** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

Intrigantna i nepoznata povijest
grada Rijeke: Gabriele D'Annunzio
------------------------------------------------



P R V I D U Č E
----------------------------

D'Annunzio u Rijeci

Michael A. Ledeen

-----------------------------

THE FIRST DUCE
D'Annunzio at Fiume

Michael A. Ledeen

The John Hopkins University Press Baltimore

(s engleskog preveo:
Marin Domitrović)

(nastavak 5.dio)

---------------------------------




8
D'Annunzijanski svijet


Sve do nedavno, razdoblje od kraja prosinca 1919. do studenog 1920. i potpisivanja Rapalskog ugovora, smatrano je periodom relativne neaktivnosti D'Annunzija i njegovih pristaša. Taj period od deset, jedanaest mjeseci, period je postepene erozije comandanteovog položaja u Rijeci, i ujedno period s relativno malo tako dramatičnih zbivanja, koja su obilježila prva četiri mjeseca pothvata. Kako su se sve zalihe postepeno bližile kraju, a borba za opstanak još više zaoštravala, to je podrška stanovništva (ali i brojnih oficira i vojnika) bila sve slabija. I dok je početni period bio obilježen skoro stalnim prilivom novih dobrovoljaca, 1920. je bila godina značajnog odljeva snaga iz Rijeke. Prva četiri mjeseca bila su karakteristična po visokom stupnju entuzijazma od strane samih Riječana, ali se u novoj godini, D'Annunzio morao suočiti s demonstracijama protiv svoje vladavine, formalnim razlazom s Nacionalnim vijećem, živom kampanjom Zanelle i autonomaša da ga izbace iz grada, te protestima radničkih grupa. U takvom okruženju, mnogo istraživača je D'Annunzijevu prividnu neaktivnost smatralo pokazateljem okretanja sebi, te pomanjkanjem političke sposobnosti kroćenja kaosa u Rijeci, 1920. godine.
Zahvaljujući istraživanjima Renzo De Felicea,259 ovo viđenje d'annunzijevske Rijeke u prvih deset mjeseci 1920. znatno je revidirano, i to u toj mjeri, da sada možemo kazati kako spomenuto razdoblje predstavlja ključ za razumijevanje Riječkog pothvata. Daleko od toga da bude period mirovanja D'Annunzija, 1920. je bila prepuna aktivnosti: ali nije dovela do rezultata, koje je comandante priželjkivao. Ne samo to, Rijeka tih mjeseci je mikrokozmos strasti, strepnji i snova, koji obilježavaju i ovaj naš svijet. Samim time, to nam vrijeme pomaže shvatiti ne samo D'Annunziov značaj, nego nam i pomaže razmrsiti mnoštvo niti, od kojih je satkana politička mreža našeg vremena. No, to je ujedno i najteži period za rekonstruirati, i to uglavnom zato jer je dokumentacija, koju posjedujemo, u znatnoj mjeri nepotpuna. Zbog same prirode svjedočanstava, rekonstrukciju tog «trenutka» - u ovom i idućem poglavlju – pokušat ćemo izvesti pogledom na različite aspekte tog perioda, ne pridržavajući se narativnog toka.


«PETO DOBA»: SVIJET GUIDA KELLERA

Kada je raskid s Rimom oko modus vivendi postao očit, D'Annunzio je, kao što smo vidjeli, u Rijeku pozvao Alceste De Ambrisa. To je bila odluka od ne male važnosti, pokazujući u kojoj se je mjeri, tokom četiri mjeseca svoje vladavine Rijekom, okrenuo ljevici. De Ambrisova politika bila je vrlo dobro poznata: jedan od vođa talijanskog revolucionarnog sindikalizma, od početka odan intervenciji u Velikom ratu, svoje je socijalističke poticaje pronašao u sindikalističkim borbama dva kontinenta (provevši dvije godine u Brazilu), postavši jedan od najvažnijih glasnogovornika sindikalnog pokreta (krajem rata putujući u Sjedinjene države i održavši niz govora i press konferencija), kao i tajnik Unione Italiana del Lavoro. De Ambris je bio Mussolinijev prijatelj, dok je krajem studenog, odnijevši Mussolinijevo pismo u Rijeku (kao i obično sugerirajući, da pjesnik ne poduzima nikakve akcije u Italiji).260
De Ambris je u Rijeku stigao u trenutku, kada je D'Annunzio bio pod najvećim pritiskom. Kao što smo vidjeli, dvojnost vlade, unutarnji sukobi u gradu, te mogućnost da možda bude prisiljen napustiti Rijeku, kod D'Annunzija su urodili pomiješanim osjećajem gnjeva i frustracije, tako da ga je susret s robusnim i odlučnim De Ambrisom uvjerio u potrebu buduće suradnje. Kada su pregovori s vladom propali, comandante je odmah pisao De Ambrisu: «Vjerujem, da su tvoje prisustvo i tvoja pomoć neophodni. Ti ćeš znati kako najviše uraditi za našu stvar».261 Kada je par dana kasnije, Giuriati dao ostavku, D'Annunziju je bio otvoren put da socijalistu-revolucionara postavi za šefa svog Kabineta.
Poziv De Ambrisu treba promatrati u svijetlu brojnih sila, koje su djelovale na D'Annunzija. No, on je prije svega bio odraz dubokog razočaranja, kojeg je comandante osjetio za one nacionalističke snage, koje su sve do tada igrale tako važnu ulogu u Riječkom pothvatu. Četiri mjeseca on je igrao igru Sinigaglije-Giuriatija (uz nekoliko značajnih izuzetaka), u nadi da će Nitti pasti, a nova vlada u Rimu anektirati Rijeku. Kada je krajem prosinca bio posve jasan neuspjeh takve strategije, prilike su comandantea natjerale odrediti novi pravac Pothvata. To, međutim, ne znači, da je morao improvizirati novu strategiju, jer je već prije toga počeo mijenjati kurs Riječke avanture prema idejama ljudi poput kapetana Giuliettija. I premda je temelj ove odluke velikim svojim dijelom bio emotivan, comandante je i dobar dio razloga za nju crpio iz iskustva, kojeg je ranije imao s dvjema grupama. Dok su ljudi desnice preporučali oprez i strpljenje, oni s ljevice (u liku lidera Gente del mare) su Rijeci pribavili oružje i brod, pokrenuli u Italiji program propagande u korist Rijeke, i preporučali comandanteu savezništvo s revolucionarnim snagama u zemlji. Početkom siječnja, D'Annunzio se odlučio za nagli i potpuno zaokret, te udruživanje s revolucionarnim snagama.
5. siječnja, u odgovoru na poziv od D'Annunzija, Giulietti je u Rijeku poslao svog brata, s prijedlogom sastavljenim od pet točaka.262 Plan je predviđao marš na Rim - vojske sastavljene od comandanteovih snaga, Gente del mare i socijalista (zajedno s ljudima poput Errica Malateste). Cilj akcije bio je dvostruk, jer je Giulietti želio uvođenje novog društvenog poretka («osiguravajući svakome uživanje u plodovima njegovog rada») i razrješenje jadranske krize, uključivši aneksiju Rijeke. Da bi u tome uspio, Giuliettiju je bila potrebna D'Annunziova formalna izjava podrške, kako bi mogao pristupiti vođama revolucionarnih snaga. D'Annunziov odgovor slijedećeg dana nedvosmisleno je ukazivao na njegovo stanje duha, istovremeno otkrivajući opseg aktivnosti izvan Rijeke, koje onima, izvan najužih savjetničkih krugova Komande, nisu bile poznate:

Smisao mog pothvata i mog nesmiljenog otpora svakim je danom sve očitiji… Sva žudnja… za pobunom – diljem svijeta – pogled je uprla rasplamsajima Rijeke, koja nadaleko razastire svoje ognjene iskre…
Od prošlog listopada, direktno sam se upleo u Egipatski pokret protiv «proždiratelja živog mesa»… i Hrvati su se okrenuli k meni, želeć sa sebe zbacit srpski jaram… Revolucija «separatista» je spremna. Pred erupcijom je… prije petnaestog ožujka…
Imamo i oružje: imam granate s Persije, milione njih. Nemam samo ono, što Machiavelli naziva «kičmom Rata»…263

D'Annunzio je bio spreman za pothvat (u nastavku pisma, uvjeravat će Giuliettija da nitko nije spremniji od njega za «veliku akciju»), ali je htjeo biti siguran da će novčana sredstva (Machiavellijeva «kičma») biti osigurana, kako za marš na Rim, tako i za šire akcije, koje je planirao poduzeti diljem svijeta. O ovom «velikom planu» detaljnije ćemo u slijedećem poglavlju, ali treba naglasiti, da je svoje pristajanje na prijedlog savezništva s revolucionarnim snagama Italije, comandante vidio kao dio obuhvatnijeg plana djelovanja. Što više, bio je odlučan Rijeku učiniti revolucionarnim središtem:

Svaki napor prema oslobođenju, mora danas započeti u Rijeci. Opsežniji socijalni preokret moram započeti ovdje. Za svaki dalji skok, a naročito skok na drugu obalu, moj duh ima uporište na ovim obalama… Ovdje su ne samo zamišljeni, nego i ostvareni novi oblici života…
Ja sam se vratio narodu, koji me je proizveo. Ja sam pomiješan s njegovim tkivom…
Moram biti u stanju oduprijeti se i vladati ovdje, do dana kojeg vi odredite…

D'Annunziovo isticanje je značajno: revolucija, da, ali samo ako je Riječki pothvat apsolutno siguran. Jednako tako, naglasak na njegovoj tijesnoj povezanosti s «narodom» i njegovoj strasnoj odanosti «ovoj obali», gdje bi se trebali ostvariti «novi oblici života», upućuju na pothvat, kojeg je comandante smatrao od vrhunske važnosti za svoje buduće planove: stvaranje novog institucionalnog sistema za Rijeku, koji bi, pak, osigurao model za novi svijet «slobodnih duhova».
Plan marša na Rim sa socijalistima propao je, iako su mnogi od onih, kojima se Giulietti obratio, bili voljni pokušati ga. Imao je niz susreta i osigurao potporu Erica Malateste i Nicole Bombaccija. Međutim, maksimalist Giacinto Menotti Serrati je odbio pridružiti se planovima za državni udar. Direktor Avanti! nije se mogao prisiliti na pridruživanje D'Annunziju, a kako je vrijeme prolazilo, nemogućnost savezništva Riječana i socijalista, uza sve izjave D'Annunzija i njegovih pristaša o želji za takovim savezom, bila je sve očitija. Ako je početkom siječnja socijalistima i bilo teško razmišljati o zajedničkim akcijama, još je teže to bilo kada je De Ambris postao šef D'Annunziovog Kabineta. Savez vodećih intervencionista (heretičnih socijalističkih nazora) i stranke, koja se je protivila ratu, bilo je 1920. previše za tražiti.264
No, i pored neuspjelog Giuliettijevog pokušaja organiziranja vojnog puča, revolucionarni smjer nesumnjivo je bio bliži D'Annunziovom srcu, nego dugi program pregovora i parlamentarnog taktiziranja. Konačno, D'Annunziova politika se je temeljila na njegovim instinktima, a on je bio oduševljen svojom ulogom u Rijeci, i uzbuđen pri pomisli – točnije, nužnosti – preobražavanja pothvata u nešto «uzvišenijeg» značenja. Krajem 1919., tema «Italija i život» našla je ponovo svoje mjesto u pjesnikovim govorima, a njegov je govor u zadnjim danima godine odaslao poruku, koja će u 1920. postati dominantnom. «Položili smo temelje grada života, potpuno novog grada», kazao je svojim slušateljima, upotrijebivši metaforu, potpuno novu njegovoj retorici: «On živi i širi sjaj. Ima snagu i raskoš svitanja petog /godišnjeg/ doba svijeta. On je potpuno novo, latinsko doba, nikad čuta latinska harmonija».265
Do tada je comandante govorio o Rijeci kao mučenici, ili kao živom vrelu otpora, ili kao vatri, koja će progutati sva zla pokvarenog svijeta. Krajem godine on je, međutim, počeo govoriti o Rijeci kao jedinstvenom vrelu stvaralaštva, jedinstvenoj sferi, gdje je život poprimio novo značenje i gdje je budućnost ležala na dohvat ruke. Na neki način, neuspjeh postizanja kompromisa s Nittijem, ostavio je pjesniku tabulu rasa, na kojoj je mogao iscrtavati svoju vlastitu sliku poratnog svijeta. D'Annunziovo oduševljenje ovakvom mogućnošću uglavnom je izmicalo pažnji drugih (bivajuć u ono vrijeme uglavnom pogrešno protumačeno), dok je De Ambris bio jedan od rijetkih, koji su to uviđali: «Najdublji i najistinskiji smisao ovog pothvata izmicao je skoro svakom… Tek je nekolicina mlađih, naivnih likova, shvaćala D'Annunzija i njegov rad, oni, kojima je rat otvorio oči za onaj heroizam, što se bori za neokaljanu Ideju, za žrtvovanje koje ne razmišlja o dobitku…».266
Od svih ljudi u Rijeci, ovaj opis najviše pristaje Guidu Kelleru, dok je najveći dio poleta za novi svijet, kojeg je comandante (i De Ambris) 1920. nastojao stvoriti, crpio svoju snagu iz stalnog kontakta Komande i ljudi poput Kellera. Kao što smo vidjeli, takovi su ljudi imali značajnu ulogu u uvjeravanju D'Annunzija da u prosincu odbaci modus vivendi, nastavivši vršiti znatan utjecaj na comandantea. D'Annunzio je bio u stalnom kontaktu s legionarima (za razliku od njegove, skoro potpune izolacije od građanstva), svakodnevno s različitim društvom idući na izlete u unutrašnjost, jedući sa svojim oficirima i uglavnom učestvujući u općoj atmosferi ponesenosti. I kako je vrijeme odmicalo, sastav legionara trpio je sve značajnije promjene: uklanjanjem umjerenih snaga, poput Giuriatija i Reine početkom godine, te postepenim odlivom tradicionalnijih elemenata iz njihovih redova (od kojih je najvažniji bio svibanjski odlazak karabinjerskog kapetana Rocco Vadale), u gradu su prevladali pustolovniji elementi.267 Prva četiri mjeseca sopćući pod teretom neželjene discipline, 1920. eksplodirali su na više načina. Keller je svojom karakterističnom točnošću uspio u svojem časopisu Yoga, krajem 1920. odslikati njihov duh: «Kada je iscjeljujuća misija holokausta /mučeničke žrtve/ uspjela, nešto se je očekivalo od njih. Pod pepelom njihove nevoljne fizičke neaktivnosti, plemeniti plam obasjao im je srca, i… polako su shvatili… da je život rođen iz borbe, baš kao što se harmonija rađa iz mnogozvučja».268
Ove «ponosne, vatrene duhove», Keller je pokušao organizirati u svojoj Yoga grupi, koju je nazvao «jedinstvom slobodnih duhova, koji streme savršenstvu»,269 ali to nije bilo posebno veliko ili impresivno društvo. Pa ipak, Kellerova želja da u Rijeci pokrene nešto novo, a naročito nakon perioda «pepela», koji je potrajao sve do neuspjeha modus vivendi, našla je svoj puni izraz u comandanteovim planovima u novoj godini, kao i planovima velikog broja legionara. U tome su se naročito arditi slagali i s Kellerovim ustrajavanjem na stvaranju nečeg novog i trajnog u Rijeci, i s njegovim uvjerenjem, da je dugi period fizičkog mirovanja među legionarima proizveo stvaralački poriv. Tek su u svibnju, članci u La Testa di Ferro branili prividnu stagnaciju u Rijeci, ukazujući na pretpostavljeni unutarnji dinamizam. Tako je, na primjer, Mario Carli ukazivao svojim čitateljima, da se «čovjek ne kreče samo nogama», i da čovječanstvo napreduje drukčijim metodama, a ne pokretanjem nogu: «Prividno statičko stanje legionarskog pothvata skriva dinamizam, nevidljiv svačijem oku… Ali, kakav žar, kakve stvaralačke energije, kakvo razbuktavanje umova…!».270
U samoj je prirodi njihovog svijeta bilo, da se legionari klone tradicionalnih institucija, tako da su Keller i njegovi prijatelji običavali spavati van grada, kako bi simbolizirali slobodu od fizičkih ograničenja. Pa ipak, Kelleru je njegova izuzetna sposobnost poticanja ljudi oko sebe na akciju omogućila eksperimentiranje s novim oblicima organizacije koji su, pak, nadahnuli D'Annunzija, a u De Ambrisovom radikalnom sindikalizmu otkrili srodnu dušu. Carli je bio u pravu kada je tvrdio, da ispod naizgled uspavane površine d'annunzijevske Rijeke, leži pravo rasadnik kreativnosti, te da je kvaliteta stvaranja, koje se pomalja iz tog svijeta, vrlo visoka. Puno je od Kellerovog stvaralačkog duha prisutno u Carta del Carnaro, briljantnom Ustavu Rijeke, kojeg je u prva dva i pol mjeseca nove godine sastavio De Ambris, a zatim, tokom ljeta (uz neke važne dodatke) pretočen u D'Annunziov jezik. Što više, potpuno je nemoguće iščitavati projekt novog demokratskog ustrojstva oružanih snaga (u listopadu napisali kapetan Giuseppe Piffer, D'Annunziov osobni tajnik, i comandante271), a ne prepoznati utjecaj Guida Kellera i silovitih pripadnika La Disperate. Keller je bio pravi suvremenik dadaista koje su, ne treba zaboraviti, za svoju tradiciju švicarske vlasti smatrale opasnijima od Vladimira Ilića Lenjina.272
Kellerov najdublji utjecaj na život u Rijeci dolazio je iz njegove spremnosti da improvizira drastične mjere, u cilju zaštite grada od onog, što je smatrao “nezdravim” utjecajima. Baš kao što je i Odbor javne sigurnosti nastao iz potrebe trenutka, tako su i Keller i njegova družina enragés (obzirom na njihovu naviku da Rijekom hodaju goli do pasa, mogli bi ih nazvati sans-chemises riječke revolucije) djelovali i kao vigilanti, spremni djelovati protiv sveg i svakog, pa čak i D’Annunzija samog. Najduhovitiji primjer takovih akcija bio je zamisao o ljubavnoj otmici iz Kule zaljubljenih.
Keller i Giovanni Comisso, njegov ratni drug, zazvonili su na uzbunu doznavši za utjecaj, koji je na D’Annunzija imala njegova ljubavnica, pijanistkinja Luisa Baccara. Jer, dok je comandante bio sklon upustiti se u svaku moguću avanturu, Baccara ga je, bojeći se da bi mogao biti ubijen na moru, stalno preklinjala da se ne upušta u takve ekspedicije. Keller nije mogao trpiti takav utjecaj na Komandu, tako da je sa sebi srodnim dušama smišljao plan uklanjanja te žene iz Rijeke. Želeći to izvesti na “fantastičan način”, Keller i Comisso zamislili su takav plan uklanjanja Baccarove s pozornice, kakav, po svojoj inventivnosti, te godine skoro da nije imao premca. Doznali su za srednjovjekovni festival, nazvan Kula zaljubljenih, održavan u Trevisu. Svečanost je bila vrlo jednostavna: najljepše djevojke u gradu smještane su u drveni zamak, što je zatim bio pod “opsadom” muškaraca iz okolnih krajeva, koji su žene katapultirali hranom, novcem, cvijećem i drugim darovima. Comisso i Keller predložili su uprizorenje iste svetkovine, gdje bi kupališna zgrada na plaži poslužila kao kula, a Baccara bila Madonna Castellana. Usred opsade, arditi La Disperate bi je oteli i prokrijumčarili iz grada, kako bi je “strpali u kavez poput kokoši, i iskrcali je na nekom pustom otoku”. A Baccara nije bila jedina meta družine: kao što će se Keller prisjećati nekoliko mjeseci kasnije, tokom svečanosti nadali su se riješiti svih svojih neprijatelja: “Na kraju proslave, usred plesa i opće razigranosti, ljudi prošlosti… kao i oni, koji su prijetnja slavi i veličini… pothvata, bili bi zarobljeni, vezani, potrpani na brod i odvezeni”.273
Zamisao je propala kada je, za divno čudo, D’Annunzio odbio održavanje festivala, obrazlažući to time, da bi svijet pomislio kako je u to umiješana ona dekadentna pojava, koju inače poistovjećuju sa samim comandanteom. “Previše je d’annunzijevska”,274 kazao je, i tako je Luisa Baccara ostala u gradu (ostavši pjesnikova stalna pratilja u godinama koje će doći).
Keller i uski krug njegovih prijatelja bili su naprosto ekstremi u svijetu legionara, svijetu koje je vrlo teško uhvatiti jezikom povijesne analize ili političke znanosti.
Osbert Sitwell, engleski pisac, dobro je primijetio u jesen 1920:

Sveopća živost i bučna vitalnost kao da su nagoviještali novu zemlju, novi sistem. U čudu smo gledali i slušali. Činilo se kao da svatko nosi uniformu koju je sam osmislio: neki su imali bradu i bili potpuno ćelavi, kako bi podsjećali na samog Zapovjednika… drugima su, pak, s ramena padali petnaestak centimetara dugi, valoviti pramenovi kose, dok im je točno posred tjemena bio nasađen crni fes. Ogrtači, perjanice i duge, tanke kravate, bili su sveprisutni, i svaki je muškarac – malo se žena moglo vidjeti – za pojasom imao «rimski bodež».275

