** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

Intrigantna i nepoznata povijest
grada Rijeke: Gabriele D'Annunzio
------------------------------------------------



P R V I D U Č E
----------------------------

D'Annunzio u Rijeci

Michael A. Ledeen

-----------------------------

THE FIRST DUCE
D'Annunzio at Fiume

Michael A. Ledeen

The John Hopkins University Press Baltimore

(s engleskog preveo:
Marin Domitrović)

(nastavak 2.dio)

---------------------------------



3
Pripremanje pozornice


D’Annunzijevo osvajanje Rijeke bilo je spektakularan događaj, kao što i dolikuje liku pjesnika-ratnika. Pa ipak, za takav poduhvat nije bila dovoljna samo karizma njegovog vođe, koji svoj trijumfalni ulazak u Rijeku, ujutro 12. rujna 1919. godine, duguje moćnoj spoju sila unutar talijanskog političkog svijeta. Ovaj dramatični pohod sile predstavljao je, zapravo, tek sitni djelić u sve složenijem i bezumnijem spletu manevara i urota, koje su obilježavale poratnu scenu. Neke od ovih snaga nastojale su svrgnuti nesigurnu talijansku vladu, a ustavnu monarhiju zamijeniti radikalnijim režimom, režimom čvrste ruke; drugi bi se zadovoljili garantiranjem aneksije Rijeci; dok su neki, pak, prizivali anarhističku ili komunističku revoluciju. Bez podrške svojih moćnih saveznika, D’Annunzio bi bio tek obični sanjar i veliki ratni heroj: uz njihovu pomoć, on je postao jedna od ključnih figura dvadesetog stoljeća.
D’Annunzio nije uvijek bio svjestan grupa i interesa koji su ga okruživali, jer su ga njegov vlastiti svijet i njegovi vlastiti potezi potpuno očaravali. Bilo je očito, da je njegova gesta bila zapravo taktički potez, kojim je diplomate u Parizu želio prisiliti, da priznaju talijansko svojatanje Rijeke i Dalmacije. Osim toga, on je priželjkivao svrgnuti Nittijevu vladu u Rimu i zamijeniti je vladom, sastavljenom od ratnih heroja i intervencionističkih vođa. Takova bi vlada, po njegovom mišljenju, bila u stanju obraniti talijansku “čast” i spriječiti, da se trijumfalan završetak Velikog rata pretvori u “osakaćenu pobjedu”, kakova se je, po njemu, polako pomaljala za konferencijskim stolom u Versaillesu. Za D’Annunzija, Rijeka je bila više od običnog političkog i vojnog udara. Da je to ostalo samo u tim okvirima, vatreni pjesnik nikada ne bi ustao iz bolesničke postelje i poveo napad na grad. «Marš iz Ronchija» bio je, zapravo, priprema za posljednji, trijumfalni čin drame Velikog rata, drame u kojoj je D’Annunzio sebi dodijelio ulogu glavnog lika i režisera. Kako bilo, u drami, koja se je na kraju odigrala na obalama Kvarnera, sudjelovalo je puno likova, i premda je D’Annunzio igrao glavnu ulogu, on je bio tek jedan u nizu likova u drami.
Kako su se pregovori u Parizu otezali do u nedogled, bivalo je sve jasnije, da je Italija uključena u novu borbu, borbu oko pobjedničkog plijena, ali ovog puta sa svojim bivšim saveznicima. Mjeseci, koji su uslijedili nakon oružanog sukoba, doveli su do dubokih razočaranja u Italiji, razočaranja koja su vršila strašan pritisak na one, koji su direktno sudjelovali u ratu: vojsku. Ovi veterani igrali su veoma važnu ulogu u Riječkoj avanturi.
Najznačajnija podrška i suradnja – i prije, i poslije marša – stigla je D’Annunziju iz redova vojske. Italija je imala dugu povijest pokušaja vojske, da preuzme vlast nad zemljom, a odvažni generali i cezari tisućljećima su predstavljali moćne figure na političkoj sceni. Još od Machiavellija, talijanski državnici i teorete strahovali su od disidentskih krugova vojske, i ta su se strahovanja zadržala do danas. Čudno je, ipak, i pored sveg naslijeđa rimskog perioda i renesanse (kada su plaćeničke vojske nerijetko odlučivale o sudbinama kraljeva i papa), današnja talijanska politička scena nije odveć blaga prema vojnim figurama. Čak ni veliki Giuseppe Garibaldi nije nikada ostvario neku duže političko trajanje, dok u našem vremenu izborne politike, većina talijanskih generala nije nikada uzela učešća u važnijim strankama. Osim toga, danas postoji oštra podjela između vojne i civilne uprave, dok su generali nastojali ostati izvan formalnog političkog djelovanja – što ne znači da se njime nisu potajno bavili.
Talijanski političari veoma su nalik scenskoj priredbi: producenti i režiseri skriveni su od očiju javnosti, dok glumci oživljavaju želje i maštu publike. U godinama neposredno nakon Velikog rata, puno energije uloženo je u svrgavanje vlade i dovođenje na vlast novog političkog režima. Kako bilo, najveći dio te aktivnosti pomno je skrivan od publike. Raznorazne spletke i urote, koje su obilježavale period neposredno nakon rata, u mnogome su ličile D’Annunzijevom pohodu na Rijeku: bile su dio skoro neoobuzdane teatralnosti vremena, više nalikujući snovima o novom svijetu, nego tradicionalnim političkim idejama. Prije n’o što se pozabavimo konspirativnim temama, prvo se moramo upoznati s “horom” jadranske drame: vojnicima, koji su činili nezamjenjivo jezgro riječkih legionara.


HOR: VETERANI VELIKOG RATA

Od samog početka, mir je stvarao ogromne probleme. Talijanski tisak bučno je zahtijevao brz povratak ratnih veterana njihovim familijama i radnim mjestima – da bi otkrio, kako je transformacija vojnika u građane ozbiljan poduhvat, na neki način i teži od njihovog slanja u vojsku. Iznenađen nenadanom “eksplozijom” mira, glavni štab je u znatnoj mjeri bio nespreman za predstojeću ulogu, a problemi mira su se pokazali ozbiljnima. Već je sam broj vojnika izazivao ozbiljne logističke poteškoće. Situacija je posebno bila loša u pokrajini Veneto, u kojoj je bilo teškog bombardiranja cesta, mostova i željezničkih pruga. Posvuda su bili vojnici, koji više nisu bili potrebni za borbu, ali se nisu mogli vratiti svojim kućama i obiteljima.
Bilo je tu i drugih problema. Vladala je opće raširena bojazan, da ugušena nacionalna ekonomija možda neće moći apsorbirati veliki priliv veterana na tržištu radne snage, a od strane Glavnog štaba postojao je veliki otpor općoj demobilizaciji. Naravno, ova želja da veliki broj Talijana bude zadržan u uniformi nije isključivo (pa ni prvenstveno) bila proizvod brige o tržištu radne snage. Birokracije uvijek teže brojčanom umnožavanju, a talijanska birokracija je među najrazvijenijim (rekli bi, “bizantinskim”) u svijetu. Cijeli taj period nakon rata, obilježavala je nevjerojatna birokratska pometnja – pometnja koja otada predstavlja talijanski znak prepoznavanja – koja je svakodnevnom tisku predstavljala neiscrpno vrelo zabave frustrirane publike. Osim ovog, bilo je i drugih motiva, koji su tjerali generale da se bore za veću armiju: bilo je, na primjer, puno onih koji su, pošto su vanjske granice osigurane, vojsku htjeli upotrijebiti protiv unutarnjih neprijatelja Italije. I konačno, u redovima oficirskog zbora došlo je tokom neprijateljstava do ogromne promjene. Brza, iznenadna ratna unapređenja postala su uobičajena stvar, tako da je armija, koja je početak rata dočekala sa 142 generala, sada imala skoro 1.246 osoba s tim činom. Ovi ljudi, spremni zadržati svoj status (i svoj dohodak), odlučno su se borili da zadrže veliku mirnodopsku vojsku, i zazvonili su na uzbunu otkrivši, da vlada u Rimu namjerava oružane snage vratiti u njihove predratne okvire. U novije vrijeme, vlade koje su pokušavale smanjiti broj ljudstva pod oružjem, i koje su drastično srezale vojne izdatke, bez razmišljanja su od strane generala i njihovih prijatelja u određenoj mjeri smatrane subverzivnim, ako ne i direktno izdajničkim, a vlada Francesca Savierija Nittija nije tu predstavljala nikakav izuzetak. Malo se strasti može po svojoj snazi usporediti s onom, koja sjedinjuje brigu oko čovjekovog vlastitog položaja i napuhnuti osjećaj patriotizma, a upravo je ta strast bila vrlo raširena u redovima vojnog vodstva Italije na kraju Velikog rata.60
Sam mir je, dakle, stavljao pred vladu i narod, koji je silno želio okusiti slast pobjede, brojne probleme. Pored logističkih problema, kao i sve prisutnije nelagode oko disidentskog dijela oficirskog kadra, bilo je i drugih problema političke prirode, koji su se s vremenom sve više uvećavali. Bila je to posljedica nečeg, ratom stvorenog i potpuno novog u talijanskoj politici: ogromna masa ljudi, nadahnuta demokratskim idealima. Tokom zadnjih etapa rata, naročito nakon katastrofalnog poraza armije kod Caporetta /Kobarida/, vlada se je odlučila za pravu kampanju indoktrinacije, uvjeravajući vojnike da upravo oni imaju veliki, osobni udio u konačnom ishodu rata, obećavajući im svaku moguću nagradu u zamjenu za pobjedu. Politički gledano, vojnici koji su se vratili s fronta, na određeni način nisu bili isti oni koji su otišli u rat. Oni su bili uvjereni da će imati odlučujuću ulogu u poslijeratnom razdoblju, pri čemu im je obećano ne samo učešće u političkoj budućnosti zemlje, nego i opipljiva ekonomska nagrada. Svakom veteranu obećan je njegov vlastiti komad zemlje, samo ako to poželi. Dobivši rat, veterani su sada poglede uprli prema potpuno novom svijetu, osjećajući se izdanim od strane vlade koja ničim nije potvrđivala da će i ispuniti svoja zadana obećanja.
Vrlo brzo je postalo jasno, da vlada neće ispuniti svoja obećanja, kao i da će svaka moguća nagrada otići onima, kojima je najmanje bila potrebna. Ne-oficiri otpušteni su bez doslovno lire u svom džepu, dok su oficiri primali pozamašne isplate. Čak i kada je prava poplava javnog gnjeva pred ovakvim mučnim stanjem stvari dovela do toga, da je određena financijska pomoć data veteranima, koji su se vraćali u veljači 1919. godine, nejednakosti su ipak ostale velike i opće raširene. Neraspoređeni oficiri, koji su se borili tokom cijelog rata, po otpuštanju iz aktivne službe dobivali su manje, nego što bi tek raspoređeni potporučnik zaradio samo za mjesec dana. Jednako tako je i izvan glavnog štaba bilo povlaštenih kategorija osoba, koji su uživali u izuzetnim pogodnostima. Netko iz struke mogao je biti prebačen u svoj rodni grad, gdje bi od vojske primao svoju punu plaću, dok bi paralelno (u civilnoj odjeći) obavljao i druge poslove u svom interesu. Ovi profesionalci imali su tu privilegiju da, dugo nakon što bi siromašniji pripadnici njihovih borbenih odreda bili vraćeni nazad u zajednicu, prepušteni borbi s izuzetnim financijskim poteškoćama, odugovlače s otpuštanjem i nastave i dalje primati dvostruku plaću.
I “studenti” su uživali povlašteni status. Njima je dopušteno pohađati posebnu nastavu na sveučilištima, pri tom i dalje zadržavši svoje vojne povlastice i primajući plaću. Njihova nazočnost nastavi nije se, međutim, zahtijevala, omogućujući ovoj blaženoj manjini vođenje skoro idiličnog života, uživajući u bogatoj raznolikosti sveučilišnog života, lišeni skoro svih obaveza. Do ljeta 1919. godine, broj ovih sretnika popeo se na skoro dvadesettritisuće.
I premda su ovako grubi primjeri favoriziranja doveli do znatnog nezadovoljstva u vojsci, kao i određenih oštrih kritika od strane političkih protivnika režima, sve u svemu, to ipak nisu bila sporna pitanja koja su dublje potresla talijansku javnost. Iznad svega, ona je žudila za ponovnim uspostavljanjem predratnog stanja, kako bi se svi mogli vratiti svojim uobičajenim problemima. Da se je to čudo i desilo, D’Annunzijev pohod na Rijeku najvjerojatnije se nikada ne bi desio. Italija se, međutim, nije vratila “normali”. Devalvacija lire, do koje je došlo uglavnom između 1919. i 1920. godine, najspektakularniji je pokazatelj ekonomske katastrofe, koja je potresala naciju. Do kraja 1920., lira je vrijedila tek četvrtinu svoje vrijednosti od 1914., što ne samo da je uništilo one, koji su živjeli od redovnih primanja i ušteđevina, nego i one koji su podupirali vladine ratne napore pristajući na “kreditiranje pobjede”. Procijenjeno je, da se je na taj način skoro trideset posto nacionalnog dohotka između 1916. i 1918. vratilo u državnu kasu – dok je s krajem 1920., vrijednost ovih pozajmica opala za sedamdesetpet posto.
Reakcija masa na inflatorne cijene nakon rata bila je nevjerojatna, posebno promatramo li iz moderne perspektive: u prvim mjesecima 1919. potrošači su odbili kupovati, nadajući se, da će cijene pasti. Bilo je to, naravno, logično, uzme li se u obzir nepoznavanje zakonitosti ekonomskih procesa. Pošto se vjerovalo da su visoke cijene izazvane ratom, mnogi su vjerovali da će, jednom kada rat završi, cijene pasti – a kada do toga nije došlo, očaj se je pretvorio u gnjev. U srpnju 1919., razgnjevljeno stanovništvo počelo je pustošiti robna skladišta, i vlada se je odlučila za prisilno snižavanje svih cijena za pedeset posto. Ovo veliko snižavanje cijena samo je, međutim, odgodilo lavinu. U prvoj polovini 1920., životni troškovi prosječne radničke obitelji bili su za 560 posto veći nego godine 1914.61
Ironija ove situacije bila je međutim ta, da su se veterani vjerojatno našli u najtežoj ekonomskoj situaciji. Bili su bez sredstava i zaposlenja, a njihov je gnjev dodatno bio ojačan spoznajom da su mnogi, koji su izmakli vojnoj službi i ostali kod kuće, na ratu zaradili silno bogatstvo. Ne treba nas dakle začuditi činjenica, da je na svom prvom nacionalnom okupljanju, siječnja 1919. godine, zvanična organizacija veterana, Associazione Nazionale Combattenti, istupila s prilično radikalnim zahtjevima. Oni su zahtijevali zasjedanje Ustavotvorne Skupštine i donošenje novog ustava, raspuštanje Senata i stvaranje brojnih vijeća, izabranih od strane različitih predstavnika radnika i uprave, te skraćenje vojnog roka na tri mjeseca. Osim toga, zahtijevali su i da ratnim veteranima bude podijeljena neiskorištena zemlja – vladino obećanje iz vremena rata.
Ovaj je manifest veterane nevjerojatno približio poziciji njihovog starog neprijatelja, socijalističkoj stranci, oboje zahtijevajući novu strukturu upravne vlasti i raspodjelu zemlje. Ocjena Emilia Lussua, jednog od najpromišljenijih talijanskih ljevičara, skoro da to potvrđuje kada piše, da je najveći dio veteranskog programa napisan u cilju ohrabrenja suradnje sa socijalistima: “Veterani su zapravo ... filosocijalisti, ne zato što bi bili upoznati s klasicima socijalizma, već zbog svog dubokog osjećaja internacionalizma, ostvarenog usred realnosti rata, kao i zbog svoje želje za zemljom”.62 Aktivna suradnja veterana i socijalista nije dolazila u obzir, jer je upravo otpor socijalista ratu bio taj, koji nije dopuštao formalnu potporu veterana. Pa ipak, socijalne težnje veterana nerijetko su bile identične onima socijalista. Ovo preklapanje želja uvelike je otežavalo odgonetanje političke budućnosti Italija u mjesecima, neposredno nakon završetka rata: koalicije bi nastale oko nekog važnog pitanja, da bi se već idućeg tjedna raspale oko nekog drugog. U međuvremenu, vlada je svoju sigurnost pokušala obezbijediti okrećući se vojsci.


