** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

Vladimir Bebić ostaje u trajnom sjećanju nas riječana

Umro Vladimir Bebić (63), javni tribun lavljeg srca...


Datum objave: 16.6.2009 u 20:00h

Umro Vladimir Bebić (63), javni tribun lavljeg srca

Bombarder s Kvarnera izgubio posljednji meč

Vladimir Bebić umro je u podstanarskom stanu, uz brigu svoje djece, a suprotno onome kakav je oduvijek bio, njegova je želja bila da sahranjen bude tiho, u krugu vlastite obitelji

Predsjednik Sabora uputio sućut obitelji

Povodom smrti nekadašnjega saborskog zastupnika Vladimira Bebića, predsjednik Hrvatskog sabora Luka Bebić uputio je sućut obitelji, priopćeno je iz Hrvatskog sabora. »Kao oštar kritičar, koji je uvijek neumorno branio svoja vlastita politička stajališta i uvjerenja, gospodin Bebić je u znatnoj mjeri pridonio živosti političkih rasprava u Hrvatskoj. Politiku, kao i sve ostalo u životu, shvatio je u prvom redu kao izazov. Nije se štedio, nije se predavao, bio je i ostao borac, zbog čega je bio miljenik javnosti, te ćemo ga i najviše pamtiti po njegovoj ustrajnosti i britkosti, kaže se, uz ostalo, u sućuti predsjednika Sabora Luke Bebića. (H) RIJEKA – Riječka politička legenda, »Bombarder s Kvarnera« Vladimir Bebić, preminuo je u noći između ponedjeljka i utorka nakon duge i teške bolesti u 63. godini života. Bebić je bio nezaobilazna politička figura u Rijeci, ali i Hrvatskoj, od prvih demokratskih dana do danas, građanski političar, žestoki ljevičar, javni tribun, čovjek lavljeg srca koji se nije bojao glasno govoriti ono što se drugi u Hrvatskoj, pogotovo početkom 90-ih godina, nisu usudili ni pomisliti. Uvijek je govorio u ime radnika, običnog čovjeka, nekad čak, baš namjerno, i riječnikom ulice. Zbog svega toga njegov osebujni politički stil i javni istupi u kojima se nije libio oštro kritizirati sve društvene i političke anomalije donijeli su mu nadimak Bombarder s Kvarnera koji je s ponosom nosio i isticao.
Do posljednjeg daha

Opaka bolest dijagnosticirana mu je prije nešto više od godinu i pol dana, no nije pokleknuo duhom te je nastavio sa svojim društvenim i političkim angažmanom sve do posljednjeg dana. Vladimir Bebić završio je Sušačku gimnaziju u Rijeci i diplomirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a politikom se bavio cijeli svoj život. U Hrvatskom je saboru proveo jedan mandat, od 1992. do 1995, i ostao je upamćen kao žestoki kritičar Tuđmanove vladavine. Nakon što 1995. godine nije uspio ponovno ući u Sabor bio je toliko razočaran i slomljen da je doživio infarkt, ali naravno vrlo brzo nakon toga vratio se u političku arenu. Svoj je politički angažman kasnije nastavio na lokalnoj razini kroz Gradsko vijeće Grada Rijeke, gdje je dva puta biran za vijećnika. Od 1990. do danas najprije je bio članom i osnivačem Riječkog demokratskog saveza – RiDS-a, potom je vodio SDU, u jednoj fazi je pomislio da je demokršćanin zbog humanizma koji ga je krasio, ali brzo se vratio lijevoj ideji i interesima radništva. Iz nezavisne liste s kojom je na lokalnim izborima nastupio 2001. godine osnovao je stranku Treći hrvatski blok te se s njom, nakon preimenovanja u Radničku partiju, zajedno s još pet stranaka 2007. ujedinio u Ljevicu Hrvatske. U Gradsko vijeće Rijeke je zadnji put ušao 2005. godine, ali je ostavku na sve političke dužnosti dao nakon što je shvatio da se mora uhvatiti u koštac s teškom bolešću. Unatoč lošem zdravlju, nastupio je i na zadnjim lokalnim izborima prije nepunih mjesec dana kao kandidat za zamjenika gradonačelnika PGS-ovca Nikole Ivaniša, s kojim je zadnjim atomima snage obilazio teren, a mnogi su komentirali da ga je upravo izborna borba držala na nogama.
Živio strasno, otišao skromno

– Ovo društvo je došlo do dna, ljudi u vlasti su došli do granice svoje nesposobnosti, vrijeme im je da se povuku. U Hrvatskoj je pala cigla na dno bare, podigao se sav mulj, i takvi danas vladaju. Ovo je zemlja korupcije, crne kronike i političkih stranaka koje su postale trgovačka društva. Zato se vraćam – rekao je prije lokalnih izbora. Njegova stranka Ljevica Hrvatske nastupila je na zadnjim izborima zajedno sa SDSS-om, što je također bio jedan od građanskih iskoraka u Rijeci, sa vizionarskim sloganom »Čovjek nikada ne može biti manjina«. No, nakon što je Ljevica na izborima doživjela neuspjeh, Vladimir Bebić više se praktički nije ustao iz bolesničkog kreveta i u izbornoj večeri nije se uspio pojaviti u izbornom stožeru svoje stranke. Vladimir Bebić umro je u podstanarskom stanu, uz brigu svoje djece, a upravo suprotno onome kakav je oduvijek bio, njegova je želja bila da sahranjen bude tiho, u krugu vlastite obitelji. Članovi njegove stranke održat će samo komemoraciju na groblju na mjestu njegova ukopa u petak, dakle dva dana nakon pogreba. Bebić je živio strasno, hrabro i glasno, a otišao skromno, kakav je oduvijek i bio, ne pristajući nikad biti dio establishmenta, radije kao vječita opozicija nego kao prodan čovjek s provizijom u džepu.
Tihana TOMIČIĆ

M. GRACIN

----------------

Mesić prije Mesića

kolumna, pisao MIJIĆ




Nije Vladimir Bebić »Rico« bio neki političar, odnosno najmanje je za svog života bio političar.
U politici je uspio samo zato što je neke istine govorio onda kada ih većina nije htjela niti čuti, a kamo li izgovoriti. Nikada nije bio nikakav Churchill, Roosevelt, Tito, o Tuđmanu da i ne govorimo. Možda je, nepokolebljiv, antifašist i hrvatski branitelj, duhovit i vickav, najprije bio Mesić prije Mesića. No, prvi pijevac završava u loncu dok drugome pripadne slava. Je li njegov politički angažman bila hrabrost ili ludost? Tko će to znati i razumjeti, kao i svojedobnu mladenačku avanturu kada je s društvom punim adrenalina oteglio na Bulevard masivni top s Trsatske gradine. A sutradan ga moraše vratiti!
Nikada se Vladimir Bebić nije laćao lakih stvari, besprizornih poslova i blijedih nastupa, bio je sportaš kojega su na koljena mogle oboriti samo žene, a na izborima lošiji od njega. Niti u jednom činu, kao niti u jednoj riječi koliko god odzvanjale žestoko, uvredljivo, činile se i bile psovkama, nije nikada bilo zločestoće. Njegova ištipana hartija života, sada kada o njemu govorimo u perfektu glagola biti, ne sliči na biografiju već na nestvarni i nemogući Tarantinov scenarij. Od tolike hvale i slave, »bio je ovo, bio je ono«, pozlilo bi mu, da uskrsne, gore od svih nevolja, tuga i bolesti koje je pregrmio dok je bio među nama.
Danas, kada se oni koji su se s njim sprdali kao s ridikulom, nadmeću epitetima, hiperbolama i ostalim bombama njegovog nadimka, koji je, marketinški lukavo, prisvojio od jednog također neobičnog riječkog nemirnog duha, nogometaša Mladena Mladenovića, Vladimir Bebić bi, vodeći se svojim posljednjim danima, postao isposnikom. Nakon uvjerenog i bučnog revolucionara odmetnuo bi se u tihog i smjernog remetu.
Nije spektakl bio cilj već sredstvo kojim je Vladimir Bebić gurao svoju demokratsku glavu spuštenog garda na sve direkte, aperkate i krošee kojima su ga svih ovih godina tukli, slijeva i desna, oni koji nikada nisu bili vični tom demokratskom stilu borbe. Ručnik u ring nije bacio niti onda kada je znao da ga je bolest zauvijek udaljila od ovozemaljskih snova, molio je svog Boga da mu podari snage i zdravlja da dočeka prve neposredne lokalne izbore i smjenu vlasti. No, istina i pravda nisu od ovoga svijeta, kako na Nebu, tako i na Zemlji.
Stoga se ne treba nadmetati lijepim riječima sada kada Vladimir Bebić više nije među nama, pogotovo to ne bi trebali činiti oni koji mu nikada na njegovu vječno bačenu verbalnu rukavicu izazova nisu znali, umjeli ili htjeli odgovoriti. Ne, nije bio ni Chuchill, ni Roosevelt, ni Tito, o Tuđmanu da i ne govorimo. »Rico« je naprosto bio dobar čovjek. A to se u Rijeci uvijek više cijenilo od politike i političara.
Slava mu! Ili, kako bi on volio, umjesto posljednjeg pozdrava: Smrt fašizmu – sloboda narodu!



Oba gornja teksta preuzeta su iz Novog Lista http://www.novilist.hr/

------