** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

http://myexercises.mojblog.hr/

J. STAMP, DIREKTOR BANK OF ENGLAND:


BANKARSTVO JE ZAČETO U NEPRAVDI I ROĐENO U GRIJEHU!

Bankare, naročito one koji pripadaju elitnim svjetskim krugovima, ljudi smatraju bezosjećajnim ljudima, poput robota, ljudima kojima je jedino stalo do zgrtanja sve većeg bogatstva i moći. I najčešće jest doista tako. Rijetki među njima se međutim, pokaju, i priznaju da ogromno bogatstvo koje posjeduju, na neki način ne zaslužuju, da je stečeno na nepošten način. Takav je slučaj sa mega-bankarom Josiah Stampom (1880-1941), nekdašnjim direktorom Bank of England, banke opisane u jednom od prethodnih postova kao centra evropske i svjetske mreže 'narodnih' ili 'centralnih' banaka.

Stamp je jednom prigodom, 1928. godine, doduše u jednom neformalnom razgovoru na Texas University, izrekao slijedeće riječi: «Bankarstvo je začeto u nepravdi i rođeno u grijehu. Bankari su vlasnici [planete] Zemlje. Ako im je uzmete, no ostavite im moće stvaranja novca, oni će brzim pokretom pera stvoriti dovoljno depozita, da je otkupe. Pa ipak, oduzmite im, i sva ova velika blaga, kao što je i moje će nestati, i trebaju nestati, jer će tada svijet postati ljepše mjesto za život. No, ukoliko želite ostati rob bankara i plaćati troškove vašeg vlastitog ropstva, pustite ih da i dalje stvaraju novac.»

Josiah Stamp poginuo je u njemačkom bombardiranju Londona 1941. godine, dakle prije 68 godina, međutim nekako i danas njegove riječi djeluju 'svježe'. Ovaj je čovjek dobro shvaćao bit bankarskog biznisa, biznisa koji se sastoji u stvaranju lažnih kredita i potom financijskih lomova, u kojem se krade od naroda, pune njihovi pohlepni džepovi, te uspostavlja totalna kontrola.




objavio val3 29. rujan 2009 16:52:41 | Permalink | 0 komentar(a)



pon - 28.09.2009
Otuđeni centri financijsko-političke moći i rat


Tko je dao zeleno svjetlo za otpočinjanje rata, i tko se brinuo za njegovo financiranje? Na koji način se ovo odvijalo?



TKO JE OMOGUĆIO SRBIJI VOĐENJE RATA?



Razvoj događaja 1991. godine, odnosno srpskog pohoda i osvajanja, ne bi bio ostvariv bez podrške Moskve i adminitracije Busha starijeg. Onovremeni zamjenik državnog tajnika Lawrence Eagleburger[1], istaknuti partner u konzalting tvrtki Kissinger Associates, zajedno sa još jednim 'Kiss Ass' partnerom, Lordom Carringtonom[2], pobrinuli su se da Beograd dobije odriješene ruke za etničko čišćenje i genocid. U isto su se vrijeme utanačili mehanizmi za masivne ilegalne transfere novca prema Beogradu, kako bi se ovaj pohod financirao, dakle kako bi se platio uvoz oružja, nafte, te drugih dobara.



U prve dvije godine rata, kada se Srbija (odnosno tada još SRJ) našla u financijskim teškoćama (uslijed UN-ovih sankcija), kada su državne banke bile izgubile svaki kredibilitet kod stanovništva, radi neisplaćene stare devizne štednje, postavilo se pitanje za Miloševića kako staviti pod kontrolu promet deviza na crno, što je bilo još jedino nezavisno novčano tržište u Jugoslaviji.



Trebalo je tada staviti pod kontrolu značajne devizne doznake gastarbajtera, a također i iskoristiti spremnost inozemnog sumnjivog novca, da se na području SRJ 'opere'. U takvim se uvjetima osnivaju privatne štedionice i banke. Od mnogih privatnih banaka nastalih u to vrijeme, 1991. i 1992. godine, ističu se dvije – «Jugoskandik» Jezdimira Vasiljevića, te «Dafiment banka» Dafine Milanović. Bit poslovanja je jednostavna – obećane su velike mjesečne kamate i do 15 posto. Ove su banke tako privlačile sve veći krug štediša, pa su oni novi servisirali kamate onih prethodnih, dok su glavnicu koristili njihovi visoki zaštitnici i država.