VOJSKA KAO PRETORIJANSKA GARDA

U ljeto 1919., u talijanskoj je vojsci pod oružjem (izuzevši oficire) još uvijek bilo 1.575.000 ljudi. Nešto više od pola, bilo ih je vrhovnim zapovjedništvom, a od njih, 740.000 bilo je razmješteno u zoni ratne opasnosti, spremni za slučaj ponovnog izbijanja neprijateljstava - mogućnost vrlo realna, u trenutku kada se je talijanska delegacija privremeno povukla s mirovnih pregovora u Parizu.
Na taj je način nešto više od 600.000 ljudi ostalo u vojsci, od čega ih je skoro pola bilo razmješteno u zemlji, s ciljem osiguravanja “javnog reda” ili “unutarnje nacionalne bezbjednosti”. Oni su predstavljali suvremenu pretorijansku gardu, koja je vladu trebala zaštititi od potencijalnih unutarnjih neprijatelja.
Vlada, koja ima svoju vlastitu policiju od 300.000 ljudi, jeste vlada krajnje nesigurna u svoju vlastitu stabilnost i popularnost, i zaista, unutar Orlandove vlade, strah od unutarnjih previranja bio je veoma raširen. Nadalje, skupine, kojih se je vlada bojala, nisu dolazile isključivo iz redova lijevo usmjerenih političkih organizacija: vlada je podjednako strepila i od mogućih nevolja s veteranima povratnicima. Da ironija sudbine bude veća, najviše straha ulivali su upravo najviše slavljeni vojnici: arditi, ili jurišni udarni odredi.
Arditi /»smjeli»/ su bile najslavnije talijanske trupe Velikog rata. Kao kontrast pješadincima, koji su smrt čekali u blatu rovova, arditi su umirali “lijepom smrću”, sudjelujući u očajničkim napadima na neprijateljske položaje, predvodeći juriše izloženim, strmim kosama brda, pjevajući (prema legendi) svoje vlastite pjesme. Ovi jurišni odredi živjeli su odvojeno, štedeći svoju energiju za trenutke najstrašnijih borbi i najvećih opasnosti. Njihovi životi bili su u nevjerojatnom srazu s životima običnih vojnika i onih njihovih zemljaka, koji su bili daleko od ratnih poprišta. Ovaj kontrast postao je nakon rata još uočljiviji, jer su mnogi među njima otkrili, da je prilagođavanje mirnodopskim uvjetima možda i teže, nego suočenje s austrijskim cijevima. Čak i prije zvanične objave mira, arditi su se bavili melankoličnim razmišljanjima o životu, koji ih očekuje nakon prestanka aktivne službe. Srećom, arditi su (mnogi među njima bili su izuzetno obrazovani) iza sebe ostavili obimnu pisanu građu, svojim stavom nerijetko podsjećajući na mladog Ernesta Hemingwaya. U jesen 1918., Ferruccio Vecchi, jedan rječiti ardito, izrazio je to ovako: “Sada, kada je rat prispjeo kraju, upravo smo mi ti, koji više ne vidimo puta, ti, okruženi ponorom, ti, bez kruha svagdašnjeg. Svaki od nas... neminovno mora isključiti mogućnost nastavljanja s životom tamo, gdje je 1915. prekinut... Rat je sada postao i naša druga priroda... Kuda da krenem? Što da činim? Ne znam... “.63 Takvim likovima, mirnodopske težnje nisu mogli nadomjestiti dramu i slavu rata.
Arditi su se suočili s onim, što bi mi danas nazvali egzistencijalnom krizom – krizom besmisla života – pa je tako i “rješenje” koje su primijenili, bilo karakteristično za njihov način razmišljanja – Italiju su pretvorili u bojno poprište. Već je početkom prosinca 1918., čuveni futurist Mario Carli, jedan iz njihovih redova, pozvao svoje suborce da nastave sa svojom iskrenom borbom van redova vojske. “Ovdje još ima puno posla”, poručio je u prosincu čitateljima svojih novina (Roma Futurista), da bi nekoliko mjeseci kasnije, sročio odu slavnoj budućnosti, koja nakon rata očekuje njegove drugove ardite: “Za vas, rat jedino može biti nastavak slave, izvojevane na krvavim poljima, i odavanje počasti nacije vašoj neizmjernoj ljudskoj vrijednosti, koja mora biti upotrijebljena i usmjerena na način, koji će najbolje služiti miru.”64 Carli iznosi, da su arditi posjedovali kvalitete, koje su ih izdvajale iz velike mase ostalih ljudi. Isto onako kao što su predstavljali elitu oružanih snaga, moraju i sada postati elita političkih snaga Italije. Dokazavši svoju vrijednost na bojnom polju, oni su sada mogli preuzeti svoju zasluženu ulogu istinskih vođa nacije.
Ova ideja nije bila ograničena samo na šačicu pripadnika jurišnih udarnih odreda: puno Talijana najrazličitijih političkih opredjeljenja, dijelilo je ovo razmišljanje. Točnije, bez obzira na njihovo mjesto na političkoj ljestvici, talijanski politički vođe vjerovali su, da će arditi igrati odlučnu ulogu u budućnosti Italije. I dok su jedni pozdravljali najavu povratka ardita, drugi su, pak (a među njima su mnogi bili u doba borbi njihovi pobornici), transformaciju elitnih borbenih pripadnika u unutarnju silu smatrali zlokobnom – uključujući i generala Enrica Cavigliu, koji je veljače 1919. proglašen i ministrom rata:

Kao Zapovjednik Armije, izrazio sam podršku raspuštanju ardita... No, kao ministar rata, svjestan sam potrebe da ih se zadrži... U trenucima političkih nemira, kakvi su potresali Italiju, /arditi/ su u rukama vlade predstavljali korisnu silu, pošto su ih se silno bojali zbog njihovog teženja brzim i nasilnim akcijama. Da ih se raspusti, oni bi ojačali redove revolucionarnih stranaka.65

