prošli kroz tranzicijsku fazu formiranja apstraktnih ideja, tako je istinito da one moraju napredovati do faze u kojoj dolaze do osobnog ispunjenja u njima samima; moraju napredovati do vratiju novog Hrama. To nam predstoji. Ljudi će naučiti da ono što djeluje iz duhovnih visina nije samo apstrakcija, već je to nešto Životno. Kada počnu djelovati nove vidovite sposobnosti koje će se javiti u slijedećoj fazi evolucije, kada ljudi odustanu od misli, ‘Kako dobro napredujem!’, već sa eteričnom vidovitošću sagledaju živuću snagu Krista koji će se otkriti u eteričnom tijelu – kako znamo, nekima će se to desiti do sredine stoljeća – kada počnu sagledavati Živog Krista, oni će znati da su ono što im je svojevremeno bljesnulo u formi apstraktnih ideja zaista živa bića unutar naše evolucije. Jer Živi Krist koji se prvo pojavio u fizičkoj formi – u kojoj je u to vrijeme jedino mogao ljudima donjeti dar da čak oni koji nisu bili Njegovi suvremenici mogu u Njega vjerovati – Živi Krist otkrit će se u novoj formi. Činjenica da On Živi neće tražiti dokaze, jer tada će postojati svjedoci – ljudi koji i sami doživljavaju, čak bez posebnog razvoja već sa sazrijelom vidovitošču, da su moralne snage našeg svjetskog poretka živuće realnosti, a ne samo apstraktne ideje.



Naše nas misli ne mogu ponjeti u istinski duhovni svijet, jer one nemaju života. Tek kad te misli prestanemo smatrati našim kreacijama, već svjedočanstvima Živoga Krista koji će se ukazati ljudima, tek tada ćemo za njih imati istinsko razumijevanje. Tada, kao što čovjek postaje osobnost sišavši sa JA u niže sfere, tako će on biti Osobnost pri uspinjaju u duhovne visine. To materijalističko razmišljanje ne može razumijeti. Materijalizam razumije, spremno razumije, samo postojanje apstraktnih ideala, ideala Bogova, Ljepote, itd. Da postoje Žive Sile koje nas uzdižu svojom Milosti – to tek ima za biti shvaćeno. U tome je značaj obnovljenog Kristovog Impulsa. Kada naše ideale više ne smatramo pukim idealima već kroz njih pronalazimo put do Krista, tada pomažemo napredak Kršćanstva kroz duhovnu znanost; tada će Kršćanstvo prerasti u novu fazu i prestati biti samo priprema. Kršćanstvo će samo po sebi ukazati da sadrži najveći od svim impulsa sa sva nadolazeća vremena. I oni koji vjeruju da govoriti o razvoju Kršćanstva Kršćanstvo dovodi u opasnost, vidjeti će koliko su samo bili u zabludi.



Ima ‘malovjernih’, koji se uzbune kada se kaže da Kršćanstvo krije mnogo veću slavu od do sada otkrivene. Oni za koje Kršćanstvo zaista označava veličina, to su ljudi koji znaju da su Kristove riječi ‘sa vama sam do kraja vremena’ istinite – i da znače da je On neprekidni Objavljivač Novoga i u isto vrijeme njegova početna točka i izvor. Time Kršćanstvo živi kao nešto mnogo veće od onog što mu je priznato, jer ono iz svoga njedra iznjedruje uvijek nove i žive kreacije. Oni koji uvijek govore: ‘Što ne piše u Bibliji, to nije istinsko Kršćanstvo i oni koji to podržavaju su heretici’, moraju biti podsjećeni da je Krist rekao i: ‘Imam vam još mnogo toga za reći, ali vi to sada još ne možete nositi (razumjeti)’. On to nije rekao kako bi ukazao da želi nešto zadržati od ljudi, već da ukaže da će od epohe do epohe donositi nove Objave. I to će on činiti kroz one koji su ga voljni razumijeti. Oni koji niječu mogućnost novih objava, ti ne razumiju Bibliju kao ni Kršćanstvo. Je oni nemaju uši za ono na šta je upućeno u Kristovom ukoru: ‘Imam vam još mnogo toga za reći – no pripremite se kako bi bili sposobni to podnjeti i razumijeti.’