Upućenim promatračima sa strane bilo je jasno da se događa nešto 'iza kulisa', što uopće omogućuje relativno normalno funkcioniranje života u državi, uz financiranje ratova u Bosni i Hrvatskoj. Kada se ovaj sistem privatnih banaka 1993. godine raspao, te je jedan od vodećih bankara Jezdimir Vasiljević pobjegao u Izrael, mnoge su stvari postale jasnije. Po nekim procjenama iz zemlje je tada bilo iznijeto gotovo 2 milijarde dolara, te uloženo u izraelske banke. Novac je pripadao brojci od nekoliko miliona štediša. Postavlja se pitanje: Odakle ovaj novac?



Srpska vlada (odnosno vlada SRJ) je također profite izvlačila od osvojenih područja, ali ovo je ipak bilo malo, u odnosu na stvarne tadašnje potrebe. Ruska nafta i oružje isporučivali su se samo za gotovinu. Grčka nafta, primjerice od Mobil Oil iz Grčke, ulazila je u zemlju po cijenama tržišta na crno, i do 400 posto iznad stvarne tržišne vrijednosti.



Ono što je u nešto većoj mjeri punilo državnu blagajnu bio je šverc drogom, budući da na putu trgovine drogom Beograd predstavlja značajan punkt. U to je vrijeme, jasno, narastala i srpska mafija, koja je dobrim dijelom imala partnere u Miloševićevoj policiji, totalno korumpiranoj, te podijeljenoj na interesne sfere i klanove. Srpska mafija stvorila je svoju mrežu diljem Evrope. No, čak i šverc drogom još uvijek nije bio dovoljan za punjenje srpskog ratom opterećenog budžeta.



Nedovoljno upućeni komentatori često su uspoređavali 'Jugoskandik' i 'Dafiment banku' s uobičajenim bankarskim prevarantima takve vrste, koji obećaju visoke kamate štedišama, samo da bi im izvukli novac iz džepova. No, u stvarnosti je bilo drukčije. Nije Srbija bila ta koja je dobivala novac od krupnih zvjerki na međunarodnom tržištu tz. 'vrućeg novca' (možemo reći i prljavog novca). Radilo se o tome, da su se isti oni centri moći koji su dali zeleno svjetlo za početak rata, također pobrinuli i za njegovo financiranje.



Srbija sama – ona ništa ne organizira, nikakav dotok novca, ona naprotiv ovisi o onima koji usmjeravaju tokove novca. Postoje sporazumi, gdje se koriste lokalne beogradske banke, ili pak offshore kanali, za određenu pristojbu, za pranje novca (na mjesečnoj bazi), koji dolazi od međunarodne trgovine drogom. Profiti od ovih transakcija nisu uopće loši. Uobičajene kamate za pranje novca kreću se od 3 do 7 posto, no budući da se radi o enormnim iznosima, kakvi su već u svijetu trgovine drogom, dileri mogu platiti i do 30 posto bez ikakvih problema.



Izraelski biznismen Israel Kelman držao je 25 posto udjela u 'Dafiment banci' Define Milanović. Sama činjenica da je Jezdimir Vasiljević 'odjezdio' u Izrael govori o njegovoj ključnoj ulozi u ovom ratnom financijskom inženjeringu, inspiriranom anglo-američkim interesima. Na sličan način, američke banke su se 1982. godine spasile od bankrota, masivnim dotokom novca od droge, u vrijeme latinoameričke dužničke krize.



Od izvora u njemačkoj policiji (koja je ispitivala jednog uhapšenog srpskog mafijaša) bilo je moguće doznati kako Beograd nije imao suradnju sa interpolom, pa je onda lakše bilo prati novac u Srbiji, nego npr. u Švicarskoj. Beogradski bankari imali su također vrlo važni offshore centar na Cipru, gdje je bila smještena njihova operativna 'baza'.



Očigledno uspješno financiranje rata omogućeno financijskim interesima, iza kojih su stajali Eagleburger i Carrington (Bilderberg grupacija) nije bilo zbog velike tajnosti, već zbog (namjerne) neaktivnosti Zapada, da bilo što poduzme, po ovom pitanju. Nakon 18-mjesečnog promatranja aktivnosti beogradskih banaka, svi, uključujući i diplomate, znali su su da se nešto tamo događa. Znalo se da banke imaju svoje partnere na Cipru.



