** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

KOMU VJEROVATI



Moji su mi liječnici govorili da više nikada neću hodati.

Moja mi je majka rekla da hoću.

Vjerovala sam majci.



Wilma Rudolph



Wilma je bila dvadeseto od dvadeset i dvoje djece jedne siromašne obitelji. Obitelj je stanovala u daščari, u zabačenim šumama države Tennessee. Dvadeseto dijete bilo je veoma slabašno i postavljalo se pitanje hoće li preživjeti; jer bilo je rođeno prerano.

Kad je Wilma navršila četvrtu godinu, razboljela se istovremeno od dvostruke upale pluća i od roseole, što je pogubna kombinacija, koja ju je opstavila s paraliziranom lijevom nogom. Najmjestiše joj gvozdeni podupirač. Ipak, mogla se smatrati sretnom što je imala majku, koja ju je hrabrila, uvjeravajući ju da čovjek može sve ono što je namjerio, i u što vjeruje, unatoč paralizi i gvozdenoj štaci.

"U životu možeš potići baš sve što si naumila, samo ako imaš vjere, ustrajnosti, i hrabrosti; ako se trudiš, i ako ti je volja čvrsta", govorila je majka maloj djevojčici.

Djevojčica je bila voljna vjerovati svojoj majci., Kad je navršila devet godina skinuše joj gvozdeni podupirač. Zakoraknula je oštećenom nogom, mada su liječlnici prethodno govorili da nikada neće prohodati. Tijekom četiri naredne godine razvila je ritmički hod, koji je bio pravo medicinsko čudo. Tada je mlada djevojka poželjela, odnosno, utuvila sebi u glavu nevjerojatnu zamisao: da će postati najbrža svjetska trkačica. Kako - zar s takvom nogom, koja još uvijek nije bila normalna?

S trinaest se priključila jednoj trci i stigla zadnja, daleko iza svih. U srednjoj školi sudjelovala je u svakoj trci, i uvijek stizala zadnja. Svatko joj je savjetovao da odustane. Međutim, jednoga je dana stigla pretposljednja. I onda je došao dan kad je izbila na prvo mjesto! Od toga dana nadalje, Wilma Rudolph bila je pobjednica svake trke, u kojoj je sudjelovala.

Upisala se na državno sveučilište u Tennesseeju, gdje je susrela trenera po imenu Ed Temple. Temple je u Wilmi vidio neslomivi duh i volju; shvatio je da je duboko religiozna, i da ima velik, prirodan dar za atletiku. Vježbao je s njom tako dobro, da je 1960. sudjelovala na Olimpijskim igrama u Rimu.

Tamo joj je suparnica bila najbolja svjetska trkačica toga vremena, Njemica Jutta Heine. Nitko nikad nije prestigao Juttu. Ali u trci na 100 metara, Wilma ju je pobijedila. Ponovno ju je pobijedila u trci na 200 metara. S tim je osvojila dvije zlatne olimpijske medalje.

Slijedila je, naposljetku, i trka na 400 metara. I još jednom su se Wilma i Jutta našle na istoj stazi. Prve dvije trkačice Wilmina tima bez greške su jedna drugoj dodavale štapić. Ali kad je treća trkačica pružila štapić Wilmi, Wilma je bila tako uzbuđena da ga je ispustila iz ruke. Vidjela je Juttu gdje hvata štapić i leti svojom stazom. Bilo je ravno nemogućemu prestići tu hitru i gipku djevojku! Ali Wilmi je upravo to pošlo za rukom! Wilma Rudolph osvojila je svoju treću olimpijsku zlatnu medalju!

Toga je dana ušla u povijest, jer je postala prva žena, koja je ikada osvojila tri zlatne medalje na istim Olimpijskim igrama. A rekli su da nikada neće hodati!



(U navodu kod Canfielda i Hansena, prijevod V. K.)



Vesna Krmpotić, ANEGDOTE I ZGODOPISI, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena.