** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

ŽENA TELE BIJELOG BIZONA

Došla je sa zvijezda. Došla je u mnoga plemena, premda ju je svako poznavalo pod drukčijim imenom. I sada je također možeš vidjeti isto kao tada, kada su je po prvi put ugledala dva mlada lovca iz plemena Sioux, kako hoda bosonoga, kao vizija, preko niskih, valovitih brežuljaka prerije. Njih dvojica su se uzverala do vrha jednog takvog brežuljka tražeći zabavu, bilo kakav znak kretnje u širokom valovitom moru trave. U daljini, na horizontu, ugledali su točku. Pažljivo su je promatrali. U trenutku kad je nestala iza brijega koji se nalazio ispred njih, bili su gotovo sigurni da je to ljudsko biće.
Čekali su jedva dišući. Napokon, na vrhu brežuljka, pojavila se mlada žena odjevena u haljinu od kože bijelog bizona, ukrašenu tamnim bodljama bodljikavog praseta. O boku je nosila kožnu torbu. Orlovo pero, zakačeno u njenu dugu, upletenu crnu kosu, hvatalo je zrake popodnevnog sunca. Diveći se njenoj izuzetnoj ljepoti, prvi ratnik hrabro izjavi kako bi volio voditi ljubav s njom, tu na prerijskoj travi, toploj od sunca.
„Okani se takvih misli“, reče drugi ratnik. „Ovo je sveta žena, vjerojatno vizija, ali svakako nije jedna od onih kojima se prilazi na takav način.“
Ali, na njegovo iznenađenje, žena u bijeloj telećoj koži se nasmiješi na pohotnog ratnika i reče mu: „Dođi, dobit ćeš ono što si poželio!“
I tako je drugi mladi ratnik ostao stajati sam u preriji, gledajući kako njegov brat odlazi, očigledno uživajući u tajanstvenoj ženi u oblaku prašine koji se za trenutak uzdigao, krijući ih oboje od njegovog pogleda.
Kad se prašina dovoljno slegla da se moglo vidjeti, tamo je stajala žena i polako vezivala kopče na svojoj haljini. Pored njenih nogu, djelomice raspalo, ležalo je tijelo po kome su gmizali crvi i roj gladnih muha.

Tada se Žena Tele bijelog bizona – oblik koji je uzeo Veliki Duh kada je došao podučavati ljude u ovim ravnicama – obrati mladom ratniku, koji je sada bio sam i tužan:
- „Čovjek koji prvo gleda na ženinu izvanjsku ljepotu nikada neće spoznati njenu božansku ljepotu, jer pred njegovim očima je prašina i on podjednako dobro vidi kao i slijep čovjek. Ali muškarac koji u ženi vidi duh Manitua i koji prvo vidi njenu ljepotu u duhu i istini, taj čovjek će spoznati Boga u toj ženi; i ako ona odabere da živi s njim, on će podijeliti s njom zadovoljstvo daleko veće nego što bi to prvi ikada mogao. I sve će biti kako treba biti.“


- „Kada si me pogledao, ti nisi bio zaslijepljen mojom ljepotom, već je tvoja prva pomisao bila: „ Tko je ona, ova prekrasna žena? Što je to što čini njen lik tako blistavim na podnevnom suncu? Koje to misli plešu iza njenih očiju? Odakle dolazi? S kakvim vijestima?““
- „I zato, moj dragi prijatelju, nemoj se bojati. Ti ćeš, također, dobiti ono što zaslužuješ. Ti i tvoj prijatelj predstavljate simbole dvije staze kojima ljudi plemena mogu krenuti. Ukoliko prvenstveno tražiš svetu viziju Velikog Duha, vidjet ćeš kao što tvorac vidi, i u takvom viđenju, pronaći ćeš ono što ti je potrebno, ono će iz zemlje spremno pohrliti prema tebi. Ali ako prvenstveno želiš zadovoljiti svoja zemaljska htijenja i zaboraviš na duh, bit ćeš mrtav iznutra.“
- „U stara vremena, većina ljudi je koračala stazom kojom ti ideš; ali u ovom dobu, mnogi se opredjeljuju za stazu tvog palog brata. Ono što si vidio u oblaku prašine bio je ubrzan životni vijek; tvoj brat je proživio mnoge godine u tim trenucima koji su za tebe bili samo oblak podignute prašine. On je proživio život za koji bi mnogi, u ovo vrijeme zaborava, mogli reći da je bio 'dobar'.
Ali njime je vladala samo njihova strast. Na kraju, njegovo se tijelo pretvorilo u prašinu, jer su i sve njegove misli bile samo prašina. On ne samo što je zaboravio na Velikog Duha, već je zaboravio i na svoj vlastiti duh. On ničim nije pridonio meni, ženskom rodu, niti ljudima ovih ravnica.“
Tada mladi lovac zapita ženu tko je zapravo ona.
Očima tamnim kao noćno nebo koje se javlja između zvijezda, ona se za trenutak čvrsto zagleda u njega, kao da je sam njen izgled bio očigledan odgovor.
- „Ja sam Duh istine“, konačno je odgovorila. „Tvoj narod me poznaje kao Majku predaka, ali kao što se možeš i sam uvjeriti, ja uopće nisam tako stara. Nisam starija od bilo koje vlati trave koja se ljulja na vjetru, niti od bilo kojeg prerijskog cvijeta. Ja sam Velika Majka koja živi u svakoj majci, djevojka koja se igra u svakoj sestrici. Ja sam lice Velikog Duha koje je tvoj narod zaboravio. Došla sam razgovarati s narodima ravnica. Pođi ispred mene u svoje selo i reci svom poglavici da pripremi veliki vigvam u koji mogu stati svi ljudi iz vašeg logora. Ja ću stići ubrzo. Treba da vas poučim nekim stvarima, svetim stvarima koje je vaše pleme zaboravilo.“
Pun strahopoštovanja i uzbuđen, mladi lovac otrča svom narodu i ispriča poglavici što je vidio.

Odlomak iz djela Kennetha Carreya „Povratak plemena ptica“



Odabrali Goga i Laci
Ožujak;2008
---------------------