Godine 2001. bio je uhapšen Jezdimir Vasiljević, poznat kao 'Gazda Jezda'. Naredne godine započelo je suđenje, a 2003. za njega se zainteresiralo i Haško tužiteljstvo, za svjedočenje u procesu Miloševiću. Jezda je to za B-92 ovako prokomentirao: «Odbio sam svjedočiti i rekao da ću se, ili sjetiti svih svjetskih dužnosnika, pogotovo američkih ili engleskih, ili nikoga. To im se nije svidjelo, pa više nisam svjedok, ali sam zato osumnjičeni.» Da li je Haško tužiteljstvo odustalo jer se boji da će neka 'big shot' imena iz centara moći doći na vidjelo?



Dugotrajno suđenje Dafini Milanović prekinuto je 2007. zbog njene bolesti, a prošle je godine umrla. Što se tiče Vasiljevića, on je bio ponovno uhapšen (nakon što je 2004. ponovo pobjegao) prije nekoliko mjeseci u Nizozemskoj, i čeka suđenje.


-----------------

Lawrence S. Eagleburger (1930-) je američki političar i raniji diplomat. Zakratko je bio državni tajnik (Busha starijeg). Ranije je bio na nižim položajima, u administraciji Nixona, Cartera i Reagana. Od 1961. do 1965. bio je ambasador SAD-a u Jugoslaviji. Od 1989. do 1992. bio je savjetnikom za jugoslavenska pitanja, period koji je izazvao dosta kontroverzi. Bio je na glasu kao pristalica srpske strane u ratu.


---------------------------

Lord Carrington (1919-) bio je britanski ministar vanjskih poslova u vladi M. Thatcher. Osamdesetih je bio također glavni tajnik NATO pakta. Godine 1991. bio je predsjedavajući u diplomatskim pregovorima oko raspada bivše Jugoslavije. Devedesetih godina bio je predsjedavajući na Bilderberg konferencijama, do 1999. kada ga je naslijedio Etienne Davignon.






objavio val3 28. rujan 2009 23:09:54 | Permalink | 0 komentar(a)



GERARD LE ROUX, ŠVICARSKI FINANCIJSKI EKSPERT :'VELIKA SVETSKA PREVARA'
Neki su možda čitajući prethodna dva posta sumnjičavi i možda misle da je to područje (tj. mega-prevara bankarskih magnata) kojim se bave isključivo teoretičari zavjere, kojima se često prišiva epitet paranoika. Pa, za one, koji su nevjerni Tome i htjeli bi potvrdu nekog 'insidera' iz svijeta bankovnog biznisa, preporučio bih interview srpske novinarke Nataše Jokić sa švicarskim samostalnim financijskim savjetnikom i bivšim bankarom, Gerardom Le Rouxom, pod naslovom VELIKA SVETSKA PREVARA


objavio val3 28. rujan 2009 14:31:53 | Permalink | 0 komentar(a)



ned - 27.09.2009
Što ste oduvijek željeli znati o bankarskom 'poslovanju' iza kulisa?


Kako se gradila mreža privatnih bankarskih institucija, koje danas doslovno vuku sve konce (naravno iza kulisa) na političkoj sceni?

Koliko je američka centralna banka 'Federalnih rezervi' uistinu federalna i da li posjeduje neke rezerve?

Zašto mediji šute o malverzacijama internacionalnog bankarskog lobija?

Kako je nastala velika ekonomska kriza 1929. godine?



PRIVATNE ILI NARODNE 'CENTRALNE BANKE'?



Ono što nazivamo 'privatizacijom' predstavlja zapravo prodaju državne imovine kako bi se spriječio bankrot izazvan dugom, stvorenim od strane banke. Zemlje Trećeg svijeta prepuštaju kontrolu nad njihovom zemljom i resursima internacionalnom bankarskom lobiju zato jer ne mogu plaćati velike zajmove koje su podignuli. Radi se o tome da bankari velikodušno odobravaju zajmove, čak štoviše ohrabruju siromašne zemlje da ih uzimaju, ne upozoravajući ih pritom da možda neće biti u stanju zajmove otplaćivati. U svijetu ne bi trebalo biti toliko siromaštva i konflikata – oni se događaju, zato jer to odgovara onima koji su na pozicijama moći.



Isti su sistem koristili još vitezovi templari, kada su u 12. i 13. stoljeću razvili bankarsku mrežu. Bili su povezani s talijanskim bankarskim porodicama, koje su između 14. i 17. stoljeća razvile također mrežu banaka. U 17. stoljeću je osnovana Bank of England, vrlo važna (ako ne i najvažnija) financijska institucija, u pogledu financijskih manipulacija na svjetskom nivou. Takozvane centralne banke u raznim zemljama na papiru posluju neovisno jedne o drugima, no u praksi one predstavljaju i te kako povezanu dobrano isprepletenu mrežu u kojoj centar predstavlja upravo rečena Bank of England, poput kakvog pauka, koji stoji u središtu, te mrežu i plete.