Caviglia je, kao uostalom i ostali članovi talijanskog “establišmenta”, strahovao, da bi se arditi mogli pretvoriti u privatnu vojsku ovih ili onih organiziranih skupina talijanske političke ljevice. Do tog bi, ipak, došlo vrlo teško, pošto zapravo i nije bilo političke organizacije, sposobne “upotrijebiti” ih za svoje ciljeve. Ne čudi, dakle, činjenica, da su se arditi nastojali držati podalje drugih grupa, i dok su čekali ishod svoje sudbine, stvorili su nacionalnu organizaciju, ističući razvoj ljudi velike fizičke odvažnosti i herojske odlučnosti. Heroizam je – kao i uvijek u Italiji – značio i dominaciju talijanskih žena, tako da u pogledu tog značajnog elementa njihovog programa, prvi arditski proglasi nisu ostavljali traga nikakvoj sumnji: “Ludo ćemo voljeti brzinu i lijepe žene. Ako bude moguće, brzo ćemo voljeti lijepe žene. Ali, u danom trenutku i brzo bježati od lijepih žena.”66
Nadalje, arditi su sve više zvučali kao anarhisti, ukazujući na pogreške moderne države i nagovještavajući, da bi se jednog dana njihov gnjev mogao okrenuti i protiv same Italije, uništavajući je. Svojim slikovitim jezikom arditi su, karakteristično, upozorili da bi mogli “rastaviti, očistiti, podmazati i modernizirati sve dijelove komplicirane političko-birokratsko-pravosudne talijanske mašinerije, ili, ustanovivši da je postala neupotrebljiva, baciti je u peč za taljenje /melting-pot/ revolucije”.67
Ova retorika kao da je potvrdila najgore strahove generala Caviglie, no, potezi ardita su bili sve, samo ne revolucionarni. U stvari, njihovo najozbiljnije zadiranje u talijansku politiku u prvoj polovini 1919., bilo je na strani fašista. 15. travnja, izveli su rušilački napad na urede milanskih novina socijalističke stranke. Demoliranje ureda Avantija izvedeno je s istom onom pomnom surovošću, kao i napadi na neprijateljske položaje tokom rata, a i napad, i kasnija službena reakcija, puno nam govore o stavu vođa talijanske vlade.
Uočljivo je bilo odsustvo intervencije od strane snaga “reda i zakona” tokom napada, a kada su generala Cavigliu zatražili da ispita stvar, njegov je stav bio krajnje susretljiv – prema napadačima. Po riječima Ferruccia Vecchia, jednog od učesnika u napadu, general se povjerio arditima da mu je drago, da je socijalistima očitana ozbiljna “lekcija”. Osim toga, ne samo da nije bio zaprepašten ovom provalom paravojnog političkog nasilja, Caviglia kao da je sa zadovoljstvom obznanio, da su arditi izvojevali značajnu pobjedu protiv njihovog socijalističkog neprijatelja, upozorivši pri tom ljevicu, da vode unaprijed izgubljenu bitku: “Upozorio sam socijaliste da ne pribjegavaju nasilju, jer će sasvim sigurno izvući deblji kraj. Rekao sam im, 'Nemojte se zavaravati... nasuprot sebe imate ljude, koji su četiri godine svakodnevno, tisuću puta na dan, riskirali svoje živote... Poštujte zakon i vladajte se primjereno.’”.68
Nasilje je bilo sasvim prihvatljivo, sve dok je bilo okrenuto protiv snaga, suprotstavljenih vladi. Caviglia je ljevici preporučao umjerenost i razboritost, dok su arditi, bar na tren, poslužili svrsi, ne primivši nikakav ukor od uvaženog generala.
I dok je preraspoređivanje 300.000 vojnika za unutarnje potrebe predstavljalo do tad potpuno nepoznato, zlokobno uvođenje vojske u talijanski politički život, postupci ardita taj su život izmijenili u samom njegovom temelju. Renzo De Felice, veliki povjesničar talijanskog fašizma, okarakterizirao je svu neponovljivost ovog događaja: “Politički sukob u Italiji, oduvijek je bio ‘obiteljska stvar’, stvar govornika, proglasa, novina, demonstracija i masovnih mitinga, iako ponekada prebučnih, ipak uvijek mirnih... Sada su, međutim, arditi izdigli politički sukob na puno viši nivo, organizirajući ga u skladu s militantnim pravilima igre.”69
I zaista, talijanska politika pretvorena je u oružani sukob. Pobjednik ovog sukoba – tri godine kasnije – na kraju će biti pokret s najjačom privatnom vojskom: Mussolinijevi fašisti. Na kratko, ipak, u trenutku kada razne grupacije počinju organizirati svoje vlastite odrede za nadolazeći sukob, arditi, kao uostalom i svi veterani rata, iznenada postaju interesantni svim političkim snagama nacije. Ardite je vrbovala i ljevica, i desnica, i u periodu od 1919. do 1922., nalazimo ih angažirane u najrazličitijim mogućim organizacijama. No ipak, i tokom velikog niza sukoba, bilo je puno onih koji su čvrsto vjerovali, da arditi ne mogu niti jednoj grupaciji služiti kao privatna vojska, da sudbinu Italije arditi trebaju odrediti – oni sami.
Izuzetno je teško odrediti Ardite u okvirima tradicionalnih ljevičarsko-desničarskih kategorija moderne politike, pošto je veliki dio njihove retorike zvučao radikalno (ako ne i isključivo revolucionarno), da bi pri tom puno njihovih akcija ipak bilo krajnje reakcionarno. Kao što ni talijanski “establišment” nije imao pojma, što činiti s njima. Vodeći socijalisti, poput Filippa Turatija i Giuseppe Emanuela Modiglianija, govorili su o arditima kao o plaćenicima na raspolaganju reakcionarnim snagama, dok su vojni zapovjednici u toj mjeri bili sigurni u radikalnost njihovih udarnih jurišnih odreda, da je sredinom svibnja vojnicima zabranjeno kupovati ili čitati “boljševički časopis” L’Ardito.70 Na neki su način i socijalisti i vlada bili u pravu: arditi su bili anti-socijalistički revolucionari, potencijalno opasni za sve postojeće organizacije.
I prije D’Annunzijeva pohoda na Rijeku, pokušali su neki među arditima svrgnuti vladu u Rimu. U ljeto 1919. planirala je skupina anarhista i ardita osvojiti vlast u Rimu i proglasiti Ustavotvornu Skupštinu. 6. srpnja oko ponoći, rimska policija uhitila je grupu urotnika u jednom restoranu, uhitivši zatim i dvadesetak drugih revolucionara, okupljenih ispred Pietralata tvrđave, koji su u njoj utaborene vojnike pozivali da im se pridruže u pobuni. Urota je rutinski ugušena, a njeni su sudionici utamničeni. Premda je grupa bila mala (svega četrdesetosam članova, koji su optuženi za podrivanje države), skoro je svaki ardito znao da su događaji u toku, a ima i dokaza da bi mu se, da je ostvario određeni početni uspjeh, svi pridružili. Nadalje, članovi republikanske stranke bili su spremni pridružiti se generalnom ustanku, a ima i određenih naznaka – od strane vladinog agenta – da je i sam D’Annunzio sudjelovao u uroti.71
I pored neuspjeha Pietralata urote, predstava o arditima kao udarnoj snazi revolucionarnog pokreta, nastavila je živjeti. Možda je najzanimljiviji primjer potencijalnog radikalizma jurišnih udarnih odreda (izuzmemo li njihovu ulogu u Riječkoj avanturi), bio tzv. Arditi del Popolo, antifašistička “narodna armija”, koja se je na kratko pojavila u ljeto 1921. godine.72
Arditi del Popolo djelo su Argo Secondarija, istog onog koji je dvije godine ranije rukovodio Pietralata fijaskom, i dvije godine intenzivnog, od oka javnosti skrivenog rada na njegovoj organizaciji. Arditi del Popolo bio je izrazito antifašistički pokret: “Sve dotle, dok fašisti ne prestanu napadati našu braću radnike”, hrabro je obznanio Secondario, “arditi Italije ne mogu imati ništa zajedničkog s njima”. Arditi del Popolo je bila grupa, koja je organizirana radi obrane radničke klase, obećavši da će fašističkim odredima uzvratiti podjednakom silinom. Osim toga, kao što je to Secondario u više prilika jasno izrekao, krajnji cilj organizacije bila je revolucija.
Karijera Argo Secondaria završila se je na tipično bizaran način: u ljeto 1924., u trenucima potpunog duševnog rastrojstva, prebačen je u duševnu bolnicu, gdje je i ostao do svoje smrti, 1942. godine. Kako bilo, ovaj opsjednuti ardito i urotnik, uspio je Ardito del Popolu pribaviti zavidan broj sljedbenika. 6. srpnja 1921. godine, praćen ogromnim aplauzom velikog broja pristaša, Secondario će na čelu dvije tisuće ljudi proći rimskim Botaničkim vrtom. I u ostalim dijelovima zemlje došlo je do sličnih pokreta, tako da se u urede Ministarstva unutarnjih poslova slijevaju izvještaji policijskih špijuna i potkazivača, govoreći o prisutnosti Arditi del Popola širom zemlje. Arditi del Popolo je brojio više tisuća članova, a njihovo sjedište u Rimu nalazilo se je u istom odsječku Palazzo Venezia u kojem i Udruženje nacionalnih veterana. Sve su to bili više n’o jasni znaci da se je, sa zebnjom dugo očekivani radikalni pokret, iz rovova najzad preselio na ulice Italije. I zaista, Komunistička internacionala poticala je talijanske komuniste da se pridruže Secondariovim redovima.
Kao i mnogi napori slične vrste, i ovaj je pokušaj ardita propao, no, politički promašaji često su poučni koliko i sami uspjesi, a ovaj slučaj dao je nekoliko važnih lekcija. Prva i najvažnija bila je, nenadana erupcija nacionalne organizacije pokazala je skoro opću prisutnost ilegalnih veteranskih grupa u poratnoj Italiji. Da je tako marginalna figura poput Argo Secondaria, bila u stanju širom zemlje okupiti tisuće sljedbenika jasno je govorilo, da je ogorčenost prema talijanskom “sve po starom” bila duboko usađena u srcima onih, koji su se u ratu borili za “veću” naciju, te potvrđuje točnost strahovanja vlade od subverzivnog pokreta, organiziranog od strane ratnih heroja. Nadalje, Secondarijeve aktivnosti tokom ljeta 1919. do ljeta 1921. jasno ocrtavaju upornost takvih napora, i pomažu nam shvatiti fenomen D’Annunzijeve Rijeke. Od mnogih mjesta, na kojima krajem ljeta i u ranu jesen 1919. zatičemo Argo Secondaria, nalazimo i Rijeku, dok agenti Ministarstva unutarnjih poslova izvještavaju o njegovom tromjesečnom boravku, od kolovoza do listopada te značajne godine, u tom gradu.73 Mnogi od onih, koji su bili simpatizeri Arditi del Popola, snažno su bili privučeni D’Annunzijevim avanturama na Jadranu, a značajno je i to, da se je Arditi del Popolo pojavio nakon kraja d’annunzijevske Rijeke.
Grad mučenik /citta olocausta/ nije bio tek slučajno skretanje s, inače pravilnog i ravnomjernog toka talijanske povijesti, kao što nije ni bio događaj, do kojeg je došlo isključivo zbog neponovljive karizme i mašte Comandantea. Osvajanje Rijeke uistinu je predstavljalo neodvojivi djelić sveukupne atmosfere tog razdoblja. Pokušaji frustriranih i krajnje idealističkih veterana, da preoblikuju svijet po uzoru na herojstvo rata, podjednako su prethodili i slijedili Riječku avanturu, a D’Annunzijev je pokušaj bio naprosto jedan u nizu sličnih. Val javne podrške Arditi del Popolu, baš kao i onaj koji se valjao u susret D’Annunziju u Rijeci, jasno ukazuje na duboko vrelo javnih osjećaja, iz kojeg su ovakvi teatralni poduhvati mogli crpsti svoju energiju. Dugoročno, međutim, ovako jaka podzemna struja općeg sentimenta, tako lako ukrotiva od strane velikih koreografa masa, pokazala se je kobnom po talijansku demokraciju: Benito Mussolini, drugi veliki politički dramatičar tog razdoblja, bio je u stanju osvojiti ovaj sentiment i učiniti ga suučesnikom u njegovom vlastitom pohodu na vlast. Duboka zgađenost nad talijanskim “establišmentom”, razočaranost epilogom pobjedničkih ratnih napora, te panika zbog općeg stanja u zemlji zajedno su doprinijeli tome, da Italija očajnički počne tragati za vođama, koji bi mogli nadahnuti upravo pokrenute mase, i vladom, koja bi mogla dati smisao životu talijanskog naroda. Sve to bili su snažni osjećaji, koji su se na kraju slili u uspjeh fašističkog pokreta. Nas trenutno ne zanimaju uzroci Mussolinijeva uspjeha, no, svijet, iz kojeg je fašizam iznikao, itekako je u središtu d’annunzijevske melodrame.
Zvaničnici Rijeke već su izrazili svoju želju za sjedinjenjem s Italijom, njihovom “rodnom grudom”. Kako su ekonomski i politički uvjeti postajali sve bezizgledniji, vođe programa pripojenja za pomoć su se obratili onima, koji su davali najviše izgleda za djelovanje u njihovu korist. U proljeće i ljeto 1919., prijatelji Rijeke dolazili su, izgleda, uglavnom iz redova desnice (ili su tamo već tradicionalno svrstavani): oni, koji su stali na stranu intervencije u Velikom ratu, oni koji su se radovali boju, i oni koji su bili svjedoci kada je ponižavajuće rasulo poraza kod Caporetta, ustupilo pred konačnim, trijumfalnim danima Vittorio Veneto bitke. Bili su to ljudi koji su govorili jezikom ardita. U skladu s tim oni su, kao što nam, uostalom, predobro poznata retorika kazuje, zahtijevali “Veliku Italiju”, “Italiju iskupljenu” njenom patnjom i njenom borbom na poljima rata. Kada se je počelo činiti, da će za mirovnim stolom Italija biti lišena svog “zasluženog” ratnog plijena, ovi patrioti i šovinistički zagovornici odlučili su stvar preuzeti u svoje ruke. Takovih je bilo jako puno, svi riješeni “osvijetliti” čast Italije, pa čak i ako zbog njena ugleda treba uništiti zemlju.
Ideja oružane akcije “oslobađanja” Rijeke od njenih savezničkih okupatora, nedvojbeno se je javila krajem zime, te u rano proljeće iduće, 1919. godine, prilikom prolaza Prve Divisione d’Assalto kroz Veneciju, a na putu za Libiju. Ta divizija, pod zapovjedništvom generala Ottavia Zoppia, ista je ona divizija u kojoj je služio kapetan Nino Host-Venturi, strastveni Fiuman, koji je svojim ranijim drugovima pisao obznanjujući, da je Rijeka odlučila o svojoj vlastitoj sudbini: “Italija ili smrt”. Reakcija ardita bila je točno u skladu s očekivanom: bili su potpuno spremni pružiti svoju podršku tom pothvatu. Istovremeno, pak, izgleda da je Zoppi sudjelovao u još dva plana urote: jedan, osvajanje Splita, a drugi, stvaranje republike – pod vodstvom D’Annunzija i vojvode Emanuela Filiberta od Aoste – koja bi uključila i Rijeku i Veneciju. Plan osvajanja Splita, jasno vidljiv iz prepiske D’Annunzija i Zoppia, nastao je u veljači i ožujku. Zoppi je pristao pridružiti mu se sa svojim trupama, no, plan je u zadnji tren morao biti odgođen, kada se je suočio s jakim otporom generala Badoglia.74
Ovakovi kontakti vođa aneksionističkog pitanja Rijeke i vojnih redova – ardita i drugih – bili su česti u nadolazećim mjesecima i svaki puta, kada bi se povela rasprava, odgovor je bio isti: vojska je bila na strani odlučne akcije. Bili su spremni istjerati savezničke vojnike (francuske, engleske i američke), koji su se nalazili u okupacijskim snagama u Rijeci i proglasiti pripojenje grada Italiji. Ti su pokušaji, međutim, uvjerili riječke patriote, da imaju moćnu podršku elitnih trupa vojske i, veoma važno, njihovog zapovjedničkog kadra.
Postoje vrlo uvjerljivi dokazi o tome, da je ideja o vojnom pohodu i osvajanju Rijeke imala i nedvosmislenu podršku talijanske vlade. Oscar Sinigaglia susreo se je s Orlandom u Parizu, da rasprave pitanje Rijeke. Sinigaglia je bio vodeći tršćanski industrijalac, a postati će najznačajniji financijer Riječkog pohoda idućeg listopada. Od Filippa Turatia75 prozvan “impresario fiumanizma”, u ljeto 1918. Sinigaglia i Nitti zajedno su radili u Ministarstvu financija, imajući tako lak pristup državnim političarima.
U svojim razgovorima s Orlandom, Sinigaglia eksplicitno otvara pitanje vojnog udara u Rijeci: “Tko može spriječiti trideset, četrdeset tisuća slobodnih talijanskih građana, da poduzmu pohod kao u stara vremena, i krenu osvojiti Rijeku…? Kada 40 miliona Talijana želi da Rijeka bude talijanski grad, kada cijelo stanovništvo Rijeke želi biti sjedinjeno s Italijom, tko će moći spriječiti da do takvog sjedinjenja i dođe? Da li će Amerikanci pokrenuti vojnu kampanju, da bi Rijeku vratili Jugoslavenima?”76
Orlando nije imao što prigovoriti ovakvom planu, tako da je svako odsustvo otpora od strane vođe talijanske vlade, moglo jedino ohrabriti one koji su sa sve većim žarom planirali stvar uzeti u svoje ruke.
Kasnije u ljeto i jesen, Host-Venturi i drugi riječki vođe (uključivši Edoarda Susmela, koji će kasnije napisati “službenu” povijest pothvata) stupaju u kontakt s nekoliko arditskih jedinica, od kojih su najistaknutije bile one pod zapovjedništvom Feruccia Vecchia i kapetana Francesca Argentinoa.77 Na kraju se je i velik broj ardita pridružio D’Annunziju na samom ulazu u Rijeku, stigavši tamo znatno prije pjesnika: no, tada su, baš kao što i ranije brojni vojni odredi nisu osvajali grad (jer im je nedostajalo odgovarajuće vodstvo), arditi znakovito čekali dolazak njihovog vođe, prije nego što će ući u grad.
Ideja o vojnom pohodu na Rijeku bila je u kasno proljeće i rano ljeto 1919. veoma raširena. I premda se je ime Gabriele d’Annunzia javljalo u brojnim urotničkim planovima osvajanja grada, pjesnik, naravno, nije bio isključivi i jedini kandidat za predvođenje takve ekspedicije.78 Zaista, za mnoge Riječane, on nije slovio kao najbolji izbor za takav posao, pa su čak i neki od njegovih najvatrenijih pristaša bili donekle sumnjičavi. Host-Venturi je, na primjer, vjerovao, da okupaciju Rijeke moraju izvesti Riječani sami, i premda je bio spreman surađivati s elementima izvana, nepokolebljivo je tvrdio da do puča mora doći unutar grada samog. Ili, da upotrijebimo riječi, koje će postati simbol d’annunzijevske Rijeke, herojstvo Rijeke pretvoriti će se u pročišćujući plamen cijelog svijeta, no, bilo je veoma važno da iskra bude upaljena iz nutra, a ne prinešena izvan gradskih zidina. Rješenje je na kraju postignuto kompromisom: D’Annunzio je predvodio trupe, dok su cjelokupnu operaciju nadgledali Riječani.
Do tada je Nacionalno vijeće pokušavalo organizirati udar pregovorima s mogućim vođama napada: pjesnikom Sem Bernelliem, vojvodom od Aoste, samim D’Annunziom, te brojnim vojnim figurama, uključujući i generala Peppina Garibaldia. Za Vijeće, Benelli je bio najizgledniji kandidat, koji je svoj plan operacije tako složio, računajući unaprijed da razgali srca dobrih burgera koji su služili vijeću. Benelli je ponudio da predvodi vojsku plaćenika što je interesima Vijeća sasvim sigurno odgovaralo više, nego alternativa posvećene i duboko motivirane skupine patriotske, fanatične rulje. Članovi Nacionalnog vijeća nisu željeli revoluciju, i kada je u lipnju Host-Venturi naznačio da bi D’Annunzio bio djelotvorniji vođa od Benellia (saopćivši Antoniu Grossichu, predsjedniku Vijeća, da su pregovori s pjesnikom već otpočeli), Grossich je zapao u vatru. Bio je to van svake sumnje nezaboravan gnjev, jer Susmel, inače nesklon takvim pretjerivanjima, bilježi da je Grossich izgledao poput velikog boga Tora, brade zažarene od gnjeva.79
