** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

˙ DILEMA CRNIH BERETKI – MAČEM ILI OGNJOM NA ARENU

talibansko domoljublje

Hrvatskim i inim talibanima nepodnošljivu smetnju predstavlja sve što se ne da svesti na njihovu sitnu domoljubnu i/ili religijsku mjeru, tako da se sfingama tuku nosovi, rimskim spomenicima klešu križevi... Neka Marko Puška uđe u tu Arenu, da prostite, i zapiša je svojim i njihovim, talibanskim domoljubljem – e, onda će i Arena biti hrvatska

piše đurđa knežević


I Hrvatska svog Mulu Omara za rušenje spomenika ima. Domaće mu ime dakako ne znamo, jer se po dobrom običaju koji takvi mule njeguju nije niti predstavio, a kakva nam je policija – nećemo ga niti saznati. Svakako, obećao je srušiti pulsku Arenu ako njegovu idolu Marku Pušci bude zabranjeno ojkanje popraćeno vitlanjem mača u istoj. Jer što je Arena prema Markovoj pjesmi! Što su četiri rimska cara tamo još iz prvog stoljeća naše ere, neki Augustus, pa Klaudije, pa Vespazijan i na koncu još od svih (imenom) najsumnjiviji Titus, koji su zapeli da tu na nekoj pustopoljini uz cestu Flaviu, koja je vodila ravno u Rim, izgrade toliku građevinu. A da k tome za možebitnu građevinsku dozvolu nisu pitali Hrvate, koji su, istina, u to vrijeme još u dubokoj nacionalnoj nesvjestici sjedili tamo negdje između Kaspijskog i Crnog mora. Tako su ti nesretni Rimljani, nekrsti, dapače crni zatiratelji istih, izgradili zgradurinu, dan danas šestu na listi najvećih od dviju stotina očuvanih rimskih arena u svijetu. Ali što će nam kad nit' je katolička crkva da se u njoj možeš pomoliti, niti Marko smije u njoj zapjevati.
»Dignuti u zrak«, reče telefonski glas domaćeg mule, predstavnika nekakvih Crnih Beretki (nije kapetan Dragan, on je bio šef Crvenih beretki, koji bi u napadaju bratstva i jedinstva i osobito kad je umjetnost i odnos prema baštini u pitanju, vjerojatno i sam volio pridodati malo dinamita), nakon čega, osim nekoliko policajaca koji su se uzšetali oko arene – muk. Osobito onih u čije se ime prijeti dizanjem arene u zrak, to jest, Marka Puške, koji bi, da je u njega pristojnosti, možda mogao javno i s indignacijom odbaciti takvu luđačku pomoć i podršku. Ali tada se po svoj prilici ne bi nazivao Puškom i komično vitlao mačem.
Ali lako za Marka, no ima li pristojnosti u zemlji u kojoj se to sve zbiva? Najpogodniji da nešto kaže bio bi ministar kulture, a ni ministar prosvjete ne bi smio zaostati, jer napokon, u njegovu se resoru uči o prošlosti, spomenicima, baštinjenju i odnosu prema baštini. No kako se istovremeno radi o ljubitelju Marka Puške, teško da će pisnuti koju. Možda bi i državna slabovidna dalekovidnica mogla napraviti neku reportažu o Areni (ne onoj Bandićevoj, koju gledamo kad god se nešto na njoj uruši i nekog prignječi, a to je prilično često), jednostavno da nasuprot divljačkoj prijetnji podsjeti građane kakvo to blago imamo. No kako će naša ubožnica duha išta takvog učiniti kad joj u programskom vijeću sjedi Anja Šovagović, osrednja glumica, ali tako fenomenalno razvijenih slušnih sposobnosti da je u privatnoj istrazi jasno, nedvosmisleno i neporecivo razabrala da Marko Puška nije pjevao ustašku budnicu o »Jasenovcu i Gradišci Staroj«, usprkos njegovu višestrukom priznanju da jest. Anja baš kao Her Master's Voice.


veni, vidi, skrši

No, sve do sada rečeno bilo je u znamenitom intelektualnom ključu »ki bi da bi«, što bi u prijevodu s »kibidebilnog« na hrvatski glasilo: razumni Hrvati, ni ne sanjajte o takvom scenariju u kojem bi se itko ogradio od takve prijetnje ili HTV nešto poduzeo da prosvijetli poludjeli narod, jer telefonski dinamitaš, to smo svi mi. I to već jako, jako dugo. Da se i ne vraćamo u daleku prošlost, kada još i nije bilo hrvatske nacije u modernom smislu, već su budući Hrvati lunjali u bulumenti raznoraznih slavenskih plemena, tražeći gdje da se nasele, pa kad su se već nekako snašli, prvo im je bilo, kao i svoj braći ostalih plemena, da sve skrše. Takav je bio red u to doba. Veni, vidi, skrši! Sjetiti se primjerice treba samo otkinutih nosova splitskih sfingi (uništenih svih osim jedne), ili i same pulske arene, koja je mnogo kasnije, i time sramotnije, poslužila kao kamenolom za izgradnju gradske katedrale početkom 18. stoljeća; i slično, i nebrojeno. No to su bila druga vremena, kažemo obično, necivilizirana. Što, međutim, s našim suvremenim mulama omarima, primjerice onim koji je srušio mostarski Stari most, što s našim brojnim dinamitašima koji su sa zemljom sravnili tisuće spomenika izgrađenih nakon i u spomen antifašističkog otpora za Drugog svjetskog rata, od kojih su brojni bili visoke umjetničke razine, što s našim Petrom (Kažimirom), koji bi, ime mu kaže, možda trebao nekako osobito imati osjećaj za kamen, a koji se svečano potpisao, sebe i svoju vojsku Cro-Army, ni manje ni više no na 6.000 godina starim ruševinama arheološkog nalazišta Lajuad. Vražja planina, tako glasi ime u prijevodu, baš mu se prepriječila, putu i flomasteru u nekoj vražjoj Sahari. Što s Dubravkom Šuicom, koja veselo omogućuje Marku Pušci da nastavi tamo gdje je Miloševićeva srpsko-crnogorska frakcija Jugoslavenske vojske zaustavljena, to jest da najavljenom svirkom ispred Svetog Vlaha, ako možda i ne razori, ali dodatno rasklima stare zidine Dubrovačke, na što sa strahom upozoravaju konzervatori?


mulaomarenje svuda oko nas

Godine 2001. Mula Omar zapovijedio je rušenje svih figurativnih spomenika na teritoriju Afganistana. Nedugo potom, srušen je divovski, 53-metarski kip Budhe isklesan u stijeni početkom 5. stoljeća u Afganistanu. Taj jedinstveni kip Budhe s licem Apolona, umjetnički proizvod visoke Gandhara civilizacije, na koju je jak utjecaj imala helenistička umjetnost, zasmetao je Muli Omaru i ostalim mulama i sljedbenicima. No tek je rušenje Budhe izazvalo svjetske proteste i zgražanje. Prije toga talibani su, još tamo od vremena odlaska sovjetske okupacijske vlasti krajem osamdesetih, mirno i sistematski uništavali sva ona kulturna dobra koja se nisu slagala s njihovom vjerom i uvjerenjima. I ne radi se u tolikoj mjeri o preziru koji pokazuju prema spomenicima kulture; strašnija od toga jest gorljivost uništavanja, koja govori više o svojevrsnom, i dalje vrlo živom odnosu prema tim spomenicima na način kao da i sada, pa nadalje, imaju prijeteća, zastrašujuća značenja.
Sve to neobično podsjeća na nas. Već više od desetljeća i pol, naše mule razaraju kako im se hoće, sa strašću kao da im očuvanje, miran ostanak tih spomenika kao svjedočanstava nekog vremena, ili naprosto spomen na prošlost, i dalje prijeti. Pritom ne samo da ostaju sudski nekažnjeni, već sustavno izostaje bilo kakva osuda – etička, moralna, a ovo posljednje, etika i moral mjesta su gdje se i kojima se puk odgaja. To što niti jedan dinamitaš nije kažnjen (uhvatiti ih i ne bi bilo teško, jer se niti ne kriju), manje je zlo od toga što vlast, ministri, obnašatelji vlasti na lokalnim razinama ne samo da ne sankcioniraju takva djelovanja, već ih vrlo često i sami podržavaju. Ili jednostavno šute, kao što su i sada odšutjeli prijetnju Areni, makar ta prijetnja, nadati nam se, bila samo nečija ludost.


u kamenolom

No prije nego se nečija ludost opredmeti u još jedno pretvaranje Arene u kamenolom, dovoljno je indikativno da se ludost takvog sadržaja uopće može pojaviti i, dapače, telefonski se oglasiti. To sve skupa jednostavno znači da je tijekom dugih godina, od početka '90-tih, stvarana takva atmosfera u društvu gdje se nasilje protiv neistomišljenika, drugih i drugačijih u najmanju ruku tolerira, ako već i ne podržava aktivno, što je ranijih godina i bio slučaj. Naravno, samo onda kada je u osnovi tog nasilja domoljublje, i to na propisani način. Naš telefonski mula omar samo brine brigu da Marko Puška može i dalje pronositi domoljublje, mačem, a kako vidimo i dinamitom, ako zatreba. Niti ne sanja siromah da je svojim telefonskim pozivom ukazao na bit problema. Kulturno naslijeđe, naime, pripada građanstvu svijeta, čovječanstvu i to bez obzira na to tko ga je i zbog kojih vjerskih ili političkih razloga gradio te na čijem se teritoriju nalazi, u Afganistanu ili Hrvatskoj. A još manje s obzirom na to koja su se plemena kasnije na tom području zatekla.
Upravo zato je posve besmislena ideja nacionalnog kulturnog blaga, jer ako je tako, onda talibani svih zemalja imaju pravo obračunati s neprijateljskim spomenicima na svojim svetim teritorijima. Valjda oni sami odlučuju što je nacionalno kulturno blago, a što potencijalni kamenolom. Hrvatskim talibanima, baš kao i onima u Afganistanu i nekim drugim zemljama, nepodnošljivu smetnju predstavlja sve što se ne da svesti na njihovu sitnu domoljubnu i/ili religijsku mjeru, tako da se sfingama stuku nosovi, rimskim spomenicima uklešu križevi, a ako je Budha prevelik, onda ne ostaje drugo nego ga posve uništiti. Neka Marko Puška uđe u tu Arenu, da prostite, i zapiša je svojim i njihovim, talibanskim domoljubljem – e. onda će i Arena biti hrvatska.

------------------

NOVINARSKI DVOJAC PREDRAG LUCIĆ I BORIS DEŽULOVIĆ U MELODIJAMA BLJESKA I OLUJE O KAKOFONIJI NAŠE STVARNOSTI

jedne budale bi rušile, a druge završile arenu

Problem oko Thompsona i cijele te škvadre je opet problem s kukavičlukom, s neiskrenošću kukavice. Oni će pokazati simbole, ali nikad neće priznati ono što jest. Thompson se neće deklarirati kao ustaša, iako se slikao kraj Pavelićeve slike i pjevao što je pjevao. Netko im je uspio utuviti da se to baš ne nosi i da im nije pametno tako se deklarirati. A sve prateće ide s tim. Ja ne bih imao nikakav problem da čovjek kaže: »Ja sam ustaša!« Onda možemo razgovarati o tome; zašto si ustaša, tko su ustaše , znaš li ti što su oni bili i radili, smatra Lucić

Prvi deklarirani ustaša, čini mi se, pojavio se u reportaži Slobodne Dalmacije '91. Prvi put se riječ ustaša uopće pojavila u novinama. I tad su to isto bili krezubi redikuli s nekim kapama, slo


Tko doživi, pričat će. Ovako bi mogla izgledati obrada stare narodne nakon gledanja »Melodija Bljeska i Oluje« feralovskog dvojca Borisa Dežulovića i Predraga Lucića. Nakon što su pokorili i Split i Zagreb, i Beograd i Pančevo..., došli su i do Istre i Primorja – do Pule i Rijeke. Programski credo, jasno je već od prvih »milozvuka« dvojca koji povijest neće pamtiti po pjevačkim sposobnostima, svodi se na jasno opredjeljenje između satire i satare u seciranju društvenih anomalija kojima smo svjedocima. Aktivnim ili pasivnim, svejedno; sve će nas se podsjetiti na apatiju i žmirenje na očita zla i nepravde.
Red ozbiljnih, brutalnih stihova, red lakših, ali uvijek oštrih rima u pjevanim dionicama standarda ili »standarda« i dva i po' sata prođe samo tako. Večernji su to uglavnom sati, nakon kojih slijedi, a što drugo do li kafana, pa ovaj razgovor vodimo sutradan nakon burne noći i prethodnog nastupa u pulskom kafiću P14 u sklopu Sa(n)jma knjige u Istri.
Bojite li se privođenja u policiju ili su vas umirile izjave premijera da se demokraciju mora čuvati (i) braneći pravo na satiru?
– Dežulović: Iskustva s privođenjem nemamo, rado bih da i to jedanput doživimo, pa makar i u procvjetaloj demokraciji. A što se tiče Sanadera, ja sam njega provalio – sve je ovo njegov tajni plan. Svako malo, ako prevrtiš dnevne novine, svakih mjesec-dva dana, pukne neki skandal, neka se govna zavaljaju i onda cijela država bruji o tome. Onda se Sanader treći dan javi i kaže da je to što se radi, što god to bilo – teatar ili Facebook – da je to protiv demokracije i da će on učinit sve, s Vladom kojoj je na čelu, da se takve stvari više ne događaju. Potpuno sam uvjeren da je cijelu tu priču uredio neki Sanaderov spin-doktor.
– Lucić: Je, on je u stanju potpuno poništiti demokraciju samo da bi je sačuvao.
A bojite li se možda vječnog ognja? S obzirom na to da vam je Crkva često na tapeti...
– Lucić: A neka bude toplo, jebemu.
– Dežulović: S ovim globalnim zatopljenjem nisam siguran da je taj vječni oganj tako loš izbor.


kukavice vojska svakog režima

Možda i ne trebam pitati prijete li vam, no čini se da to postaje omiljenom sportskom disciplinom u Hrvatskoj, a vaše su oštrice, je li, oštre.
– Lucić: Ma to je sastavni dio naših života, ali postavlja se pitanje tko je onaj tko prijeti. Uglavnom su to anonimci, a kad shvatiš taj mentalitet kukavice bude ti jasno da oni time pokušavaju izliječiti svoj kukavičluk. No oni ne očekuju reakciju, a pogotovo ne takvu koja će ih zbuniti. Imaš kod Kiša, mislim: Kako izliječit strah od psa? Zalajat na njega.
Kako se postaviti prema tom anonimnom komentiranju, koje je mreža ozakonila, odnosno postala platformom za njihovo bujanje i privid relevantnosti?
– Dežulović: To je nastavak tih istih prijetnji anonimnim telefonskim pozivima; to su isti ti ljudi koji su nas prije 10-15 godina zvali, slali prijeteće poruke i pisma. Oni sad imaju svoj medij, oni to sad isto mogu reći javno, a da sačuvaju svoju malu, toplu pećinu anonimnosti. To je logična evolucija tihog, malog kukavice, koji je zapravo vojska svakog režima. Te sitne gnjide ne dobivaju pismenu zapovjed, oni nemaju plan, oni samo imaju baždarene mozgove na takvo funkcioniranje, i sad, sav naš izbor svodi se na to da pristanemo biti taocima tih ljudi ili ne.
Vratimo se na program. Pulska publika najbolje je reagirala na parodiju Thompsona, no koliko je cijela ta stvar uistinu ozbiljna? Način na koji vi to predstavljate je satirički; u preradi pjesme koju izvodite Arena na kraju leti u zrak. To jest licentia poetica, ali trebamo li se bojati za Arenu?


igrale se momčine oko arene pulske

– Lucić: A slušaj, neka dođu pa nek je dignu, oni tako vole; kad se skupe momčine oko nje – možeš zamislit to kolo oko Arene – znaš, kad krene pa je na ho-ruk dignu u zrak.
– Dežulović: Iskreno, ne znam bojim li se više tih budala koje bi rušile Arenu ili ovih korporativno-kapitalističkih koji bi je dovršili.
– Lucić: Da, pa iznajmili.
– Dežulović: A što se Thompsona tiče, cijela ova barufa ne samo oko njega, naci-uniforma, simbola, BBB-a, Torcide..., tog nekog gimnazijskog fašizma koji buja, koji je na pojavnoj ravni potpuno benigan i spada u razinu srednjoškolskog incidenta kad se gleda izvan konteksta – to je priča koju smo već prošli, to je ona vječna dilema treba li davati prostora svakoj budali koja digne ruku na Sieg Heil. Ja sam i dalje otvoren za priču o tome treba li, ali iskustva nam kažu da je nekad, kasnih '80.-ih i '90.-ih, to bila jako rijetka pojava. Prvi deklarirani ustaša, čini mi se, pojavio se u reportaži Slobodne Dalmacije '91. godine. To je bilo prvi put da se riječ ustaša uopće pojavila u novinama. I tad su to isto bili krezubi redikuli s nekim kapama, slovom U i sl., pa smo se smijali. Ali bio je i Šešelj nekad redikul. Tako da ne znam tko je od tih 15.000 ljudi na Maksimiru redikul, a tko je normalan. Možda bi bilo lakše kada bismo mogli prepoznati redikula, ali svi izgledaju isto. Postoje jaki argumenti da se tome ne daje na važnosti, ali eto, nije se davalo ni prije; nas nekolicina koji smo davali tome važnost ispali smo budale, ali zato sad umjesto deset kretena na Rivi cijeli stadion kliče. E sad, ako je to samo folklor, onda dobro došli i lijepo se osjećali u toj zemlji u kojoj je to folklor.
– Lucić: Problem oko Thompsona i cijele te škvadre je opet problem s kukavičlukom, s neiskrenošću kukavice. Oni će pokazati simbole, ali nikad neće priznati ono što jest. Thompson se neće deklarirati kao ustaša, iako se slikao kraj Pavelićeve slike i pjevao što je pjevao. Netko im je uspio utuviti da se to baš ne nosi i da im nije pametno tako se deklarirati. A sve prateće ide s tim. Ja ne bih imao nikakav problem da čovjek kaže: »Ja sam ustaša!« Onda možemo razgovarati o tome; zašto si ustaša, tko su ustaše , znaš li ti što su oni bili i radili... Cijelo vrijeme ti podvaljuju nešto; šta znači stih: »'45. loša bila, po svijetu nas raselila«. Po kojem je to svijetu njega raselila?


najbrutalniji stihovi splitu

– Dežulović: Cijela ta estradno-politička legija, što kaže Predrag, nikad se nije izjasnila. Pamtimo i Vlatka Markovića koji na izravno novinarsko pitanje okoliša izjaviti. A sve te ustaške pičkice jake su u masi, kad ih je 15.000, i jaki su na Facebooku i na YouTubeu, ali kad treba ispred kamera javno reći: »Ja sam ustaša!«, onda su manji od makova zrna. Znači da oni sami imaju problem s definicijom ustaštva.
Tema konvertitstva, koja se često provlači kroz »Melodije«, dobro se naslanja na ovu priču. Isplati li se uopće danas biti dosljedan?
– Dežulović: Nikad se nije isplatilo.
– Lucić: A i nisi takav zato što se isplati. Ali imaš onda tu slobodu da se smiješ onima koji dosljedno tvrde da su dosljedni, a dosljedni su samo u mijenjanju dežurnih stavova i njihovom zastupanju.
Borise, »Pjesme iz Lore« ne gube na aktualnosti i snazi, ali u ovom programu kao da si š marketing novinarstvo