Vrlo su značajne isto tako neke bankarske porodice, primjerice Rothschield. Nije slučajno što je Evropska centralna banka smještena u Frankfurtu, sjedištu dinastije Rothschield, i upravo je ondje papirnati novac (banknote) u 19. stoljeću postao popularan. Rothschieldi su od prvih početaka 1769. godine do 30-tih godina 19. stoljeća već razvili svoj sustav banaka diljem Evrope, te postali vodeća internacionalna bankarska grupacija.



Evropska centralna banka omogućuje šačici bankara da kontroliraju kamatne stope za sve zemlje Europske unije, koristeći mehanizam jedinstvene evropske valute. Rodonačelnik kuće Rothschield jednom je rekao: «Dajte mi kontrolu nad nacionalnom valutom i onda me nije briga tko donosi zakone.» Mayer A. Rothschield imao je petoricu sinova (i pet kćeri, no one nisu toliko bitne, jer su samo sinovi preuzeli nakon njegove smrti bankarski biznis) i poslao ih je u pet najznačajnijih evropskih država (u gradove London, Pariz, Beč, Berlin i Napulj) gdje su otvorili filijale njegove banke.



Bogatstvo porodice Rothschield je značajno naraslo nakon Napoleonskih ratova. Kroz provizije za transakcije između Britanske armije i njihovih saveznika, njihovo je bogatstvo enormno naraslo. Već 20-tih i 30-tih godina 19. stoljeća, preko njihovog agenta Nicholasa Biddieja, borili su se da poraze američkog predsjednika Jacksona, koji se svim silama borio protiv internacionalnog bankarskog lobija. Rothschieldi su prvu bitku izgubili, jer im nije pošlo za rukom da preuzmu Bank of United States, tadašnju američku centralnu banku. Kasnije su bili upleteni u financiranje američkog građanskog rata, i to na objema stranama. Smatra se da je Lincolnovo prigušivanje njihovih aktivnosti, kada je odbio plaćati visoke kamate, bio jedan od razloga atentata na njega 1865. godine. U drugoj polovici 19. stoljeća bogatstvo porodice je ponovo poraslo financiranjem velikih projekata vezanih za industrijalizaciju, te izgradnju željezničke mreže.



Krajem 19. i početkom 20. stoljeća SAD je potresala monetarna kriza, koja je imala naznake vješto planiranog 'posla' obitelji Rothschield. Panika na financijskom tržištu dovela je do bankrota desetke tisuća nedužnih ljudi diljem zemlje, a stvorila ogromne profite bankarskoj eliti. Razlozi za krizu bili su dvostruki: 1) financijsko uništenje insidera, 2) uvjeriti Amerikance da imaju veliku potrebu za centralnom bankom. Početkom stoljeća Rothschieldi su poslali svoja dva agenta, Paula i Felixa Warburga, s namjerom da rade na osnivanju nove američke centralne banke 'Federalnih rezervi'.



Godine 1907. ideju je Paul Warburg prvi put iznio pred Kongresom, odnosno njegovim Odborom za bankarstvo i monetarni sustav. Glavni projekt Rothschielda u SAD početkom stoljeća bila je kompanija Kuhn, Loeb and Company sa sjedištem u New Yorku. Paul i Felix Warburg bili su također rodbinski povezani s ovom kompanijom, jer su oženili kćeri čelnika kompanije.



Godine 1913. konačno je osnovana američka centralna banka, pod nazivom Federalnih rezervi (Federal Reserve), no ova banka u biti niti je bila federalna, niti je sadržavala bilo kakve rezerve. Radilo se o suptilnoj prevari internacionalnog bankarskog biznisa, o zapravo njihovom najvećem pothvatu do danas. Financijski sistem SAD-a stavljen je pod kontrolu privatnih bankara monopolista opsjednutih moći. Prvi predsjednik ovog međunarodnog kartela privatnih banaka (čiji su vlasnici bili, nota bene, pretežno Evropljani) postao je nitko drugi do Paul Warburg! I danas, skoro stoljeće od osnivanja, ova privatna 'firma' odlučuje o kamatnim stopama u SAD, te daje zajmove nepostojećeg, virtualnog novca ('brojke na ekranu') američkoj vladi, a čije kamate otplaćuju uredno poreski obveznici – američki građani, koji o ovom većinom pojma nemaju.