Sukob između Grossicha i Host-Venturia bio je više od obične debate oko relativnih liderskih sposobnosti Sem Benellia i Gabriele D’Anunzija. Borba se je vodila zapravo oko budućnosti Rijeke i toga, tko će nadzirati vlast nakon udara. Benellia, povjerenika Vijeća, s njegovim plaćeničkim trupama, nesumnjivo bi bilo mnogo lakše kontrolirati, nego nepredvidivog comandantea. A ipak, tako rječito, prevagu je odnio Host-Venturijev prijedlog. On je, nema sumnje, uspio ovladati političkom pozornicom grada, jer se je u svega nekoliko dana uspio nametnuti kao najvažnija karika u cijelom tom urotničkom zdanju. 13. lipnja uvečer, Nacionalno vijeće je odvojilo znatnu sumu novca za stvaranje riječke vojske, odredivši da Benelli predvodi nove trupe. Benelli, pak, odbija posao: vidio je natpis na zidu (ili mu je, vjerojatno, objašnjena situacija). Isto to večer stigao je telegram od samog D’Annunzija: “Čekaj me s vjerom i disciplinom. Ja neću iznevjeriti ni tebe, ni sudbinu. Da nam dugo živi talijanska Rijeka”.80 Mozaik se je polako uklapao. 16. lipnja, dva dana kasnije, skupina veterana protestirala je protiv isključenja njihovih snaga iz Nacionalnog vijeća, optužujući gradske oce za pokušaj stvaranja vojske bez onih, koji su najpozvaniji da je organiziraju i predvode – gradskih veterana. Njihov protest je odmah uvažen, i pet njihovih članova, predvođenih Host-Venturijem, primljeno je u Vijeće. Od tog trenutka, urota je bila u rukama onih koji su, kako je to u posljednjim danima rata Caviglia tako točno i sa strepnjom predvidio, bili najpogubniji po “sve po starom” u Rimu.
Urotnicima je uvelike išao u prilog razvoj događaja u Parizu. Sukob na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu vodio se je, zapravo, oko dva različita sporna pitanja: što će biti s gradom Rijekom, i koliki bi dio obećanog Londonskim ugovorom, zaista i trebao pripasti Italiji? Ono što je boljelo ultranacionaliste bila je činjenica da ni jedno, ni drugo neće postati dijelom toliko željene “Velike Italije”, tako da je, u odgovoru na to, njihov zahtjev bio doslovno nemogući – “Londonski ugovor plus Rijeka”. Sporni teritorij (obećan Londonskim ugovorom) bio je Jadranska obala Jugoslavije, regija poznata kao Dalmacija, dok je skupa s idejom o pripojenju Rijeke, išao i cijeli niz planova za dobivanjem cijelog paketa: Zadar, Split, kao i ostatak dalmatinskog teritorija. D’Annunzio se je potpuno uklapao u taj grandiozni plan, tako da je u najmanje dva, odvojena slučaja, nakon okupacije Rijeke, zaprijetio pokretanjem velikog pohoda s ciljem pripojenja Dalmacije. Nadalje, skoro do zadnjeg trena ozbiljno se dvojilo oko toga, koji grad najprije zauzeti. Na kraju je prevladala Rijeka, no, mnogi su osjećali da je Split daleko poželjniji cilj, jer bi njegovo zauzimanje prisililo vladu da se suoči s problemom Londonskog ugovora i jednim jedinim udarcem razriješi pitanje sudbine Dalmacije.
Vijesti o ovim brojnim planovima, počele su u proljeće 1919. polako izlaziti na površinu talijanskog uzavrelog lonca, i to u trenucima kada su Orlando i Sonnino iznenada napustili Mirovnu konferenciju, vrativši se u Italiju s namjerom mobiliziranja javnog mnijenja u prilog maksimalnih talijanskih zahtjeva: “Londonski ugovor plus Rijeka”. Izazvavši pravu provalu masovne histerije u zemlji, oni su zapravo učinili neprocjenjivu uslugu onima, koji su zagovarali ideju dramatičnog puča. Vještačko jedinstvo koje je ubrzo po tom uslijedilo, u mnogome je sličilo zanosu puka, koji je skoro četiri godine ranije pratio ulazak Italije u rat. Njihova očekivanja nisu, međutim, ni na koji način mogla biti ispunjena u Versaillesu: Wilson je savršeno jasno dao do znanja da, bez obzira na rješenje pitanja Dalmacije, nikada neće pristati na talijanski suverenitet nad Rijekom. Samim time je “Londonski ugovor plus Rijeka” bio neostvarivi cilj u Parizu, kojeg se moglo ostvariti isključivo nekim drugih silama unutar zemlje. Te su sile, ubirući plodove istog tog entuzijazma, stvorenog vladom, tu energiju okrenule protiv Orlandove vlade. Rijetko je kada metafora o čudovištu doktora Frankensteina bila toliko vjerna u oslikavanju povijesne stvarnosti: proizvevši šovinističku zvijer, Sonnino i Orlando su sada morali trpjeti njeno nasilje.
Čak su i prije povratka mirovne delegacije iz Pariza, krajem travnja, aktivne snage počele razmatrati mogućnost vojnog udara na Jadranu. Prema izvještaju Ureda za specijalna istraživanja, grupa se je sastala u Milanu, da raspravi mogućnost udara u Splitu. Među zavjerenicima nalazili su se Garibaldi, D’Annunzio, predstavnici Milanskih intervencionista, kao i Futuristi.81 Do lipnja, vlada je obaviještena o brojnim planovima i urotama, uključivši i onu, koju je njen špijun domišljato nazvao “mahnitost generala Giardina: plan za državni udar”.82 Nema sumnje, osim špijuna Ministarstava unutarnjih poslova, i drugi su čuli glasine o Giardinovoj upletenosti u planirani udar jer je, sredinom lipnja, Giornale d’Italia objavio generalovo javno poricanje, koji je obznanio da ne sudjeluje u uroti s D’Annunziom, Mussolinijem, ili Federzonijem, a u ime vojvode od Aoste. Giardino je izjavio i to, da nije planirao postaviti vojvodu na čelo republike, koja bi se sastojala od Venecije, Dalmacije i Rijeke.83 Pojedinosti ove pretpostavljene zavjere nisu poznate, kao što ni ne možemo s apsolutnom sigurnošću kazati, da je takav plan doista i postojao. Pa ipak, čak je i autoritet, kakav je bio general Enrico Caviglia, vjerovao tom izvještaju.84 Krajem rata, vojvoda od Aoste bio je zapovjednik Treće Armije (zadužene za Istočni front). Vojvoda je bio vrlo blizak Nacionalistima i, Caviglia nastavlja, duboko je uključen u revolucionarne planove oko Dalmacije i jadranskih gradova i otoka, o kojima se je raspravljalo na Mirovnoj konferenciji. “U pripremi svih revolucija”, Caviglia mudro primjećuje, “imamo skoro uvijek nekog princa, koji se zavarava vjerujući, da revolucionari rade za njega”. Takav je, možda, bio i slučaj vojvode od Aoste. Osim toga, vojnici pod vojvodinom komandom, bili su potpuno predani takovom pothvatu, tako da nije imao nikakve potrebe pribjegavati snažnom uvjeravanju vojnika. Ako ništa drugo, djelovao bi u skladu s njihovim željama.
Osim vojvode od Aoste, glavni štab Treće armije imao je generale Gandolfa i Sailera, od kojih je svaki iz rata izišao s ponešto potamnjelim sjajem, a koji su samim time bili skloniji upuštanju u spektakularnu pustolovinu, nastojeći povratiti nešto od izgubljena sjaja svojih imena.
Tako su se, prema Cavigliji, pojavila dva različita plana urote: prvi, o kojem smo već raspravljali, uključuje korištenje ardita generala Zoppia u pohodu na Rijeku i/ili Split i okolna područja. Drugi, na kojeg je uputio Giornale d’Italia, bio je daleko ambiciozniji projekt, smišljen da stvori revolucionarnu “Republiku tri Venecije”, obuhvaćajući Dalmaciju, Rijeku i Veneciju.
Caviglia je potvrdio, da je atmosfera bila zasićen intrigama, i da se je vlada bojala pobune u redovima vojske. Ne začuđuje dakle da je 22. srpnja, Treća armija raspuštena, dok je teritorij pod njenom komandom prešao u ruke nedvojbeno lojalnog, generala di Robilanta (čija je odbojnost prema Riječkom pitanju već idućeg mjeseca jasno bila dokazana, u njegovoj ulozi člana Međusavezničke Komisije za ispitivanje uzroka nemira u gradu).
Ovdje svakako moramo dodati još nešto o generalima urotnicima: Caviglia piše, da je general Zoppi postavio jedan uslov za svoje sudjelovanje u bilo kom puču: da general Badoglio bude obaviješten, i da se ozbiljno ne suprotstavi projektu. Badoglio jeste obaviješten (od strane D’Annunzija, kao što smo vidjeli), dok su njegove primjedbe na plan rezultirale i njegovim poništenjem. Prema Cavigliji, Badoglio je vjerovao da bi takav čin uništio sve nade u dogovor u Parizu. I premda Caviglia tvrdi da se Badoglio nije zapravo suprotstavio planovima, jako puno dokaza govori o Badogliovoj odbojnosti prema urotnicima.
Nemoguće je cijelo to svjedočanstvo Caviglie prihvatiti bez dobre mjere opreza, naročito njegovu analizu motiva “potamnjelih” generala. Pa ipak, značajan dio njegovog svjedočanstva, kojeg potvrđuju svi ostali izvori, bavi se sveprisutnom spremnošću među najvišim vrhovima vojske, da učestvuju u buntovničkim urotama. Političke grupe, zainteresirane za svrgavanje vlade, mogle su računati na visok stupanj bilo aktivnog učešća, bilo blagonaklone ravnodušnosti generala. Konkretno, političke snage koje su upravljale Maršom na Rijeku, bile su u čestom kontaktu s brojnim vojnim grupacijama, dok su završni planovi podrazumijevali blisku suradnju ova dva elementa.
Grupe koje su uspješno organizirale Riječki marš, predstavljale su neku vrst ad hoc odbora, nazvanog Il Comitato per le Rivendicazioni Nazionali, Odbor za nacionalne zahtjeve, uključujući tu vođe Saveza Dante Alighieri (nominalno posvećenog širenju talijanskih kulturnih aktivnosti van Italije), Saveza Trento-Trieste (koji je, k’o što samo njegovo ime upućuje, bio iredentistička grupa), Saveza veterana, kao i više manjih grupa sličnog opredjeljenja. Osim toga, Odbor za nacionalne zahtjeve bio je u bliskom kontaktu s fašistima, futuristima, nacionalistima i arditima. Ukratko, na neki način svi su ultranacionalistički elementi talijanskog društva bili u međusobnom dodiru, i svu su željeli odlučnu akciju na Jadranu. U ovim planovima povremeno su sudjelovali i republikanci i određeni elementi ostalih političkih grupa u zemlji.
Predsjednik Odbora bio je Giovanni Giuratti, koji je paralelno držao i položaj predsjednika Saveza Trento-Trieste (kasnije će postati D’Annunzijev prvi šef kabineta). Do kraja lipnja i uspona Nittia na vlast, Giuriati je s predstavnicima Rijeke i D’Annunzijem razgovarao o neodložnosti vojne “obrane” Rijeke od mogućih odluka Mirovne konferencije. Giuriati je bio idealan posrednik svim učestvujućim grupama, jer je uživao povjerenje nacionalista (kao, na primjer, Preziosia i Sinigaglie), nešto “radikalnijih” elemenata (kao, na primjer, fašista i ardita), Fiumana (Grossicha i Host-Venturia), kao i ključnih vojnih figura poput generala Badoglia i admirala Enrica Mille i Umberta Cagnia. I pored njegovog očitog ugleda, Giuriatijeve su subverzivne namjere bile dobro znane svima, koji su pomno motrili talijansku političku scenu. Iredentisti su imali više zakulisnih igara, i dok su kovali planove osvajanja Rijeke i raznorazne jadranske pohode, istovremeno su pokušali nekako urediti svrgavanje Nittijeve vlade u Rimu. Jedan takav pokušaj očito je planiran za 29. lipanj uvečer, prigodom pjesnikova govora u Augosteu. Plan je u zadnji tren propao, a D’Annunzio se nije pojavio i održao govor u prilog talijanske Rijeke.85 Oni, koji su to ljetno večer održali govor, jasno su govorili o ustrojstvu snaga: Corradini, Host-Venturi, Eugenio Coselllchi (jedan od najbližih D’Annunziovih suradnika) i Oscar Sinigaglia.
Na kraju svog govora tog, 29. lipnja, Sinigaglia je okupljeno mnoštvo (uglavnom veterane) pozvao na marš na Piazzu Barberini, gdje se je nalazio Nittijev hotel. Obaviještena o planu, vlada im je, međutim, put prepriječila naoružanim vojnicima. Te noći neće biti pobune.
Osujećen u svojim planovima svrgavanja Nittia u Rimu, Odbor za nacionalne zahtjeve svu je svoju pažnju okrenuo problemu stvaranja dobrovoljačkih “snaga” za obranu Jadrana. Host-Venturi je već organizirao manju skupinu ljudi kao privremenu jedinicu u Rijeci, no, trebalo je poduzeti sistematičnije napore. U tom je cilju Giurati dobio obećanje Nacionalnog vijeća Rijeke, da će novim snagama na raspolaganje staviti značajne resurse svojih članova, kao i bogatstvo grada (uz garanciju da će, bude li potrebno, grad omogućiti i zajam): nakon toga, okrenuo se je stvaranju riječke dobrovoljačke vojske. Sa svoje strane, Giuriati je obećao aktivno učestvovanje Saveza Trento-Trieste, pretvorivši ga u nacionalni regrutni ured. U prvim danima srpnja, Trento-Trieste je širom zemlje u opticaj pustio proglas, kojim se je pozivalo dobrovoljce. Dokument, koji su ovi potencijalni vojnici potpisivali, nije ostavljao nikakvih sumnji u pogledu namjera organizacije: “Izjavljujem, da želim kao dobrovoljac sudjelovati u Nacionalnoj vojsci Rijeke i da ću se od danas staviti na raspolaganje Nacionalnog saveza Trento-Trieste, čašću se obvezujući da ću u naznačeno mi vrijeme i način, stići na mjesto, određeno za okupljanje ovih snaga. Izjavljujem, dalje, da ću bez pogovora prihvatiti dodijeljeni mi čin i naoružanje, u skladu s mojim ranijim vojnim iskustvom”.86
U međuvremenu su Fasci di Combattimento provodili sličnu kampanju regrutiranja za istu vojsku. Sredinom mjeseca, Giuriati je stigao u Rijeku, da raspravi o logističkim problemima: gdje će trupe biti smještene? Kada će biti angažirane? Novčana sredstva, s kojima je raspolagao, bila su više n’o dovoljna, ljudi su pristizali u regrutne centre u Trstu, D’Annunzio je obavještavan o napretku, i činilo se kao da je sve spremno.
Plan urote polako je počeo poprimati svoje završne obrise, i trebalo mu je samo odobrenje vojske. Giuriati je Badoglia izvijestio o njihovim namjerama, od njega očekujući odgovor, koji se neće razlikovati od sličnih ranije: “Namjera nam je bila pripremiti moguću obranu za koju će nam, ako zaista ima namjeru oduprijeti se, i volju pobijediti, vlada biti zahvalna. Stoga smo, dakle, šaljući /Oscara/ Sinigagliu da o tom problemu raspravi s Badogliom, bili, ako ne sigurni, a ono bar u znatnoj mjeri očekivali da će... njegov odgovor biti pozitivan”.87
No, ovoga puta vojno vodstvo nije objeručke prigrlilo plan nacionalista. 27. srpnja, Sinigaglia se je vratio s neočekivanim vijestima, da je Badoglio bio apsolutno protivan stvaranju privatne vojske za Rijeku, da bi tridesetprvog, Badoglio zapovjedio pojačani nadzor riječkih granica i onemogućio prolaz svakome, tko bi mogao “podržavati ili sudjelovati u pokretima, suprotnim vladinim nalozima”. Ovo je isključivo bilo usmjereno protiv “uglednih političara, članova patriotskih organizacija s programima djelovanja”.88
Bez, u najmanju ruku prešutnog Badogliova pristanka, nije se moglo nastaviti kao što je planirano, i Giuriati i njegovi saveznici morali su pregrupirati svoje snage. Ljudi, regrutirani od strane brojnih organizacija, nastavljali su se slivati u grad, i do 8. kolovoza, Riječka legija bila je sasvim popunjena. Nisu, međutim, bili spremni sve riskirati jednim jedinim dramatičnim pokušajem, tako da su se ljetni tjedni nastavili vući bez razrješenja napetosti.
Dok su pobunjeničke snage nastojale smisliti svoju najbolju strategiju za Jadran, D’Annunzio se je zabavljao razno raznim uzvišenim projektima. Da li se pridružiti ovim ljudima i “osloboditi” Rijeku i/ili Dalmaciju? Ili se poduhvatiti dugo smjeranog i krajnje dramatičnog pothvata – leta avionom do Tokya? Ovaj projekt savršeno je odgovarao pjesnikovoj prirodi: najzad bi mu omogućio posjet Istoku, sa svim njegovim egzotičnim misterijima. (Puno godina kasnije, u trenutku kada je vjerovao, da je Zapad postao beživotan, i da samo Orijent posjeduje mudrost i dubinu, sposobnu ponovo oživjeti europsku kreativnost, D’Annunzio će se za nadahnuće okrenuti Istoku.) Talijanska vlast radosno je poskočila na mogućnost da pjesnika pošalje van granica Italije, živo ga ohrabrujući u njegovim snovima, odašiljući u njegov dom u Veneciji cijelu paradu generala i admirala, požurujući ga da odleti u Japan.
Događaji, koji su najzad nagovijestili Marš na Rijeku, došli su iz grada samog, katalizirajući sve elemente u akciju. Nakon riječkih lipanjskih nemira, savezničke snage imenovale su Komisiju četiri sila, s ciljem istrage o nemirima, ovlastivši je da iznese svoje preporuke, glede atmosfere u gradu. Komisija je svoja ispitivanja dovršila početkom kolovoza, a krajem mjeseca već su počele u javnosti curiti prve glasine o sadržaju njena izvještaja. Vijesti su bile krajnje alarmantne za aneksioniste, jer je Komisija preporučila niz poteza, koji su za cilj imali lišiti Rijeku svakog djelatnog talijanskog vodstva. Komisija je predložila raspuštanje Riječke legije i Nacionalnog vijeća, uklanjanje generala Graziolia sa zapovjednog položaja (zamjenjujući ga poslušnijim i manje živahnim Pittalugom), te zamjenu gradske vlade Međusavezničkim tijelom i novim vijećem, izabranim po sistemu proporcionalnih predstavnika, kojim bi bile obuhvaćene i slavenske četvrti gradskih predgrađa. Zahtijevala je odlazak sardinijskih grenadira, grupe koja je prošlog studenog “oslobodila” Rijeku. Komisija je, na kraju, zahtijevala i odlazak francuskih trupa iz grada, jer je između njih i lokalnog stanovništva postojao dubok sukob.
Ovi prijedlozi bili su udar u samu srž svih planova osvajanja Rijeke: jedno je bilo osvojiti grad pod zapovjedništvom naklonjenog talijanskog generala, a potpuno drugo sukobiti se s američkim i britanskim trupama. Nadalje, zamjena Nacionalnog vijeća novim tijelom, ne bi značila samo lišavanje zavjerenika snažnog političkog temelja u Rijeci, nego bi predstavljala i značajan gubitak financijskih potpora projekta. Nije bilo više vremena za čekanje!
Problemi, s kojima su se suočili zavjerenici, bili su ogromni, i u tom trenu nije baš bilo jasno, kako ih prevaziči. Kao prvo, morali bi se suočiti s vojnim predstavnicima savezničkih snaga u Rijeci, a teško da su mogli očekivati od britanskih i američkih snaga sudjelovanje u pokušaju potkopavanja napora Mirovne konferencije u Parizu. Osim toga, stav samog Badoglia teško da je imao za cilj smiriti napetost zavjerenika, koji nisu željeli oružani sukob s regularnom talijanskom vojskom. Nitti se je protivio svakoj pustolovini, i premda je bila prisutna nada da će njegova vlada pasti već na sam pomen nevolja, takav ishod teško da je bio izvjestan. Uza sve to, postavljalo se je i pitanje D’Annunzija samog. Da li će se pojaviti kada bude najviše potreban? Ili će se radije odlučiti za neku drugu avanturu? Tako je, otprilike, bila zamršena situacija, s kojom se je u jesen 1919. godine, suočavao plan urote osvajanja Rijeke.