No, i pored ovakove atmosfere obilja individualizma, gdje je svatko vjerovao da ima glavnu ulogu u stvaranju novog svijeta, nivo nasilja i nereda bio je začuđujuće nizak. Izuzevši dvoboje i pesničenja, karakteristično ozračje vojničkog okruženja, život u Rijeci nastavljao se je neometano (iako pod teškim ekonomskim uslovima). Povremeno djelovanje legionara protiv talijanskih građana Rijeke nerijetko je imalo prizvuk bizarnog, kao kad je, na primjer, u svibnju Komanda morala izdati upozorenje stanovništvu, da ne predaje imovinu ljudima koji se izdaju za pripadnike tajne policijske službe. U dokumentu s potpisom Sanija i Coselschija, građanstvo je obaviješteno da su neki prevaranti u vojnim ili legionarskim uniformama i s lažnim papirima, pretraživali i otimali Riječanima imovinu i stanove.276 Za divno čudo, takvi su incidenti bili zapravo rijetki.
To, međutim, nije važilo i kada je riječ o slavenskom stanovništvu Rijeke, tako da je i uz svu proklamiranu simpatiju prema Hrvatima, koju se moglo čuti iz Palače, bilo više okršaja njih i legionara. U trenucima najtežih ekonomskih iskušenja grada, trupe bi istresle svoj žuč na hrvatskim trgovcima i svemu, što je smrdilo na «strano» prisustvo. Najsilovitiji antihrvatski pohod dogodio se 14-15. srpnja, kada su legionari i građani skoro dva dana pustošili hrvatske stanove i radnje (uništivši i nekoliko fiumanskih dućana).277
Od svih nasilnih zbivanja u 1920. godini, niti jedan nije bio toliko potencijalno eksplozivan kao onaj, koji je bio usmjeren protiv grupe vojnika, koji su početkom svibnja napuštali grad. Obzirom na atmosferu koja je 1920. vladala u Rijeci, tradicionalni predstavnici reda počeli su se osjećati krajnje neugodno, tako da je egzodus ovih ljudi uzeo maha krajem proljeća i početkom ljeta. Najčuveniji takav primjer bio je odlazak karabinjerskog kapetana Vadale koji je 6. svibnja uvečer, uz D'Annunziov pristanak iz grada poveo grupu od nekoliko stotina karabinjera. Čini se, da je Vadala bio uznemiren dramatičnim promjenama u politici Komande (o novom se ustavu uvelike govorkalo od njegova dovršenja sredinom ožujka), kao i nediscipliniranim ponašanjem, koje je sve više karakteriziralo legionare. Dok je kapetan marširao iz Rijeke, legionari, a naročito arditi, odlučili su uzeti stvar u svoje ruke i na Kantridi, duž crte primirja, napasti Vadalu i njegovu pratnju. Rezultat je bio tri mrtva (jedan karabinjer, jedan pomoćnik zapovjednika brigade i jedan civil) i puno ranjenih. Zahvaljujući intervenciji generala Ceccherinija i drugih zvaničnika, izbjegnuto je veliko krvoproliće,278 ali incident nam pomaže predočiti si svu silinu osjećaja, s kojom su legionari bili pripravni braniti svoju «stvar». Njihovi najnasilniji postupci bili su rezervirani za one iz njihovih vlastitih redova, koji su napustili grad, baš kao što se u svakoj grupi «istinskih vjernika», s heretikom postupa nemilosrdnije nego s nevjernikom. Arditske novine La Testa di Ferro, cijelu su svoju naslovnu stranu posvetile okršaju od devetog, nabrajajući «izdajnike» i slaveći one ardite, koji su u napadu bili povrijeđeni, «prolivajući neustrašivu krv za mučenički grad, krv koja nije mogla biti prolivena slavnije». No, odliv ljudi je ipak bio velik. U tjednu Valadina odlaska, grad je sveukupno napustilo 705 vojnika,279 i Komanda je bila prisiljena pokrenuti u Italiji kampanju regrutiranja novih dobrovoljaca, kako bi se nadomjestio sve veći manjak ljudi.
Izuzmemo li primjere ove vrste, treba reći da su se legionari zadivljujuće dobro vladali i bili začuđujuće disciplinirani (na njihov vlastiti način, naravno). Potvrđuju to brojni izvori, ali možda najsjajnija potvrda dobrog ponašanja legionara dolazi od izvještaja novinarke Times-a, koja je početkom rujna posjetila Rijeku (jedan od najstresnijih perioda godine). Premda naglašavajući, da legionari nisu organizirani ni na engleski, ni na njemački način, ipak je izvijestila, da se «disciplina u vojničkim redovima (uglavnom ardita, odjevenih u svakojake moguće uniforme) čini izuzetnom… ovi riječki legionari nisu raspojasana gomila avanturista: baš kao i njihov vođa, oni su idealisti, zanesenjaci…».280
Disciplina legionara je bila zadovoljavajuća, ali nije postignuta tradicionalnim izdavanjem zapovijedi odozgo. Ljudi poput generala Ceccherinija, navikli na uobičajenu vojničku disciplinu, nosili su se s ozbiljnim poteškoćama u nastojanju održavanja nadzora nad svojim ljudima. Kao što će i sam general tri godine kasnije primijetiti, «bilo je nemoguće uvesti režim željezne discipline i vojne hijerarhije tamo, gdje je izvjesna slijepa širokogrudnost D'Annunzija, dopuštala sve moguće vrste prekršaja».281 General je ostao u gradu u prvom redu zato, jer nije mogao otići i u gradu ostaviti svog sina, i taj neznatan generacijski sukob u velikoj mjeri ocrtava pravu sliku Kellerovog svijeta u Rijeci. Mladalačka energija onih, koji su odlučili ostati, uvelike je bila okrenuta protiv simbola i metoda svijeta njihovih roditelja i ostalih utjerivača reda. Kao što to njihovo prihvaćanje bizarnih stilova odijevanja i njihovo eksperimentiranje s drogama govori, ovi su ljudi bili zainteresirani za nove modele svog ponašanja, tako da su neminovno bile potrebne i nove tehnike, koje će pružiti okvir njihovom djelovanju. Paralelno s tim tehnikama, razvijene su nove ideje – u stvari, sasvim novi pogled na svijet – kako bi se živom održala posvećenost legionara Rijeci i njihovom comandanteu.
Ranije smo već spomenuli, da je D'Annunzio radio na stvaranju novog oblika liturgije u Rijeci, liturgije koja će imati tako važnu ulogu u stvaranju i razrađivanju gradskih svečanosti, te razvoju mas-politike suvremenog svijeta. No, same po sebi, forme (svakodnevni marševi u unutrašnjost, govori s balkona, dijalozi sa svjetinom, razrada novih, «građanskih» praznika) nisu bile dostatne, da legionare održe u stanju stalnog zanosa, tako tipičnog za ono, što smo nazvali Kellerov svijet. Tokom 1920., D'Annunzio je stvorio novi kvazi-religijski svjetonazor, koji je postao i «službenim» govorom Rijeke, i kojeg su prihvatili ne samo politički vođe Komande, nego i brojne vjerske ličnosti grada. Najrječitije svjedočanstvo ovoga, nalazimo u riječima don Celso Constantinija, u svibnju imenovanog za apostolskog administratora Rijeke. Upućujući na nastanak Carta del Carnaro /Ustava Kvarnera/, napisati će: «Život u Rijeci, uzburkan, silovit, rastrgan brojnim političkim strujanjima, pravom mješavinom idealizma i materijalizma, već je sam po sebi bio dovoljno poganski, bez potrebe da se javno obznani humanističku kult».282
U slijedećem pismu comandanteu, don Celso se žalio, da je D'Annunzio doprinijeo ponovnom oživljavanju paganskog kulta, u kojem su hedonizam i estetika prevladali nad etikom, «a Orfej nad Kristom»,283 Možda bi i mogli dovesti u pitanje Constantinijev izbor riječi, ali, činjenica je da je njegov protest imao dosta osnova, što nam, uostalom, jasno potvrđuje ponašanje nekih riječkih svećenika. Pred kraj ožujka, pažnju riječkih vlasti privukao je jedan broj kapucinskih svećenika, i to kao rezultat njihovog napora radikaliziranja crkve iznutra. Izvjesno vrijeme, neki su kapucini propagirali pokret za dopuštanje braka svećenicima, bez oklijevanja, međutim, optuženi za boljševizam. Pogođeni tim optužbama, u ožujku su objavili «Javnu ispovijed»,284 objašnjavajući svoju poziciju, i tražeći od Riječana podršku. Ukratko, zahtijevali su tri temeljne promjene u politici i strukturi njihovog reda. Tražili su pravo na ženidbu, htjeli su lokalnu kontrolu financija reda, i tražili su demokratizaciju hijerarhije. Tako su, recimo, «modernisti» tražili da njihov provincijski nadređeni bude izabran iz baze, a ne imenovan odozgo. Po pitanju braka, promjene, koja je između tri spomenute bila najčešće spominjana, pozivali su se na uporište u božanskom: «Za nas je muškarac koji se oženi, časniji od onog koji živi, ne s jednom, nego više žena, ali ga usprkos tome skandalizira ponašanje drugih. Mi nikog nećemo sprečavati u ženidbi… jer je to zakon Božji, potvrđen i posvećen Kristom».285
Do sredine travnja, «modernisti» su se susreli s takvim otporom unutar svog reda, da su bili spremni razrediti se i pristupiti D'Annunziju. Njihov pretpostavljeni otišao je u riječku Questuru (sjedište policije) i optužio ih za «pobunu», tražeći od vlasti protjerivanje odmetnutih svećenika. Suočeni s prijetnjom protjerivanja, «modernisti» su se uputili comandanteu, tražeći njegovu podršku u naporu da reformiraju svoj red. U tom trenutku, D'Annunzio nije vidio veliku prijetnju za javni red (i teško da je želio napraviti presedan, istjerujući ljude iz Rijeke zbog čina pobune), te je tako naredio Questuri da se drži podalje cijelog tog pitanja, ostavljajući crkvi da se nosi s pobunom.
Crkva je iz Rima u Rijeku poslala oca Paternianija, s ciljem izlaženja na kraj s ovom mini-krizom. Prema pobunjenicima je zauzeo čvrst stav, zahtijevajući od njih javno pokajanje ili će se suočiti s protjerivanjem iz Rijeke. Plan je bio razbiti grupu, a njene članove pojedinačno raštrkati po udaljenim biskupijama. U skladu sa svojim uvjerenjima «modernisti» su, međutim, odbili zanijekati svoju «Javnu ispovijed», poduhvativši se zadatka pružanja otpora svojim nadređenima po uzoru na onaj Riječana Nittiju. Sredinom travnja, sa samostanskog prozora zavijorila se velika zastava, na kojoj je pisalo: Hic manebimus optime, «U slavi ćemo ostat ovdje». Bio je to slogan, kojeg je prethodnu jesen D'Annunzio dobacio Nittiju, isti slogan koji se je te slijedeće jeseni, nakon proglašenja neovisnosti Rijeke, pojavio na njenim poštanskim markama. Kapucini su, baš kao i legionari, postali sastavnim dijelom Kellerovog svijeta.
Nadahnuti tom mješavinom materijalizma i idealizma, koja je toliko uzbudila don Celsa, sedam «modernista» su na kraju napustili red. Sedmorica su od reda zahtijevali građansku odjeću i «odštetu za raskinuće», ili, ako ne to, onda hranu i boravak u samostanu.286
I dok je prodiranje D'Annunziovih ideala u oblast religije bilo od nemalog značaja, dotle je preobražaj religijskih simbola u retoriku riječke revolucije bilo je daleko većeg značaj, te je tako u svom rukovođenju gradskim svetkovinama u novoj godini, comandante uspio doseći izvjestan spoj svetog i profanog. Jedan od spektakularnih primjera postignutog snažnog učinka, bio je proslava dana sv. Sebastijana, dvadesetog siječnja. San Sebastian je bio D'Annunziov omiljeni svetac (D'Annunzio i Claude Debussy su kantatom opjevali smrt ovog mučenika), a proslava je izvedena s krajnjom pažnjom. U kasnijim satima jutra, u crkvi St. Vito /sv. Vid/, gradske su žene comandanteu uručile zlatom i srebrom optočen bajonet, a dar je dalje predat ocu Reginaldu Giulianiju, svećeniku ardita. Giuliani je posvetio bajonet, kojeg je D'Annunziju zatim predala grupa žena: «Vama… od Boga izabranog da svijetom širite svjetlost ponovne slobode, žene Rijeke i Italije… pobožno prinose ovo sveto oružje, ovaj posvećeni bajonet, u kojem su naše duše i naša srca stopljeni s ovim našim oskudnim zlatom i srebrom, kako bi njime mogao u tijelima naših neprijatelja urezati riječ pobjeda».287
D'Annunzio je uzvratio prizivanjem mučeništva sv. Sebastijana. Podsjetio je okupljene da je, nakon što je svetac ubijen neprijateljskim strelama, prišla žena i pobrinula se za njegovo mrtvo tijelo, jednu po jednu odstranjujući kobne oštrice. «Želim vjerovati, sestre moje, da je sječivo ovog prinešenog bajoneta iskovano od čelika prve i posljednje /strijele/.»
Ovu sliku D'Annunzio je upotrijebio, kako bi ceremoniju u Rijeci stopio s mitom o svecu mučeniku:

Strijelac života u samrtnom je grču uskliknuo: «Umirem da ne bih umro».
Krvareći, uskliknuo je: «Nije dosta! Nije dosta! Ponovo!».
Uskliknuo je: «Ponovo ću živjeti. Ali, da bih ponovo živio, umrijeti moram».
Besmrtnost ljubavi! Vječnost žrtve!
Putevi žrtvovanja najsigurniji su: a krv heroja i heroine nepresušna je.
Ta znate to, sestre u Kristu, braćo u Bogu živome. To je smisao ovog tajanstva. To je značenje ovog dara.288

Nakon obreda u crkvi, D'Annunzio je kročio na pjacu, gdje su legionari u mimohodu koračali pred njim. Antonio Grossich, gradonačelnik, toliko je bio dirnut prizorom, da je izustio, «on je svetac!».289
Već smo rekli, da u D'Annunziovom viđenju svijeta, vjerska iskustva nisu ograničena na crkvene funkcije, te da je nekoliko mjeseci comandante pokušavao sjediniti simbole crkve s civilnom ulogom Komande. Na taj je način uspio ostvariti entuzijazam građana, temeljen ne samo na njegovoj karizmi, te lojalnosti i predanosti njegovih sljedbenika, već i na simbolima i osobama katoličke vjere. Ovo religijsko obilježje D'Annunziove «političke misli» ključno je za razumijevanje efikasnosti njegovog vodstva 1920. Njegov apel Riječanima 1919. u suštini je bio poklič, da se čvrsto drže svoje želje sjedinjenja s maticom zemljom, u nadi da će herojska gesta Marša iz Ronchija, kao i brojni pritisci na Nitija, na kraju uroditi plodom. Pa ipak, uza svu D'Annunziovu veliku karizmu, te neupitnu odanost ogromnog dijela stanovništva cilju aneksije, taj je program bio u suštini pasivan: za svoj konačni uspjeh, ovisio je o djelovanju drugih (a u ovom slučaju, nikog drugog nego omraženog Cagoia). Kao što smo vidjeli, već je sama priroda D'Annunziovog režima zahtijevala, da cjelokupno građanstvo bude okupljeno u emotivnom jedinstvu kojem je, pak, dat simbolički značaj. Kao što je to Leon Kochnitzky kazao, «Rijeka je tužni simbol svih nepravdi jednog odvratnog vremena» i kao takva je tražila i akciju, kojom bi se oslobodila svoje patnje. Oni, koji su dovedeni u emotivno «zajedništvo», koje je D'Annunzio stvorio svojom političkom dramom, zacijelo su u pogledu uspjeha svoje stvari, bili frustrirani svojom ovisnošću o drugima. Sukob iz prosinca 1919. možemo promatrati i kao sukob između onih, koji su učestvovali u D'Annunziovom zajedništvu, i onih koji su ostali izvan, naprosto pokušavajući Rijeku uvesti u svijet normalnog talijanskog «sve po starom».
Pasivnost prva četiri mjeseca Pothvata narušena je trzavicama u prosincu, a nova godina je trebala biti i godina djelovanja. Da se još jednom poslužimo metaforom sv. Sebastijana, Rijeka je možda i trpila četiri mjeseca, ali će u novoj godini uskrsnuti iz pepela. Rijeka je možda i mučenički stradavala, ali će kasnijim trijumfom mučeništvo pročistiti grad. Osim toga, vođa grada naoružan je svetim oružjem, kako bi u tijelima svojih protivnika urezao pobjedu. Ova transformacija raspoloženja Rijeke iz iščekivanja u odlučnu inicijativu, imala je u 1920. važan utjecaj na duh Riječana. D'Annunzijevski festivali u novoj godini bili su, kao što smo vidjeli, festivali kreativne raskoši, uistinu učinivši od Rijeke «grad života». Ni u jednom drugom dokumentu nije taj duh toliko opipljiv, kao u Kochnitzkijevom opisu festivala San Vita /sv. Vida/, sveca zaštitnika Rijeke, u ljeto 1920., te zaslužuje da ga ovdje poduže citiramo:

Osvijetljene pjace, barjaci, veliki, ispisani transparenti, barke s lanternama, iskićenim cvijećem (čak je i more imalo svoju ulogu u festivalu) i ples… Plesali su posvuda: na pjacama, po ulicama, na dokovima; danju, noću, plesali su i pjevali, ne senzualnom mekoćom venecijanskih barkarola, već, mogli bi reći, bjehu to ničim sputane bakanalije. Uz ritam vojne muzike promicali su vojnici, mornari, žene, građani, slobodno zagrljeni, kao odbljesak nevjerojatne šarolikosti Aristofanovih primitivnih parova. Gdje god bi pogledali, vidjeli ste ples: lanterni, iskri, zvijezda: izgladnjeli, upropašteni, strepeći, možda na rubu smrti u plamenu ili pod kišom granata, mašući bakljom Rijeka je plesala uz more.
U osiromašenim domovima staroga grada, žene su sklonile svete slike. Sićušna su svjetla osvjetljavala lik Gabriele D'Annunzija.
Netko će to možda nazvati histerijom. To je Bal des Ardents.
Pod pogledom neprijateljskog i kukavičkog svijeta… Rijeka pleše pred smrću.290

No, i uz sve ovakve burne proslave (kojima, kao tipično riječku pojavu, treba pridodati tradiciju colpi di mano), događanja u Rijeci u 1920. sastojala su se uglavnom od one bjesomučne intelektualne aktivnosti, koju je Mario Carli s pravom nazvao istinskom dinamikom D'Annunziove politike. U prvoj polovici godine, comandante i njegovi sljedbenici osmislili su niz projekata koji bi, da je došlo do njihova ostvarenja, imale dalekosežne posljedice i na Italiju, i na cijelu Europu. Kao što ćemo vidjeti u idućem poglavlju, Komanda je izradila veliki broj detaljnih skica novog poretka – novi ustav, međunarodna revolucionarna organizacija za borbu protiv kolonijalizma i imperijalizma, serija napora da se uništi jedinstvo nove jugoslavenske nacije, radikalna reorganizacija vojske, te više pokušaja pokretanja revolucionarnog osvajanja vlasti u Italiji. Neuspjeh preobražaja svijeta plod je više činilaca, od kojih je najvažniji nemoć samog D'Annunzija da u pravom trenutku jasno izrazi «političku» viziju nužnosti konkretnog djelovanja. Kako bilo, nema toga tko bi mogao savladati beskonačan niz problema, a praktičnim zaprekama stvaranju «novog svijeta», zamišljenog u riječkoj radionici, kao da doslovno nije bilo kraja.


SMETNJE U OSTVARENJU

Ekonomska drama Rijeke nastavila se i u 1920., i o njoj bi se mogla napisati cijela jedna knjiga: ovdje možemo dati samo grubi okvir krize. Zahvaljujući nepostojanju bilo kakve pouzdanije «bilance» grada, prisiljeni smo nagađati o pravom stanju stvari, ali, nema sumnje da je grad nerijetko balansirao na samom rubu katastrofe.291 Kaos u Rijeci bio je velik, i to uglavnom zahvaljujući neuspjehu Komande da dođe do rješenja monetarne krize. Sredinom siječnja, La Vedetta d'Italia je izvijestila da su mnogi trgovci prestali primati manje novčanice (od jedne i dvije krune) koje je emitirala Komanda, i to zbog njihovog notornog krivotvorenja, tako da se puno građana našlo u situaciji da ne mogu potrošiti svoj «novac».292 Narednih tjedana, Komanda (i Nacionalno vijeće) pokušali su uvjeriti građanstvo, da su manje novčanice autentične, ali sa slabim uspjehom. Početkom veljače, Nacionalno vijeće je usvojilo zakon, kojim se od trgovaca zahtijevalo prihvaćanje manjih novčanica, ali je pri tom moralo utvrditi i maksimalan iznos, do kojeg su trgovci morali prihvatiti novac. Ovaj monetarni kaos nastavio se, neometano, cijele godine.
Kao što smo već vidjeli, privreda grada svedena je praktički na nulu, čak i nakon što je, u veljači, grupa talijanskih industrijalaca kupila brodogradilište.293 I dok je Vedetta slavodobitno objavila, da «to znači, da je Rijeka talijanska, a da je Italija definitivno u Rijeci», u gradu je i dalje nezaposlenih bilo oko osam do deset tisuća, dok na dokovima nije bilo doslovno nikakve aktivnosti. Do studenog nije bilo nikakve stvarne trgovine, dok su se brodogradilišta i pogoni torpeda vukli s jednom trećinom kapaciteta. I iako su skoro sve osnovne potrepštine bile racionalizirane, čini se da gradu nije ni jednom istinski zaprijetila glad.294 Zaista, u jednom trenutku D'Annunzio se požalio, da je Palača trošila previše novca na hranu, a Sanijev odgovor imamo u ovom sjajnom dokumentu: «Što se cijena tiče, uvjeravam vas da sve poskupljuje, i da se tu ništa ne može poduzeti. Htjeo sam vam obratiti pažnju… na činjenicu, da svi članovi vašeg osobnog personala hranu naručuju u takvim količinama, koje očito premašuju vaše mogućnosti konzumacije. Bilo bi dobro, kada bi kuhinja primala naloge samo od jedne osobe, koja ima vaše povjerenje».295
Hrane je, dakle, u Rijeci bilo, a njeno se je obilje, naručeno za comandanteov stol, očito prelijevalo u krilo njegove posluge. Problem prekomjernog trošenja Komande, bio je još jedan lajtmotiv riječkog života, takav, koji je jadnom Saniju oduzimao velik dio vremena. 16. listopada 1920., u dokumentu koji nam daje pravi sinopsis u financijske prilike Komande, Sani je comandanteu iznio podužu listu najčešćih zloupotreba. Njome je zorno prikazao rastrošnost, koja je bila tako tipična za potrošačke navike trupa pod D'Annunziovom komandom. Na primjer, (1) dok je budžet dopuštao plaću od deset tisuća lira dnevno, stvarni troškovi zapravo su bili trostruko veći; (2) određeni broj izdataka bio je nemoguć, kao, na primjer, zubarski računi (u Rijeci su bila dva zubara, i nisu naplaćivali usluge); (3) brojni zvaničnici, nemajući drugog posla, i «ozloglašeni po sklonosti nemoralnim i neshvatljivo skupim sadržajima života», za sebe i svoje prijatelje osmislili su posebne «misije». Na tim «misijama» (po Italiji), putovali su isključivo prvim razredom, boravili u najfinijim hotelima i hranili se u najskupljim restoranima; (4) mornari su primali istu plaću kao da su na pučini; (5) dva kapetana su se preselila u najbolji riječki hotel, a račune su ispostavljali Komandi; (6) iako su riječki službeni predstavnici u Rimu imali slobodan smještaj kod prijatelja Komande, Komandi su ipak ispostavljali račune za rentu.296
Da ne bude sumnje, legionari nisu uvijek bili u poziciji takovom bahatom rastrošnošću raspolagati novcem, i D'Annunzija ćemo često zateći u situaciji, da mora poduzimati dodatne mjere kako bi osigurao sredstva za njihove potrebe. Pošto je gradska administracija bila podijeljena na Komandu i Nacionalno vijeće (Komanda je plaćala legionare, a Vijeće gradske izdatke), često se vodila žučna polemika oko toga, tko plaća što. Tako je, na primjer, 18. svibnja D'Annunzio napisao Grossichu ljutito pismo, optužujući Vijeće da oteže s obećanim mu zajmom, srdito primjećujući da zbog odugovlačenja Vijeća, ne može isplatiti svoje vojnike.297
Gradske su prilike bile podložne nenadanim kolebanjima (ovisno o velikodušnosti talijanske vlade, dostupnosti kredita od strane industrijalaca simpatizera, uspjehu colpi di mano, te strogosti, s kojom je provođena blokada), a brzinu tih promjenu najbolje možemo vidjeti iz dva De Ambrisova govora, prvi krajem veljače, a drugi idućeg mjeseca. U onom iz veljače, Riječanima je kazao da je hrana osigurana i da, premda je ekonomska situacija teška, stanje nije očajno. Nadao se da će razmrsiti monetarnu krizu i naznačio je da bi, ako se «ne-Riječane» odstrani iz gradskih tvornica, došlo do znatnog povećanja broja radnih mjesta.298 Da bi se skoro točno mjesec dana kasnije, situacija drastično izmijenila: «Ekonomske rezerve su potrošene, ili skoro potrošene. Ne treba zaboraviti da je do sada, zalihe hrane i ogrijeva Rijeka financirala kreditima. U ovom trenu, naši kreditori nisu nam više voljni pomagati i zapravo zahtijevaju da bude plaćeno… Dok su istovremeno javna i privatna skladišta… danas skoro sasvim prazna, a nema mogućnosti osiguravanja novih zaliha…».299
Ovakva drastična razlika u tonu De Ambrisovih poruka, mogla bi se politički objasniti. Dok je u veljači nastojao podići moral stanovništva, krajem ožujka htjeo je uvjeriti ljude, da će na kraju morati proglasiti neovisnost grada (kao što je zajamčeno novim ustavom) i sâmi morati oživjeti svoju ekonomiju. Kako bilo, mršave zalihe ogrijeva bile su ozbiljan problem u uvjetima oštre jadranske zime, kao, uostalom, i velika stopa nezaposlenosti. Uza sve to, napori Komande da se izbore s ekonomskim problemima Rijeke, samo su istakli već postojeće napetosti između nje i dviju grupa: Nacionalnog vijeća i ne-talijanskog stanovništva.
Pitanje ne-Talijana, na koje je De Ambris ukazao u svom govoru koncem veljače, u tom je periodu bez oklijevanja došlo u prvi plan, a zatim i u travnju, kada je štrajk Sedi Riunite, najveće radničke organizacije, natjerao Komandu da se umiješa u ekonomski život grada. 26. veljače, iz grada je zbog političke djelatnosti, koja je uključivala i pokušaje ometanja rada onih nekoliko tvornica, koje su još uvijek funkcionirale.300 Radnici su odreda bili Slaveni, a Sedi Riunite je protestirala zbog tog djelovanja protiv njenih članova. De Ambris je uzvratio oštrom porukom, navodeći da se Rijeka mora braniti od «stranih elemenata, koji su riječke radnike osudili na nezaposlenost». Nastavio je sa statističkom analizom radne snage Danubiusovog brodogradilišta. Od 877 radnika, kazao je, samo su 200 bili Riječani. Ostale su, otprilike, sačinjavali 200 Talijana s novostečenih teritorija, skoro 300 Slavena iz istog područja, nekih 100 Slavena sa zvanično jugoslavenskog teritorija (Sušak), 51 Mađar, 15 Austrijanaca, 4 Dalmatinca i 1 Puljanin. Isti omjeri važili su manje-više i u administrativnoj oblasti, dokazujući da Talijani i Riječani zapravo čine manje od polovice radne snage. I tako, nastavljao je De Ambris, dok je Rijeka vrvila od nezaposlenih građana, stranci su i dalje zadržavali svoja mjesta u gradskim firmama i pogonima. I premda to De Ambris nije izgovorio, on je znao uzrok takve situacije: riječkim tvorničarima bilo je jeftinije uposliti Slavene, a njih je isto tako bilo i lakše otpustiti, nego Riječane, koji su imali veću političku težinu. De Ambris je istakao, da se njegovo stajalište nije temeljilo ni na kakvoj netrpeljivosti prema radničkoj klasi kao takvoj, tako da je, recimo, Komanda dopustila radničkim organizacijama raspačavanje svoje literature i održavanje javnih skupova, na kojima je politika Komande otvoreno kritizirana.
Na sličan je način De Ambris inzistirao, da se Komanda ne namjerava upuštati u čišćenje stranih elemenata, prema kojima se odnosila, kako je to nazvao, «jednako prijateljski». (U stvari, a o tome su građani ponajmanje znali, novi je ustav ne-talijanskom stanovništvu dopustio otvaranje javnih škola, što je, kada je na kraju i javno obznanjeno, izazvalo žučne proteste Talijana.301 Pa ipak, «čišćenje» se ipak desilo. Dvadesetosmog, Komanda je izvijestila da će svi ne-stanovnici Rijeke, koji su došli nakon 30. listopada 1918., u roku od deset dana morati napustiti grad.302 Bio je to, čini se, uglavnom politički potez, jer je ukaz o protjerivanju napravio toliko iznimaka (oni, npr., čiji se rad smatrao nezamjenjivim, pa oni preko šezdeset godina starosti, pa bolesni, pa oni u legiji), da je, zapravo, svega par ljudi moralo napustiti Rijeku. Učinak ove mjere najvjerojatnije je bio više psihološke, nego ekonomske naravi.
Sukob s Nacionalnim vijećem bio je dublji, priskrbivši Komandi puno više problema, nego napetosti između Talijana i Slavena.303 Velika većina je u Nacionalnom vijeću glasala za modus vivendi, malo su je, ili nimalo, zanimale grandiozne zamisli, koje su 1920. stizale iz Palače (i užasavala ju je mogućnost republikanske vlade), duboku su bili zabrinuti mogućnošću potpunog ekonomskog kolapsa grada, i odbijali su uzurpaciju tradicionalne vlasti od strane Komande. Uznemirivali su je svaki novi colpi di mano, uvjereni (ne bez razloga) da će nastavak takve prakse neizbježno dovesti do direktnog sukoba s redovnim trupama, no, iznad svega je uznemirivalo prisustvo Alceste De Ambrisa, kao desne ruke D'Annunzija. Početkom ožujka, Izvršni odbor Vijeća već je natjerao Grossicha (čija su lojalnost i predanost D'Annunziju bili neupitni) da potakne comandantea na promjenu svoje vanjske politike, «ili snosi posljedice».304 Naročito su zahtijevali okončanje colpi di mano, te jasno definiranje ovlasti Vijeća. Situacija je 15. ožujka uzeta do te mjere ozbiljnom, da je Izvršni odbor pozvao De Ambrisa na sastanak idućeg dana, kako bi im razjasnio svoje postupke.305
De Ambrisov odgovor na ovaj brzi poziv na sastanak vrlo je rječit.306 Odbivši se pred njima pojaviti, dao je D'Annunziju na raspolaganje svoj položaj. Nakon tog poteza, De Ambris je izveo oštar napad na Vijeće, sugerirajući da profiterstvo i ekonomska neodgovornost nisu isključivo na strani legionara. Suština De Ambrisovog napada bila je, Nacionalno vijeće ga se boji, jer njegovi članovi nisu ispunili svoje obaveze prema stanovništvu. Mnogo Riječana sumnjalo je, da su neki od bogatijih građana – od kojih neki i članovi Vijeća – gomilali robe, nadajući se većoj dobiti, pošto se situacija smiri. A roba je zaista gomilana, jer je De Ambris izvijestio, da je u stražnjem dijelu jednog dućana otkriveno skoro stotinu vreća riže, dok je u nekom drugom skladištu, otkrivena određena količina krzna. Zbog toga je naredio popisivanje cjelokupnog inventara: Nacionalno vijeće tome se je, međutim, usprotivilo, smatrajući da jedino oni mogu poduzimati slične akcije. De Ambrisov odgovor bio je vrlo kritičan: «Je li moguće ništa ne poduzimati, dok se potrepštine, gradu neophodne za život, na taj način ne pušta u promet…?».
De Ambris je naglasio da je, zato što to Vijeće nije učinilo, Komanda bila prisiljena nešto poduzeti, ustvrdivši da bi, da je grad čekao da Vijeće poduzme krajnje potrebne mjere, «tjedne i mjesece uzalud čekali». Završivši ultimatumom: «I ja se slažem, da treba odrediti granice ovlaštenja Nacionalnog vijeća: ali odmah izjavljujem da bi, što se mene tiče, ako bi to značilo Komandu staviti u položaj pukog promatrača nedjelotvornosti i nestručnosti Nacionalnog vijeća, smatrao potpuno izlišnim ostali na položaju, na kojeg ste me tako velikodušno postavili».
Ova razmjena jasno nam govori o antagonizmu De Ambrisa i vođa Nacionalnog vijeća. Ovim stalnim sukobom detaljnije ćemo se pozabaviti u raspravi o reakciji na Carta del Carnaro /Riječki Ustav/, no, treba istaći, da se je tokom godine ova napetost još povećala. Ako je i bilo neke nade premošćivanja ovog jaza, otvorenog krizom iz prosinca 1919., ona je potpuno nestala s imenovanjem De Ambrisa na Giuriatijevo mjesto, te nacrtom Ustava u ožujku: od tog se trena moglo govoriti jedino o žestini sukoba i imenu pobjednika.





COLPI DI MANO I POHOD BEBA

Tradicija colpi di mano živahno se nastavila i tokom 1920., i kao način popunjavanja zaliha blokiranog grada, i – rjeđe – osiguravanja financija za neke od comandanteovih avantura u svijetu. Ovaj potonji oblik pothvata, najjasnije je vidljiv iz primjera Cogne, u jesen, o čemu ćemo raspraviti u kontekstu Lige Rijeke. Uobičajeniji je bio onaj prvi oblik udara, pa su uskoci, odgovorni za aktivnosti na moru, te godine postali u Rijeci skoro legendarne figure. Kao rezultat njihove djelatnosti, sredinom svibnja u luci je bilo usidreno pet brodova, opskrbivši legionare širokim spektrom potrepština, od oružja do hrane. Zona djelovanja riječkih gusara bila je iznenađujuće velika, te su tako predmetom iznenadnih napada ovih domišljatih «poduzetnika», bili brodovi na području od Trsta do Messinskog tjesnaca.
Najvažniji colpi di mano zbivali su se, ipak, na kopnu: bili su, naime, usmjereni protiv talijanskog vojnog osoblja i imovine, izazivajući samim time i najburnije reakcije od strane /talijanske/ vlade. Dva incidenta, koji najbolje ilustriraju ovakvu vrst djelovanja, desila su se negdje početkom 1920. godine: uhićenje generala Nigre krajem siječnja, i tzv. travanjska avantura Konja Apokalipse.
General Arturo Nigra bio je jedan od talijanskih oficira, najglasnijih protivnika D'Annunziovog pothvata, zbog tog svog nepopustljivog neprijateljskog stava navukavši na sebe bijes legionara. Kako bi ga naučili «lekciji», saznavši (zahvaljujući prisluškivanju telefonskih veza) da će u noći 26. siječnja, general iz Sušaka otputovati za Trst, legionari su iz zasjede zaskočili njegov auto na cesti za Trst i sproveli ga u Rijeku. U datim okolnostima, Nigrino ponašanje teško da začuđuje: ustrajao je, da je oduvijek bio revni pristaša d'annunzijevske Rijeke, prosvjedujući da je bio žrtvom ozbiljnog nesporazuma. Smjestivši ga u Palaču, Komanda se prema Nigri ponašala kao prema počasnom gostu, u javnim prilikama odajući mu valjanu vojnu počast, te ga nakon niza prijetnji od strane Nittija i Caviglie oslobodivši 9. veljače. Bollettino Ufficiale od 10. veljače, objasniti će ovaj colpo za njih netipičnim, uvrnutim humorom. General nas je, pisalo je, «iskazujući punu vjeru u svetost Riječke stvari, te svoje duboko poštovanje prema braniteljima ugroženog grada, naprosto podsjetio da je on samo dobar Talijan, dobar vojnik i lojalan čovjek. Pošto su okolnosti, koje su dovele do ove krajnje mjere /njegovog zarobljenja, na taj način otklonjene, jučer je general Nigra oslobođen…».307
Ne treba ni reći, da je zadržavanje talijanskog generala u Rijeci više od mjesec dana, ne samo do ruba dovelo strpljenje vlade, nego je i izazvalo pravu uzbunu među članovima Nacionalnog vijeća. Pa ipak, ovo je bilo ništa, u usporedbi s pravom bujicom protesta, izazvanih slučajem «Konj Apokalipse», u proljeće. 18. travnja kasno popodne, grupa uskoka iskrala se s četrdesetšest konja iz vojnih štala kraj Opatije i morem ih dopremila u Rijeku. Cijela je stvar izvedena kao protest zbog načina, kojim se postupalo s nekoliko bivših legionara, u Trstu uhapšenih čim su se pokušali vratiti u Italiju, na što je, pak, odmah reagirao Caviglia. Devetnaestog je Nacionalno vijeće primilo ultimatum generala Ferrare, zapovjednika Pedesetpete divizije talijanske Armije: ako konji ne budu vraćeni u roku od tri dana, Rijeka više neće dobiti žita. Slijedećeg dana ultimatum je još zaoštren: ako konji ne budu vraćeni, sav željeznički promet Rijekom i oko Rijeke bit će obustavljen. Gradu je zaprijetila potpuna blokada.
D'Annunzio je uzvratio gnjevnom porukom, odbijajući pokoriti se ucjeni talijanskih vlasti, i optužujući ih za izgladnjivanje žena i djece, sve pod izlikom obrane Italije. U roku od nekoliko dana problem je, ipak, riješen, a Komanda se pobrinula za povrat konjâ regularnim trupama s druge strane crte razgraničenja. Komanda se, međutim, zadnja smijala: umjesto da vrate četrdesetšest dobro uhranjenih konja (kakve su uskoci oteli), legionari su iz grada izveli i do talijanske granice doveli četrdesetšest istrošenih raga. Cijela je epizoda dala comandanteu priliku, da objavi jedan od svojih najupečatljivijih proglasa, prepun humora i veselja:

Kako može /Caviglia/, dični Talijan, biti uvrijeđen našom potrebom, da njegove moćne životinje zamijenimo našim izgladnjelim kosturima, i ponudimo im našu ozdravljujuću pažnju, umjesto… dosade štala?
Jučer smo ih četrnaest pojeli, mršavijih od krava egipatskih… Poslat ćemo mu sedam i još sedam lubanja trofejnih, da mu gnjev ublažimo…
Oružjem smo napali lojalne trupe.
Oteli smo četrdesetšest četveronožaca.
Uvrijedili smo Italiju.
Mi ne znamo misliti «talijanski».
Mi nismo Talijani.
Treba nas izgladniti, u okove strpati i pobiti.
Odreć' ćemo se samih sebe.
No, priznat i to moram, sinoć, ukrao sam Konja Apokalipse,
ne bih li ga onim' četrdesetšest na lopovskoj barci, dod'o.
U gizdavoj je, sjajnoj generalskoj ormi, a božanska mu munja u oba toka.
Cum timore.308

Colpi di mano imali su važnu ulogu u gradskim svečanostima Rijeke. Tokom dugog perioda, započetog neuspjehom modus vivendi, oni su bili protuteža osjećaju mrtvila, što je visio nad glavama legionara, pomogavši stanovnicima grada stvoriti osjećaj snage. Skupa s ideološkim novinama tokom godine, colpi di mano su odslikavali hrabrost i kreativnost d'annunzijevske Rijeke. Comandante se je jednako tako nadao, da će ove akcije naići na pozitivan odjek u Italiji, no, ta se želja najvećim dijelom nije ispunila te je, da bi potaknula javnost reagirati na njene nevolje, Komanda bila prisiljena poduzeti druge akcije. Najčuvenija je bila, projekt slanja stotina riječke djece iz blokiranog grada u talijanske domove, tobože da ih se spasi od gladi u Rijeci, a zapravo s ciljem populariziranja «stvari» diljem zemlje.
«Pohod beba» organiziran je u suradnji s grupama u Italiji,309 među kojima su se isticali Fasci di Combattimento i rodoljubne ženske grupe. Prva grupa djece, njih skoro dvjestopedeset, krajem veljače napustila je Rijeku. D'Annunzio je iskoristio priliku da usporedi moralno stanje Italije s fizičkim stanjem svijeta prošlosti, izloženog gubi. Baš kao što su stari vjerovali, da jedino krv dojenčadi može izliječiti gubu, jednako se tako on nadao da bi transfuzija, primljena od riječkih mališana, mogla Italiju izliječiti od «gube bezvjerja i moralne mizerije, u koju je zapala».
Iznenađuje ipak da je, upavši u propagandnu zamku koju mu je comandante postavio, Nitti izdao naređenje o zabrani svakog dalje primanje skupina djece izvana. Samim time D'Annunzio je dobio priliku pravednim gnjevom optužiti vladu: «Ako zabrana ne bude ukinuta, ukrcat ću ove moje nevine na jedan od mojih brodova i iskrcati ih u jadranskim lukama. I ne dvojeći ni časa otvoriti ću vatru na svakog, tko se usudi ometati im put, ili zabraniti im iskrcavanje».310
Ishod ove epizode bilo je lako predvidiv: na kratko, talijansko javno mnijenje stalo je u obranu Riječke stvari, dok su širom zemlje održavane demonstracije u korist riječke djece. Zabrana novih ekspedicija tiho je ukinuta, i do kraja ljeta u Italiji je utočište našlo skoro četiri tisuće riječke djece. Ali, takve mjere nisu mogle razriješiti riječku krizu, uspjevši jedino produbiti netrpeljivost Komande, s jedne strane, i Nacionalnog vijeća i talijanske vlade, s druge. D'Annunzio se je na kraju morao suočiti s temeljnim pitanjima, koja je pred njega postavljala njegova vladavina u Rijeci: hoće li on postati središtem međunarodnog pokreta, ili će svu svoju energiju usredotočiti na aneksiju? Osim toga, odluči li se povesti novi rat u obranu potlačenih naroda svijeta, zar nije nužno da Rijeci budu dodijeljeni sklad i cjelovitost, koji su joj nedostajali? Ova dva problema, comandante je nastojao razriješiti najdomišljatijim pothvatima tokom šesnaest mjeseci d'annunzijevske Rijeke: Carta del Carnaro /Ustav Kvarnera/ i Lega di Fiume /Liga Rijeke/.




9
Pohod ka budućnosti


13. travnja 1920., Komandin Bollettino Ufficiale objavio je intervju, kojeg je za Neue Freie Presse i «više mađarskih časopisa», doktor Brajer imao s D'Annunziom.311 Comandante je svom sugovorniku kazao, da Riječku avanturu treba promatrati u kontekstu nepravednog mira, kojim su druge zemlje i narodi prisiljeni pognuti glavu nakon «manje-više verbalnog i neuvjerljivog» protesta. To, međutim, ne važi i za Rijeku, kazao je, gdje je došlo do pobune «protiv svakog mogućeg oblika odmazde i prijetnje, protiv zloupotrebe vlasti u Italiji, protiv najbogatijih i najsnažnijih nacija svijeta».
Podrobnije je razložio svoj projekt Lige Rijeke, koja bi se trebala suprotstaviti Lizi naroda («toj uroti povlaštenih lopova i kradljivaca»). Lega di Fiume bi, tako, trebala okupiti potlačene narode i nacije svijeta, od Iraca i Egipćana, do Indijaca, Austrijanaca i Mađara, koje odreda stradavaju pod šapom nacija, koje su smislile Versajski ugovor. Do tog se trena u Rijeci već, uglavnom, znalo o toj temi, i Brajer je od comandantea svakako želio doznati nove pojedinosti o onome, o čemu se u gradu šuškalo: mogućnosti novog oblika vlasti za «grad života». D'Annunziov odgovor je u početku bio donekle oprezan i zaobilazan:

Znam da se posljednjih dana dosta govorilo o stvaranju nezavisne države, ali, o tome se često pričalo ne poznavajući činjenice… Komanda je zaista razmišljala o novom političkom ustrojstvu Rijeke, lišenom, međutim, svih partizanskih ciljeva, s jedinim ciljem osiguravanja… principa, kojim smo se rukovodili od pothvata iz Ronchija…

Trebalo je, dakle, osigurati temeljno načelo aneksije, i D'Annunzio je nastavio primijetivši, da je ekonomska situacija grada izuzetno teška, i da se njegove rezerve bliže kraju. Samim time, Komanda je bila prisiljena pronaći neki način ponovnog oživljavanja gradske privrede, nekako stabilizirati monetu i smiriti postojeću situaciju, kako bi se Rijeci omogućio otpor, do trenutka aneksije.
Ovakav uopćeni odgovor nije zadovoljio Brajera, koji je od comandantea zatražio nešto konkretnije o predviđenom novom organizacijskom ustrojstvu Rijeke. D'Annunziov odgovor dao je naslutiti, da se s planovima o novoj državi zaista odmaklo. «Ako moramo sastaviti novi ustav, stvorit ćemo ustav sloboda, posve različit od starih zakona… Pa čak i kad bi, vrlo brzo (što svim srcem priželjkujemo) aneksija učinila nepotrebnim primijeniti ustav u bilo kom njegovom detalju, on bi, ipak, cijelom svijetu mogao poslužiti kao primjer težnji naroda i jedne grupe duša. Takovim ustavom moći ćemo ponovo ujediniti građanske slobode… s najnovijim institucijama, koje pokreću svijet današnjice».
I vrijeme i ton comandanteovog odgovora puno nam govore. Kao što ćemo vidjeti, krajem ožujka i početkom travnja, Komanda je bila zaokupljena ogorčenom borbom s Nacionalnim vijećem, čijim se vođama dizala kosa na glasi od pomisli na novi, libertarijanski ustav. Što više, u svom opisu mogućeg izgleda novog ustava, D'Annunzio je oživio prizore «Kellerovog svijeta», naročito pozivanjem na «grupu duša» i ponavljanjem nade, da će Rijeka poslužiti kao model za cijeli svijet.
Najznačajniji element D'Annunziovog odgovora Brajeru bio je, međutim, gramatička promjena u zadnjoj rečenici – iz kondicionala u futur – kada je govorio o libertarijanskom postignuću, koji je očekivao od nove povelje. Možda se to omaklo comandanteu, jer mu je sadržaj novog ustava tada bio vrlo dobro znan. Dokument, Carta del Carnaro /Ustav Kvarnera/, sastavio je De Ambris, a njegov je sadržaj uvelike nadmašio i najturobnija predviđanja vodstva Nacionalnog vijeća. Šef comandanteovog Kabineta na tome je radio od siječnja, od svog dolaska u Rijeku, da bi 18. ožujka, D'Annunzio dobio na uvid njegov konačni prijedlog.312 Njegov sadržaj bio je revolucionaran, kao što se vidi iz drugog paragrafa: «Republika Kvarnera neposredna je demokracija, koja počiva na proizvodnji svojih radnika, i rukovodi se najširom mogućom funkcionalnom i lokalnom autonomijom. Ona, dakle, svim svojim građanima jamči punu slobodu, bez razlikovanja spola, boje kože, jezika, staleža ili religije: ona, međutim, najveća prava određuje proizvođačima, i u najvećoj mogućoj mjeri decentralizira vlast države, kako bi osigurala skladno stapanje elemenata od kojih je sastavljena».313
Republikanski duh zamišljene države upućivao je na to, da je comandante bio spreman potpuno raskinuti s prošlošću (čak i nakon što je, u konačnom tekstu, novu državu iz republike preimenovao u regenciju).314 Rijeka će osam mjeseci provesti u stanju suspregnutog iščekivanja, nadajući se da će na kraju doći do aneksije s Italijom: ovo dugo čekanje bilo je, međutim, uzrokom ozbiljnijih kriza u gradu. Kao što smo vidjeli, privreda je potpuno stala, dok je mogućnost talijanske vlade da po volji otvara ili zatvara dotok hrane, natjerala Komandu (kao i Nacionalno vijeće) da prema Rimu okreće svoj vedriji obraz. Paralelno s borbom za aneksiju, poželjno je bilo oživjeti privredu grada na samostalnim osnovama.
Osim strateških, i ideološki su razlozi imali ulogu u proglašavanju nove riječke države, zauzimajući središnje mjesto i u D'Annunziovim, i De Ambrisovim planovima. Obojica su vjerovali, da bi Rijeka mogla postati nešto daleko važnije od pukog privjeska pobjedonosnoj Italiji, i obojica su bili odlučni stvoriti u Rijeci novu institucionalnu strukturu, takovu koja će poslužiti kao uzor novom svijetu, što se pomaljao sa zgarišta Velikog Rata. Kao što smo u više navrata kazali, zajednica, koju je D'Annunzio stvorio u Rijeci, bila je takove prirode, da je zahtijevala krajnje dramatične akcije, a vođama pothvata nametala potrebu novog pogleda na budućnost. I D'Annunzio i De Ambris bili su prikladni za tu ulogu, te je njihovo surađivanje na novom ustavu bili krajnje plodotvorno. I premda se ovo dvoje nisu uvijek slagali oko strategije, po pitanju nove države sjajno su se nadopunjavali, te usprkos tome što je u kolovozu D'Annunzio nanovo prepisao cijeli dokument, nije napravio ni jednu jedinu bitniju promjenu u strukturi, koju je De Ambris odredio u prva tri mjeseca godine. Bilo je nadopuna – važnih – no, osnovno tijelo teksta ostalo je onakvim, kakvim ga je radikalni sindikalist zamislio i u ožujku ga podastro comandanteu. U svom konačnom obliku, Carta del Carnaro sjedinjavala je De Ambrisovu revolucionarnu viziju s D'Annunziovim pjesničkim uvidima u suštinu politike masa. I dok je, s jedne strane, Ustav često balansirao na rubu utopizma, temeljnost, koju je D'Annunzio iskazao u svom poznavanju rada s masama, javnih svečanosti i političko-vjerskih simbola u civilnom životu ljudi, čini ga veoma suvremenom dokumentom. Zaista, čovjek je u iskušenju kazati da je Ustav Kvarnera, i uz sav svoj karakteristično arhaični jezik, kojeg je pjesnik često koristio, dokument koji je bio daleko ispred svog vremena, jer, ne samo da je u osnovi imao autentično sindikalističku strukturu, nego je i predvidio zahtjeve mas-politike. Današnjem proučavaocu političke misli on nudi provokativnu originalnost, takvu kakvu je vrlo teško pronaći u statutima današnjeg doba.


CARTA DEL CARNARO

I premda je u konačnom tekstu, comandante nazvao novu državu regencijom (iz više taktičkih razloga), bila je to decentralizirana parlamentarna republika. U normalnim okolnostima nije trebalo biti snažne, središnje izvršne vlasti, dok je provođenje zakona povjereno sedmorici rektora (vanjskih poslova, financija i trezora, javnog obrazovanja, unutarnjih poslova i pravosuđa, nacionalne obrane, gospodarstva, i rada). Svakog rektora biralo je na godinu dana, jedno od tri zakonodavna tijela. Imao je pravo na jedan reizbor, ali je nakon toga morao pauzirati godinu dana, prije nego što bi ponovo mogao stupiti na dužnost. Rektor vanjskih poslova imao je ujedno i ulogu predsjednika – po svemu sudeći samo počasna funkcija.
Postojala su dva izborna parlamentarna tijela, koji su se jednom godišnje sastajali, kako bi činili treće tijelo, tzv. Arengo del Carnaro. D'Annunzio je dva doma nazvao Consiglio dei Provvisori i Consiglio degli Ottimi (De Ambris ih je nazvao Ekonomske vijeće i Predstavnički dom). Prvi se je trebao sastojati od šezdeset članova, izabranih glasovima svih (svi građani preko dvadeset godina starosti, imali su pravo glasa), prema slijedećoj proporcionalnoj šemi:

1.Deset članova iz redova industrijskih i poljoprivrednih
radnika
2.Deset iz redova gente del mare
3.Deset iz redova poslodavaca
4.Pet iz redova poljoprivrednih i industrijskih tehničara
5.Pet iz redova namještenika i službenika privatnih agencija
6.Pet iz redova učitelja, studenata škola višeg obrazovanja i
drugih članova Šeste korporacije*
7.Pet iz redova «slobodnih profesija» (medicine, prava, itd.)
8.Pet iz redova državnih službenika
9.Pet iz redova zadruga

Ovih devet grupa bilo je isto što i devet «korporacija» Sindikalističke države, koju je zamislio De Ambris.
Consiglio degli Ottimi sastojao se od po jednog predstavnika na tisuću stanovnika, neposredno izabranog glasanjem svih s pravom glasa. Za Ottimi, period obavljanja dužnosti bio je tri, a za Provvisori dvije godine.
Podjela ovlasti ova dva doma jasna je iz sastava njihovih pojedinih tijela. Ottimi je bio zadužen za civilne i kaznene zakone, policiju, obranu, srednju školu, lijepe umjetnosti i odnose između centralne vlasti i općina. Provvisori je, pak, bio zadužen za domen poslovnog: trgovačko i pomorsko pravo, sva pitanja vezana uz rad, prijevoz, javne radove, tarife, carine i trgovinu, tehničku i stručnu poduku, industriju i bankarstvo, te obavljanje slobodnih zanimanja.
Arerngo, koji je u jednom tijelu okupljao sve Ottimi i Provvisori, bio je zadužen za donošenje zakona iz oblasti vanjske politike, financija, višeg obrazovanja i svih eventualnih promjena Ustava.
Carta del Carnaro je bio krajnje optimistični ustav, predviđajući samo jedan godišnji saziv za Ottimi («u mjesecu listopadu, krajnje jezgrovit i kratak»), a dva za Provvisori («u svibnju i studenom, upravljajući se pri svojim odlukama stilom lakonskim»). Jako je puno toga ostavljeno nedefinirano, jer su tvorci ustava željeli općinama, lokalnim tijelima vlasti, ostaviti maksimalnu moguću inicijativu. Uz «punu autonomiju», one su

* Šesta korporacija, kasnije opisana, u sebi je sadržavala sve, koji su imali udjela u obrazovanju i umjetničkom stvaralaštvu.
bile ustrojene po uzoru na istoimena srednjovjekovna i renesansna tijela: «One po sebi i za sebe iskazuju sve ovlasti, koje ustav ne odredi zakonodavnim, izvršnim i sudbenim službenicima regencije».
Demokratski oblik regencije trebao se je protegnuti i na općine, čije su zakone morali odobriti njeni članovi (ali i središnja vlast), a izmijenjen je mogao biti prostom većinom glasova stanovništva.
Općine su nalikovale američkim državama iz perioda konfederalnog Statuta: od njih se očekivalo međusobno ugovorno dogovaranje i zajednički sporazumi oko uzajamne legislative i uprave. Središnja vlast je, ipak, imala pravo utjecaja na stanje stvari u općinama: mogla je dovesti u pitanje općinske zakone, ako je sumnjala u neustavnost (dovodeći ih pred Vrhovni sud, tzv. Corte della Regione), a ako bi to zatražile općinske vlasti, ili jedna trećina birača općine, mogla je intervenirati u cilju ponovnog uspostavljanja reda. Na taj je način ne samo dana garancija redu unutar općina, nego je i regencija mogla zaštititi općine jednu od druge. Ova posljednja opcija bila je od posebne važnosti, jer je iz drugih dijelova Carta del Carnaro jasno (a naročito onih, koji se tiču javnog obrazovanja), da su D'Annunzio i De Ambris unutar regencije očekivali i hrvatske općine, i pobrinuli su se da središnja vlast može zagarantirati miran suživot talijanskih i slavenskih elemenata.
Na vrhu cijele građevine nalazila se funkcija comandantea, funkcija koja je aktivirana jedino u slučaju krajnje opasnosti po regenciju. Jezik teksta govori sam za sebe: kada je regencija tražila od jednog čovjeka da «okupi, obodri i povede sve snage naroda u borbu i pobjedu», comandante je mogao biti imenovan u Arengo, na period koji bi to tijelo odredilo. Ustav je podsjećao, da je u danima Rimskog imperija, Republika povremeno birala diktatora na šest mjeseci, i upravo je taj period (kojeg je u svom izvornom nacrtu, De Ambris predložio kao maksimalan period aktiviranja funkcije comandantea) trebao Arengu poslužiti kao nit vodilja.
Pravosuđe je bilo obilježeno određenim inovacijama, dijelom zahvaljujući De Ambrisovoj predanosti stvari radničke klase. Predviđeno je pet odvojenih sudbenih tijela: općinsko pravosuđe (Buoni Uomini), sud rada (Giudici del Lavoro), redovno civilno sudstvo (Giudici togati), sud za teške prekršaje (Giudici del Maleficio) i Corte della Ragione. Buoni Uomini su birale općine, na način koji je prepušten njima samima, dok su Giudici del Lavoro birale Korporacije, na način sličan izboru Provvisori: dva suca birali su industrijski i poljoprivredni radnici; dva su birali gente del mare; jednog poljoprivredni i industrijski tehničari; i tako dalje, kroz sve Korporacije.
Temeljna sudbena organizacije, Giudici togati, trebala se sastojati od pravnika, koje su birali članovi Corte della Ragione. Zanimljivo je, da je to bilo jedino peteročlano tijelo, za koje je bila potrebna diploma o svršenom pravu (iako je tri od pet članova Corte della Ragione moralo imati diplomu prava), te je tako Giudici togati saslušavao sve slučajeve, obuhvaćene građanskim, trgovačkim i kaznenim zakonom, a koji nisu bili u nadležnosti Buoni Uomini ili Giudici del Maleficio. Ovo potonje tijelo, koje je bilo nadležno za sve postupke što su uključivali kaznu od tri ili više godina zatvora, trebalo se sastojati od «sedam građana pod zakletvom», a rukovođeno jednim članom Giudici togati.
I konačno, na vrhu pravosudne piramide stajao je Corte della Regione, koji je rješavao sve sporove između zakonodavnih i izvršnih tijela. Uz to, Corte se je bavio svim ustavnim pitanjima, pitanjima veleizdaje, zloupotrebe moći, kao i kršenjem «građanskih prava». I na kraju, Corte je služio i kao vrhovni apelacioni sud, vršio je izbor za Giudici togati i rješavao je pitanja nadležnosti među ostalim sudovima.
Ovime dolazimo do jedne od najznačajnijih novosti u Ustavu Kvarnera, a možda i njegovog najkontroverznijeg dijela: «korporacije». Ustavna odredba koja se bavi Korporacijama, počinje polemičnim tonom: «Samo se oni, koji svojim marljivim radom doprinose općem blagostanju i snazi, mogu u potpunosti smatrati građanima Regencije, čineći s njom jedinstveno biće rada, jedinstvenu punoću uzdizanja».
Da bi podstakli ovu marljivost, od svakog građana se tražilo da bude članom jedne od devet Korporacija (deseta je, kao što ćemo vidjeti, pripadala višim, nebeskim sferama). Članstvo u Korporaciji ovako je definirano:

1.Svi radnici koji primaju plaću, obrtnici i sitni zemljoposjednici
2.Tehničko osoblje u privatnim firmama (ali ne i suvlasnici)
3.Fizički radnici u privatnim firmama, ni «radnici» ni vlasnici
4.Poslodavci, vlasnici i «uprava»
5.Državni službenici
6.«Intelektualni cvijet naroda», točnije, učitelji, studenti u višem obrazovanju, svi koji se bave lijepom umjetnošću, skupa s dekoraterima i t.d.
7.«Slobodna zvanja»
8.Upravitelji zadruga
9. Gente del mare

Svaka Korporacija imala je pravni status građanske osobe: mogla je oporezivati svoje članove, kako bi osigurala svoje financijske potrebe, mogla je organizirati svoje članove (u skladu s njihovim željama) i mogla je djelovati u njihovo ime. Kao i u slučaju općina, tvorci ustava nisu se silno trudili do u tančinu odrediti djelatnosti Korporacija, nadajući se da će nove organizacije spontano nastajati. U dužem osvrtu na Ustav, De Ambris je vrlo jednostavno ilustrirao funkcioniranje Korporacija. Izvršna vlast bi obavila popis stanovništva, i svaki bi stanovnik dobio iskaznicu, kojom bi bio uključen u Korporaciju. Kada je taj proces dovršen, članovi svake Korporacije izabrali bi svoje Provvisori, koji bi, pak, činili privremene lidere Korporacije. Od tog bi se trena Korporacija razvijala u skladu s potrebama i zamislima njenih članova i u skladu s njenim vlastitim potencijalom:

Ako su joj članovi nesposobni i lijeni… Korporacija će zasigurno ostati u zametku, živjeti primitivnim životom, ograničivši se samo na izbor njenih predstavnika… i skoro ništa više. Ali, ako će joj umjesto toga članovi biti obdareni budnom, snažnom, odlučnom klasnom sviješću… Korporacija će moći sama po sebi stvoriti organe za potpuniji, složeniji život, organizirajući zadruge, socijalno osiguranje, škole, banke…
…Skoro da nema granica razvoju Korporacije…315

Zanimljivo je da su, u De Ambrisovom prijedlogu ustava opisane tek u kraćem paragrafu, u konačnoj, D'Annunziovoj verziji, Korporacije dobile puno veći prostor i elokventniju razradu. Opisavši «funkcionalne» aspekte novih institucija, on se okrenuo onim aspektima građanskog života, o kojima nema ni spomena kod De Ambrisa: svaka Korporacija «osmišljuje svoje oznake, svoje ambleme, svoju muziku, svoje napjeve, svoje molitve; utvrđuje svoje svečanosti i svoje rituale; sudjeluje koliko god sjajno može, u zajedničkom veselju, svečanim obljetnicama, kao i igrama na moru i kopnu; štuje svoje mrtve, cijeni svoje vođe, slavi svoje heroje».
Ta priča o festivalima d'annunzijevske Rijeke, skoro je uvijek citirana kao dokaz D'Annunziove težnje da političke stvari pretvori u operetne geste, te kao dokaz njegovog pomanjkanja političkog realizma. Kao što smo, međutim, pokušali pokazati, čini se opravdanijim kazati, da je te elemente D'Annunzio unio u ustav zbog svijesti o pravoj prirodi suvremenih političkih procesa, kao i da je Carta del Carnaro jedan od onih rijetkih dokumenata koji uistinu odražava ne samo institucionalne potrebe modernog svijeta, nego jednako tako i njegove emotivne potrebe. Ovo će nam odmah biti jasnije, ako pažljivije pogledamo neke od dodataka, koje je D'Annunzio napravio De Ambrisovom izvornom nacrtu.
Libertarijansko obilježje Ustava već je istaknuto, i ono je bilo temeljito. Osim potpune jednakosti spolova, Ustav je jamčio slobodu tiska, govora i vjere. Zanimljivo je, da se Ustav bavio i mogućim povredama ovih sloboda:

Svaki vjerski kult je dopušten, poštovan, i može podići svoj hram:
Ali, ni jedan se građanin ne može pozivati na svoju vjeru i svoje rituale, kako bi izbjegao ispunjavanje zakonom propisanih obaveza.
Zloupotreba ustavnih sloboda, kada ide za nedozvoljenim ciljevima ili narušava ravnotežu građanskog društva, kažnjiva je odgovarajućim zakonima:
Time, ipak, ni na koji način nije povrijeđeno jedinstveno načelo ovih sloboda.

Religija je bila veoma važna za D'Annunzija, i on je izložio tri religiozna uvjerenja koja se, po njegovom uvjerenju, nalaze u samom srcu nove države:

Život je lijep i zaslužuje da ga čovjek, slobodom ponovo učinjen cjelovitim, snažno i sjajno živi;
Cjelovit je onaj čovjek, koji zna kako svakog dana oživjeti svoju ljubav za umjetnost, kako bi svakog dana mogao svojoj brači ponuditi novi dar;
Rad, makar i najskromniji, makar i najneuočljiviji, ako je dobro izveden, teži ljepoti i ukrašava svijet.

Ironija je u tome, da je ove riječi u Ustav Slobodne države Rijeka unio D'Annunzio, a ne De Ambris, jer u njima (na čudo onih, koji su comandantea smatrali «Ivanom Krstiteljem» fašizma) leži bit europskog radikalnog socijalizma. Doista, ove tri rečenice uskrsavaju 1844. i Karl Marxove Ekonomske i filozofske spise. Baš kao i mnogi drugi nasljednici hegelijanizma, i mladi je Marx bio zaokupljen traganjem za načinom dokončanja čovjekove «otuđenosti», a D'Annunzio je u strukturi Carte vidio mogućnost organiziranja društva, u kojem bi ljudska kreativnost procvjetala na način, do tada skoro nezabilježen u povijesti čovječanstva. Nikako nije slučajno da je u njegovom novom ustavu upotrijebio jezik Komuna /općina/, jer je Regencijom Fiume želio iznova oživjeti kvasac živosti, koji je porodio Renesansu. Nadao se, da bi ovaj ustav mogao stvoriti novog, neotuđenog čovjeka.
I dok je, jednim dijelom, jezik koji je D'Annunzio koristio u opisivanju očekivanog preobražaja u Rijeci, mističan, ideja sama po sebi pripada tradiciji racionalizma. Činjenica, da se odlučio za stvaranje nove države, a ne nove religije, upućuje na to da je D'Annunzio sebe vidio u domeni čovjekovog usavršavanja, a ne ulozi vođe nove duhovnosti. Istovremeno, međutim, prisustvo «religijske» tematike u Ustavu Kvarnera ukazuje na to, u kojoj je mjeri nova država (poput drugih u naše doba) uklopila religijske motive u svoj vlastiti, sekularni katekizam. Već smo se osvjedočili kako je Don Celso Constantini bio alarmiran presizanjem novog ustava na religijski teritorij, dok preciznost njegove ocjene samo potvrđuje reakcija Guida Kellera na Ustav. U podužem osvrtu316 (za njegova života nikad objavljenom), otkrivamo jednog drugog Kellera, posve drukčijeg od «slobodnih duša» Yoge ili nezaustavljivog avanturiste colpi di mano. «Čovječanstvo je u stalnom napredovanju», dok je «zadivljujući misterij života tek sveukupnost najvećih problema, koje čovjekov um postavlja pred sebe, čije razrješenje jedino religija ili filozofija mogu pomoći». Keller nastavlja analizom razvoja čovjekovog duha, zaključujući da je cilj suvremene države učiniti rad smislenim, iščupati ga iz mračne atmosfere industrijskog doba, i omogućiti ljudima da radom ispune sebe. «Rad će biti zadovoljstvo, jedna od nasušnih čovjekovih potreba. A… pošto rad teži proširiti život za veće spoznaje, on je, sam po sebi, poput molitve: šireći horizonte poznatog i spoznatljivog, on otvara nove puteve čovjekovom djelovanju i duhovno uznosi ideju nespoznatljivog, božanskog».
Kellerove riječi pomažu nam shvatiti jedan od donekle zbunjujućih dijelova novog ustava, čuvenu Desetu korporaciju:
Deseta je… rezervirana za tajanstvene sile ljudi u mukama rada i uzdizanja. Ona kao da predstavlja molitveni dar neznanom geniju, pojavi novog čovjeka, idealnoj preobrazbi rada i vremena, oslobođenju duha...
U građanskom je svetištu predstavljena upaljenom svjetiljkom, na kojoj su urezane drevne toskanske riječi iz doba Komuna, čudesna aluzija na produhovljeni oblik ljudskog rada:
Fatica senza fatica.

“Fatica senza fatica” – rad bez iscrpljivanja, rad kao ispunjenje čovjekovih kreativnih snaga, bio je cilj regencije. Korporativna struktura, koju je De Ambris predvidio za novu državu, bila je tako zamišljena, da svakom čovjeku omogući maksimalno moguće sudjelovanje u svijetu njegovog vlastitog rada, dok je decentralizacija vlasti imala za cilj otklanjanje osjećaja “distance”, karakteristične za tolike moderne nacije, između države i građana. Osim toga, Carta je osiguravala širok raspon obveza i prava, kako bi život učinila dostojnim čovjeka: osnovno obrazovanje, fizički odgoj, “nagradu za rad, čiji minimalni iznos dostaje za dobar život”; socijalnu zaštitu u slučaju bolesti, povrede, nemogućnosti zaposlenja i starosti; pravo na privatno vlasništvo ako je “legitimno stečeno”, nepovredivost domicila, habeas corpusa i kompenzacije “u slučaju sudske greške ili zloupotrebe vlasti”.
Tvorci su jednako tako unaprijedili modernu koncepciju građanskih prava i potrebu osiguravanja mogućnosti sudjelovanja u, i nadzora nad institucijama, koje oblikuju njihove živote. Nadalje, regencija je tako zamišljena, da podstiče razvoj kvaliteta njenih građana, jer je rađanje “novog čovjeka” uvelike bilo središnja tema D’Annunziovih razmišljanja. Dio o općoj izobrazbi pruža nam dobar uvid u proces, za koji je comandante vjerovao da bi mogao stvoriti novog čovjeka. Govoreći o javnom školstvu, napisao je: “Ovdje se formira novi čovjek. A tu se priprema i vladavina duha... Regenza... stavlja kulturu naroda na čelo svih svojih zakona...”.
Obrazovanje je tema od središnje važnosti svim ljudima koji su vjerovali, kako im je suđeno biti vjesnicima novog doba u ljudskoj povijesti, a naročito onima koji su željeli izazvati veliku promjenu u čovjeku. I premda je D’Annunzio vjerovao kako je i jedno i drugo moguće ostvariti u kontekstu njegove nove države, on je naročito pazio da osigura slobodan razvoj građanstva. Ne samo da nije dao prijedlog nekog određenog sadržaja obrazovnog sistema: predvidio je /Ustavom/ da škole budu “slobodne”, i da se neće tolerirati nikakav oblik vjerske ili političke indoktrinacije. Predviđena je neka vrst građanske indoktrinacije, ali posebne, “d’annunzijevske” vrste: indoktrinacije ljepotom i muzikom. I ovdje mu je, ponovo, njegovo poznavanje mehanizama funkcioniranja politike masa omogućilo pomnu razradu detalja tehnika, nužnih za održavanje entuzijazma u sudjelovanju masa. Predvidio je osnivanje Visoke škole edileja, čija bi briga bila održavanje dostojanstva građanskog života. Dužnost edileja bila je održavati grad lijepim, organizirati građanske svečanosti, te kod građana pobuđivati osjećaj ljepote i otmjenosti. Od edileja se očekivalo da osiguraju skoro pobožnu vjeru u otmjenost ljudskih tvorevina. Dužnost škole bila bi “uvjeriti radnike, da je ukrašavanje i najskromnijeg čovjekovog obitavališta nekim izrazom narodne umjetnosti, skoro pobožan čin, a da i u najjednostavnijem od tih izraza, živi pobožni osjećaj ljudskog tajanstva i uzvišenosti, prenošen s koljena na koljeno...”.
Ovo nije bio naprosto način političke manipulacije, jer je predstavljao jedno od D’Annunziovih vlastitih uvjerenja. 1935. će kazati, da je “narodna pjesma skoro muzičko Otkrivenje svijeta. U svakoj narodnoj pjesmi (istinskoj, ponikloj iz tla, rođenoj u narodu) nalazimo sliku sna koji tumači Pojavu. Praiskonska melodija, koja se manifestira u narodnim pjesmama... meni se čini najdubljim iskazom o suštini svijeta”.317
To je razlog, zašto je D’Annunzio u Ustavu objavio, da je “muzika religijska i društvena institucija”, dodavši da “velik nije samo onaj narod, koji svog Boga stvara na svoju sliku, nego i onaj koji svoju himnu stvara na sliku svog Boga”. Kako bi u Regenciji institucionalizirao muziku, zadnji paragraf Ustava pozivao je na stvaranje korskih i instrumentalnih grupa (financiranih državom) u svakoj Komuni /općini/. Nadalje, trebalo je sagraditi ogromno kazalište, koje bi primilo i do deset tisuća gledalaca, gdje bi ljudi mogli pohađati koncerte “potpuno gratis, onako kako su crkveni oci označili milost Božju”.
Tipično, jedna od zadnjih velikih svetkovina u posljednjim danima Riječkog pothvata, bio je koncert Artura Toscaninija i njegovog orkestra, koje je comandante pozvao da udahnu «najzvonkiji zrak na svijetu».318 Igra riječi uvjerljivo nam govori o D'Annunziovoj strasnoj predanosti Rijeci i novom svijetu, kojeg je tamo želio stvoriti.


POLITIČKA KRIZA

Sredinom ožujka De Ambris je sastavio prijedlog novog Ustava, Ustav je javnosti predočen krajem kolovoza, da bi početkom rujna užurbano bio i proglašen. Dugo čekanje između njegove pripreme i njegovog pojavljivanja u javnosti, zahvaljuje se političkoj situaciji u Rijeci i Italiji. De Ambris je požurivao comandantea da krajem ožujka obznani nacrt nove države, a D'Annunzio je odgovorio dvadesetog rujna, izražavajući uvjerenje da bi javna diskusija o tom pitanju bila «korisna». Diskusija, međutim, nije održana, a ni ustav nije obznanjen. Najočitiji razlog zadržavanja ustava unutar zidova comandanteove palače bio je, da je stvorio jak i širok otpor čak i prije nego što se saznalo o određenim detaljima njegovog teksta. Prema generalu Cavigli,319 već je 21. ožujka bilo jasno, da je u Rijeci bilo prisutno značajno monarhističko raspoloženje, suprotstavljeno ideji republikanskog ustava, kao i da su «najbolji oficiri, svjesni revolucionarnih stavova Komande i grozeći ih se… otvoreno pokazivali namjeru izvući se iz tog pogubnog razvoja situacije». Caviglia je vjerovao da su, bude li proglašena republika, ovi oficiri bili spremni izvesti svoje trupe iz grada.
Caviglijini riječki doušnici nisu uvijek bili pouzdani (stječe se dojam da je on svakodnevno, i tako sedam mjeseci, očekivao propast pothvata), ali, u ovom su slučaju točno izvijestili o alarmantnom stanju u gradu. Nigdje to nije tako rječito prikazano, kao u De Ambrisovom govoru (kojeg smo već spomenuli u jednom drugom kontekstu) od 30. ožujka. Započeo je pozivom na uznemirenost, prisutnu tokom prethodna dva tjedna, tvrdeći da je zabrinutost građana i legionara proizlazila iz temeljnog nesporazuma oko ciljeva Komande: «Mislilo se: republika, a time i izričito odbijanje ideje aneksije… Republika, dakle pozitivno djelovanje, otvorena borba protiv političkog oblika kojeg podupire Italija…».320
De Ambris je odgovorio na svaku primjedbu, obećavši stanovništvu da, bez podrške naroda, Komanda sigurno neće donijeti ni jednu jedinu presudnu odluku o budućnosti Rijeke, kao i to, da je apsolutno nemoguće da se comandante odrekne cilja aneksije. Istakao je, međutim, da ima dobrih razloga, koji bi Komandu mogli prisiliti pred građane izići s prijedlogom o autonomiji; da na pomolu nije skora aneksija («u Italiji nema ni jednog jedinog političara, pa čak ni među najiskrenijim prijateljima Rijeke, koji bi se usudio progovoriti u ime aneksije…»); da je ekonomska situacija sve teža, tako da bi osamostaljenje grada moglo pomoći oživljavanju ekonomije; i na kraju, da ima znakova da najveće sile («onaj kapitalistički 'trust', koji se izdaje pod imenom Lige naroda») planiraju stvoriti ili «slobodnu državu» Fiume, ili «jastuk državu» između Italije i Jugoslavije, u kojoj bi Rijeka izgubila svoj identitet. U takovim okolnostima, nastavio je De Ambris, bilo bi bolje predvidjeti poteze velikih sila i nezavisnošću Rijeke suprotstaviti im se kao gotovim činom, umjesto pasivnog iščekivanja njihovih odluka.
Zatim se je okrenuo pitanju mogućeg oblika nove riječke države. Izjavivši da je prerano o tome govoriti, progovorio je o odbojnosti, koju su mnogi izrazili protiv ideje republike: «Čudno je da u Rijeci, u kojoj nema straha od ničega, postoji strah od riječi… što je država bez princa? Nazovite je slobodnom državom, poput Konga, ili slobodnim gradom… Država, koja na svojem čelu nema kralja, je republika; a kako ja ne vjerujem da u Rijeci ima pretendenta na kraljevski tron, dopustit ćete mi da ostanem imun na fobiju onih, koji se ustručavaju pred latinskom riječju koja naprosto znači - javna stvar”.
Ovaj pokušaj izbjegavanja fundamentalnog pitanja, ukazuje na silinu anti-republikanskog osjećaja u Rijeci, te zapravo suženi prostor za tumačenje mogućih akcija Komande. Opozicija novoj republici u Rijeci nije se ograničavala samo na konzervativne članove Nacionalnog vijeća, nego se je protezala i na redove legionara, a D’Annunzio nije mogao riskirati odbijanje najmoćnijeg segmenta njegove političke baze.
I dok je anti-republikanski osjećaj u Rijeci prisiljavao Komandu na povlačenje u njenom pohodu ka budućnosti, slično je povlačenje zabilježeno i u istovremenom pokušaju osiguravanja podrške talijanske i europske ljevice Riječkom pothvatu. D’Annunziova potraga za saveznicima u redovima snaga radikalnog socijalizma izvan Rijeke nije se završila siječanjskim odbijanjem, te je početkom ožujka comandante uredio susret Leona Kochnitzkog i Giovannija Bormartinija, iz Ministarstva vanjskih poslova Komande /Ufficio Relazioni Esteriori/, s izvjesnim inženjerom Vodovosoffom, “službenim kurirom” novog SSSR-a”.321 D’Annunzio se nadao da će biti moguće uspostaviti formalne odnose između Rijeke i nove Rusije, uspjeh koji bi uvelike olakšao kasnije napredovanje prema organiziranom europskom socijalizmu. Kako bilo, Vodovosoff je minirao plan, izjavivši da ne samo da Rusi ne vjeruju D’Annunziju, nego da ni on sam, susretom s comandanteom, nije spreman dovesti u pitanje odnose s talijanskom vladom. Riječki predstavnici su protestirali, primijetivši da Rijeka samo što nije usvojila novu institucionalnu strukturu koja, premda različita od one moskovske, ipak namjerava stvoriti “nove društvene oblike”. Ovo je čini se zaintrigiralo ruskog glasnika, koji je Kochnitzkom i Bonmartiniju kazao da su Rusi spremni odreći se svoje, unaprijed stvorene slike o D’Annunziju, uvjeri li ih Komanda svojim postupcima u suprotno.
Ruski odgovor na D’Annunziov probni balon bio je puno otvoreniji od reakcije socijalista, koji su ostali hladni čak i nakon što je Komanda pokazala istinsko razumijevanje za radničku klasu i poduzela konkretne korake u pomaganju riječkom proletarijatu. Nepomirljiva odbojnost socijalista prema bilo kom obliku saveza s pokretom, predvođenim De Ambrisom i D’Annunziom, konačno je u potpunosti pokazana serijom događaja početkom travnja, nakon prve značajnije epizode klasnog sukoba u d’annunzijevskoj Rijeci.
Stalna inflacija poratnog perioda ostavila je traga na radničkoj klasi, dok je teška ekonomska situacija dodatno otežana nizom uredbi, kojima je život u “Žrtvovanom gradu” učinjen turobnim i depresivnim. S oskudnim zalihama lož ulja i struje, grad je bio hladan i mračan, dok je uredba od 31. ožujka, dokončala proizvodnju i prodaju onih čuvenih kolača i slatkiša, sastavnog dijela riječkog života od vremena Austro-Ugarskog carstva.322 U gradu su zabranjeni kolači, pite, biskviti, čokolade ili karamele, pa iako to Riječanima i nije predstavljalo neku veću ekonomsku žrtvu, oslikavalo je depresivnu atmosferu, koja je zavladala gradom. Distribucija hrane je racionirana, no, zbog monetarne krize, puno radnika nije ni nakon toga moglo osigurati svoje potrepštine, a Nacionalno vijeće nije reagiralo na primjedbe, da nešto treba poduzeti. 6. travnja, Sedi Riunite i Camera del Lavoro, dvije najveće radničke organizacije, uputile su Vijeću poseban zahtjev, tražeći za radnika obilnije porcije (po nižoj cijeni), te utvrđivanje minimalne nadnice na petnaest lira dnevno (i to u talijanskoj valuti).323 Nacionalno vijeće je na ove zahtjeve odgovorilo uopćenim, neodređenim dokumentom, pristajući na određeno smanjenje cijene i veći broj porcija hrane, na plaće u lirama, ili ekvivalent tome (usklađivano svakog tjedna) i načelno obećavši povišicu plaća.
Radnici se nisu htjeli složiti s “načelnim” dogovorom, pa su šestog uvečer najavili četrdesetosmo satni generalni štrajk (s izuzetkom gradskih službi), istakavši da se radi isključivo o ekonomskom potezu, bez političkih motiva. Obznanili su i to (u naporu da Vijeću pokažu svoju dobru volju), da će odlučno raskinuti sa svakim, tko štrajku pokuša dati političke konotacije. Uz takvu opomenu, štrajk je otpočeo u utorak, šestog travnja u devet navečer, a idućeg su dana radnici nadgledali dijeljenje hrane i drugih ograničenih roba stanovništvu, čekajući reakciju Nacionalnog vijeća i Udruženja poslodavaca. Ubrzo je postalo jasno, da se poslodavcima ne žuri s pregovorima: njihovi predstavnici nisu čak našli za shodno održati sastanak. U skladu s tim, D’Annunzio je iduće jutro u palaču pozvao vođe suprotstavljenih strana (skupa s predstavnicima Nacionalnog vijeća) da otpočnu s pregovorima. Comandante je u potpunosti bio na strani radnika, nezadovoljan odugovlačenjem, gradu nametanim od strane predstavnika poslodavaca. Predsjednik Udruženja poslodavaca predočio je dugu listu primjedbi na radničke zahtjeve, prekinut, međutim, D’Annunziom, koji mu je naznačio da su, po njegovom sudu, želje radnika bile potpuno opravdane. Kada su predstavnici poslodavaca odgovorili, da ni u kom slučaju nisu ovlašteni pregovarati o minimalnoj nadnici, comandante je bijesno zatvorio sastanak, naredivši objema grupama (kao i predstavnicima Vijeća), da se isto popodne vrate s odobrenjem o utvrđivanju visine nadnice.
Osmog popodne u pet, poslodavci su se vratiti s protuprijedlogom: pristaju na minimalnu nadnicu od 100 kruna. Radnici su, očekivano, odlučno odbili taj prijedlog, i sastanak je dospio u slijepu ulicu. Obje su strane pristale na arbitražu, a D’Annunzio je imao ulogu arbitra. Kada je comandante predložio minimalnu nadnicu od 13 lira dnevno, obje su strane pristale na taj iznos.324
D’Annunzijeva odlučna intervencija u prilog riječkih radnika (kao i njegov slavni govor “Questo basta e non basta”,325 odmah nakon ove epizode), nije motivirana samo pravednim zahtjevima radničkih predstavnika, nego i njegovim bijesom zbog nemilosrdne odmazde nad proleterskim organizacijama, poduzete od strane vođa poslovne zajednice tog vremena. Priroda tih akcija da se naslutiti iz gnjevnog pisma Grossichu, samo nekoliko sati nakon početka štrajka: “Utvrdivši cijene u lirama, Vijeće je stalo na stranu vlasnika dućana, ne učinivši, međutim, isto i u prilog radnika. Prijetnja upućena Sedi Riuniti došla je u najnepovoljnijem mogućem trenutku... Komanda nije čak ni obaviještena o politički motiviranim izgonima, dok je teret njihove odgovornosti upravo ona prisiljena snositi...”.326
Nacionalno vijeće je povelo kampanju protiv radničkih organizacija upravo u trenutku, kada su De Ambris i D’Annunzio pokušavali u Rijeci stvoriti novu sindikalističku državu. Postupci protiv radikala u Rijeci (bilo prijetnjama, bilo izgonom), moraju biti promatrani u svijetlu unutarnjih sukoba, izazvanih De Ambrisovim dolaskom, i još više pojačanih sastavljanjem novog Ustava. I uz svu D’Annunziovu nepodijeljenu podršku radnicima tokom generalnog štrajka, Vijeće se je izuzetnom odlučnošću nastavilo obračunavati s vođama štrajka. Kada su se više od tjedan dana kasnije, radnici požalili na otezanje u ispunjavanju dogovorenog, Vijeće je iskoristilo priliku i uhapsilo skoro petsto osoba, i uz pomoć Vadale i njegovih karabinjera opustošilo prostorije Sedi Riunite, a organizaciju izbacilo na ulicu. Ne samo to, iz grada su istjerani mnogi “nepoželjni”, dok su se svi pokušaji zaustavljanja tog kontinuiranog nasilja, pokazali bezuspješnim.327
Vrlo je malo vjerojatno, da je D’Annunzio aktivno sudjelovao u nasilju nad istom onom skupinom, koju je s toliko napora samo tjedan dana ranije podupirao, te je moguće da su se mnoge ove stvari desile bez njegovog znanja. No, ipak je vjerojatnije da se je, bez nade u savezništvo sa socijalistima, comandante naprosto prepustio neugodnom suživotu s Nacionalnim vijećem. To se može zaključiti na osnovu izvještaja anarhiste Randolfa Velle, u ljeto napisanog za časopis Umanita Nova,328 nakon puta u Rijeku. Iz ovog se izvještaja vidi, da je nekoliko dana pred generalni štrajk, Sedi Riunite tražila od comandantea da raspusti omraženo Nacionalno vijeće i tako pokaže svoju predanost radnicima. D'Annunzio je izrazio svoju podršku (bez dvojbe žarko podržan De Ambrisom) zahtijevajući, međutim, formalnu obvezivanje socijalističkih organizacija. Riječki socijalisti su odgovorili, da za takvu političku odluku trebaju pristanak svoje nacionalne stranke, pa su u tom cilju odmah nakon štrajka, u Trstu uspotavljeni kontakti. Cilj je bio dobiti podršku talijanske socijalističke stranke za oštri «zaokret ulijevo» u unutarnjoj politici Rijeke, i Komanda je na pregovore poslala Leona Kochnitzkog (u pratnji Samuela Maylandera, riječkog socijaliste).329 Kochnitzky je bio zaprepašten potpuno negativnim stavom Giuseppea Passiglie, urednika Il Lavoratore. Možemo pretpostaviti, da je Passiglijin odgovor odražavao stav nacionalne stranke, dok je oštri natpis, 13. travnja objavljen u Il Lavoratore («D'Annunzio vuol proclamare la republica. . . sociale»)330 ostavio malo sumnji u vezi odluka socijalista: «Radnici Rijeke ne smiju nikome vjerovati, osim socijalističkoj stranci… moraju biti oprezni… Radnici moraju vjerovati samo svojoj snazi i svojoj solidarnosti… sa socijalistima. I ni s kim drugim».
U svojim sjećanjima na dane u Rijeci, Kochnitzky je zapisao da «socijalistička stranka mora snositi veliku odgovornost» za neuspjeh D'Annunziovih zamisli.331 Kada je riječ o programima Ustava Kvarnerske države, nema sumnje, bio je u pravu. U trenutku kada su socijalisti odbili comandanteov poziv da ga podrže, D'Annunzio je bio lišen svake realne mogućnosti zasnivanja svojih poteza na političkim programima ljevice. Da je nastavio podržavati radnike, učinio bi to protivno željama onih, koji su bili temelj njegovog režima u Rijeci (što je već idućeg mjeseca i potvrdio odlazak Vadale i trupa koje su dijelile njegovo mišljenje). Bez podrške radničkih organizacija u Rijeci (a time i talijanske ljevice), takvo što nije bilo moguće. U takvim okolnostima čini se opravdanim zaključiti, da su okolnosti prisilile comandantea da Nacionalnom vijeću ostavi prostor za djelovanje, te se tako sav bijes konzervativaca obrušio na Sedi Riunite i Camera del Lavoro. Čak ni D'Annunziovi napori da ublaži situaciju (desetinama pomilovanja uhapšenih) nisu puno pomogli (policija, pod nadzorom Vijeća, naprosto je ignorirala pomilovanja),332 i ravnoteža snage je prevagnula na stranu gradskog vodstva.
To je okvir, unutar kojeg treba promatrati neuspjeh Komande na proglašavanju novog ustava. Daleko od toga da bi predstavljala manjak odlučnosti,333 dugo čekanje na proglašavanje Ustava Kvarnera upućuje prije na određeni politički realizam D'Annunzia. Mogao je izabrati proglasiti Riječku republiku i naprosto pustiti da stvari idu svojim tokom, no, bilo je jasno da nije mogao pobijediti u toj igri, i radije je čekao povoljniji trenutak. U međuvremenu je, silno nastojeći osigurati čvršću podršku izvan Rijeke, otposlao De Ambrisa u Italiju,334 nadajući se da će moći pribaviti dovoljno moćnih saveznika (i dovoljno novca) kako bi vlastitim snagama mogao pokrenuti svoje programe. To je značilo ne samo odgađanje projekta Ustava, nego i privremeno obustavljanje planova za Ligu Rijeke.



LEGA DI FIUME

Projekt stvaranja Lige potlačenih naroda imao je duboke korijene u D'Annunziovoj svijesti, jer je skoro od samog početka sagledavao svoj Riječki pothvat u «univerzalnim» okvirima. Comandante nije bio zadovoljan time, da opseg njegovog djelovanja bude ograničen na grad Rijeku, tako da je vrlo rano uspostavio kontakte s drugim stranim pokretima. Cijela priča o Lizi Rijeke tek treba biti ispričana, i mi se ovdje nećemo njome detaljnije baviti. Pa ipak, sada možemo dati bar grube obrise projekta, koji se posve logično dijeli u dvije šire skupine: stvaranje same Lige, i tzv. balkanske spletke, što je na kraju postalo i osnovnim programom «vanjskih poslova» Komande.
Spiritus movens Lega di Fiume bio je Leon Kochnitzky, belgijski pjesnik, koji je u Rijeku stigao u jesen 1919., grad napustio tokom prosinačke krize, a zatim se u siječnju vratio na mjesto šefa Ufficio Relazioni Esteriori.335 Ovo riječko «ministarstvo vanjskih poslova», djelujući s minimalnim budžetom i tek šačicom ljudi, pokušalo je pribaviti podršku stranih pokreta – i stranih sila – za riječku «stvar». U početku se Kochnitzky (uz pomoć Eugenia Coselschia, Ludovica Toeplitza, Giovannia Bonmartinia, Henria Fursta i drugih) zadovoljavao prikupljanjem izjava podrške od strane predstavnika pokreta naklonjenih D'Annunziju. Do početka proljeća bilo je više n'o dovoljno dokaza, da bi «anti-Liga naroda» mogla računati na široku podršku, i Kochnitzky je odlučio zatražiti i formalno osnivanje organizacije.
Bilo je dobrih razloga da se bude optimističan u pogledu lige, što saznajemo iz brojnih memoranduma, koje je krajem ožujka i do prve polovine travnja,336 Kochnitzky pripremio za D'Annunzija, nabrajajući nacije i pokrete koji su ili već bili predani projektu, ili samo što se nisu pridružili stvari. Tako je 27. ožujka, na primjer, šef Ufficio Relazioni Esteriori izvijestio D'Annunzija o pravoj poplavi podrška pothvatu:

Radovi na pripremi skupštine «Lige Rijeke» za sad dobro napreduju: Mohammed Salem /beg/ obećao je za nekoliko dana dovesti u Rijeku indijske i irske delegate, koji će se s našim egipatskim prijateljima i riječkim i dalmatinskim predstavnicima, moći zajedno u Rijeci okupiti i prije Uskrsa…
Uvodni sastanak tekao bi otprilike ovako:
Sigurna podrška: Riječani, Dalmatinci, otočni predstavnici, Egipćani, Indijci i Irci.
Vjerojatna podrška: Hrvati, Crnogorci, Albanci, Mađari.
Moguća podrška: Flamanci, Turci.

U proljeće 1920., širom Italije putovali su brojni predstavnici najrazličitijih grupa, paralelno s napredovanjem planova za Ligu. I dok su se mnogi od tih sastanaka održavali u Rijeci, drugi su se održavali širom zemlje i često su bili prismotrom doušnika Ministarstva unutarnjih poslova. Dosjei tog Ministarstva otkrivaju nam, da je slavni avijatičar Tommaso Cartosio djelovao kao «čovjek za vezu» između Komande i arapskih predstavnika u Italiji.337 Agentima je očito bilo vrlo teško dokučiti što se u stvari zbivalo, a zbrka, karakteristična za mnoge od tih izvještaja, nije bila lišena ni određenog komičnog prizvuka. Nenavikli na arapska imena, i uopće ne dovodeći u pitanje autentičnost svih pisanih dokumenata, moglo se desiti da jedan jedini čovjek (na primjer, Abdul Said) nekoliko puta pojavi izvještajima agenata, prerastavši tako u pravu malu arapsku armiju (tako ćete naići na Abdul Saida, točka. Said beya, Abdul Hamed Fuad Elui di Saida, Abdul Saisa /sic/, točka. Saisa, i tako dalje). I dalje, u ožujku se je pojavio izvještaj o izvjesnom odvjetniku po imenu Costa, zapravo tajniku “Lige potlačenih naroda”, čiji je predsjednik bio, pak, Said beg. A zapravo je Said, po svemu sudeći, bio jedan od Egipćana u kontaktu s Kochnitzkim, i premda Liga nije nikada materijalizirana u onom obliku, za koji se je Kochnitzky zalagao, Said je bar imao to zadovoljstvo tri mjeseca provesti u nizu luksuznih hotela u Rimu, a zatim napustiti zemlju (za sobom ostavivši dug od nekih deset tisuća lira).
Pokušavajući dešifrirati mrežu stranih predstavnika koji su krstarili Italijom i Rijekom, agenti Ministarstva unutarnjih poslova otkrili su da su bar neki od planova, proizišlih iz Komande, bili sasvim ozbiljni. Tako su, na primjer, 3. lipnja saznali od Ministarstva pomorstva, da su Egipćani preuzeli 250.000 pušaka (iz Španjolske brodom dopremljenih preko Libije), kao rezultat njihove suradnje s D’Annunziom. Ovo oružje kupljeno je od Komande (možda je to bilo isto ono oružje s Persie), posao, koji je krajem ožujka ugovorio Kochnitzky. 338
Kochnitzky je u Lizi vidio sredstvo kojim bi se uzdrmao stari poredak i utemeljio svijet, vođen načelima izloženim u “Italija i život”. Bio je to, dakle, dio oštrog zaokreta ulijevo, koji je obilježavao politiku Komande u tom periodu, a Kochnitzky je karakteristično podsjećao, da je Lizi neophodno osigurati podršku Sovjetskog saveza. On je to smatrao imperativom, tvrdeći da “poput svih, duhovno vitalnih elemenata našeg vremena”, komunistička Rusija neće moći ne prepoznati vrijednost nove “internacionale”. Nadalje, Kochnitzky je nagovarao D’Annunzija da podrži mađarske komuniste i proglasom napadne Hortijev režim.339 Takav stav bi jasno ukazao na principe “fiumanizma”, na kojima bi nova liga trebala počivati. Potvrdu u prilog ovakvom Kochnitzkovom shvaćanju Lige, nalazimo u tekstu note, 29. ožujka upućene comandanteu: “I dok bi se, iz više razloga, za prisustvo članova Crnogorskog dvora u Rijeci teško moglo kazati da je poželjno, daleko bi bila korisnija nazočnost jednog, ili više vođa crnogorskog ustanka protiv Srbije”. Na kratko ćemo se pozabaviti svrhom prisustva monarhističkih predstavnika u Rijeci, kao i time, u kojoj mjeri Kochnitzky nije uspijevao shvatiti njihovu važnost za politiku Komande. Svakako, međutim, treba istaći, da se je Kochnitzkova zamisao Lige Rijeke uklapala u planove za Republiku Kvarnera. Oba plana su tražila od Komande savezništvo s radikalnim socijalističkim snagama, i oba su plana demonstrirala D’Annunziovu spremnost prihvaćanja temeljnih načela europske ljevice. Samim time su i planovi za ligu bili izloženi istom pritisku, kao i planovi Carta del Carnaro: kako je unutarnja pozicija Komande bila oslabljena nasrtajima Nacionalnog vijeća, i kad su napori udruživanja sa socijalistima propali (bilo u Italiji, bilo na europskoj razini, kao u slučaju razgovorâ s Vodovosoffom), projekt se našao u opasnosti. Kochnitzky je bio svjestan ovih problema, i izričito je povezao sudbinu lige s političkom situacijom u Rijeci: “Znam vrlo dobro”, 29. ožujka će kazati comandanteu, “da, obzirom na unutarnju situaciju u Rijeci, te brojna protjerivanja dijelova radničke klase, možemo zapasti u velike poteškoće... “.
Događajima s početka travnja Liga je dovedena u kritičnu situaciju, a s dolaskom Uskrsa, poruke Kochnitzkog D’Annunziju imale su prizvuk očaja. Na Uskrs je pisao: “Nadam se da Liga Rijeke neće svijetu pružiti groteskan spektakl ‘Lige naroda’: nemoć-neodlučnost”. Grandiozni plan belgijskog poete nije, međutim, mogao preživjeti i šok prve polovice travnja, i Liga Rijeke je polako iščezavala, ili bar u obliku kakav je Kochnitzky zamislio. Da ne bude sumnje, bilo je i drugih faktora, koji su doprinijeli D’Anunziovoj odluci o napuštanju projekta lige: prije svih, nije bilo dovoljno sredstava za pothvat tako velikih razmjera, a nije bilo nikakve naznake da bi ona mogla i stići. Osim toga, jedna od temeljnih postavki riječke politike – suprotstavljanje širenju američkog utjecaja – nije ni u kom slučaju bila sveopće prihvaćena, pa čak ni među najgorljivijim zagovornicima planova za ligu. Giuriati je otkrio, da Egipćani340 nisu voljni pridružiti se anti-američkoj kampanji, te je bio primoran izvijestiti comandantea, da egipatski nacionalisti misle da im je Amerika potrebna. I, konačno, unutar same Komande je postojao značajan otpor stvaranju višenacionalne organizacije, posebno one koja bi uključila Arape. Kochnitzky je rekao D’Annunziju, da je pukovnik Sani “otvoreno izrazio odbojnost prema svim zakonskim slobodama za Arape, držeći da se ni jednom Arapinu ne može vjerovati”.
S istekom trećeg tjedna travnja, bilo je jasno da su dani lige odbrojani. Kochnitzky je osamnaestog pisao, da Komanda nije ispunila svoja obećanja Arapima («časnim orijentalcima»), predviđajući «vrlo brzo povlačenje» arapskog svijeta, ako vrlo brzo ne dođe do akcije. Gubitak muslimana bi, vjerovao je, značio i propast pothvata, te je pisao D'Annunziju da se «Liga Rijeke pretvara u balkansko oruđe koje će, nema sumnje, moći odaslati signale do Consulte i grada Rijeke. Neće više biti blistava, treperava zvijezda, kakova jedino i priliči Gabriele D'Annunziju».
Ironija je, da je do formalnog obraćanja Lige narodu Rijeke došlo deset dana, nakon što je ovo pismo napisano. 28. travnja, Bolettino Ufficiale je objavio, da je Liga «već osigurala čvrsti pristanak Irske, Egipta, cijelog Islama, i svih naroda, koji vode pravednu borbu protiv barbarske dominacije Srba: Hrvata, Crnogoraca, Albanaca, Bugaro-Makedonaca».
Na istoj strani, na kojoj je izišao ovaj proglas, bila je i D'Annunziova poruka Konferenciji u San Remu, koja je upućivala na to, da se približava trenutak akcije. «Treba se boriti do kraja, i prihvatiti rizik izazivanja požara nevjerojatnih razmjera». Comandante je naglasio, da ovo nije prazna prijetnja: «Nisam minirao samo luku. Moji mineri su posvuda». D'Annunzio je govorio istinu. Riječka luka je bila doslovno načičkana minama, a on je obećao dići je u zrak pokuša li itko pokrenuti protiv njega vojnu akciju. Što više, bio je siguran da bi vrlo brzo došlo i do eksplozije na Balkanu.
Kao što je De Felice nedavno primijetio,341 nije bilo ničeg novog u ideji izazivanja nereda u Jugoslaviji. U redovima nacionalista i talijanskim vojnim krugovima, ta je mogućnost već dugo postojala, a ima dokaza i da su dijelovi talijanske vlade tome bili skloni (posebno je Badoglio, izgleda, podržavao plan).342 I D'Annunziju je ova ideja bila neko vrijeme privlačna. U svojim memoarima, Giuriati se kleo kako je D'Annunzio «gajio nade u okupljanje svih nezadovoljnika» iz prvih tjedana Riječkog pothvata,343 a tko je to mogao bolje znati od šefa Kabineta? Krajem studenog, Giuriati je stupio u kontakt s pukovnikom Pettorelliem Lallatom (poznatijim pod ratnim imenom puk. Finzi), čovjekom koji je radio na vezama s Hrvatima, Slovencima i Crnogorcima, kako bi podstakli na ustanak protiv Srba. Giuriati je vjerovao, kako bi situacija u Rijeci mogla pomoći naporima Pettorellia Lalatte, te je 27. studenog kapetana Trombettia, jednog od svojih ljudi, doveo u kontakt s «Finzijem»: «Vjerujem da je nužno da uskladite svoje akcije s Dalmacijom. Mi ćemo se pobrinuti za Zadar: kao i za Milloa. Trombetti nam može biti od koristi u Splitu».344
Ništa više nije poznato o Giuriatievim aktivnostima tokom zime 1919-20. – Giuriati ih ni riječju ne spominje u svojim memoarima – no, nema sumnje da je postigao znatan napredak, jer je u svom čuvenom pismu Giuliettiu od 6. siječnja, D'Annunzio mogao garantirati seriju balkanskih ustanaka u naredna tri mjeseca: «Dao sam sve od sebe ne bih li Jadranskom pitanju dao novi lik. Okreću mi se čak i Hrvati, željni zbacivanja srpskog jarma… Revolucija 'separatista' je spremna. Mora buknuti prije n'o što proljeće ponovo usmjeri težačke, seljačke ruke zemlji i plugu, dakle, prije 15. ožujka… Mogu predvoditi pokret. Mogu ući u Zagreb kao osloboditelj. Sve je za to spremno».345
Kao što nam ovo pismo i govori, D'Annunzio je djelovao u suradnji s admiralom Millom, još jednim Talijanom, koji je aktivno radio na izazivanju nemira na Jadranu. 21. veljače, Giuriati i dva hrvatska separatista (pristaše Stjepana Radića) otputovali su u Zadar, pobrinuvši se da tamo bude pokrenut pro-separatistički časopis (na hrvatskom).346 Cijelu zimu i početak proljeća, D'Annunzio i Millo su zajedno radili na «balkanskim spletkama», a comandanteu su od admirala često pristizali novac i razne potrepštine (naročito benzin za njegove brodove i avione).347
No, i pored sveg Giuriatievog angažmana (u čemu je i Sinigaglia sudjelovao),348 u proljeće nije došlo do ustanka. Osnovni razlog neuspjeha ostvarenja bilo kakvog pokreta bio je, izgleda, nedostatak financija, jer sa strane Komande aktivnosti nije nedostajalo. Početak proljeća 1920. vrvio je od sastanaka, tajnih zadataka i pokušaja da se dođe do oružja i novca. Ni ovdje, baš kao ni u slučaju Lega di Fiume, nije nedostajalo komičnog. Jedna od ključnih figura u kontaktima Komande i hrvatskih separatista, bio je doktor Ivo Frank koji je, skupa s doktorom Vladimirom Petrovićem-Saxom, u veljači najvjerojatnije otputovao iz Rijeke u Zadar. Frank se predstavljao kao predstavnik separatističkog pokreta i, zaista, Sforza je vjerovao da je Frank lik od velike važnosti, što se vidi iz njegovog brzojava Nittiju od 2. ožujka: «Doktor Framk /sic/ u Rijeci je već neko vrijeme… Čini mi se da iz Rijeke ide nekoliko tragova… Framk je na sve pripravan… ne treba mu oružje, nego dvanaest miliona lira, odmah… Pod tim okolnostima, vjeruje, uspjeh zagarantiran… Što se mene tiče, moram dodati… u novije vrijeme su se u Hrvatskoj desile neke stvari, koje govore da je Framkova stranka sve jača…».349
Nittijeve su informacije, međutim, govorile posve suprotno, što se i vidi iz njegovog telegrama Cavigli, 16. travnja odaslanog iz San Rema: «Imamo posla s avanturistom koji, vjerujem, igra dvostruku igru, i radi na ponovnom vraćanju Habsburga. Naredio sam da bude uhvaćen, uhapšen i protjeran».350
Mnogo toga ostaje nejasnim po pitanju tajanstvenog doktora Franka (s kojim se, baš kao i u slučaju arapskih delegata u Lizi Rijeke, u dokumentima susrećemo u brojnim varijantama njegovog imena i prezimena), ali, činjenica ostaje da je, skupa sa Saxom, bio u samom središtu makinacija Komande. Ovakav manevar jasno nam predočuje model «balkanskih spletki» Komande, koje su skoro u potpunosti definirale «vanjsku politiku» Komande u drugoj polovici godine.
Bez obzira na Frankovu pravu ulogu, on je imao glavnu ulogu u onom, za što je Giuriati vjerovao da predstavlja najznačajnije postignuće Komandinih «ambasadora»:351 u ljeto 1920. seriji ugovora između Komande i predstavnika raznih balkanskih nacija i nacionalnosti. U svojim memoarima, Giuriati je objavio dva od pet spomenutih dokumenata (iako bez imena balkanskih potpisnika), dok su u zadnjih nekoliko godina, kao rezultat istraživanja Federica Gerre,352 svjetlost dan ugledali i drugi dokumenti.
I jedan, i drugi dokument, koje je Giuriati predočio u svojim memoarima, potpisani su 5. srpnja 1920. u Veneciji. Giuriati i Host-Venturi su predstavljali Komandu, a Hrvatsku Frank i Saxe (ili Sachs, kako je potpisao ugovore). Osim toga, jedan ugovor nosio je potpise dvojice Albanaca i Njegove Ekselencije Jovana Plamenca, predsjednika Ministarskog vijeća i ministra vanjskih poslova u ime kralja Crne Gore. Ugovori su predstavljali garanciju Rijeke, da će naoružati i naoružavati pobunjeničku vojsku u Jugoslaviji i financirati je milionima lira, nužnim za vođenje građanskog rata. Broj pušaka, količina novca i municije, bili su zaista impresivni: 9.000 pušaka, 7 miliona metaka i 1 milion lira Albaniji; 9.000 pušaka, 6 miliona metaka i 7 miliona lira Hrvatima; 9.000 pušaka i 7 miliona metaka, plus 3 miliona lira Crnogorcima (iako je, kao što ćemo vidjeti, comandante već obavio svoje, tajne dogovore s Plamencom). Najveći dio svega ovog trebao je biti isporučen u roku nekoliko tjedana, pošto je sporazumom bilo predviđeno da ustanci započnu, prvog kolovoza u Crnoj Gori, devetog u Albaniji, a dvadesetčetvrtog u Hrvatskoj.
U zamjenu za ovo naoružanje i novčana sredstva, balkanske su se strane obvezale poduzeti sve u njihovoj moći, ne bi li uništile Jugoslaviju. Nadalje, ugovor, koji je obećao puške i novac Albancima, Crnogorcima i Hrvatima, utvrđuje D'Annunzija kao legitimnog predstavnika Italije! «/Balkanski potpisnici/ izjavljuju, da zapovjednika grada Rijeke priznaju za lojalnog i legitimnog predstavnika pobjedničke Italije, tako da svu pomoć, primljenu od gore spomenutog komandanta, treba smatrati kao primljenu od Italije, a sve obveze, ugovorom predviđene prema gore spomenutom komandantu, treba smatrati obvezama prema Italiji…».
Naravno, balkanski predstavnici se nisu imali na puno što žaliti u ovom ugovoru, dok je jezik, koji se čini kao da ih ugovornim odnosom veže uz Italiju, zapravo puka jezična figura: jedina obveza na strani balkanskih potpisnika bila je, voditi rat protiv Jugoslavije. S pravom se, ipak, možemo pitati, kakve je koristi Rijeka očekivala od tog posla? Odgovor nam je jasan čim zavirimo u drugi ugovor, 5. srpnja potpisan između Rijeke, Hrvatske i Slovenije. Tim paktom utanačene su buduće granice između ovih zemalja i Italije, nakon «oslobođenja» Hrvata i Slovenaca. Osim toga, njime se pozivalo na stvaranje Republike Dalmacije, u kojoj bi na kraju bio održan i plebiscit, da se odluči hoće li ona biti samostalna, ili dijelom Republike Hrvatske. Gradovi Zadar, Šibenik, Split, Trogir i Dubrovnik trebali su ostati «trajno samostalni», na kraju tvoreći neku neku vrst labave federacije ili pomorskog saveza.
Neki elementi ovog ugovora svojim su odredbama podsjećali na Ustav Kvarnera, posebno u delikatnoj oblasti javnog školstva. Tako je, na primjer, član 17. osigurao da potpisnici osnivaju osnovne škole svuda, gdje ima 100 učenika nacionalnosti različite od većinskog stanovništva, kako bi manjinski učenici mogli pohađati vlastitu nastavu. Isto su tako potpisnici bili dužni osnovati srednju školu gdje god živi petsto učenika manjinskog stanovništva. Nadalje, gdje god bi se jedna trećina stanovništva nacionalno razlikovala od dominantne skupine, manjini bi bilo dopušteno u zakonskim i političkim aktima koristiti se svojim vlastitim jezikom.
Ovaj ugovor imao je i nešto neobično: premda je tekst zacrtao buduće slovenske granice, nije bilo slovenskog potpisa. Ovaj propust Giuriati je «objasnio» činjenicom da, premda je bilo nekoliko Slovenaca koji bi mogli potpisati, ni jedan od njih nije bio stvarni predstavnik cijelog naroda. U tekstu je ovaj problem riješen deklaracijom Hrvata, iz koje je proizlazilo da će, kada dođe do oslobođenja Slovenije, Slovenci nesumnjivo naći za shodno potpisati ugovor!
Unatoč nerijetko besmislenim sadržajima tekstova ugovorâ, koje su, u Veneciji, Giuriati i Host-Venturi potpisali u ime Komande (sastavljen je samo jedan primjerak tog dokumenta, ostavši u comandanteovu posjedu), nema nikakve sumnje, da je D'Annunzio bio vrlo popularan među vođama «ugnjetenih nacija» unutar Jugoslavije. Da je comandante bio u stanju osigurati milione, obećane balkanskim revolucionarima, možda je i mogao organizirati seriju ustanaka, kakove su ugovori predviđali. U svakom slučaju, uzajamna obaveza bila je trajnije prirode, jer je 19. listopada sporazum obnovljen, a s njim i novi datumi balkanskih ustanaka, kao i nove isporuke oružja i novca, osiguranih od strane Komande (sada Regencije Kvarnera), dok su listi balkanskih saveznika dodani Makedonija i Vojvodina. Ukupan broj, koji je D'Annunzio garantirao, bio je impresivan: 130.000 pušaka i 20 miliona lira.
Novi ugovori u jesen odražavali su nenadanu promjenu financijske situacije u Regenciji. Cijelo ljeto predstavnici su jurili Italijom, očajnički nastojeći pronaći novac, D'Annunziju potreban za financiranje balkanskih ustanaka. U stvari, toliko su intenzivni bili ti napori, da je De Felice napisao kako je zadnjih šest mjeseci Riječkog pothvata, «D'Annunzio zapravo živio u očekivanju anti-srpske pobune u Jugoslaviji i pravoj noćnoj mori jalove potrage za novčanim izvorima…».353 Na kraju su, u rujnu, u Cataniji uskoci zarobili veliki parobrod Cogne i doplovili s njim u Rijeku.354 D'Annunzio je brod odmah ponudio talijanskoj vladi na prodaju, tražeći za njega 20 miliona lira otkupnine. Taj iznos, točno koliko je comandante trebao za svoje balkanske saveznike, talijanska vlada je bez razmišljanja odbila, tako da je krajem listopada, ne uspjevši iscijediti ni jedne jedine lire od Italije, D'Annunzio počeo prodavati teret Cogne (svilu, pamuk, tekstil, automobile, avione, švicarske satove i mješovitu robu) u manjim partijama. Nije bilo nikakve sumnje, da je ova prodaja direktno bila povezana s nužnošću osiguravanja balkanskog ustanka, jer su 27. listopada, albanski, hrvatski, vojvođanski i crnogorski potpisnici ugovora iz prethodnog tjedna, D'Annunziju napisali pismo, u kojem se je nalazio i ovaj tekst: «Obzirom na vašu velikodušnu ponudu osiguravanja našeg zajedničkog pothvata prodajom Cogne, molimo vas da uzmete u obzir…».355
Balkanski predstavnici smatrali su se lišenim bilo kakve odgovornosti, i premda su se obvezali, u slučaju da D'Annunzio uspije u vrlo kratkom vremenu osigurati novac, ispuniti svoje ranije obveze, iz samog je tona dokumenta bilo jasno, da se igra bližila kraju, ili bar za neko vrijeme. Kao što ćemo vidjeti u završnom poglavlju, comandante je sve do samog kraja njegove Riječke avanture vjerovao, da će u Jugoslaviji doći do revolucije. Ali, kao što je početkom godine napisao Giuliettiu, bez «kičme rata», on nije mogao postati osloboditeljem balkanskih naroda. Čak ni intervencija senatora Borlettia u aferi Cogne (osiguravši od skupine industrijalaca 12 miliona lira otkupnine356) nije bila dovoljna, da zadovolji očajničke potrebe Komande.
U nizu paktova s balkanskim nacionalistima, ima još jedan ugovor, i po mnogo čemu on je ujedno najinteresantniji od svih, jer nas upućuje na onu vrst comandanteovog angažmana, koju mu nisu pripisali u zaslugu. 12. svibnja, D'Annunzio je potpisao tajni sporazum s Jovanom Plamencem, u ime kralja Crne Gore.357 Po svom sadržaju, taj ugovor uvelike odskače svojom «ozbiljnošću»: nema zahtjeva, da Crna Gora prizna D'Annunzija kao legalnog predstavnika Italije, nikakvog zacrtavanja neprovedivih i neodrživih granica, kao ni grandioznih obećanja pomoći. Ugovor s Crnom Gorom bio je vrlo jednostavan: izražavao je uzajamnu želju dviju strana za ponovnim uspostavljanjem crnogorske monarhije, te širenjem anti-srpskog pokreta cijelom Jugoslavijom. U skladu s tim, D'Annunzio se obvezao opskrbiti novu crnogorsku armiju oružjem i drugim potrebama, «u skladu s raspoloživim sredstvima i u krajnjim mogućim granicama». Bio je to jedini sporazum s balkanskim predstavnicima, koji je uključivao vojni quid pro quo. Crnogorski predstavnik je obećao, da će njegova zemlja ući u savez s Italijom, dopustivši joj da na ulazu u Kotor osnuje pomorsku vojnu bazu, za slučaj rata ili «ratne opasnosti».
Ovaj dokument ukazuje na dva važna aspekta aktivnosti Komande u jesen 1920. Kao prvo, dok su Host-Venturi, Giuriati i drugi (kao na primjer Zoli, nakon ljeta), potpisivali ugovore s najrazličitijim grupama, u cilju poticanja ustanakâ gdje god je to moguće u Jugoslaviji, i sam je D'Annunzio bio uključen u seriju diplomatskih kontakata. I premda su njegovi predstavnici potpisivali ugovore, prepune svakojakih obećanja i garancija, sam comandante je – bar koliko nam je do sad poznato – potpisao samo jedan, relativno odmjeren, ugovor s Plamencem. To upućuje na to, da je D'Annunzio koristio svoje «predstavnike» za poticanje balkanskih ustanaka, ali je svoj potpis bio spreman staviti samo na paktove s ljudima poput Plamenca. Što više, ni Giuriati, ni Host-Venturi, nisu znali ništa o tajnom ugovoru s Crnom Gorom,358 što nam govori da je comandante želio da konce njegove vanjske politike povlači uglavnom on sam, tako da je lako moguće, da ni ne znamo sve pojedinosti «balkanskih spletki».
Dakle, ugovori iz ljeta i jeseni 1920. nam pomažu shvatiti svu dubinu očaja, koji je nakon travanjske krize sve više obilježavao Komandu. D'Annunzio (skupa s De Ambrisom) je bio siguran, da svijet samo što nije kročio u novo doba povijesti, a njemu da pripada glavna uloga u tom preobražaju. Jedino je novca nedostajalo, i više od sedam mjeseci D'Annunzio je očajnički tragao za njim, razbacujući se obećanjima lijevo i desno, te garantirajući da će, čim stigne novac, uzeti učešća u predstojećim ustancima balkanskih naroda. Pošto ljetni mjeseci nisu urodili ni jednim jedinim dramatičnim događajem u prilog «stvari», situacija je postajala sve očajnijom.
Skupa s psihološkim srozavanjem Komande, srozavao se i kvalitet D'Annunziovog štaba. Karakteristična za promjene u personalu u ljeto i jesen jeste promjena, do koje je došlo u «Ministarstvu vanjskih poslova»: potišten i donekle gnjevan zbog neuspjeha Lega di Fiume, Leon Kochnitzky 2. srpnja daje ostavku na svoj položaj i napušta Rijeku krajem mjeseca. Njegovo mjesto preuzima Eugenio Coselschi, ranije D'Annunziov osobni tajnik, čovjek stalno optuživan za kranje novca iz Komandine kase, krajnji oportunist i bivši pjesnik. U kolovozu je sastavio nacrt dokumenta, koji je navodno rezimirao doktrinu «fiumanizma».359 Ovim je dokumentom jasno demonstrirana promjena u redovima: došlo je do otvorenog napada na Sovjetski savez, dok je doktrina Lige ograničena isključivo na pomaganje «prijateljskim» nacijama i izazivanje nezadovoljstva na Balkanu.
Mnogo bi toga mogli reći o Eugeniu Coselschiu, no, njega je možda najbolje oslikao D'Annunzio, u jednom pismu Giuseppeu Pifferu, svom osobnom tajniku, koji je pismom obavještavao D'Annunzija o dolasku uzbuđene nacionalistkinje, koja je gorila od potrebe da ga vidi. Što da uradi Piffer? Comandante je odgovorio: «Nek' odleprša Coselschiu, ili nekoj drugoj književnoj figuri koja vremena ima na pretek».360 Promjena od strastveno predanog Kochnitzkog ka oportunističkom i zapravo prosječnom Coselschiu, možda najbolje odslikava situaciju u d'annunzijevskoj Rijeci, s približavanjem prve godišnjice Marša iz Ronchia: kvalitet Pothvata se je srozavao, bez ikakve stvarne nade u preokret u sudbini Komande.





10
Kraj Riječke avanture


I dok je D’Annunziovo dugo otezanje s proglašavanjem novog ustava najvjerojatnije bilo rezultat realne procjene političke situacije i u Rijeci, i u Italiji, period stagnacije imao je poguban utjecaj na raspoloženje njegovih sljedbenika. Potreba djelovanja bila je duboko utkana u utopijsku prirodu D’Annunziove avanture, i što je više odugovlačio s objavom “pohoda ka budućnosti”, to mu je obuzdavanje njegovih nestrpljivih legionara postajalo sve teže. Situacija bi bila delikatna čak i s potpuno zrelom grupom legionara: no, tokom ljeta i početkom jeseni, Riječka legija je doživjela značajnije promjene, tako da je Komanda dočekala rujan s grupom avanturista i profitera, sastavom posve drukčijim od prvobitnog sastava legionara.
Ozbiljnost opadanja kvalitete legionara vidljiva je iz brojnih dokumenata, od kojih je najzanimljivijie možda De Ambrisovo pismo od 24. rujna, odslikavajući sve veće propadanje legija, kao i potencijalno eksplozivno pogoršavanje odnosa s građanstvom.361 De Ambris je izvijestio comandantea, da je došlo do teških sukoba i ubistava u redovima raznih jedinica, čiji su se zapovjednici upustili u oružane sukobe po pitanju upisivanja dobrovoljaca. Ponašanje zapovjednikâ je do te mjere bilo neobuzdano, kazao je De Ambris, da je bilo gore i od “pijanih pljačkaša”, dodavši da bi takvi sukobi mogli prerasti u krvave sukobe širih razmjera, ne budu li poduzeti odlučni koraci: “Vi znate... da ja nisam... paničar; ovdje se, međutim, ne radi o pokoravanju zastarjelom obliku discipline, kao ni histeričnoj generalizaciji, izvedenoj na osnovu nekoliko izdvojenih incidenata. Ovdje je riječ o tendenciji, na koju toliko toga ukazuje, da zapravo već čini sistem, poguban za ono najljepše i najvažnije u našem pothvatu”.362
Očekivati od comandantea nametanje stroge discipline legionarima, bilo je isto što i pišanje u vjetar: doista, naginjanje posve nekontroliranoj raskalašenosti još je više uzelo maha u jesen i zimu 1920. U nekim je slučajevima, nasilje među dobrovoljcima uzdignuto na nivo spektakla, kao kad su Arturu Toscaniniu i njegovom orkestru, koji su krajem studenog posjetili Rijeku, legionari uprizorili scenu bitke. Scena je već sama po sebi bila dovoljno spektakularna, dok je upotreba prave municije još više pojačala osjećaj “drame”, a time i potkrijepila dvojbe De Ambrisa i ostalih, oko efikasnosti oružanih snaga Rijeke. Smrtni udarac u borbi legionara i onih koji su ih nastojali disciplinirati, došao je 27. listopada, objavljivanjem novog “vojnog zakonika”.363 Izišli iz pera D’Annunzija i kapetana Piffera (koji je u lipnju zamijenio Coselschia na mjestu comandanteovog osobnog tajnika), novi Ordinamento dell’Esercito Liberatore pozivao je na revoluciju u organizaciji vojske. U budućnosti je položaj u vojnoj hijerarhiji trebao postati potpuno nevažan: predviđen je samo jedan vrhovni oficir (D’Annunzio), dok bi većinu značajnijih odluka donosilo vojno vijeće. Novo vijeće obuhvaćalo bi sve oficire, uključivši predvodnike odreda, s istim pravom glasa. Osim toga, čelno lice vijeća bilo bi birano glasanjem svih članova vijeća, osiguravajući time novoj vojsci demokratsku bazu i fluidnu strukturu, koji bi točno odražavali stvarne odnose između oficira i vojnika u sastavu riječkih legija.
Novi vojni zakon ponovo nam pokazuje, kakav je učinak imala životna stvarnost Rijeke na comandanteove postupke. Kao što je Corrado Zoli (pomoćnik državnog tajnika Regencije) ispravno primijetio u svojim memoarima, disciplina u redovima vojske “odražavala je upravo onu odvratnu razuzdanost, po kojoj je riječka milicija postala čuvena”.364 Kellerovoj svijet institucionaliziran je u liku Ordinamento dell’Esercito Liberatore.
Ideja demokratizirane armije nije se dopala predstavnicima “starog poretka” i ubrzo po objavljivanju zakonika, i Ceccherini i Sani napuštaju Rijeku.365 Pa ipak, Ordinamento je samo potvrdio De Ambrisova strahovanja, da je D’Annunzio nespreman – ili možda nesposoban – držati svoje vlastite trupe pod kontrolom. Kao što ćemo vidjeti, u trenutku kada je Ordinamento objavljen, De Ambris je bio zaokupljen grčevitom borbom zadržavanja ono malo “radikalnih” elemenata, koji su uspjeli preživjeti ljeto, tako da je u njegovim očima, novi vojni zakonik predstavljao samo još jedan korak natrag u njegovom naporu zadržavanja kakve-takve kontrole nad situacijom u Rijeci. Premda su se ideje, sadržane tim kodeksom, bez sumnje dopale šefu Kabineta, praktični učinak tog dokumenta prijetio je dovođenjem situacije u redovima legija do samog ruba eksplozije. Takva eksplozija značila bi ugrožavanje cjelokupnog Riječkog pothvata.