Istinski Kršćani budućnosti biti će oni koji su voljni čuti ono što Kršćani koji su bili Kristovi suvremenici nisu bili sposobni razumjeti. Oni koji dopuste Milosti Kristovoj da se ulije u njihova srca u rastućem obilju – biti će istinski Kršćani. Oni ‘tvrdog srca’ odupirat će se toj Milosti govoreći: ‘Vratite se Bibliji, doslovnom tekstu Biblije, jer samo je taj istinit’. To je poricanje riječi koje u samom Kršćanstvu donose svjetlo, riječi koje ćemo primiti u svoja srca: ‘Imam vam još mnogo toga za reći, ali vi to sada još ne možete nositi.’ Za ljude će biti dobro kada će moći podnjeti sve više i više u smislu pripreme za uzlazak u duhovne visine. I u te duhovne visine Kršćanstvo otvara Put.





Prevela sa engleskog

Korina Korade



Usporedila sa njemačkim

Brigita Milovac



Tekst nije lektoriran

Korizma 2010. godine

[1] Lat. Peccatum originale originatum, Istočni grijeh, Prvobitni grijeh, Adamov grijeh – grijeh u kojem se nasljedno rađaju svi ljudi, potječući od Adama, koji ga je počinio neposluhom prema Bogu, a nakon što ga je Eva zavedena zmijom (Lucifer) ponudila jabukom. (op.prev.)

[2] Osobnost, ličnost, personalnost (lat. persona; grč.  ÁĚĂÉŔż˝: maska). U svom izvornom značenju maska, krinka, obrazina, krabulja, prekrivalo lica, glave ili cijeloga tijela, „kostim“ kojeg „oblači“ naše Niže JA kao sredstvo za svoje izražavanje. (op.prev.)

[3] Ovdje je riječ o Individualnosti (lat. individuus: nedjeljiv), izražaju vječne, božanske, nedjeljive, istinske jezgre, našeg Višeg Duhovnog JA. (op.prev.)

-----------------------------



--- On Fri, 4/2/10, korina.korade@rl-hr.hr wrote:


From: korina.korade@rl-hr.hr
Subject: predavanje
To: borivojbukva@yahoo.com
Date: Friday, April 2, 2010, 10:57 AM


Jedno predavanje koje je zaslužilo prevođenje:-)



"Ako smo se sa jedne strane, kroz krivicu nastalu prije razvoja JA, opteretili onim što je nazvano Izvorni Grijeh, ako je u tome sadržano nešto za što nas se ne može smatrati u potpunosti odgovornima, tako isto nismo odgovorni ni zaslužni za činjenicu da smo sposobni privući Krista u sebe. Ono što činimo ili nastojimo činiti kako bi se približili Kristu – to pripada našem JA, i tu zaista i možemo govoriti o zaslugama... Stoga govoriti o postojanju Izvornog Grijeha i Milosti ne označava nerazumijevanje ideje karme. Jer govoreći o karmi mi govorimo o reinkarnaciji JA kroz razne zemaljske živote. Karma je nezamisliva bez postojanja JA: Izvorni Grijeh i Milost, impulsi su koji leže ispod površine karme, u astralnom tijelu. Zaista možemo reći da je ljudska karma nastala kada je čovjek bio opterećen Izvornim Grijehom. Karma teče kroz inkarnacije, a prije i poslije su zbivanja koja ju prvo uvode i naknadno pročišćavaju. Prije karme – Izvorni Grijeh; i poslije – pobjeda Kristovog Impulsa, punina Milosti."

______________________

mojoj dragoj korini veliko hvala!


lp, boro