4
Sveti ulaz


Živimo u vrijeme, kada su mitovi razobličeni, dok se poduhvati, poduzimani u ime velikih ideala, nerijetko otkrivaju motivirani znatno nižim, prizemnijim pobudama. Suočeni s događajem koji nam se čini krajnje idealističkim, namjera nam je potražiti “stvarne” motive, vjerujući da ljudi uglavnom djeluju iz sebičnih pobuda, a vrlo rijetko zarad nekog apstraktnog dobra.
Kao pojavu, ocijeniti D’Annunzijevo osvajanje Rijeke unutar tako zadatih okvira, vrlo je teško, jer, premda je u uroti osvajanja grada sudjelovalo puno onih, koji su na umu imali vlastite ciljeve, pjesnikova je motivacija bila duboko idealistička. Ličnost D’Annunzija bila je u mnogo čemu atavizam nekih starih vremena, dok njegovo traganje za slavom teško mogu shvatiti oni, koji više ni ne vjeruju da tako što postoji. Na kraju je, međutim, D’Annunzijevo neprestano traganje za grandioznim potezima i herojskim pothvatima, obeshrabrilo mnoge planove njegovih ciničnih i “realističnijih”
saveznika, dok napon između ciničnih i d’annunzijevskih elemenata, daje Riječkom pothvatu veliki dio njegove specifične fascinacije.
Pohod pjesnika-ratnika na Rijeku, 12. rujna 1919. godine, u mnogome je savršeno podsjećao na njegovu ljubav prema melodrami. Tek se pridigavši iz bolesničke postelje, oslabljen groznicom, loše snabdjeven, predvodeći tek šačicu vojnika, D’Annunzio je potpuno zanemario diplomatske kalkulacije, na kratko sebe postavivši u središte političke pozornice.
Uspjeh poduhvata pomaže nam shvatiti snagu mnoštva sila, koje su se zajednički udružile u pohodu. Slijed događaja, koji su doveli do Marša na grad, u potpunosti je bio dostojan pjesnikove mašte: da je on morao napisati scenarij, teško da bi ga bolje napisao.
Prva scena započela je objavljivanjem odluke Međusavezničke komisije, da sardinijski grenadiri, Nacionalno vijeće i general Grazioli budu lišeni svojih ovlasti u Rijeci. Time je ugrožen temelj akcije iz samog grada, pa su urotnici, zabrinuti oko sudbine Rijeke (nasuprot kojih su bili oni, za koje je ovo bio tek korak prema grandioznijim potezima), bili prisiljeni ubrzati svoje pripreme. To su bili riječki patrioti, čije su se akcije zasnivale na Wilsonovom glasno propagiranom principu samoopredjeljenja naroda. Karakteristično je za populistički duh riječkog pothvata, da je prva akcija zavjerenika bila, mobilizirati gradsko stanovništvo za grandioznu demonstraciju u prilog odlazećih grenadira. U tu je svrhu, 24. kolovoza uvečer, Giovine Italia održala masovni zbor u glavnom gradskom kazalištu, želeći isplanirati događaje slijedećeg jutra – najavljeni odlazak Druge regimente Sardinijskih grenadira.
Stigavši 17. studenog prethodne godine, prve talijanske trupe koje su preuzele zapovjedništvo grada, grenadiri su postali simbol “oslobođenja” Rijeke. Tu su i ostali, i u narednih devet mjeseci, ovi su vojnici “fiumanizirani”, sudjelujući u životu grada i poistovjetivši se s talijanskom riješenošću, da Rijeku oslobode tamnice. Život grenadira u Rijeci bio je veoma ugodan, a ako je reakcija mladog Giovannia Comisse bila tipična, njihov boravak graničio je s idiličnim:

Grad je vrvio lijepim djevojkama; prodavaone slastica bile su prepune izuzetnih poslastica, nebrojeni kafići s mnoštvom ilustriranih časopisa, slasnim zabaljonima, uslužnim konobarima, radnje s parfemima iz cijelog svijeta... Riječani su svako večer pozivali talijanske oficire svojim kućama, na zabave koje bi se otegle do idućeg dana. Jedni su jeli, drugi plesali, treći pili: zaista, činilo se kao da je ovaj grad, s životom koji je obilovao darovima, bio nagrada za sve naše napore tokom rata.89

Lako je shvatiti zašto su vojnici oklijevali napustiti ovaj raj zemaljski i zašto su, sa svoje strane, Riječani bili istinski uznemireni njihovim odlaskom. Kao što nije ni teško shvatiti izjave vojnika o podršci Rijeci, te njihovo obećanje da će se vratiti.
25. rujna u tri ujutro, dok je još vladala potpuna tama, počela su zvoniti gradska zvona, nagovještavajući građanima da će veliki skup otpočeti. Mladi patrioti trčali su ulicama, uzvikujući “Probudite se, probudite se!”, zvoneći pri tom malim, ručnim zvoncima. Time je prekinuta noćna tišina grada, i stanovnici su pohrlili na ulice, bakljama osvjetljavajući put prema određenom mjestu. Uz svečane zvuke truba, tisuće Riječana, odjevenih u talijanske zastave i druge patriotske kostime, požurili su presjeći put nastupajućim grenadirima, u trenu kada su stigli do rubova gradskog vrta.
Dvije grupe susrele su se u vrtovima, svaka odjevena na svoj način: građani u crvenom, bijelom i zelenom, a vojnici pod punom ratnom spremom (noseći, međutim, na šljemovima minijaturne zastave grada). Riječani su vojnike obasipali cvijećem, uzvikujući, “Braćo, ne ostavljajte nas! Ne ostavljajte nas u hrvatskim rukama!” Vojnici su izvikivali, “Da nam dugo živi talijanska Rijeka!” Raširivši svoje zastave po tlu, Riječani su zapriječiti put, i trupe su nakratko zastale. U tom trenu, žene su pred grenadirima pale na koljena, preklinjući ih da ostanu, dok su mala djeca potrčala naprijed, da dograbe ruke i noge oficira. Kako je scena prijetila pretvoriti se u potpuni kaos, grenadirski general Anfossi stao je na čelo kolone, pozdravljen povicima i zahtjevima, da naredi ostanak u Rijeci. General, međutim, neće izgubiti glavu usred ovakve istinske histerije, i oslobodioci Rijeke nastavili su obalom marširati ka sjeveru.
Scena još nije bila završena. Kada su grenadiri otišli, general Grazioli je ušao usred gomile, tako da su se osjećaji gomile odmah usredotočili na talijanskog zapovjednika grada. Izbile su nove demonstracije, i na vrhuncu proslave, smjena grenadira – prvi vod brigade Regina – umarširao je u gradski vrt. Nove trupe istog su trena preplavljene poljupcima, aplauzima, pozdravima, patriotskim pjesmama i himnama, kao i pravom poplavom cvijeća. Izgubivši svoje sardinijske zaštitnike, građani Rijeke odmah su se latili pridobivanja novih talijanskih trupa.
Nije teško zamisliti, kakav je dojam ova svečanost ostavila na novopridošle. Zacijelo su bili zaprepašteni otkrićem, da grad – usprkos tome, što se je nalazio usred prave diplomatske oluje – često predstavlja pozornicu proslava najfrenetičnijeg karaktera. Ova bakhička atmosfera, koju su zamijetili svi koji su posjetili grad, bila je tipična za Rijeku. Posebno je uzbudljivo pretpostaviti reakciju strašnog generala Vittoria E. Pittaluge, zapovjednika novih trupa, par dana ranije pristiglih. Pittaluga je svoju novu komandu primio s popriličnom dozom bojazni, pošto je istinski dvojio nad svojim političkim talentom i s nelagodom je primio svoje imenovanje na tako delikatan položaj. Svoju je zabrinutost izrazio premijeru Nittiju, koji ga je, međutim, razuvjerio, kazavši da je izdana stroga zapovijed da se održi kontrola nad crtom prekida vatre. da su potencijalni agitatori dobro poznati i da će biti uhićeni, i da na Pittalugi ostaje da zadrži čvrstu kontrolu nad javnim redom i mirom. Nekoliko godina nakon ovoga, general će sa svojim karakterističnim osjećajem za mjeru, zabilježiti: “Nemali je broj oficira... vrlo malo radio, a čak su i oni... koji nisu bili angažirani duž linije prekida neprijateljstava, u određenoj mjeri uživali u lagodnostima života. Učinilo mi se da je ‘grad strasti’, u svojoj napetoj slutnji, postao mjestom sretnog života za sve”.90
Svojim životnim stilom i izobiljem proslava, Rijeka je bila d’annunzijanski grad puno prije dolaska pjesnika-ratnika. I premda su mnogi tvrdili, da je D’Annunzio Rijeku pretvorio u uzavrelu košnicu degenerirajuće aktivnosti, grad je po svojem dolce vita postao naširoko poznat i prije n’o što je pjesnik preuzeo zapovijed nad njim. D’Anunzio nije preko noći stvorio u Rijeci novi svijet – on je, zapravo, kročio na pozornicu, koja je u velikoj mjeri odgovarala njegovim osobenim ukusima i sklonostima.
27. rujna ujutro, Prva regimenta sardinijskih grenadira je napustila grad, a scena masovne histerije ponovila se je u četiri ujutro, ovog puta na mostu preko Rječine. Prva regimenta postala je nukleus trupa koje su skoro dva tjedna kasnije, marširale na Rijeku, i njihova je ozbiljnost bila odmah vidljiva. Samo dan nakon što su napustili grad, bili su smješteni u Ronchi, manjem gradiću četiri kilometra udaljenom od Monfalconea, u provinciji Trst. U pokušaju da si osiguraju podršku za pohod na Rijeku, iz svoje nove baze grenadiri su odmah stupili u kontakt s ultranacionalističkim vođama u Italiji. Pokušali su s Enrico Corradinijem, Luigi Federzonijem, Benito Mussolinijem i Peppino Garibaldijem, ali bezuspješno.91 Čini se, da nisu odmah stupili u kontakt s D’Annunziom kao potencijalnim vođom, usprkos čestog povezivanja njegovog imena s riječkom stvari.
Krajem kolovoza, D’Annunzio je bio zaokupljen svojim, dugo razmatranim avionskim letom na Orijent, te se je činilo da je sva njegova energija usmjerena isključivo u tom smjeru. Čule su se sjajne stvari u vezi njegovih priprema za putovanje do Tokya, i grenadiri su, baš kao i mnogi drugi u to vrijeme, sumnjali, da će pjesnik biti dostupan za patriotske pothvate na Jadranskoj obali. Neki od D’Annunziovih biografa tvrdili su, da je zamisao o letu do Tokya bila sjajna prijevara, posluživši mu da prikrije svoje subverzivne planove, i uspješno otkloni svoj nadzor, kojim je vlada pratila svaki njegov korak. Ovo mišljenje potvrdio je i U.S.A. predstavnik u Rimu, odmah nakon D’Annunzijevog pohoda na Rijeku. Navodeći “dobro obaviještene izvore”, Peter Jay je u Pariz odaslao telegram, tvrdeći da mu njegov izvor kaže, kako je “D’Annunziov projekt dugo bio poznat vladi, sve dok D’Annunzio nije predložio svoj let zrakoplovom do Tokya. Nitti /sic/ mu je povjerovao, obavivši sve pripreme za let, pa čak i poslavši prema Orijentu dva broda sa svim potrebnim zalihama, oslabivši tako policijsko praćenje i omogućivši time D’Annunziu provođenje u djelo riječkog plana…”.92
Kako bilo, plan osvajanja Rijeke bio je jedna od najgore čuvanih tajni svih vremena, i da je D’Annunzio aktivno bio uključen u pripreme za jadransku ili riječku ekspediciju krajem kolovoza, grenadiri bi znali za to. Kao što su kasnija zbivanja i potvrdila, D’Annunzio nije bio uvjeren da je pravi trenutak za juriš na Rijeku, tako da je primamljivost Orijenta nedvojbeno imala veliku ulogu u njegovoj nevjerojatnoj neodlučnosti u tjednima nakon odlaska grenadira.
Kada su se i obratili D’Annunziju, grenadiri su to učinili razdraženim tonom, tonom karakterističnim za skoro svu prepisku s pjesnikom:

Velika Majka ne zna za Rijeku: nisu joj dali da upozna najfiniju od svojih kćeri, najčišću, najsvetiju među ženama talijanskim. Kada su… grenadiri napustili Rijeku… ne možete ni zamisliti bujicu patriotskog zanosa, koji je obuzeo srca Riječana.
Zakleli smo se sjećanjem na sve, koji su umrli za jedinstvo Italije: Fiume o morte! /Rijeka ili smrt!/
A vi ništa ne činite za Rijeku? Vi, koji imate cijelu Italiju u svojim rukama, veliku, uzvišenu, plemenitu Italiju, zar je nećete trgnuti iz sna u koji je tako dugo utonula?93