POLITIČKA KRIZA

Ljeto 1920. označilo je i vrhunac D’Annunziove politike. Osim pokretanja Lige Rijeke i proglašavanja novog Ustava, imao je i to zadovoljstvo, da doživi pad Nittijeve vlasti u Rimu. Pa ipak, uklanjanje njegovog starog neprijatelja pokazalo se pirovom pobjedom, jer je lukavi i neodlučni Nitti zamijenjen Giovanniem Giolittiem, daleko odlučnijim vođom. I dok je Nitti oklijevao odlučno djelovati, Giolitti je bio spreman privesti riječku epizodu brzom kraju. Nakon versajske odluke Saveznika, da Jugoslaviji i Italiji prepuste rješavanje međusobnih sukoba, i sve stabilnije unutarnje situacije u Jugoslaviji, Giolitti više nije trebao D’Annunzijevu Rijeku kao sredstvo pritiska u međunarodnim pregovorima. D’Annunzio je tako potrošen, i od kraja ljeta u Rijeku su počele pristizati glasine, o vrlo skorom sporazumu s Jugoslavijom. D’Annunzio je bio svjestan, da bi takva nagodba značila ujedno kraj svih njegovih nada u uspješne anti-srpske ustanke na Balkanu, jer bi svaki ustanak, lišen bar prešutnog pristanka talijanske vlade, Jugoslaveni najvjerojatnije s lakoćom mogli ugušiti.
Sredinom ljeta, Giolittieva vlada odaslala je Rijeci cijelu seriju protuslovnih signala: izvori Ministarstva vanjskih poslova upućivali su na podršku “balkanskim spletkama”, dok je Bonomi obećao nastaviti s isporučivanjem hrane i lijekova.366 Paralelno s tim, Giolitti je comandanteu jasno dao do znanja, da se neće upuštati u značajnije poboljšanje bolničke njege u gradu u okruženju: neće biti ni bolničkih postelja, ni liječnika.367 Kako bilo, hrana je nastavila pristizati, a Giolitti nije uradio ništa da zaustavi Riječane, koji su širom kraljevstva vrbovali dobrovoljce za svoje legije.
Čak i prije nego što je nova vlada oformljena, De Ambris je otposlat u Rim, u želji da s Giolittiem postigne sporazum oko riječke krize (i istovremeno pokuša osigurati sredstva za balkanske ustanke). Ali, De Ambris otkriva da su se, dok je on vodio osjetljive i važne pregovore s Bonimiem i Sforzom, u Rimu istovremeno nalazili i drugi “službeni predstavnici” Komande, baveći se sličnim stvarima. Naravno, De Ambris je reagirao ljutitim pismom comandanteu, petnaestog lipnja: “činjenica, da se u Rimu nalazi više ljudi, međusobno čak ni usklađenih, koji pregovaraju s vladom, može izazvati probleme koji nisu ni zanemarivi, a ni malobrojni... Neću se žaliti ako izbor padne na nekog drugog: ali, kome god padne takva zadaća u dužnost, mora biti siguran da mu se netko drugi neće plesti među nogama, postrance, ili iza leđa, radeći na svoju ruku... ostavljajući dojam nesigurnosti i nepovezanosti u rukovođenju Komande”.368
De Ambrisov bijes zbog paralelnih aktivnosti čime su, naravno, potkopavane zapravo njegove akcije, bio je opravdan, dok je njegova ocjena situacije u Komandi bila posve točna: ne mogavši se odlučiti za jednu određenu strategiju, comandante je odlučio isprobati sve moguće pristupe. I premda je postojala mogućnost, da će se nova vlada pokazati prijemčivijom za Riječki pothvat (ali i planove za nove pothvate u svijetu) od njene prethodnice, imperativ je bio i pronaći novac za financiranje «balkanskih spletki». Nema sumnje, De Ambris je bio koristan za oboje (u potrazi za novcem, kontaktirao je ljude kao što su bili Torrigiani, Luzzatti, Costa, Lauro i Borletti, kao i predstavnike nekoliko vodećih talijanskih banaka),369 ali, on je bio i glasni zagovornik revolucionarne politike, u čiju se neizvodivost D'Annunzio sve više osvjedočivao. Neuspjeh uspostavljanja plodonosnog kontakta sa socijalistima, uvjerio je comandantea u nemogućnost pokretanja revolucionarnih avantura u Italiji, i zato je, kao što smo već istakli, svoju energiju usredotočio na balkanske ustanke. De Ambris je bio posve suprotnog mišljenja, tako da sukob između ove dvojice možemo opisati i geografskim rječnikom.370 De Ambris je želio talijansku revoluciju, zasnovanu na načelima Ustava /Regencije/ Kvarnera, u sprezi s intervencionističkim snagama. Tako je, na primjer, bio uvjeren, da su utopijski programi Lega di Fiume bili pogubni za ukupnu snagu Riječkog pothvata, te je sa zadovoljstvom primio vijest o ostavci Kochnitzkog, početkom srpnja. «Sretan sam», pisao je D'Annunziju, «da se kriza 'Relazioni Esteriori' razriješila tako 'milostivo'. Pomoći će nam».371 De Ambrisova sreća nije, međutim, bila dugog vijeka, jer je neuspjeh projekta Lige podrazumijevao, da će comandante iznova razmotriti sve «revolucionarne» projekte, uključujući i one, toliko drage De Ambrisu.
De Ambris je došao u Rijeku vjerujući, da je D'Annunzio čovjek, najsposobniji povesti revoluciju u Italiji, dok ga je comandanteova suradnja na Ustavu Kvarnera ohrabrila da ustraje u svojoj vjeri u svjetlu budućnost revolucionarnog «fiumanizma». Da ne bi bilo sumnje, dugo odlaganje proglašavanja ustava sigurno ga je uznemirivalo, kao i D'Annunziova nespremnost da se odupre uplivu Nacionalnog vijeća na Ustav. Pa ipak, De Ambris je dugo vjerovao da će u osnovi revolucionarni duh Ustava na kraju pobijediti, naročito nakon njegovog proglašavanja početkom rujna. 18. rujna, De Ambris je pisao D'Annunziu o svom uvjerenju da je «treći čin fiumanske drame» otpočeo: «Možda griješim, no, sve me ipak uvjerava u neminovnost toga, da 'će Rijeka anektirati Italiju'. Nismo se mi udružili u zavjeri, činjenice su te, koje su se udružile prema tom cilju».372
Iako u obliku povjerljivog predviđanja, De Ambrisovo pismo bilo je zapravo vatreni poziv D'Annunziju. De Ambris je sudbinu Rijeke vezivao uz sudbinu Italije, tvrdeći da će sudbina grada sasvim sigurno biti neizvjesna, ako talijanska vladajuća klasa ne bude zamijenjena novim elementima. Italija je, kazao je, u krizi: svi slojevi duboko su uznemireni, želeći «promjenu, koja će na vlast dovesti novi poredak». Taj novi poredak moguć je jedino iz Rijeke:

U Italiji žele i iščekuju spasitelja, a najprosvjetljeniji ga otkrivaju u Gabriele D'Annunziju, jedinom čovjeku koji je bio u stanju privući sve zdrave slojeve proletarijata, buržoazije i vojske, stvarajući, kako u domovini, tako i van nje, snagom neophodnom i povlaštenom, novi poredak.
Ovo očekivanje i ovo prizivanje ne mogu ostati neuslišani. Neminovno je, dakle, da se vaš predvodnički genij nađe u okolnostima, gdje će najbolje moći djelovati… Vaš se Kabinet mora za to pobrinuti…

Ovaj drugi pasus ukazuje nam na, do sada skoro potpuno zanemareni segment, tako da ćemo se sada morati na kratko njime pozabaviti. Dobar dio pometnje i nedosljednosti Komande duguje se D'Annunziovoj želji da isproba sva moguća rješenja krize u ljeto i jesen 1920. No, isti su dobrim dijelom bili i rezultat oblika comandanteovog ponašanja i njegovog izbora podređenih. S neumoljivim opadanjem kvalitete u redovima legionara, D'Annunzio se sve češće i češće morao baviti rješavanjem beznačajnih problema i svakodnevnih afera, zbog čega «nije efikasno mogao usmjeravati rad svojih ministara; kao ni, osim u zvaničnim okolnostima, predsjedavati sve češćim sastancima rektorâ».373 Ove riječi Corrada Zolia, ukazujući izričito na period od rujna do prosinca, važe jednako tako i za ljetne mjesece, tokom kojeg je u Palači vladala strašna zbrka. Svu silinu kaosa možda najbolje možemo naslutiti iz note, koju je 15. lipnja Piffer uputio pukovniku Dal Pozzu, u kojoj Piffer primjećuje da «Komanda… mora sačekati novine, kako bi saznala što se zbiva u kraljevstvu i dalje».374 Izolacija Komande poprimila je takve razmjere, da nije bilo načina kako brzo provjeriti nebrojene glasine koje su iz sata u sat kolale Rijekom, tako da je, da bi dobio pouzdanu informaciju, Piffer bio prisiljen uspostaviti redovne telefonske linije sa svojim pomoćnicima u Trstu (uz cenzora stalno na vezi, kako bi mogao savjetovati stranama, koja informacija ne bi trebala biti puštena u javnost). Ne začuđuje dakle, da je D'Annunzio našao za shodno u Italiju odaslati brojne emisare, jer je, osim rada na svojim brojnim projektima, očajnički morao znati što se zbiva u svijetu izvan Rijeke.
Sve usamljeniji, očajnički tražeći sredstva za svoje balkanske avanture, nespreman slijediti niti Kochniztkog (na putu Lige potlačenih naroda), niti De Ambrisa (u kreiranju novog «poretka» u Italiji), D'Annunzio se istovremeno susreo i s jakim otporom riječkog Nacionalnog vijeća, koji je novi Ustav vidio kao trijumf De Ambrisovog radikalnog sindikalizma. Ironično je, da se taj jaz produbio u trenutku kada je D'Annunzio ulagao veće napore na pridobivanju konzervativnih vođa (a naročito nacionalista poput Maffea Pantaleonia i Zolia) za svoju Regenciju: jaz je međutim bio tako dubok, da je bio skoro nepremostiv. U pismu Grossichu, pisanom 20. rujna, D'Annunzio će, prkoseći, priznati konačni razlaz:

Kao građanin Rijeke, ja predvodim ono što nazivam la parte franca, ka osvajanju pravde i slobode.
La parte schiava tome se protivi, i odlazi.
Izvrsno.
Borba počinje.
Borit ćemo se.
Ali, Upravni odbor (Nacionalnog vijeća)… ne može – tako mi se čini – surađivati na tom životnom djelu. On je nalik amputiranom udu, iz kojeg život otiće…375

Ako je raskid s Nacionalnim vijećem bio tek završni čin u dugom sukobu interesa i političkih ciljeva, sve veće udaljavanje De Ambrisa, predstavljalo je puno dublju promjenu u samom jezgru Komande. Nakon njegovog poziva D'Annunziu da «anektira Italiju» Rijeci, De Ambris je skoro potpuno isključen iz procesa odlučivanja, iako D'Annunzio nije htio potpuni razlaz sa svojim šefom Kabineta. De Ambris je bio svjestan, da su uzvišeni ciljevi, postavljeni Ustavom Kvarnera, bili u istinskoj opasnosti da budu napušteni, i u rujnu je poduzeo dva važna, međusobno povezana koraka, nastojeći «spasiti što se spasiti da». Prva inicijativa, poduzeta u suradnji s ostalim riječkim sindikalistima, sastojala se u tiskanju raznih članaka u tjedniku La Conquista.376 Suština tih članaka mogla bi se svesti otprilike na to, da «fiumanizam» nije ograničen na, pa čak ni nužno istovjetan s društvenim položajem Gabriele D'Annunzia. Pa ipak, kao što je De Ambris tvrdio u tekstu, napisanom u rujnu, činjenica da je D'Annunzio («slobodan od svih zaokupljenosti klase, kao uostalom i predrasuda svih») usvojio u riječkom Ustavu načela sindikalizma, ukazuje na to, da je sindikalizam «neminovno oblik kojem društvo stremi…».377
Taktika sindikalista bila je očita: pokušati spasiti načela Ustava, istovremeno dokazujući da su D'Annunziovi politički potezi suočeni s određenim problemima («D'Annunzio je odveć jedinstven k'o jedinka, a da bi bio vatreni pristaša neke doktrine, ma kakva ona bila»).378 Na taj su se način, De Ambris i njegovi suradnici pokušavali zaštiti od predstojećeg zaokreta u comandanteovom ideološkom stavu. Predviđajući mogućnost njegovog surađivanja sa snagama desnice, jednako su se tako potrudili istaknuti da ga, iako bi se D'Annunziu vrlo rado pridružili u borbi za slobodu, neće slijediti bude li marširao pod reakcionarnom zastavom.379
Drugi De Ambrisov korak u tom periodu, u pokušaju spašavanja onog što se da (od njegovog tipa «fiumanizma»), bio je puno dramatičniji. Već početkom rujna, on je s Mussolinijem i drugih snagama, za koje se je nadao da će imati razumijevanja za njegove ideje, pokušao uskladiti planove osvajanja vlasti. U svojoj biti, planirana akcija je u potpunosti bila u skladu s načelima, koja je De Ambris već neko vrijeme isticao: Italija je u revolucionarnoj krizi, ni jedno rješenje, ponuđeno od strane političkih stranaka nije bilo zadovoljavajuće, tražilo se radikalno rješenje, a D'Annunzio je – kao tvorac Ustava Kvarnera – bio jedini, koji je mogao u tome uspjeti. De Ambris je s posebnom pažnjom pokušao definirati unutarnje ustrojstvo vlade, za koju se nadao da će je D'Annunzio predvoditi:

D'Annunzija ne treba brkati s generalom Koltchakom. Ne postoji namjera da se radnicima oduzme njihova ekonomska dobit, ograniče političke slobode građana, ili uskrsne prošlost. S druge, pak, strane, postoji snažna želja utemeljenja novog poretka, iako buntovni revolucionari ne znaju kako to izvesti, koji će građanima ponuditi najveće moguće garancije neposredne demokracije… /Ustav Rijeke/ definira naše ciljeve s velikom točnošću. Baš kao što su liberalni ustanci '21. bili popraćeni poklikom «da nam živi španjolski Ustav», i ovaj naš pokret mora imati svoj poklič, «da nam živi riječki Ustav».380

De Ambris je imao razloga biti ohrabren odgovorom fašista, jer je Mussolini postavio uvjet za svoje sudjelovanje: fašistima bi bilo prepušteno organiziranje oružanih snaga pokreta u Italiji, čime bi (riječima De Ambrisovog konačnog nacrta teksta za Mussolinija) kontrolirali «organski /'tjelesni'/ dio pokreta». Pod uvjetom da Mussolini potpuno prihvati ideološki ustroj operacije, De Ambrisu je ovo bilo prihvatljivo: Ustav Rijeke bio bi model za novu talijansku državu, koja bi bila stvorena udruženim snagama narodnog ustanka i marša na Rim.381
De Ambris se nadao jednim jedinim udarcem natjerati D'Annunzija da svoju energiju usmjeri na talijansku krizu (bilo je nezamislivo da bi se comandante mogao oduprijeti takvoj prilici), i još osnažiti podršku načelima Ustava Kvarnera. Pa ipak, nije uspio ostvariti niti jedan od ova dva cilja. Pokazalo se, da je Mussolinijeva podrška bila kratkotrajnog karaktera – svodeći se isključivo na dobivanje na vremenu – a D'Annunzio nije odvraćen od svoje zaluđenosti avanturama na Balkanu. Ovakav razvoja događaja ne treba posebno čuditi: bilo je nezamislivo da Mussolini sudjeluje u planu osvajanja vlasti, na čije bi čelo došao D'Annunzio, čak i ako su mu načela riječkog Ustava bila prihvatljiva. Kako bilo, kao što je dobro poznato, Carta del Carnaro nije bila suviše draga fašističkom vođi, a Mussolini se odlučio primijeniti parlamentarnu strategiju, (pridružujući se većini) privremeno. Konačno, D'Annunzio je predstavljao ozbiljnu prijetnju Mussoliniju, jer je comandante lako mogao organizirati revolucionarni ustanak, koji bi ozbiljno ugrozio šanse samog Mussolinija da dođe na vlast. No, vrijeme je radilo protiv D'Annunzija i na domaćem, i na međunarodnom planu: što je više vremena prolazilo bez nekih dramatičnijih promjena, to je talijanska javnost postajala sve nezainteresiranija za sudbinu Rijeke, i postajalo je lakšim talijanskoj vladi postići sporazum s Jugoslavijom. Otuda i fašistička taktika dobivanja na vremenu: podupiranja (verbalnog) De Ambrisov plana narodnog ustanka, ali nastojeći odgoditi njegov početak (sredinom listopada Mussolini je dao do znanja, da će se za početak takvog pothvata sigurno morati pričekati bar do proljeća 1921.); te davanja podrške Giolittievom razrješenju riječke krize (Rapallski ugovor). Uzete zajedno, ove odluke vodile su jednom jedinom – prepuštanju D'Annunzija njegovoj sudbini.


POVRATAK POČETCIMA

Raskid s De Ambrisom i potonji zaokret u «vanjskoj politici» Regencije, imao je značajnije posljedice za saveznike Komande. D'Annunzio se vračao djelovanju s istim onim snagama s kojima je, godinu dana ranije, surađivao u Maršu iz Ronchia – prije svega nacionalistima (s njihovim saveznicima u vojsci) i onima koji su zagovarali aneksiju Dalmacije. Bili su to ljudi i organizacije od kojih se mogla očekivati podrška balkanskim avanturama i riječju i djelom, koji su koncem ljeta i u jesen stekli prevagu u Komandi. Vođa ovih konzervativaca i imperijalističkih elemenata u Rijeci bio je Corrado Zoli, koji je u zadnjim mjesecima avanture postao D'Annunziova desna ruka. Zoli je u najmanju ruku od veljače bio duboko upleten u «balkanske spletke»,382 ujedno i važan kao veza s nacionalističkim krugovima u Italiji. D'Annunziova sve veća povezanost s nacionalistima dodatno je demonstrirana kada je, 5. studenog, za boravka parlamentarne delegacije u Rijeci i zadnjeg, očajnog pokušaja razrješenja krize, između svih delegata svoje misli povjerio jedino Federzoniu.383 Što više, potraga za financijama za njegove balkanske planove dovela je D'Annunzija u tijesnu vezu s bar dvojicom ključnih likova talijanskog industrijskog svijeta, čija su imena bila povezana s ekspanzionističkom politikom: Salvatore Lauro i Senatore Borletti.384
Ovi ljudi su zaista bili daleko od Kochnitzkove vizije Lige potlačenih, a još dalje od De Ambrisove skice radikalno novog društva. Njihovi su se interesi tješnje vezivali uz one želje za ekspanzijom, koje su igrale tako važnu ulogu u ulasku Italije u Veliki Rat, i koje su bile frustrirane za mirovnim stolom u Francuskoj. Ne začuđuje, dakle, da su se kontakti između Rijeke i Rima donekle pojačali upravo u periodu nakon pada Nittia, ili da su se nerijetko vrtili oko planova za balkanske ustanke.
Riječki ambasadori bili su Host-Venturi, Zoli i Giuriati, skoro neprekidno kružeći između Rijeke, Zadra, Venecije, Trsta i Rima, razgovarajući s balkanskim predstavnicima, talijanskim financijerima i političkim ličnostima, tajnim agentima i vojnim vođama. Na žalost, ključni dokumenti za taj aspekt Riječkog pothvata nedostupni su,385 i moramo se zadovoljiti tek grubim naznakama. Projekt je imao značajnu verbalnu podršku i u redovima talijanskih industrijalaca, i među vođama nacionalističke stranke i vojske (među kojima su se posebno isticali Badoglio i Millo). Naravno, vlada nije mogla otvoreno podržavati projekt (iako je u jednom trenutku Bonomi kazao Host-Venturiu, da postoje izgledi za to), a ni Nitti, ni Giolitti, nisu htjeli da novac iz državne kase ide u tu svrhu. Industrijalci se ne bi ustručavali skupiti novac za Rijeku, ali su do krajnosti oklijevali potrošiti novac za balkanske avanture – oklijevanje, koje je objašnjeno u sjajnom pismu Senatore Borlettia D'Anunziju, 23. listopada.386 Borletti izvještava comandantea, da se predaleko raširio glas o uroti, kao i da je previše ljudi uključeno. Da bi mogli skupiti «milione i milione», potrebne za balkanski pothvat, šačica bogatih Talijana, sposobna osigurati tolike sume novca, morala je biti sigurna da će njihovo sudjelovanje ostati strogom tajnom.
Uzme li se u obzir D'Annunziovo okruženje, nije bilo puno šanse da bi takvi prilozi ostali tajnom, a vlada je bila vrlo dobro upoznata s razgovorima unutar Komande387 (isto vrijedi i za riječka saznanja o tajnim razgovorima u Rimu, kao što ćemo vidjeti u kontekstu Rapallskog ugovora). 21. listopada, očekivani odgovor comandanteu je prenio Host-Venturi: «Razgovarao sam, inzistirao, ali, financijska grupa ne želi ni lire odvojiti za balkansku akciju. Novčana sredstva, Borlettiu na raspolaganju, data su uz jasna ograničenja. Za dva dana… na ime komande grada stići će četristo tisuća lira».388
Neuspjeh osiguravanja novčanih sredstava za ustanak na Balkanu, bio je od presudnog značaja, jer u istom pismu Host-Venturi kaže D'Annunziju da je dogovor s balkanskim predstavnicima izradio Zoli (najvjerojatnije u Beču, na što upućuju drugi dokumenti),389 i da se više ne može čekati na novac. U međuvremenu je Borletti upućen u hitnost situacije, na što je on odgovorio pismom, koje je D'Annunziju zacijelo došlo k'o hladan tuš: «Svjestan sam da je balkanska akcija i nužna, i hitna, ali je nisam u mogućnosti /financirati pothvat/, a niti itko može od mene očekivati da mogu osigurati traženih skoro dvadeset miliona…».390
Borlettiu je rečeno da je, da bi prikupio dvadeset miliona, D'Annunzio bio spreman prodati teret Cogne, no, on je upozorio comandantea da tako što ne bi bilo dobro, jer bi moglo nauditi talijanskom ugledu u svijetu, naročito nakon što je većina velikih sila s neodobravanjem gledala na Riječko pitanje. Osim toga, pošto je Giolitti nastojao odavati dojam čvrstine i nepopustljivosti, Borletti se bojao da bi vlada mogla iskoristiti prodaju robe i kod velikog dijela populacije stvoriti osjećaj gnjeva. «To bi», kazao je Borletti, «sasvim sigurno paraliziralo našu akciju».
D'Annunzio je na kraju naprosto zaprijetio prodajom brodskog tereta, i Borletti je prikupio dvanaest miliona lira brodske otkupnine: dogovor, međutim, nije postignut prije kraja studenog, a novac nije proslijeđen prije početka prosinca. Do tada je balkanska revolucija nepovratno kompromitirana, kako pomanjkanjem novca, tako i Rapallskim ugovorom.
Zadnji, očajnički pokušaji pokretanja balkanskog ustanka, desili su se krajem listopada, a o može se zaključiti iz pisma Zolia, dvadesetsedmog poslanog Vladimiru Petrovichu-Saxu, formalizirajući verbalni dogovor, kojeg je D'Annunzio postigao prethodnog dana.391 Dogovorom je postignuto, da svi prihodi od prodaje tereta Cogne budu direktno proslijeđeni Petrovich-Saxu. No, do prodaje nije došlo, a novac nije proslijeđen grupi «revolucionara».
Ubrzo nakon toga, cijeli je pothvat propao, što je i bilo za očekivati, a Komanda se neminovno suočila s obvezom isplaćivanja raznoraznih kolaboratora, nadajući se povoljnijem trenutku u budućnosti. Balkanski ustanak organiziran je u Beču (najvjerojatnije sa Zoliem u glavnoj ulozi), dok je negdje kasno u listopadu i koncem studenog, Host-Venturi izvijestio comandantea da revoluciju najvjerojatnije neće biti moguće pokrenuti,392 te da su se svi balkanski predstavnici vratili u Beč. Da stvar bude još gora, makedonski izaslanik tražio je u zajam deset tisuća lira (iako je pedeset tisuća već u samom startu potrošeno na organiziranje grupe «revolucionara») da «zadovolji sve te emisare», koji bi zatim ostali u stanju pripravnosti, spremni djelovati kada to Komanda zatraži.
Očito, D'Annunzio je nastavio prosljeđivati novac svojim balkanskim saveznicima, jer već krajem studenog vidimo Host-Venturia koji obavještava Crnogorce u izbjeglištvu u Rimu, da je na njihov račun u Banca di Sconto u prijestolnici, comandante položio dvadesetpet tisuća lira.393