U vašem programu često opandrčite po našim trgovačkim lancima. E sad, u kontekstu medijske slike o njima kao da je riječ o osinjem gnijezdu u koje je bolje ne dirati iz razumljivih razloga, no vi se toga ne libite, i inače, pa me zanima vaš komentar na medije koji se trude biti slobodni, nezavisni, no koji potpadaju pod neka nova, korporacijska pravila i nove odnose...
– Dežulović: To je naprosto tranzicija koja je došla onako kako je svatko mogao predvidjeti. S prelaskom milenija i u svijetu i kod nas prošlo je vrijeme političkih diktatura, režima, sada sve diktira liberalna ekonomija. To nije Trilaterala, ni sionski mudraci ili masonske lože, to su zaista samo neka gospoda u odijelima s platinastim karticama i to se u našoj profesiji težište moći samo prebacilo s Centralnog komiteta, Sabora ili Vlade na staklene nebodere i u klimatizirane urede u kojima novine uređuju šefovi marketinga – ne više glavni urednici i direktori.
No kako sačuvati medijsku neovisnot u takvoj situaciji?
– Lucić: Ja mislim da su ljudi u medijima napravili sve da dokinu samopoštovanje i poštovanje prema poslu kojim se bave. Ajmo vratiti stvari na pravu mjeru. Novine u kojima netko oglašava to radi zato što su to novine i zato što imaju čitatelje, odnosno neke novinare koje ti čitatelji čitaju.
– Dežulović: Ovdje se dešava jedan perverzni obrat u kojem je krug zatvoren, a čitatelji su maknuti sa strane. Imaš besplatne novine koje su krajnji produkt tog poretka, koje isključivo služe tome da se prljaju ulice i skupljaju pseća govna, koje su pune reklama i koje žive od reklama i tu je, zapravo, čitatelj nepotreban. A u takve se novine pretvaraju i ove ozbiljne s trafika. Tu sam ja ipak optimist, mislim da će se jednog dana pojaviti potreba za novinom u kojoj će biti novinski tekstovi.
tedio publiku. Ne daješ one najbrutalnije, najcrnije pjesme.
– Dežulović: Zavisi od prostora. To je uvijek gola improvizacija. Istra je meni nekako slobodan teritorij i te pjesme na koje ti misliš nisu upućene ovim ljudima.
– Lucić: Zato se to čita u Splitu. Te najgore, to je bio prvi set u Splitu.
– Dežulović: Te s užitkom čitam, naravno, u Splitu, jer koliko god su to zaista općenite pjesme o zlu, kojima je Lora samo ime i prezime, poriv za njihovo pisanje je ono kad netko radi nešto u tvoje ime. Tako da su te pjesme više krik protiv grada koji odbija i dan-danas priznati da se tako nešto događalo, nego protiv same te osmorice ili desetorice koliko ih je tamo bilo osuđenih ili optuženih. Mene je zanimao ne samo mentalitet zla, nego mentalitet ljudi koji to zlo prihvaćaju. Zato su meni jako bitne reakcije publike; zanima me kako se ljudi nose sa zlom. To je ono kad se smiju na prilično nesmiješne situacije. To su one situacije kad kabadahija s kalašnjikovim uđe u kafić i kad je duhovit i kad mu se svi smiju, ali duhovit je zato što ima kalašnjikov, a ne zato što je rekao nešto smiješno.