Ovu ogorčenu molbu potpisalo je sedam oficira Prve regimente, koji su u kasnijim vremenima ušli u predanje Rijeke pod imenom i giurati di Ronchi, “zavjerenici iz Ronche”. Pjesniku je u Veneciju poruku osobno donio jedan od sedmoro, poručnik Claudio Grandjacquet.
D’Annunzijeva Crvena kuća /Caseta rossa/ u Veneciji postala je mjesto stjecište najraznovrsnijih planova i programa. Glasnici, političari, generali i dobrovoljci, donosili su informacije i prijedloge iz Rijeke, Milana, Rima, Splita i Zadra, vračajući se s odgovorima i kontra-prijedlozima nazad, cijelim talijanskim poluotokom i Dalmacijom. D’Annunzio je dugo bio uključen u ovu mrežu, ali sada, kada se je približio trenutak akcije, njegova odlučnost kao da je oslabila, i on je posumnjao i u sebe, i u svoje saveznike. Ako i potpuno zanemarimo strašno primamljivu mogućnost leta do Japana, njegovo zdravlje bilo je narušeno, između njega i Rijeke nalazila se je cijela jedna armija, a i on, uostalom, nije bio uvjeren, da je Rijeka najbolji cilj za akciju. Možda bi bilo bolje krenuti na Split, i otuda, zahtijevajući cijelu Dalmaciju, zaploviti put Rijeke? A i ako je čas bio dobar za akciju, koja je akcija bila ona najbolja? I tako je on razmišljao i razmišljao, a dani su prolazili.
Apel Sedmorice iz Ronchija nije, međutim, bio nešto, što bi on mogao zanemariti. Samo dva mjeseca ranije, D’Annunzio je napisao slavni tekst, naslovljen, “Vlast Narodu”, u kojem je sebe proglasio logičnim predvodnikom iredentističkih snaga, kao i glasnogovornikom svih koji su vjerovali, da ratno iskustvo mora biti potvrđeno u poratnom svijetu. Mora postojati, pisao je, “lirski poredak, u punom značenju te riječi kao poriva i muževne odlučnosti… Tako je naprosto dobro i pravično, da pjesnik ratnik bude njen zagovornik”.94 Vlast je možda i prešla narodu, no, njeno će nadahnuće dolaziti od pjesnika.
Za D’Annunzija to nije bila laka odluka: zapravo, izuzev njegovih ljubavnih pothvata, za njega nije bilo lakih i jednostavnih odluka. Uvijek iznova on bi majstorski upravljao svijetom oko sebe, vodeći sve do epskog klimaksa koji nikada ne bi nastupio, poljuljane odlučnosti u najodsutnijem trenutku. Da si pomogne prevladati takve psihološke barijere, D’Annunzio se je ispomagao praznovjericama, nerijetko davajući bacanju novčića u zrak prednost pred racionalnim, svojevoljnim izborom. Drugom bi prilikom, kod odlučivanja o određenoj akciji, strpljivo čekao “prst sudbine”.
Ne zna se točno tko je (ili što) najzad uvjerio D’Annunzija, da se pridruži grenadirima u Maršu na Rijeku: što, na kraju krajeva i nije od presudnog značaja za našu križaljku. Presudan je mogao biti bilo tko od ljudi: general Grazioli; poručnik Grandjacquet; Guido Keller, velika, lirska figura pilota i pjesnikova “akcijskog sekretara”; kapetan Nino Horst-Venturi; major Carlo Reina (koji će zapovijedati grupom grenadira, koji su iz Ronchia krenuli prema Rijeci); ili pak neko bezimen ili možda nepoznat. Najvjerojatnije je, ipak, da je nekoliko ljudi doprinijelo slabljenju D’Annunzijeva otpora. I premda su mnogi prisvajali tu zaslugu, po mnogo čemu se je među njima izdvajao Attilio Prodam, prijatelj Host-Venturia, član Nacionalnog vijeća Rijeke, te predsjednik organizacije Giovine Fiume, iste one koja je pripremila spektakularne demonstracije u noći odlaska grenadira.
Dvadesetak godina kasnije, dočekavši teške dane i tražeći novac od talijanske vlade, Prodam je Mussoliniju napisao izvještaj o svojim potezima u danima između odlaska grenadira, i D’Annunzijeva dolaska, a njegovu verziju tog perioda uvelike potvrđuje dnevnik istih događaja i vremena, još jednog riječkog patriote, kapetana Ugo Gnate. Ove je priče teško potvrditi, no, one se u toj mjeri uklapaju u druge dijelove d’annunzijanske pustolovine, da nose određeno ozračje istinitosti (a ako i nisu, k’o što Talijani kažu, istinite, bar dobro zvuče).
Drugog rujna uvečer, ili približno uvečer, kaže priča, Prodam i Gnata, zajedno s još jednim oficirom, kapetanom Carlo Coccom, šetali su via XVII Novembre (nazvanu po danu, kada su grenadiri stigli u Rijeku), ispred hotela Wilson (bivši hotel Deak), kada su sreli uzbuđenog Host-Venturija. “Što da činimo?” jadikovao je, pokazujući im pismo od D’Annunzija. Pismo je vrvilo od primjedbi na planirani pohod, skrećući pažnju na vojne i političke prepreke, primjećujući da se u potpunosti vjerovati može samo polovini (ili trećini, ovisno o tome, koju verziju smatramo pouzdanijom) grenadira, da će brojčano biti uvelike nadjačani, i tako dalje. Da stvar bude još gora, pismo je sadržavalo frazu, krajnje uvredljivu kapetanu Host-Venturiju, koji je toliko napora uložio u organiziranje Riječke legije. “Ardito, perche non ardisti?” Ovom igrom riječi tražio je od Host-Venturija odgovor na pitanje, zašto nije imao hrabrosti sam krenuti u pohod?
Četiri zavjerenika raspravilo je pitanje, složivši se, da je jedino D’Annunzio mogao povesti vojni pohod. U tom kritičnom trenutku Prodam je obznanio, da će iduće jutro napustiti Rijeku i krenuti put Crvene kuće, da pjesnika uvjeri u opravdanost njegovog sudjelovanja u akciji. “Ako pjesnik ne prihvati zadaću našeg oslobađanja”, kazao je prijateljima, “neću se živ vratiti u Rijeku”.95
U nekoliko narednih dana, Prodam se je četiri, pet puta susreo s D’Annunziom, svaki puta po nekoliko sati. D’Annunzio je konačno bio uvjeren u potrebu da vodi pohod na Rijeku, tek nakon što je Prodam uspio izvesti još jednu u nizu onih operetskih epizoda, koje su u tolikoj mjeri bile sastavni dio avanture. Prodam je saznao, da je general Diaz, zapovjednik vojske, stigao u Veneciju da sudjeluje u svečanosti, tokom koje će mu grad uručiti mač časti. Iskoristivši svoj utjecaj kod nekolicine svojih pro-riječkih prijatelja, Prodam je uspio urediti, da njegova kćerkica (koja je iz Rijeke s njim doputovala u Veneciju) generalu uruči buket cvijeća. Djevojčica se je pred njim pojavila s vrpcom u bojama Rijeke oko vrata, na kojoj su bile ispisane riječi “Fiume o morte!”. Uručujući Diazu buket, zamolila je za čast da počastima, odanim mu tog dana, pridoda i “plamteći cvijet mog grada”. Održala je rječit govor, završivši ga strastvenom molbom: “Kao što ste spasili majku (Veneciju), spasite i kćer… Rijeka, spremnu žrtvovati se herojskom zajedničkom žrtvom na oltar Majčice Italije, pozdravlja vas, o heroju, i uzda se vječno u vašu nepoljuljanu vjeru”.96
Idućeg dana, Prodam se u pratnji svoje lijepe kćerke uputio na sastanak s D’Annunziom, i pjesnik je pristao voditi pohod. Njegov pristanak bio je, međutim, višestruko uvjetovan. Prije svega, D’Annunzio je zahtijevao najpotpuniji mogući izraz volje grada. Zahtijevao je da ga pri dolasku sačeka sve stanovništvo, kako bi pokazalo da se ovdje ne radi samo o vojnom puču, nego o odgovoru na želje građana. Prodam je obećao da će tako i biti, i 6. rujna pjesnik mu uručuje pismo, naslovljeno urednicima La Vedetta d’italia, riječkih iredentističkih novina. D’Annunzio je izjavio da je na sve spreman, istovremeno iskazujući određeno oklijevanje u pogledu točnog datuma operacije. “Riječi koje vam šaljem”, napisao je, “a za kojima će uslijediti i druge, još oporije – navješćuju vam jedino nasilje. Ali, kako će se – po vama, upućenima – i kada, ustati na oružje? Teško je zborit o tim, tako pogubnim stvarima. Naš će vam Prodam više o tom reč'”.97
Da li je D’Annunzio dogovorio s Prodamom vrijeme i mjesto operacije? Vjerojatnije je, kao što je to nekoliko sudionika dalo nagovijestiti, da je o tome konačno odlučeno dva dana kasnije, u razgovoru s generalom Graziolijem, pukovnikom Frassetom (još jedan od sedmorice iz Ronchija) i kapetanom Host-Venturijem. I opet, možda nikada nećemo cijelu priču. No, kada je riječ o izboru datuma početka operacije, ima tu još jedna priča. U intenzivnim razgovorima u Crvenoj kući u Veneciji, kao dan napada na grad bilo je predloženo više datuma. Host-Venturi, Reina i Frasseto htjeli su da to bude deseti rujan, no, pjesniku je to bilo neprihvatljivo. Po pitanju brojeva izrazito sklon praznovjerju, razmislio je o tom problemu i iskrsnuo s magičnim rješenjem. “Jedanaesti je moj sretan dan”,98 izjavio je svojim suradnicima. Bio je to dan čuvene bakarske beffe, ili rugalice, tokom Velikog rata. Na taj je dan, veljače 1918. godine, D’Annunzio poveo skupinu torpednih čamaca u Bakarski zaljev (svega par kilometara udaljen od Rijeke) i potopio austrijski brod, ostavivši iza sebe, plutajući na površini mora, staklene posude i tekstove s izvodima iz njegove ratne propagande. Ima li boljeg dana za izvođenje slične bravure? I tako je dan bio određen.
Ako je za D’Annunzija bilo tipično, da se kod određivanja datuma početka pothvata rukovodi praznovjerjem, podjednako je bilo tipično i da preispita svoju odluku, tako da su dani između “odluke” i konačnog događaja, bili ispunjeni užurbanom strkom oko pjesnika. Da bi osigurali svoj dio pogodbe, Riječani su se morali pobrinuti za potpunu mobilizaciju stanovništva. Njihove su trupe morale biti naoružane i uvježbane za operaciju. Frasseto, kurir grupe, neprestano je jurio ovamo-onamo, između Ronchija, Venecije i Rijeke, nastojeći da sve bude u redu po pitanju vremena operacije, kao i da se D’Annunzio zaista i pojavi u određenom trenutku. Cijela je stvar još jednom dovedena u pitanje, i to u trenutku kada je, zbog visoke temperature, D’Annunzio bio prisiljen leći u postelju. Desetog, Frasseto je došao do pjesnikove bolesničke postelje kazavši mu, da su najvažniji dijelovi trupa u Ronchiju zvanično napustili svoje jedinice, te da će, ne bude li D’Annunzio ispunio svoj dio obaveze, bili izvedeni pred vojni sud. Frasseto je pjesnika zatekao nepokolebana. “Ne brini za me”, kazao je mladom poručniku, “sutra ću biti na svom položaju”.