DIPLOMATSKI ŠAH-MAT

Za one koji povijest vole ispisivati s «da je…», moguće je zamisliti skoro nevjerojatnu situaciju po kojoj bi, da u prosincu nije došlo do Rapallskog ugovora, D'Annunzio uspio nastaviti svoju Riječku avanturu. Comandanteov potpuni neuspjeh da se tokom mnogih mjeseci, od početka ljeta do u kasnu jesen, bar imalo približi nečem kao što je dramatični uspjeh, značio je, međutim, da je Rapallski ugovor zapravo stavio točku na i svakoj realnoj mogućnosti «izvoza fiumanizma». Nakon što su se i Talijani, i Jugoslaveni dogovorili – uz vidnu ogradu – o granicama među dvjema zemljama, ni jedna ni druga nacija nisu više dugo mogli tolerirati postojanje Reggenza del Carnaro /Regencije Kvarnera/. Od tog trenutka, pitanje je jedino bilo, kada, i kako će skončati D'Annunziova Rijeka?
O točnom kraju d'annunzijevske Rijeke uvelike se raspravlja kod drugih autora,394 no, potrebno je nešto reći i o D'Annunziovom psihološkom stanju tokom ove turobne epizode, jer je ono bilo neodvojivi dio sveg dotadašnjeg. Osim eksplicitnih, formalnih uvjeta Rapallskog ugovora (definicija granica između Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca; prepuštanje Zadra Italiji; utvrđivanje Rijeke kao nezavisnog grada; pravo Talijana, koji žive u Dalmaciji, da se odluče za talijansko državljanstvo, čak i ako ostanu živjeti u Jugoslaviji), između Sforze i Trumbića postojao je i tajni dogovor, vezano uz suverenost nad lukom Baross i Deltom /Ennee, Rječine/.395 U svom službenom pojašnjavanju Ugovora, kao i tumačenjima D'Annunziju putem generala Caviglie, Sforza je tvrdio da će pitanje pristaništa Baroš i Delte biti na kraju riješeno zajedničkom, talijansko-jugoslavenskom komisijom. Ako ni nakon toga ne bi došlo do sporazuma, od predsjednika Švicarske konfederacije zatražilo bi se arbitriranje u sporu.396 A u stvari, Sforza je poslao pismo Trumbiću, u kojem jasno naznačuje da je talijanska vlada tekst shvatila tako, kao da bi Porto Baross i Delta pripali Jugoslaviji. Treba reći, naravno, da je u Sforzinom pismu bilo određene zlurade dvosmislenosti, kojom je ostavljen prostor nekoj kasnijoj talijanskoj vladi da može i drugačije iščitavati klauzulu, ali, bar za neko vrijeme, taj je teritorij nesumnjivo trebao preći u posjed Jugoslavije.
Zahvaljujući doušniku koji je prisluškivao razgovore u sobama jugoslavenske delegacije, danas znamo da je D'Annunzio bio izvješten o ovom tajnom dogovoru, kao i da je poludio od bijesa. Područje luke Baroš i Delte sami su po sebi bili od velike ekonomske i trgovačke važnosti za Rijeku, ali je ideja, da ga je talijanska vlada pokušavala prevariti, bila – baš kao u slučaju pregovora o modus vivendi, godinu dana ranije – još od većeg značaja za određivanje D'Annunziovog stava. U vremenu, koje je uslijedilo nakon pregovora o postizanju dogovora, D'Annunzio je zadržao krajnje nepomirljiv stav, tako da je usred uobičajene serije složenih pregovora s Rimom oko rješavanja Riječkog pitanja, još jednom obznanio nužnost da Rijeka bude anektirana!
Da je s Rapallskim ugovorom, Giolitti konačno zadao i šah-mat, jasno je iz brzine, kojom su D'Annunziovi najvjerniji pristaše prigrlili Ugovor: De Ambris, Mussolini, Pantaleoni i Lauro, među ostalima, svi su nagovarali comandantea da ga prihvati. Zapravo, Ugovor i jeste bilo moguće interpretirati kao veliki D'Annunziov trijumf, bez obzira što do aneksije nije došlo. Zar neovisnost Rijeke od Jugoslavije nije bila određena vrst pobjede? I zar sada nije bilo moguće, kao što ga je De Ambris u očaju savjetovao, usmjeriti svu svoju energiju prema Rimu, sada, kada je Jadransko pitanje privremeno riješeno?
D'Annzio je na šah-mat reagirao dvostruko: povukao se u potpunu izolaciju, po pitanjima zvanične politike kontaktirajući skoro isključivo preko Zolia, a zbog Ugovora i talijanske vlade, na momente padajući u prave provale gnjeva. Čini se da je tokom tog razdoblja ponovo iščekivao neki «znak» da su nove avanture još uvijek moguće, da još uvijek nije odigrao sve karte. No, i kad su se mogućnosti ukazale, comandante ih nije umio iskoristiti. Najizglednija prilika došla je od Milloa, koji je je 27. studenog, na tajnom sastanku s Giuriatiem, comandanteovim predstavnikom, pristao osigurati oružje, potrebno za vojnu ekspediciju na Dalmaciju. Giuriati je s oduševljenjem prenio vijesti D'Annunziju, ali, ništa se nije izrodilo.397 Najvjerojatnije je D'Annunzio bio zaokupljen drugim stvarima (u to je vrijeme ovlastio De Ambrisa, da s fašistima ponovo pokrene pitanje pobunjeničkog pokreta – ponuda, koju je Mussolini osorno odbio398), vjerujući da će Millo biti vječno na raspolaganju. Pa ipak, i Millo je prihvatio neminovnost Rapallskog ugovora, 2. prosinca otpočevši s evakuacijom talijanskih trupa iz Dalmacije.
A D'Annunzio, u tom trenu uvjeren da je okružen samim otpadnicima i kukavicama. pun prijezira za vladu koja, bio je siguran, pokušava prevariti njega i njegove pristaše, nespreman vjerovati u ono, što su mu njegovi najbliži suradnici govorili (da je Rapallski ugovor opće prihvaćen, i u Rijeci, i u Italiji, te da je ludost opirati mu se), zanoseći se povremenim prebjezima u njegove redove (naročito mornarice), odlučuje prkositi toku događaja. Odmah po završetku pregovora oko postizanja /Rapallskog/ ugovora, njegovi su legionari zauzeli otoke Krk i Rab, ne udostojivši se čak ni konzultirati članove Reggenze. Zapravo, D'Annunziova izoliranost od ostalih regenata bila je toliko izražena, da nije mogao čak ni u vlastitoj vladi osigurati jednoglasno odbacivanje Rapallskog ugovora – (bar su dva regenta bila za njegovo prihvaćanje) – dok je Reggenza dva puta uputila svoj formalni protest zbog okupacije otokâ.399
Kako su tjedni prolazili, a njegova izolacija bivala sve dubljom, D'Annunzio je prelazio iz jednog ekstrema u drugi – iz prkosnog izazivanja, do očite spremnosti na pregovore s Giolittiem; iz vatrenih objava da je voljan umrijeti za «stvar», do osvetničkih napada na narod i vladu, za koje on ne bi prolio ni kap svoje krvi.
Pa ipak, mit o D'Annunziju i dalje je bio jak, naročito u redovima vojske, i postojale su ozbiljne sumnje u pouzdanost talijanskih redovnih trupa, u slučaju oružanog sukoba s Reggenzom.400 D'Annunzio je do samog kraja vjerovao, da Italija ne bi nikad napala Rijeku, dok je bočna vatra, kojom je u vrijeme «Krvavog Božića» odaslano topovsko zrno kroz zidove njegove Palače – za malo promašivši comandantea – okončala još jednu, u ne malom broju iluzija s obje strane linije bojišnice. Ne samo da D'Annunzio nije uspio ostvariti herojsku smrt, kakvu si je često priželjkivao, nego su ga njegovi pomoćnici držali i podalje poprišta borbe. Mnogi će, kasnije, u ovome prepoznavati jasan znak, kako D'Annunzio nije bio dorastao situaciji (a izgleda da je i sam comandante imao slične osjećaje). I tako, premda se D'Annunzio u Italiju vratio kao veliki heroj i jak politički simbol, njegov je oreol donekle potamnjen posljednjim danima Riječke avanture. No, za razliku od toga, njegove su trupe pokazale sposobnost, koju je malo tko očekivao, i mnogi će u skorijoj budućnosti upirati svoje poglede prema njima, u očekivanju novih djela heroizma. Renzo De Felice je odlično sažeo cijelu tu situaciju, kada je rekao, da je D'Annunziov «osobni prestiž» uvelike okrnjen, dok su legionari «iz svega toga izišli doslovno netaknuti, psihološki i politički».401


RIJEČKO NASLIJEĐE

Od svih elemenata političkog i kulturnog vrtloga, koji je karakterizirao Italiju u poslijeratnom periodu, d'annunzijevska Rijeka nesumnjivo je bila onaj najbizarniji i najfascinantniji. Puno je toga napisano o ovoj avanturi, i još puno toga, kao što je naznačeno u ovoj knjizi, čeka da bude napisano. Pa ipak, sada već dovoljno znamo, da bi mogli izvesti nekoliko općih zaključaka, kako bi bolje osvijetlili cijeli Riječki pothvat.
Kao prvo, Rijeka pod D'Annunziom posjeduje bogatstvo, koje joj je malo tko priznao. Grubo je pojednostavljenje kada se Avanturu tretira kao da je riječ o nametanju plodova D'Annunziove raspaljene mašte, tromom, mlitavom populusu. Između vođe i vođenih postojao je zamjetan međusobni odnos, dok se uspješnu sintezu kroz veći dio šesnaest mjeseci, duguje vitalnosti Rijeke i comandanteovoj kreativnosti. Bez te vitalnosti, d'annunzijevska Rijeka bila bi samo još jedna kolonijalna avantura. Zapravo, ona je na određeni način predstavljala neku vrst pogleda unaprijed, vjesnika dvadesetog stoljeća.
Svakako treba odbaciti jedno od općih mjesta, redovito ponavljanih u osvrtima na Avanturu: da je D'Annunzio u Rijeci utro put fašizmu, da je D'Annunziova politika u suštini bila fašistička. Tu pretpostavku treba sasvim odbaciti, tako da u tom smislu ohrabruje, što su noviji radovi o izvorima fašističke ideologije zaista vrlo dobro postavili stvar:

Mussolinijeva realistička ideologija… bila je apsolutno strana moralnom žaru, kao i libertarijanskom i autonomističkom duhu, koji je pokretao De Ambrisov rad, a isto tako i zbrkanom, ali iskrenom uzavrelom loncu revolucionarnih ideja riječkog okruženja. Fašisti su od fiumanizma preuzeli izvanjski aparat, to će reći, način kako voditi politiku…402

Ovo je opažanje od presudne važnosti, jer je odveć lako pobrkati stil d'annunzijevske politike, sa samom suštinom i «fiumanizma», i fašizma, koji će nakon njega nastupiti. Kao što smo već kazali, ritual fašizma u velikoj mjeri ima korijene u Rijeci, tako da je samim time comandante nesumnjivo poslužio kao model budućem Duceu. Mussolini je jednako tako «skinuo» mnoge, koji su podržavali Riječku avanturu, bilo da se pridružio D'Annunziju u Rijeci, ili mu izvana organizirao i okupljao podršku. Pa ipak, uza sve to, značajne razlike između Mussolinija i Pjesnika čine nam nemogućim tvrditi, da je postojao važan ideološki kontinuitet između d'annunzijevske Rijeke i Mussolinijeve Italije. Nemoguće je i pomisliti, da bi D'Annunzio predvodio stvaranje tako reakcionarnog i opresivnog režima, kakav je bio onaj fašističke Italije: ličnost comandantea naprosto nije dopuštala da bude upotrijebljena u cilju stvaranja totalitarne države.
Mnogi su vidjeli neizbježan proces na djelu, koji je od trenutka, kada je D'Annunzio počeo «orkestrirati» riječke pjace, direktno vodio «oceanskim» zborovima pod Mussolinijevim balkonom na Piazza Venezia u Rimu. I to je, međutim, obično pojednostavljivanje. Ne treba zaboraviti, da je sam D'Annunzio eksperimentirao s nekoliko «političkih» pozicija u Rijeci, od hipernacionalizma, obojenog militarizmom i imperijalizmom (u prvim i posljednjim danima), do «Pohoda Trećeg svijeta», radikalnog sindikalizma Lega di Fiume i Carta del Carnaro. Možemo se ili ne moramo složiti sa svim D'Annunziovim stavovima, ali, ono što je za nas važno je, da ni jedna jedina pozicija, ni jedna jedina ideologija, nisu izišli iz D'Annunziovog stila: metod se nije mijenjao, mijenjala se samo određena tema.
Ono, što D'Annunziovu Rijeku čini zanimljivom našem svijetu, prije nego u običnoj povijesnoj radoznalosti, pronaći ćemo upravo u tom stilu, tom melodramatskom i pjesničkom modeliranju mnoštva, koje je postalo «instrumentom» D'Annunziove govorničke vještine. Comandanteova je uvjerljivost bila takva, da je mogao voditi riječke mase kroz grčeve i muke njegovih političkih kolebanja, bez gubljenja njihove podrške. Takva je bila snaga rituala i simbola, korištenih u njegovoj političkoj vještini, da je mogao probuditi strasti stanovništva i usmjeriti ih podršci, ovisno, aneksiji Rijeke Italiji, savezništvu neovisne Rijeke i drugih «pogaženih» naroda, kao i stvaranju slobodne Regencije Rijeke. D'Annunziov politički stil – politika manipulacije masama, politika mita i simbola – postao je u ovom našem, suvremenom svijetu, standardom. Prečesto gubimo iz vida izvorišta našeg političkog ponašanja, sada uvjereni kako je ovaj naš politički univerzum nešto sasvim normalno, i da je manipuliranje masama naprosto ključni sastojak političkog procesa.
I konačno, D'Annunzio nam nudi mogućnosti da prisustvujemo spajanju «religijskih» i «političkih» tema, u momentu kada još uvijek s određenom jasnoćom možemo vidjeti oba elementa. Radikalizacija masa u dvadesetom stoljeću – ono, što je George L. Mosse nazvao «novom politikom»403 ne bi bila moguća bez stapanja «svetog» s «profanim». Ako su moderni politički vođe željeli postići izuzetnu kontrolu nad emocijama svojih sljedbenika (što su i uspjeli), svakako je trebalo bezvremene simbole, koji su oduvijek nadahnjivali muškarce i žene da riskiraju svoje živote za uzvišene ideale, prevesti iz religijskog konteksta u sekularnu liturgiju. U tom procesu, d'annuzijevska Rijeka kao da je predstavljala neku vrst stjecišta brojnih tokova, i to je možda i objašnjenje čudesne simbioze u temama «desnice» i «ljevice» u comandanteovoj retorici. Vrlo je važno, međutim, podsjetiti se, kako su D'Annunziove političke sklonosti varirale od krajnje desnice do krajnje ljevice, od vođa ruske revolucije, do kvazi-reakcionara.404 Da li bi to bilo moguće, da pjesnik-ratnik nije imao ključ za tokove moderne politike per se, bez obzira na njihov smjer? A možda su umjesto toga, radikali i desnice i ljevice otkrili zajedničko polazište u D'Annunziju, kvazi-mitskoj pojavi, koja je utjelovljivala herojska obilježja onih, koji su se borili u Velikom Ratu, ali i miroljubiva stremljenja dobrom životu, u kojem bi svako ljudsko biće moglo ostvariti sebe kroz svoj vlastiti rad, pri tom ipak zadržavši sposobnost da svojim genijem visoko zasja nad svojim bližnjima.




O arhivskim izvorima


U Italiji se nalazi šest arhiva, koji su se u istraživanjima, vezanim uz ovu knjigu, pokazali nezamjenjivim, a koje će morati posjećivati svi oni, koji će i u budućnosti htjeti dalje istraživati ovu tematiku: Archivio Centrale dello Stato (Rim); Archivio della Fondazione del Vittoriale degli Italiani (Gardone Riviera); Archivio-Museo Fiumano (Romte); Archivio Centrale del Risorgimento (Rim), koji je i odobrio reproduciranje slika na stranicama 42, 70, 94 i 199; Archivio Ciraolo (Rim); i Archivio di Palazzo Giustiniana (Sjedište masonerije, Rim).




Prvi Duce
D'Annunzio u Rijeci

Michael A. Ledeen


Gabriele D'Annunzio bio je jedna od najvatrenijih, najstrastvenijih ličnosti u političkoj povijesti suvremene Europe. Pjesnik bajronovskog formata i popularni junak Prvog svjetskog rata, D'Annunzio je vjerovao da bi žrtve i stradanja rata trebali biti uvod u novi društvenii poredak. Njegovo zauzimanje grada /Rijeke/ 1919. godine, kojeg je Italija smatrala sastavnim dijelom dogovora nakon Pariške mirovne konferencije, otada je stalno iznova popularizirano i romantizirano. Malo je, međutim, učinjeno da bi se proučilo D'Annunzia čovjeka i njegove ideje. Na osnovu novih uvida, stečenih iz talijanskih i američkih arhiva i brojnih intervjua, Michael A. Ledeen proučava šesnaest mjeseci D'Annunziova vladanja Rijekokm /Fiume/, prepoznavajući u njemu preteču uspješnih masovnih pokreta dvadesetog stoljeća.

Okosnicu Ledeenove priče čini veza između D'Annunzia i fašizma, jer je pjesnik često bio opisivan kao Ivan Krstitelj talijanskog fašizma. Skoro cijeli ritual fašističke politike, poznat nam od Mussolinija – obraćanja s balkona, rimski pozdrav, dramatski dijalozi s mnoštvom, korištenje vjerskih simbola u novom, svjetovnom okruženju – preuzet je iz «Slobodne Države Fiume». I D'Annunzio, i Mussolini, bili su majstori političkog stila, zasnovanog na osobnoj karizmi, toliko uspješnog nakon traume Velikog rata. Oboje su se zalagali za «novu» Italiju i konačno i novi svijet. Oboje su etikom nasilja i grandioznosti namjeravali preobraziti svoje zemljake u herojskije ličnosti.

A ipak, kao što to Ledeen snažno naglašava, postojala je duboka razlika između D'Annunziove vizije novog svijeta i one, ponuđene fašizmom, dok je Rijeka pod D'Annunziom bila nešto posve drugo, nego Italija pod Mussolinijem. Značajno je to, da je D'Annunzio bio sposoban osigurati potporu najraznorodnijih elemenata društva – političara i poslovnih ljudi, ali i predstavnika radikalnih sindikata, anarhističkih grupa, kao i oružanih snaga. Rijeka je tako, tvrdi Ledeen, bila jedna od prvih vlada, koja je došla do novog oblika «politike konsenzusa». D'Annunziova Rijeka bila je za Zapad revolucionarna pojava, baš kao i pjesnikov angažman na organiziranju antimperijalističke Lige potlačenih naroda. 1919. D'Annunzio već progovara o savezu između Arapa, Iraca i Palestinaca, kako bi se kolonijalnim silama suprotsavilo «novim svijetom», koji je on pokušavao okupiti oko svojih ideja.

Rijeka je veličana kao Grad holokaust /Mučenički grad/. Često proglašavama pretečom stila šezdesetih, stila «dolce vita», D'Annunziova Rijeka u sebi je odražavala mnoge pojave, danas smatrane novim ili uznemirujućim: seksualni promiskuitet, rasprostranjeno eksperimentiranje drogama, zahtjeve svećenstva za ženidbom, borbu žena za jednaka prava, mlade koji traže uklanjanje starog, korumpiranog vodstva, vojnike koji inzistiraju na demokratskokj vojci, pjesnike koji čeznu za ljepšim, a ne čisto utilitarnim svijetom, manjine sa zahtjevom za ravnopravnim udjelom u političkoj vlasti. S distance od pedeset godina, pogleda lišenog suvišnih strasti, Ledeen promatra Rijeku kao mikrokozam mnogo šireg, obuhvatnijeg kaosa naše moderne scene.

Šesnaest burnih mjeseci, Rijeka je cvjetala usprkoks skoro jednoglasnom otporu saveznika Prvog svjetskog rata. Premda uklonjen nakon prave bitke na kopnu i moru, D'Annunzio je ostao utjecajna pojava u talijanskoj politici. Ledeen ga predstavlja kao «jednog od velikih pokretača promjena i novih puteva u suvremenom svijetu».

Autoritet po pitanju talijanskokg fašizma i suvremene Italije, Michael A. Ledeen član je tima Centra za strateške i međunarodne studije pri Sveučilištu Georgetown. Osim što često piše za The New Republic, The Spectator i Il Giornale (Milano), on je i autor više knjiga o suvremenoj povijesti.



/Prijevod engleskog teksta s ovitka knjige The First Duce, D'Annunzio at Fiume, autora Michael A. Ledeena./


----------------------------------------------