kombinacija ferala i lore

– Lucić: Nije se lako suočavati sa zlom, i tu razumiješ ljude, ali oni koji ne vide zlo ne žele ni vjerovati da postoji.
– Dežulović: Najveća je tragedija, ono što si rekao na početku; za koji dan bit će 2009. godina, a ja čitam »Pjesme iz Lore« i nitko mi još nije došao i rekao: »To ti zaista više nema smisla«. Pazi, 17 godina nakon što je bila Lora.
Luciću, pokazali ste se kao dosta dobar stihoklepac. Jeste li razmišljali o reperskoj karijeri?
– Lucić: Nikad ne reci nikad. Inače imam jedan rap na račun Shortyjevog angažmana, ali to nismo sinoć izveli. Nego zamisli, u Splitu predgrupa nam je bila T.B.F.! Nismo mogli ni sanjati da će se to dogoditi.
No kako je sve počelo? Kako su nastale »Melodije Bljeska i Oluje«?
– Lucić: Prvi put te pjesme smo u širem krugu ljudi pjevali u Sarajevu nakon predstavljanja moje »Haiku haiku jebem ti maiku«. Bio je tu Benja Isović i sarajevska ekipa i to je onda spontano krenulo; dok sam ja čitao, on i Benja su označavali u knjizi šta se može otpjevat' i onda je nekako krenula pjesma nakon čitanja, našla se neka gitara pa je Benja otišao po bolju i to je trajalo do šest sati ujutro. I nakon dosta vremena pozvali su nas u Beograd. Bori je taman bilo izašlo srpsko izdanje »Pjesama iz Lore« i sad se postavilo pitanje šta napravit', da li da ja pilam s onim svojim što sam već čitao, ali onda smo se dogovorili da napravimo kombinaciju: da budu ove iz Ferala i iz Lore i to je šljakalo. Prvi prostor – biblioteka u Beogradu – bio je prevelik, jer nemaš pravi kontakt s publikom, ali smo zato sutra nastupili u Pančevu u nekom klubu gdje je komunikacija bila odlična i gdje nismo samo mi imali cugu i tako to. I onda nas je Kruno Lokotar pozvao na odjavljivanje Močvare, kad smo iskazali svoj protest protiv zatvaranja takvog izuzetno bitnog prostora za novu, mladu, drugačiju kulturu u Zagrebu.


od sare do michaela

Iako često djelujete po onoj: Valja čistiti ispred vlastitog praga, niste se libili komentirati stanovitu gospođu Palin koja nije Michael. Kakav je to svijet u kojem je postojala mogućnost da jedna takva osoba postane (pot)predsjednicom najmoćnije države svijeta?
– Lucić: A nastavio bi se ovaj fini slijed druga Busha i momaka iz stražnje sobe.
– Dežulović: Samo bi umjesto Georga dobio Georginu i to bi bilo to.
– Lucić: Ali bilo bi puno pjesama na tu temu. A kad kažu da treba čistiti ispred vlastitih vrata; tu smo pomeli dosta toga i na kraju krajeva mene moja vrata vode u svijet, a ja u njemu želim biti slobodan kao što želim da i ostali ljudi budu slobodni i da o svemu što se događa u tom svijetu imam puno pravo govoriti. Kad nastupamo u Srbiji obavezan je set koji rastura Koštunicu, Tadića, cijelu škvadru koja se loži na četništvo i ostale ikone zla.
– Dežulović: Mislim da je to jedini način da se urede odnosi. Zvuči otrcano, ali istina je da će se stvari promijeniti tek onda kad svatko počisti ispred svojih vrata. I na tom nekom planu samo je ta militatna feralovska ćelija jedina suštinski kršćanska pisana riječ u Hrvata.
Što se tiče »Melodija«, kakva ih budućnost očekuje? Materijala za osvježivanja ima, fala bogu, dosta, a i publika dobro reagira.
– Lucić: Budućnost? Pa mogu evoluirati u Melodije Delte i Konzuma, ili Melodije mode i zločina. A o nafti da ne govorimo...


Preuzeto iz NOVOG LISTA , subota,13.12.2008.godine, pod "pogled".

http://www.novilist.hr/