MARCIA DI RONCHI /MARŠ IZ RONCHIJA/

D’Annunzio je Veneciju napustio jedanaestog rujna, i krenuo prema Ronchiju, stigavši tamo bez neprilika. Tamo se je odmorio na pomoćnom krevetu (improviziranom na četiri stolića), prikupivši snagu za ekspediciju, planiranu da počne oko ponoći. Puč je započeo s manjom skupinom ljudi: 186 sardinijskih grenadira, plus neodređeni broj snaga koje bi im se pridružile na ulazu u Rijeku (očekivali su više ardita, zajedno s Host-Venturijevom “legijom”). Negdje blizu ponoći, major Reina je obznanio, da su očito izdani: transportni kamioni, toliko potrebni želi li se brz pokret trupa kroz noć, nisu stigli.
Pa ipak, nešto prije podneva dvanaestog, D’Annunzio je ušao u Rijeku na čelu ogromne naoružane kolone, sastavljene od kamiona, automobila, oklopnih vozila i tenkova – i približno dvije, dvije i pol tisuće ljudi: grenadira, artiljeraca, ardita i pješadije.
Kamione je osigurao Guido Keller, D’Annunzijev “akcioni sekretar”. Sada, kao i u mnogim drugim situacijama u budućnosti, Kellerova jedinstvena sposobnost pokretanja na akciju, u trenucima inercije, pokazala se je neprocjenjivom i nadahnjujućom za pjesnika. Čuvši za problem s transportom, Keller i šačica drugih nestali su u noć, nekoliko sati kasnije vrativši se s dvadesetšest vozila, ukradenih iz nekoliko kilometara udaljenog motornog parka.
Narastanje pjesnikove vojske bilo je nešto drugo, ne toliko živopisno kao Kellerov pothvat, ali od temeljne važnosti, kako za pohod na Rijeku, tako i po reakciji vlade, koja je po tom uslijedila. Najveći se dio snaga, koje je 12. rujna ujutro D’Annunzio predvodio, koloni pridružio ili na putu za Rijeku, ili je samovoljno marširao na grad i tamo se sastao s D’Annunzijem. Do toga je došlo i pored strogih uputa talijanske vlade svim komandujućim oficirima u zoni, da obustave svaki pokušaj osvajanja Rijeke. Pa ipak, tokom duge noći i rano ujutro, nije ispaljen ni jedan jedini pucanj u pokušaju da se uhapsi D’Annunzija, ili zaustavi njegovo napredovanje. Tek je pred gradskim vratima izmijenjano par ispraznih fraza, skrećući pjesniku pažnju na ono, što je već i sam vrlo dobro znao – da marš predstavlja čin pobune.
Najslavniji čin prebjega na D’Annunzijevu stranu bio je onaj velikog dijela ardita pod zapovjedništvom generala Ottavio Zoppija. Ovim opjevanim herojima Velikog rata naređeno je pucati u pjesnika, odbije li odustati od pohoda na Rijeku. Oni su, ipak, izabrali poslušnost, ali ne njihovom zapovjedniku, generalu, nego kapetanu Host-Venturiu, njihovom duhovnom savezniku, koji je od njih zatražio da se pridruže napredujućim trupama i isprate ih do Rijeke. Kapetan Raffaele Repetto, njihov zapovjedni oficir imao je čak odvažnosti povinovati se direktnoj zapovijedi koju mu je u zoru, na dan pohoda, izdao osobno general Pittaluga. Dočekavši napredujuću kolonu (koju su u tom trenutku, u želji da s puta uklone svaku moguću neprijateljsku silu, predvodili Repetto i arditi), Pittaluga je rekao Repettu da će ga, ne bude li ustrijelio D’Annunzia, sam morati na mjestu pogubiti. Repetto je salutirao generalu, ne učinivši međutim ništa, da izvrši zapovijed. Ovo je Pittalugu dovelo do suočenja, u fiumanskoj literaturi kasnije učinjenog besmrtnim. U zadnjem pokušaju da uvjeri pjesnika da odustane (ili možda da učini jedan veliki potez kojim bi se, bude li postavljeno pitanje njegove uloge, zaštitio od otpuštanja iz službe), general se odvezao niz cestu. Pozivajući na povinovanje dužnosti i višim interesima Italije, Pittaluga je od D’Annunzija zatražio da se vrati. D’Annunzio je uprizorio Napoleonovu gestu na jezeru Laffrey, kojih stotinu godina ranije, kada je francuskim vojnicima koji su ga došli uhvatiti, izložio svoje grudi. “Generale, sve što trebate učiniti je, narediti svojim vojnicima da pucaju u mene”, uzviknuo je D’Annunzio, razgrnuvši svoj ogrtač i tako otkrivši uniformu i zlatnu medalju, koja mu je visjela iznad srca. Teško je zamisliti bilo kog talijanskog generala, koji bi u takvom okruženju izdao naredbu da se puca u D’Annunzieve medalje (malo je Talijana koji bi htjeli biti upamćeni kao netko, tko je ustrijelio D’Annunzia), pa je tako Pittaluga, kazavši da njegovim venama teće garibaldijevski vojnički duh, odlučio ne proliti talijansku krv, pridruživši se pjesniku na putu za grad. Dočekane zvucima zvona i sirena, trupe pod komandom pjesnika-ratnika ušle su u Rijeku negdje oko jedanaest sati. S krovova se je osula prava kiša lovorovih listova, grad je ličio na pravu šumu zastava i urešenih vrpca, dok su pjesme i poklici odjekivali trgovima. “Da nam živi D’Annunzio! Da nam živi talijanska Rijeka!” Nastupajući arditi pjevali su svoju čuvenu pjesmu, “Giovinezza”.
Ova građanska eksplozija vrila je skoro dvadsetčetiri sata. Malo njih je spavalo noć prije “svetog ulaska”, jer ih je malo znalo, kada će D’Annunzio stići. Imamo i sjajnu potvrdu od strane pripadnika Riječke legije, da ni sami vojnici nisu sve do jedanaest uvečer, dan prije njegovog dolaska, bili sigurni, dolazi li pjesnik u Rijeku. Host-Venturi je bio taj, koji im je kazao o završnim pripremama, i uputio ih u ponavljanje već izgovorenih riječi zakletve, da će svim sredstvima braniti Rijeku od odluka Međusavezničke komisije.99 Plan osvajanja grada sastojao se od dva dijela: iznutra, legija bi osvojila zapovjedno mjesto grada, prisilivši savezničke snage na odlazak bez sukoba. Odbiju li to, dobrovoljci bi ih istjerali iz Rijeke. Izvana, u grad bi u zoru ušli grenadiri i druge trupe pod D’Annunzijevim zapovjedništvom. Sve je ovisilo o savršenoj vremenskoj koordiniranosti: zapovjedništvo grada moralo je biti osvojeno prije ulaska trupa iz Ronchia, ali ne i prerano, jer bi se vijest o tome pronijela van grada, dovodeći time u opasnost pjesnikovo napredovanje.
Ostatak noći proveden je u frenetičnim pripremama i uvježbavanju. Podijeljeno je oružje i pomno je razmatran plan za iduće jutro. U tri ujutro, “pod izgovorom jutarnje gimnastike”,100 skupina riječkih legionara napustila je grad i pošla u susret D’Annunzijevim trupama na putu prema gradskim zidinama. Do pet, urotnici su polako postajali sve nervozniji. Oni nisu znali da je samo neki sat ranije, D’Annunzio počeo polako napredovati prema gradu, i bojali su se da je negdje nešto pošlo po zlu. I sam duboko zabrinut, Host-Venturi je pokrenuo korake opoziva plana unutar grada, u slučaju da se D’Annunzio ne pojavi. Kada je otkucalo šest ujutro, skoro potpuno siguran da je urota propala, Host-Venturi je zapovjedio svojim sljedbenicima da zaustave operaciju: zapovjedništvo grada ne treba napasti. Ali, isto onako kao što su i trupe, koje su napredovale prema Rijeci, odbile pokoriti se nalozima /talijanske/ vlade, isto se tako i puno onih, koji su bili pod komandom Host-Venturija, nije htjelo odreći nade, te su nastavili s planom usprkos zapovijedi o prekidu vojne akcije. Kapetan Gaglioni, koji je imao zapovijed da osvoji zapovjedništvo grada, odlučio je izići iz grada i otkriti što se je desilo. (Na kraju će pronaći D’Annunzija i uz pjesnikov automobil ponovo ući u grad.)
Još jedan element urote - žene grada - također je odbio razići se, i negdje oko pola sedam, u trenu kada je vozilom napuštao Rijeku, Gaglioni će ugledati ulice prema Piazza Dante (glavnom gradskom trgu) prepune žena koje su, u svojoj najboljoj odjeći, mahale puškama, batinama i noževima, spremne na sve.101 Riječke žene imale su vrlo aktivnu ulogu u cijelom toku događaja (i to će se nastaviti i kada Rijeka dođe pod D’Annunziovu vlast). Već su početkom rujna uspjele pridobiti Nacionalno vijeće za održavanje referenduma, kojim bi im bilo dopušteno pravo glasa na svim građanskim izborima (što je, 9. rujna, velikom većinom i usvojeno). Veoma su se isticale u demonstracijama koje je organizirala Giovine Fiume, dok su u noći pokreta trupa iz Ronchija, trebale odigrati ključnu ulogu (uz njihove pripreme za oružani sukob). Giovine Fiume je smatrao svojim imperativom, u gradu zadržati maksimalan mogući broj talijanskih vojnika i mornara, samim time uvjeren da bi nekako trebalo onemogućiti planirano isplovljivanje Dante Alighierija. Dante je trebao isploviti u noći 11. rujna, no, Giovine Fiume je smislio dvostruki plan zadržavanja broda u luci: gradske žene cijelu su noć uveseljavale mornare, “začepivši im uši voskom svojih poljubaca”102 učinivši da do njih ne dopru pozivi sirena njihovog broda, dok su ostali članovi grupe skinuli dijelove Danteove mašinerije i pohranili ih u štabu Giovine Fiume. Brod je tako ostao u luci i na kraju postao i dijelom D’Annunziovih zavidnih pomorskih snaga.
S ulaskom trupa u grad, Rijeka se odala pravoj svetkovini, koja je potrajala cijeli taj dan. Pjesnika, iscrpljenog putovanjem, grupa ardita otpratila je u hotel Europa na odmor, dok su se ostali vojnici rasporedili na brojnim položajima u gradu. Popodne je brzo prolazilo. Dok je D’Annunzio nastojao povratiti izgubljenu snagu, Guido Keller se je susreo s Antoniom Grossichem, predsjednikom Nacionalnog vijeća, radi razgovora o budućoj vladi Rijeke. D’Annunzio nije imao nikakvu određeniju predstavu o sebi u zapovjedničkoj ulozi: više je bio zaokupljen grandioznim potezom, koji je izveo, i budućim akcijama u Dalmaciji, a i šire. Keller je uspio uvjeriti Grossicha, da je za grad od istinskog interesa imati D’Annunzija u ulozi formalnog zapovjedništva gradom, jer će, kako će se opseg pjesnikovih akcija povećavati, Rijeka na kraju vladati nekom vrsti jadranskog imperija, u sebi uključujući Hrvate, Talijane i raznorodno stanovništvo Dalmacije.103 I tako je Keller probudio D’Annunzija s vijestima, da je postao comandante Rijeke. Njegove prve riječi, kada je čuo o svom novom postavljenju, snažno su odudarale od riječi koje su prethodile cijelom događaju: “Tko, ja? Guverner?”
Praćen glasnim pozdravima građana, D’Annunzio se je isto to večer, u šest, pojavio na balkonu palače, i obznanio ispunjenje njihovog sna: pripojenje Rijeke Italiji. Prizori koji su potom uslijedili, u nadolazećim mjesecima ponoviti će se nebrojeno puta, niti trena izgubivši na privlačnosti ljudima grada. Veliki dio rituala suvremene politike rođen je u Rijeci, pod D’Annunzijevim vodstvom, dok je prvo comandanteovo obraćanje s balkona, bilo paradigma nebrojenih sličnih u nadolazećim mjesecima.
Prve riječi D’Annunzija riječi su koje su Riječani tako dugo željeli čuti: “Talijani Rijeke!” Riječi koje su zatim uslijedile, oblikovale su sliku grada, koja će predstavljati samu suštinu propagande što se širila iz Rijeke: “U bezumnom i kukavičkom svijetu, Rijeka danas predstavlja simbol slobode. U bezumnom i kukavičkom svijetu, postoji samo jedan jedini čisti element: Rijeka. Postoji samo jedna istina: a to je Rijeka. Postoji samo jedna ljubav: a to je Rijeka! Rijeka je poput blještave svjetiljke koja sija usred oceana podlosti”.104
Pjesnik je ponovo oživio velike događaje tog dana, odavši puno priznanje trupama koje su ga podržavale, poimence navodeći svaku jedinicu i svakog zapovjednika. Pred okupljenim mnoštvom zatim je izložio dramatični simbol ekspedicije, svjetlocrveni, bijeli i zeleni barjak, zastavu kojom je bilo obavijeno tijelo Giovannia Randaccia, njegovog bliskog prijatelja i ratnog druga, nakon pogibije u ratu. Talijanskim patriotima taj je stijeg bio vrlo dobro poznat, jer ga je pjesnik razvio u Campidogliu u Rimu, tokom svibanjskog govora, omotavši oko njegova podnožja crnu traku, kao znak žaljenja za Dalmacijom i Rijekom.
“Danas vam”, kazao je Riječanima, “pokazujem ovu zastavu koju, prema volji samog vojnika, moram predati Trstu. Ali, prije nego što je odnesem u Trst, morao sam doći u Rijeku, da ponovo bude posvećena vašom vjerom”.
U comandanteovim rukama, Randacciova zastava pretvorena je u sveti relikvij, dok je njeno kvazi-religijsko značenje jasno potvrđeno gestom koja je zatim uslijedila: D’Annunzio je od Riječana zatražio da se nad Randacciovom zastavom zakunu u odanost gradu. “Potvrđujete li svoju volju, iskazanu tridesetog listopada, pred zastavom Timavoa?” Mnoštvo je pjesniku na balkonu odvratilo svojim grlatim poklicima, Da!, Da! Kada se je jeka stišala, D’Annunzio je sebe predstavio kao oličenje volje Talijana i tumača sudbine Italije: “Nakon ovog ponovljenog iskaza volje, pred vama izjavljujem: ja, vojnik, dobrovoljac, ranjeni veteran rata, vjerujem, da tumačim volju svih ljudi Italije, proglašavajući pripojenje Rijeke”. Pjaca je eksplodirala još jednim gromoglasnim slavljem, koje je potrajalo duboko u noć.
Već po tradiciji, cjelokupna talijanska politika obilježena je teatralnošću, a korijeni najvećeg dijela toga leže u arhitekturi talijanskih gradova. Građeni upravo oko velikih javnih površina, gradovi Italije čine se skoro kao da su građeni za proslave na otvorenom i gradske svečanosti. Svakom onom, tko je na Piazza Navona u Rimu prisustvovao nekom političkom skupu ili befani, ili na Piazza della Signoria u Firenci pratio calcio in costume /'nogomet' u tradicionalnoj, srednjevjekovnoj odjeći/, ili na velikom Campu u Sieni pratio palio /konjsku utrku/, ovo će biti jasno. No, onima, rođenim u zemljama, u kojima su gradovi zamišljeni oko unutarnjih, interijernih prostora, ovo je nešto što treba posebno naglasiti. Politički stil D’Annunzija izrazito je tipičan za Italiju, u kojoj su ulični skupovi, bilo pod suncem, bilo pod zvijezdama, sastavni dio građanske tradicije.
D’Annunzijev inovativni genij daleko je, međutim, premašivao tradicionalnu sferu politike, dok je njegova pojava na pozornici Europe, bila vjesnik dalekosežnih promjena u organizaciji političkog veličanja. Najvažniji elementi ovog novog stila jasno su bili vidljivi iz njegovog pozdravnog govora Riječanima: politika je postala nešto veće, nešto transcendentalnije. U svojem dijalogu s okupljenim mnoštvom, D’Annunzio je masu svojih slušatelja vješto svodio na jednu jedinu ličnost, jednog jedinog slušatelja, obraćajući mu se jednim jedinim glasom. Kada bi od njih zatražio izraz njihove vjere, oni su mu se obraćali jednim jedinim si, a on je i očekivao takvu jednoglasnost.
U kontrastu, kojeg je D’Annunzio povukao između Rijeke i ostatka svijeta, bio je prisutan elitistički element, koji je već dugo obilježavao njegovo pisanje i njegove javne izjave. Prema D’Annunziju, svijet je bio podijeljen u dva područja – čak bi mogli reći dva nivoa moralne stvarnosti. Simboli ova dva područja bili su Rijeka i Rim: Rijeka, u kojoj se je volja potlačenih iskazala u jednom jedinom aktu herojske odlučnosti; i Rim, koji se smušeno provlačio labirintima svakodnevnih, uobičajenih poslova, politika kojom su upravljali starci iza zatvorenih vrata, i banalnosti poslijeratnog svijeta. Ovako suprotstavljajući svoj svijet i ostatak svijeta, D’Annunzio je razvio skladan, snažan sklop mitova i simbola, koji su slikovito odražavali ovu razliku. “Sveta” zastava Giovanni Randaccia samo je jedan od mnogih simbola, kojima se je pjesnik koristio, da istakne svetost Rijeke. Simboli su uzeti iz svih životnih oblasti, ubrzo postavši sastavnim dijelom jezika grada. Najvažniji među njima bio je simbolični plamen.105
Plamenovi vatre predstavljaju drevni religijski simbol, a tako su ga koristili i arditi tokom rata. Ovi jurišnici nosili su oko ruke trake, oslikane crnim plamenovima, simbolizirajući podjednako snagu njihovog žara i čeličnu snagu, koju su vjerovali da posjeduju. Kao počasni ardito, D’Anunzio je plamen koristio kao simbol Rijeke. Doista, slika Rijeke kao grada u plamenu, progutana svojom sopstvenim žarom, određeno je vrijeme bila jedna od D’Annunziovih preokupacija. Upravo je on skovao frazu, po kojoj je grad na daleko postao poznat: Grad holokaust /Citta olocausta, Grad Mučenik, Žrtvovani grad/. Ova je predodžba jasno odslikavala D’Annunziovo veličanje Rijeke, jer je u sebi utjelovljivala središnju temu njegovog odnosa prema gradu. Za njega, Rijeka je bila početak duhovnog plamena, koji će progutati sav pokvareni i raspadajući Zapadni svijet i pročistiti ga, na kraju ga preobražujući u nešto profinjenije i uzvišenije. Bilo je potrebno određeno vrijeme, da se ovakova slika jasno uobliči u njegovoj retorici, no, za shvaćanje D’Annunziovih postupaka u Rijeci, nužno je pokušati shvatiti ovaj kvazi-mistični misaoni okvir. Njegova vizija Riječkog pothvata nije se ograničavala na tradicionalne političke kategorije, i što je vrijeme više prolazilo, bivalo je sve jasnije, da pripojenje Rijeke Italiji samo po sebi nije bilo dovoljno grandiozan cilj, koji bi pjesnika nagnao da ugrozi svoj život i svoj ugled. I premda su mnogi od onih, koji su sudjelovali u osvajanju Rijeke, u tome vidjeli isključivo potez, kojim se željelo zadovoljiti talijanske teritorijalne i političke apetite, D’Annunzio je od samog početka imao “poetičnije”, a samim time i uzvišenije viđenje cijelog pothvata.
Takova bi razmišljanja mogla objasniti puno, inače začuđujućih aspekata njegovih prvih sati u gradu: D’Annunzio se nije pobrinuo za prijenos vlasti, a nije žurio ni s preuzimanjem zapovjedništva nad gradom. Nadao se, da će njegova akcija sama za sebe, sama po sebi izazvati dramatičnu reakciju Rima i Pariza. Očekivao je “znak” da je izmijenio tok povijesti. Točno u skladu s tim, pjesnik je noć proveo čekajući odgovor vlade u Rimu (nadajući se, podjednako, padu Nittijeve vlade i objavi aneksije od strane same vlade). Kada su vijesti izostale, poslao je kratku poruku generalu Pittalugi (u pet ujutro), da je “apsolutno nužno da /on/ preuzme vojno zapovjedništvo nad talijanskom Rijekom”.106 Daleko od toga da bi sporio oko toga, Pittaluga odgovara D’Annunziju da misli kako ne može dovoditi u pitanje pjesnikovo pravo na zapovjedništvo, tim prije što je, na kraju krajeva, osigurao bezbjednost granica.
Idućeg dana, Pittaluga napušta grad. dok se D’Annunzio suočava s nizom problema: gradom treba upravljati i osigurati mu opskrbu, treba osigurati kontakte s ostalim snagama u Italiji, i treba procijeniti diplomatske reakcije na izvedeni puč.