'Federalne rezerve' lukav je naziv, koji implicira da je banka vlasništvo nekakve federalne vlade. Šipak! Federalna vlada SAD nema niti jednu dionicu u Federalnim rezervama, a američki građani ne mogu ih kupovati. Godišnji profit ove firme iznosi 150 milijardi dolara. Ovaj dohodak je osiguran jednostavno jer financijski krugovi moći drže pod kontrolom vladu, koja i dalje nastavlja pozajmljivati novac od 'Fed'-a, kako se popularno naziva ova institucija. No, prevara uključuje i također u privatnom vlasništvu organizaciju IRS, koja ubire porez od građana. A zašto sve ovo nije poznato široj javnosti, pitate se? Zašto novinari o ovom šute? Jednostavno – bankarski lobi kontrolira i medije.



Jednom kada kontrolirate medije, političare i tržišta dionica, zgrtanje novca je dječja igra, baš kao i otpočinjanje ratova.



A što je sa velikom ekonomskom depresijom 1929/33., pitate se? Odgovor je nedvosmislen – iza njega opet stoji moćni bankarski lobi. Upravo su oni zaslužni za krah Wall Streeta, upravo oni su kreatori Velike depresije (Great Depression)[1]. Iz problema proizlazi rješenje. Rooseveltov New Deal bio je replika ekonomskog paketa koji je Hitler ponudio Nijemcima, kako bi riješili njihove (umjetno) stvorene ekonomske probleme. Kada je došao na vlast, Roosevelt je posegnuo za jednom od najvećih prevara u povijesti donijevši zakone kojima je prisilio Amerikance da predaju svo njihovo zlato u zamjenu za bezvrijedne komade papira – obveznice Federalnih rezervi.



A je li bilo kongresmena koji su se usprotivili ovim mega-prevarama, opet se pitate. Da, bilo je. Godine 1933. kongresmen Louis T. McFadden čak je i formalno optužio članove Federalnih rezervi za financijske malverzacije. Da li se radi o nekom, bilo kojem članu Kongresa, nekom tko je laik po pitanju financija? Odgovor – nipošto, radi se o čovjeku koji je više od 10 godina bio na čelu Odbora za bankarstvo i monetarni sistem. I što se ovom poštenom i hrabrom kongresmenu dogodilo? Njegove su optužbe odbačene, na njega je bio dvaput pokušan atentat (prvi put revolverom, drugi put trovanjem), a kada se pokušao 1934. ponovo kandidirati nije uspio, te je uskoro (1936.) umro. (Evo šta ti se može dogoditi ako se ideš zamjerati moćnima.)



Nakon 2. svjetskog rata svijet je bio mentalno, emocionalno, duhovno i fizički devastiran. Ovo je ponovo omogućilo bankarskom lobiju da zgrne veliko bogatstvo dajući zajmove vladama, da izgrade društvo razoreno ratom, ratom kojeg su sami bankari financirali. Ovo je dovelo do ogromnog narastanja duga nacija. Shodno tome, povećao se i stupanj kontrole nad ovim zemljama.



Da li vam je sada jasno zašto se razni neoliberalni gurui koji pohode ove krajeve (i masno naplaćuju svoja predavanja) zalažu za posvemašnju privatizaciju svega i svačega? Za dobrobit prosječnog građanina? Čisto sumnjam.



Ne morate kopati po tekstovima vezanim za teorije zavjere, dovoljno je pogledati Wikipedijin članak o recesiji.


objavio val3 27. rujan 2009 21:54:28 | Permalink | 0 komentar(a)



pet - 25.09.2009
Što zapravo znači izraz 'novac u banci'?


Na koji način zapravo posluju banke, i u čemu se sastoji tajna njihovog prosperiteta, kako za vrijeme ekonomskog rasta, tako ekonomskog pada?



CIFRE KREDITA FIKTIVNE, ZAPLIJENA IMOVINE STVARNA



Izraz 'novac u banci' ne predstavlja ništa drugo do jednog lukavog trika. Kada recimo idete u banku s namjerom da dignete kredit, banka tada naravno ne štampa novu banknotu niti kuje kovanice. Ona jednostavno otipka iznos kredita na vaš račun. Od tog trenutka vi ćete plaćati kamate banci na ono, što nije više od pukih brojki otipkanih na ekranu računala. No, bez obzira na činjenicu da se radi o fiktivnom 'novcu', ukoliko ne uspijevate podmiriti rate vašeg kredita, banka može doći u vašu kuću i posve na legalan način oduzeti stvari koje posjedujete – kuću, zemljište, automobil, sve do veličine fiktivnog iznosa otipkanog na zaslonu kompjutora.



