** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

Putovanje Borivoja Bukve



Tko za Borivoja i njegova djela nije čuo? Mislim da takva osoba na Planetu ne postoji. I u najudaljenijim krajevima i zakutcima svijeta ako nekoga za njega upitate znati će tko je on. Ali ovo što ću vam sada ispričati o njemu niti u snu niste sanjali a kamo li znali. Da, dragi moji čitatelji, vi njegovi poklonici, obožavatelji njegova lika i djela, i vas će ova priča ugodno iznenaditi.



Za njega kao istraživača nepoznatih predjela i svjetova, svjetskog putnika i misionara, globtrotera i pustolova, zacijelo malo tko zna. Pa ni braća Seljan mu nisu ravna bila, jer sva njihova putovanja izgledaju kao jedan korak njegova velika puta. Problem je meni kao njegovom biografu uvijek bio i biti će, što izdvojiti iz njegova nadasve sadržajna i burna života. Kada bi se samo najvažniji događaji opisali bila bi to knjiga nad knjigama. A dok bi je pročitali dioptrija bi vam se povećala i spondilozu bi sigurno stekli. Ne bi to u roman stalo kako se kod nas već kaže. U roman sigurno ne, tek možda u sabrana djela velikih svjetskih biografa.



I da ne duljim više, kad se on na svom jednom putovanju u afričkoj pustinji nađe, onako bez oružja. A i što će mirotvorcu oružje? Jer i ono što mu priroda rođenjem udijelila malo je brige vodio pa mu godinama slabo bijaše, a na novo nije niti ni pomišljao. Sunce u pustinji zapeklo, a Borivoj s malo zaliha vode i jabukom u džepu, s turbanom na glavi, gazi sipki, vreli pijesak, pa s dine na dinu radosno poskakuje. Pjesma se iz njegova grla ori i karavane u daljini zaustavlja. Pošto se beduini njegovom pjesmom okrijepe, poklone mu se i krenu dalje. Ali pjesma mu prisjedne jednog dana, pa u jauk udari, kada lav se razjapljenih čeljusti iza jedne dine pred njim nađe. «Eh Borivoje gdje ćeš kosti ostaviti ako što od njih i ostane», grozničavo je razmišljao dok su lešinari iznad njega kružili, nadajući se kakvom njegovom ostatku. Misli se crne rojile kao da ih njegov daleki afrički crni predak šalje. Od straha se skoro ukočio pa jabuku u džepu stane nesvjesno stiskati tako da joj sok na užarenom pijesku tragove ostavljao.



I iz gorih se situacija Borivoj izvlačio, njegov bistri um i sada mu je od pomoći bio pa jabuku koju je čvrsto stiskao baci. A kako jabuka ne pada daleko od stabla brzo se na njega popne dok je lav razjapljenih čeljusti kružiti ispod stabla počeo. Borivoj na stablu predahne, radostan što utočište svoje nađe i pogibelj izbjegne, pa mu kamen ogromni sa srca padne, a gdje drugdje nego lavu na glavu, pa mu to zadnji lov u životu bi.



I tako bi se priče redati mogle jedna za drugom, u kojima uvijek Borivoj pobjednikom bijaše. Možda priču o susretu sa zmijom u dalekoj Aziji trebate svakako čuti. Jer bijaše to ogromna zmijurina, naočarka, koja se na njega okomi na jednom šumskom putu. I tada bez oružja kao i uvije bi. I kad ona krenu prema njemu, pamet kao da ga ovaj put nije služila, pa sirovu snagu upotrijebi: šakom je u glavu pogodi snažno, tako da joj naočale s glave padnu a ona onako kratkovidna postane lako njegovim plijenom, a cipele i odjeću što od njene kože načini još i danas nosi.



Napadale njega i životinje i ljudi, na svim meridijanima i paralelama, daleko od njegova rodna Karlovca i drage mu Rijeke. Ali ne treba sve spominjati. Možda napad krokodila dok si je Borivoj hladio uzavrelu glavu u sjeni piramida. Sreća da krokodil imaše umjetne zube, inače ga ni sam Keops ne bi spasio, i sreća da i oni loše zubare imaju, pa osim malena ožiljka na nogama druge posljedice ovog napada nije imao. I svete krave se na njega u Indiji okomile kao da je najveći grešnik na ovom svijetu , samo zbog toga što ih je želio musti da se mlijekom okrijepi, jer tko bi se u svetoj zemlji usudio vinom rujnim krijepiti. I žene ga napadale, raznolike po temperamentu, rasi i vjeri, i zlo mu kanile činiti. Amazonke u prašumama Brazila činile su jadničku ono što bi se kod nas nazivalo silovanje, ali tamo u sjeni prašume na svu sreću takvu riječ ne poznaju. Skoro je bez svoje muškosti ostao koja mu se zaglavi između dvije grane kad ga jedna amazonka povrijeđena što Borivoj umoran bijaše, sa stabla gurne. Dok je tako visio i poglavica plemena Zuba Zuba dlanovima je uši pokrio da ne čuje krikove koje je jadnik ispuštao.



Borneo je za njega mogao biti koban kao i za čitavu njegovu ekspediciju koju ljudožderi na domjenku povodom poglavičina rođendana u slast pojedoše. Izašli oni iz prašume onako goli, lica namazanih ratničkim bojama s kopljem u ruci pa pravo pred Borivojevu ekspediciju, kao da će im oni nosači biti.»Ha! Jakih li nosača «, pomisli on, jer mu jedva do koljena dosezali. Imaju toliko snage da jedva svoje zube nose. A oni im ogromni i oštri bili, pa njima škrgutali kao da se spremaju orahe gristi. Sumnjao je on u njihove namjere jer su na svakom odmorištu međusobno gestikulirali rukama, grizli jedan drugoga i oblizivali se gledajući u najdebljeg člana ekspedicije. Ljudožder koji je nosio Borivojevu prtljagu i nije izgledao tako opasno, za vilicu se držao jednom rukom, pravio bolne grimase pa Borivoj zaključi da od zubobolje pati. Kad u njihovo naselje uđu brojna ih ljudožderska čeljad dočeka oblizujući se i slineći tako jako da su biljke oko njih počele naglo bujati i ubrzano rasti pa im za kratko vrijeme već do koljena dosezale. Uguraše u kolibe sve članove ekspedicije osim Borivoja kojeg u svoju na iznenađenje povuče njegov nosač koji mu prizna da je vegetarijanac pa se u plač dade. Ostali nisu bili takve sreće pa je jedva koja kost od njih ostala.



«S ljudožderima sam dobro prošao ali žene će mi jednog dana glave doći…», sam je izjavio prije nekoliko dana u intervjuu za američku televiziju TBC. I kada mu je novinarka rekla da se ne brine zbog žena i da treba hiv pozitivno razmišljati samo se onako šeretski nasmijao, novinarki namignuo i dva puta je poljubio. Niti ona nije krila ravnodušnost pa mu glavu u krilo stavljala, košulju otkopčavala jer kao tobože mikrofon traži, tako da su gledatelji skoro pomislili da ljubavni film gledaju.



Preuzeto iz Novih priloga za biografiju Borivoja Bukve ( The Washington Kost 2009.)

Pisao: IVO KAJZER