DIPLOMATSKE REAKCIJE

Francesco Saverio Nitti je dugo bio svjestan, da je D’Annunzio uključen u tajne pripreme za osvajanje Rijeke.107 Nadalje, bio je svjestan i priprema, s kojima se je nastavilo unutar samog grada, tako da je trupama na granici izdao nalog da uhapse sve dobrovoljce, koji bi pokušali ući u grad. U kolovozu, te početkom rujna, Nitti je stalno iznova provjeravao stanje s generalima oko Rijeke, Trsta i Venecija Giulia regije, kako bi bio siguran da su svi dobro shvatili želju vlade, da izbjegne puč u Rijeci. Znao je da mora poništiti efekte propagande Orlandova režima, pa je zapovjedio uklanjanje najtvrdokornijih elemenata s pozornice. Postupanje prema vojvodi od Aoste karakteristično je za Nittijevu odlučnost, da oficire sumnjive lojalnosti zamijeni poslušnijima, tako da je krajem kolovoza od Diaza obaviješten, da “visok stupanj discipline među oficirima i trupama daje puno pravo očekivati da će, bez obzira to kakve odluke vlada donijela, njene zapovijedi… biti bespogovorno izvršene”.108
Kada su vijesti o osvajanju grada stigle do njega u Rim, Nitti je eksplodirao od bijesa, tresnuvši šakama o stol i gestama jasno pokazujući znakove dubokog šoka i nevjerice. Očito je, da ga potezi D’Annunzija ni na koji način nisu mogli iznenaditi: a zašto se onda tako ponašao? Odgovor je, da je Nitti zaista bio iznenađen, ne D’Annunziovim pokušajem osvajanja Rijeke, nego uspjehom pothvata. Nitti nije mogao povjerovati, da su mu trupe otkazale poslušnost, dok je uspjeh pohoda na Rijeku samo pokazao, u kojoj je mjeri Italija postala plijenom potpuno neposlušne vojske. Ne treba Nittija preoštro suditi u takovim okolnostima, jer, nije samo on bio pogrešno obaviješten o stanju talijanskih granica. “Siguran sam”, napisati će Nitti puno godina kasnije, “da su, jednako kao i ja, obmanuti i general Diaz, i Albricci, ministar rata”.109
Uspjeh vojnog udara tako je u najalarmantnijim detaljima pokazao svu stvarnost situacije: kao što je Nitti sam kazao, izmaknuto mu je tlo pod nogama. Ako vojska nije štitila talijanske interese na granici, zašto onda vjerovati da će ih štititi i u Rimu? Pohod na Rijeku s pravom je definiran kao ozbiljna prijetnja samoj vladi, dok panika, koju je D’Annunzio stvorio u Rimu, nije bila ograničena samo na talijanske krugove: pojedini strani promatrači, s najboljim pristupom izvorima informacija, dijelili su Nittijevu pesimističnu ocjenu, procijenivši riječki puč iz europske perspektive.
Američki diplomati u Italiji nisu isprva znali, što uraditi s događajima na Jadranu. Prva nagađanja (popraćena i ciničkim analizama iz Beograda), upućivala su na mogućnost Nittijeva prešutna odobravanja D'Annunzijeva poduhvata. I zaista, tek je 20. rujna, gosp. H. Percival Dodge, otpravnik poslova u Beogradu, mogao brzojaviti svojoj delegaciji na Pariškoj mirovnoj konferenciji, da su Jugoslaveni zaključili, kako «sadašnji, očito odmetnički pokret talijanskih snaga, nije ohrabrivan od strane talijanskog kabineta».110 Jugoslaveni su si mogli dopustiti ne povjerovati u mogućnost puča, a u takovim razmišljanjima nisu bili usamljeni. Upravo je general Robilant odbijao u onih nekoliko najodsutnijih sati, poduzeti ikakvu akciju protiv D'Annunzija, jer je ozbiljno vjerovao, da je Marš na Rijeku poduzet uz prešutnu suglasnost Nittijeve vlade. Za De Robilantovo razmišljanje bi se teško moglo reći da je bilo neuvjerljivo. U danima pred marš, D'Annunzija nisu pratili državni agenti; general Grazioli nije ni na koji način ometao demonstracije grenadira u Rijeci, a o njima je podrobno izvještavano i u talijanskom tisku (da je vlada zaista zabrinuta, razmišljao je De Robilant, ona bi zabranila izvještavanja); kada su napustili grad, grenadiri su zgodno smješteni u neposrednoj blizini, kako bi se lakše vratili, i tako dalje. «Sve ove činjenice… stvorile su duboko u meni sumnju da je nešto, meni nepoznato, i iz razloga, meni nepoznatih, organizirano od strane vlade, s ciljem koji ja sebi ne mogu predočiti, a o kojem ni ne želim nagađati.»111
Ako je talijanski general na samom mjestu događaja mogao imati takove sumnje u pogledu Nittijeva režima (još puno mjeseci prisutne u talijanskoj vojsci), talijanskim je, sumnjičavim saveznicima, bilo još lakše povjerovati u ulogu Nittija u osvajanju Rijeke. Prvih nekoliko dana, američki diplomati smatrali su D'Annunzijev položaj potpuno neodrživim, iščekujući nekakav melodramatski kraj avanture. 16. rujna, američki ambasador brzojavio je u Pariz da ima naznaka, po kojima će D’Annunzio “pokušati neki senzacionalan način izlaska iz situacije, kao, na primjer, melodramatski pokušaj samoubojstva”.112 Nekim drugim promatračima situacija je, ipak, bila puno jasnija. Četrnaestog je od strane admirala Andrewsa (do tada već veterana riječke politike), preko Londona odaslana poruka u Pariz: “Talijanski zapovjedni general definitivno izjavljuje da je izgubio kontrolu. Izjavio je, da je ovo jutro donijelo nešto puno mračnije od same obrane Rijeke, što bi moglo upućivati na revoluciju u Italiji, o čemu sam čuo glasine”.113
Američkom diplomatskom koru u Italiji sve je jasnije bivalo značenje pohoda na Rijeku, a dani, što su prolazili, samo su to potvrđivali. Čim su raspršene prvobitne sumnje – da cijeli poduhvat predstavlja vladinu urotu, u zajedništvu s D’Annunziom – postalo je jasno, da je Nitti suočen s činom izdaje unutar oružanih snaga, i nitko nije ni u jednom trenu znao, hoće li se zaraza proširiti cijelom zemljom, ili će moći biti izolirana u granicama Kvarnerskog zaljeva. Do pred kraj mjeseca, ton poruka Italije američkoj delegaciji u Parizu drastično se promijenio. 23. Rujna, Jay je Polku u Pariz odaslao brzojav (s oznakom vrlo hitno), i mislim da će biti zanimljivo ovdje ga poduže citirati:

/Nitti/ misli, da ovdje nije riječ o ljudima, nego spašavanju zemlje. Vlada vidi najveću opasnost upravo u oružanim snagama: boji se, da više ne može zaustaviti vojsku, dok je skoro pola mornarice praktički prešlo D’Annunziju, i strahuje da bi možda i polovina stanovništva stala na stranu talijanskih zahtjeva i oslobođenja talijanske brače na Jadranu.
…Još uvijek ima dva miliona vojnika pod oružjem, koji bi, kaže se, slijedili svoje oficire. Protiv ovog militarističkog pokreta bili bi socijalisti i radničke organizacije, koji predstavljaju otprilike onu drugu polovicu stanovništva… Rezultat ovoga bio bi, vlada se boji, građanski neredi, ako ne i građanski rat… Ova katastrofa… vlada vjeruje, mogla bi se desiti svakog trena… Vlada strahuje, da bi se situacija mogla u bilo kom trenutku pretvoriti u kriznu, a ako u Italiji izbiju građanski neredi, a s njima budu žrtvovani red i poredak, strahuje da bi se za manje od tjedan anarhija proširila na Francusku, a zatim i Englesku.

Ovo je jedna od onih situacija, koja povjesničarima dopušta da oporo priznaju, kako mašta zaostaje za stvarnošću. Jedna od vodećih europskih sila, iz Prvog svjetskog rata izišla kao pobjednica, strahuje od izbijanja revolucije u redovima svoje vlastite vojske. Ako je bilo naznaka mogućeg vojnog puča, socijalisti i njihovi saveznici u tom bi se slučaju borili protiv oružanih snaga, time pokrećući građanski rat u Italiji. I zaista, Nitti je najbolje što je mogao, pokušao točno oslikati upravo ovakav mentalitet, jer je u svojem govoru Vijeću poslanika u raspravi o Riječkom pitanju, pozvao radnike da zemlju odbrane od pobunjeničke prijetnje koja ju je ugrozila.114 Izgubivši povjerenje u redovnu vojsku, Nitti je obranu Italije potražio u alternativnim snagama. Ironija teško da je mogla biti veća: Orlando je dobar dio trupa izdvojio za obranu vlade od “revolucionarnih” snaga. Samo godinu dana kasnije, šef vlade prisiljen je okrenuti se istim tim snagama, da njegov režim obrane od /regularnih/ trupa.
Ovaj scenarij nije, ipak, bio posve točan. Još je uvijek bilo dosta onih u oružanim snagama, koji su (poput generala Enrica Caviglie) imali snažan osjećaj dužnosti, i koji su s gnušanjem gledali na štetu, koju je D’Annunziov puč nanio ugledu vojske. Isto je tako i među socijalistima bilo puno onih, koji su bili vatreni pobornici D’Annunziove ekspedicije, i koji su u njoj vidjeli šansu za širenje revolucionarnog pokreta u Italiji. Ako bi u Italiji izbio građanski rat, on bi najvjerojatnije suprotstavio one, koji su u Velikom ratu vidjeli nešto smisleno, i one koji nisu. Bio je to isti onaj kontrast, čije je obrise već D’Annunzio oslikao u svom pozdravnom govoru u Rijeci. Oni, koji su vjerovali, da rat mora nagraditi talijanski heroizam i odvažnost, uglavnom su podržavali puč u Rijeci, dok su mu se oni, koji su jedva čekali da ratno iskustvo ostave iza sebe i okrenu se “normalnom” životu, uglavnom suprotstavljali. Ništa čudno, obzirom na to, da je podjela unutar oružanih snaga nerijetko bila generacijska: mlađi oficiri naginjali su pro-riječkom stavu, dok su stariji oficiri uglavnom podržavali vladu.
Konačno, D’Annunzio je, navodno, predstavljao prijetnju “javnom redu i miru”. Ljudi Rijeke doveli su u pitanje takav opis njihovih aktivnosti, jer su osjećali da su, legalno, njihove težnje za pripojenjem Rijeke Italiji imale čvrstog osnova. Doista, svega nekoliko dana prije pohoda, Nacionalno vijeće je odaslalo poruku senatoru Lodgeu, zaklinjući ga da im osigura podršku za samoopredjeljenje njihovog grada.115 Zašto nije, pitali su, Amerika ostala vjerna svojim vlastitim načelima? Ako je samoopredjeljenje zaista predstavljalo temelj novog poretka, zašto onda Rijeci nije zagarantirano isto to pravo? Po mnogima se, kako u Rijeci, tako i u Italiji, aneksija zasnivala na javno proglašenim načelima poratnog svijeta, te su tako, kada su ih odbili podržati u njihovoj akciji, D’Annunziovi pristaše optužili Saveznike za obično licemjerstvo. U tom kontekstu potrebno je istaći moralni karakter pothvata. Ovdje se nije radilo o tome, da li bi “javni red i mir” bili “žrtvovani”, nego naprosto o tome, čiji bi red, i čiji mir bili sačuvani? Da li bi bili naprosto zapovjeđeni od strane Mirovne konferencije, ili bi se radilo o zaista novom poretku, zasnovanom na pravu naroda na slobodno odlučivanje o svojoj vlastitoj sudbini?
Predsjednik Wilson ovo pitanje nije vidio u takvom svjetlu. Wilsonu se činilo kao da se radi o direktnom izazovu njegovom integritetu, testiranju njegove volje. On nije vjerovao Talijanima i ostao je čvrsto uvjeren, da je cijela operacija izvedena uz suglasnost (a vjerojatno i podršku) samog Nittija. Njegova pozicija teško da je mogla biti jasnija, što je uostalom i vidljivo iz telegrama, 28. rujna poslanog Jayu:

Nemoj si ni na koji način dopustiti da na tebe utiče ono, što su ti rekli članovi talijanske vlade po pitanju sadašnje krize. Sve je to dio očajničkih pokušaja da me se privoli pokleknuti pred zahtjevima koji bi, popusti li im se, razorili mir Europe. Ako misliš da bih na kraju ipak mogao popustiti... Uz malo odlučnosti i odvažnosti, oni su to agitiranje mogli već odavno spriječiti, no, umjesto da ga obuzdavaju, oni su ga samo podbadali... jedini pravi način kojim sada treba postupiti je apsolutna odlučnost, s kojom se sveukupna odgovornost prebacuje na talijansku vladu, ne ostavljajući im nikakvog prostora da je prebace na nekog drugog.116

Wilson je bio uvjeren, da se ovdje radi o potrebi kažnjavanja neposlušnog djeteta, i nije mi padalo ni na pamet da se d’annunzijevsko nedoraslo dijete nekažnjeno provuče (osobito ako uzmemo u obzir, i dalju u duhu metafore, da su ga upravo i prvenstveno njegovi roditelji i doveli do toga). U takvim okolnostima, Nittiju nije ostalo previše slobodnog prostora za manevriranje, i usprkos tome što je njegova prva reakcija na puč bila, da bi to moglo pomoći Italiji u pregovorima s Wilsonom,117 ubrzo je shvatio, da američki predsjednik neće napraviti ni najmanje ustupke Talijanima. Što više, Wilson je bez oklijevanja zapovjedio američkim pomorskim snagama na Jadranu povišenu pripravnost pred mogućnošću širenja d’annunzijevskog ludila, zahtijevajući poduzimanje svih mjera predostrožnosti za sprečavanje takove mogućnosti.
Utjecaj, koji su svi ovi događaji imali na Nittija, kao i više zapovjednika talijanske vojske, bio je krajnje uznemirujući. Pobuna je bila nešto, karakteristično za male balkanske državice, ali ne i za jednu od najvećih sila na kontinentu. Ako je Wilson u puču prepoznavao izazov, upućen njegovoj odlučnosti, onda je Nitti imao još više razloga za to. Pa ipak, talijanski premijer je bio daleko rafiniraniji čovjek od američkog predsjednika, a Nitti je savladao važnu političku lekciju, onu, koju će Wilson shvatiti prekasno: ludost je dopustiti da političkim rasuđivanjem vladaju emocije. Bez obzira na to koliko je Riječki pothvat bio, osobno, ponižavajući za Nittija (što će se još više pogoršati kada D’Annunzio počne i samog Nittija obasipati prostačkim uvredama i vulgarnim igrama riječi), Nittijevo vođenje talijanske politike moralo je biti utemeljeno na objektivnim procjenama.
Uza sve to, negdje sredinom rujna, Nitti nije bio suviše siguran u pogledu najboljeg načina djelovanja, instinktivno se upravljajući u danima i tjednima koji su uslijedili, iščekujući jasniju situaciju oko same prirode D’Annunzijevog pothvata. Hoće li comandante ustrajati u svojoj namjeri “izbavljenja” cijele Dalmacije, ili će biti potpuno zaokupljen Rijekom, poput malog djeteta sjajnom, novom igračkom? Čekajući odgovore na ta i brojna druga pitanja, Nitti je zapovjedio strogi embargo nad gradom. No, nakon samo par dana, dozvolio je ulaz hrane i drugih roba u Rijeku, držeći u pripravnosti brodove i vojnike, za slučaj potrebe. Rijeka je disala, ali s omčom oko vrata, koja je u bilo kom trenu mogla biti zategnuta na zapovijed Rima.


(nastavak slijedi....)