Pošto novac ne dolazi u opticaj posredstvom vlade, nego privatnih banaka koje daju zajmove svojim klijentima, na ovaj način banke kontroliraju kolika je količina novca u opticaju. Što čini razliku između ekonomskog booma (prosperitet) i ekonomske depresije (siromaštvo)? Samo jedna stvar, a to je količina novca u opticaju. I to je to. A kroz ovaj sistem privatne banke, koje kontroliraju isti ljudi, odlučuju koliko će novca biti u opticaju. Oni mogu kreirati boom (ekonomski rast) ili bust (ekonomski pad) po volji. Isto važi i za burze, gdje ovi tipovi obrću bilione dolara dnevno oko financijskih i bankovnih tržišta, i na taj način odlučuju, hoće li one doživjeti rast ili pad, doživjeti uzlet ili krah. Slomovi burze se ne događaju tek tako, oni su ciljano upravljani da se dogode.



Što je više novca, elektroničkog ili u drugom obliku u opticaju, tim je veća mogućnost ekonomske aktivnosti, više se proizvoda kupuje i prodaje, ljudi imaju veći dohodak, i više je radnih mjesta na raspolaganju. Ono što predstavlja konstantu u načinu na koji otuđeni krugovi financijske moći[1] djeluju, jest to, da prvo kreiraju boom, s mnogo davanja kredita, a kasnije da ovaj tok jednostavno iskopčaju. Preplaćeni ekonomisti i novinari u gospodarskim rubrikama, u najvećem broju slučajeva ne znaju o čemu se tu u stvari radi – oni će vam jednostavno kazati da su ekonomski rast i pad zapravo dio nekakvog prirodnog 'ekonomskog ciklusa'. Kakva floskula[2]. Radi se o sistematskoj manipulaciji rečenih krugova (financijske i političke) moći, u njihovoj težnji da otmu bogatstvo svijeta.



Za vrijeme boom-a ljudi se uvaljuju u sve veće dugove. Živahna ekonomska aktivnost znači da biznis pozajmljuju više novca, za kupovinu nove tehnologije, kako bi povećali proizvodnju i zadovoljili ponudu. Ljudi pozajmljuju više, kako bi kupili veće kuće i nove, skuplje automobile, zato je imaju veliko povjerenje u njihovu ekonomsku budućnost. I onda, u najprikladnijem trenutku, veliki bankari, koordinirani od strane moćnika, koji jasno djeluju u tajnosti, povećavaju kamate na kredite kako bi potisnuli potražnju, te povlače iz opticaja kredite koji su još nepodmireni. Osiguravaju sebe time što odobravaju daleko manji broj kredita nego ranije. Ovo ima takav efekt na tržištu da se novčane jedinice (u raznim oblicima) povlače iz opticaja. Dalje iz toga proizlazi potiskivanje potražnje za proizvodima i dovodi do smanjene ponude radnih mjesta, zato jer nema dovoljno novca u opticaju, a koji bi generirao neophodnu ekonomsku aktivnost. I tako, ljudi i privatna poduzeća više ne mogu dovoljno zarađivati da otplate njihove kredite, te odlaze u stečaj. I tada banke dolaze u njihova poduzeća, njihove kuće i uzimaju njihove posjede, automobile itd. kao kompenzaciju za neplaćanje kredita, a koji nikada nije bio više od cifara otipkanih na ekranu računala.



Ovo se ne dešava od jučer, već je to stoljetna praksa u našem zapadnom kršćanskom svijetu [mislim da te prakse nema u islamskom svijetu, ili je ima u vrlo malom obimu]. I tako se realno bogatstvo svijeta isisava od naroda i dolazi u ruke koje kontroliraju bankarski sistem – otuđene krugove financijske i političke moći. Isto se odnosi i na čitave države. Umjesto da stvaraju vlastite novčane zalihe oslobođene kamata, vlade uzajmljuju od privatnih bankarskih kartela (tj. udruženja banaka i bankara) i plaćaju i kamate i glavnicu putem ubiranja poreza od građana. Fantastične iznose novca koji plaćate na ime poreza idu ravno u privatne banke za plaćanje kredita, koji bi vlade mogle kreirate same, i to bez kamata! A zašto one to ne rade? Jer krugovi političko-financijske moći kontroliraju vlade, koliko i banke.