** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

TRANSFORMACIJA

GOVOR DR. UPADHAVE NA MEĐUVJERSKOM SKUPU 2O. LIPNJA 1998. (Dr. Upadhaya je očni kirurg na Harley Street Fdinik i Edgevvare Hospital, London)

Danas bih s vama želio podijeliti malo iskustvo što sam ga imao prije 6 mjeseci. Nazvao sam ga "Transformacija". Čudesno je kako Swami mijenja prirodu (ćud) svojih poklonika i tako malo pomalo dolazi vrijeme koje će izmijeniti Zapad.
On dovodi k Sebi najteže ljude i mijenja ih, kao Davida (Baileya). On je vrlo težak čovjek i Swami ga je izmijenio (smijeh...). I sada vidimo kako je čudesna ta Swamijeva glazba, kako Njegova ljubav utječe na ljude. Postoji i drugi vrlo težak čovjek u ovoj zemlji - ERIC ARNOTT. Ja sam radio s njim posljednjih 22 godine. On je bio moj profesor. On je vrhunski profesor u oftalmologiji - on je prvi čovjek na svijetu kada se radi o očima.
Cesto bi u posljednjih 2-3 godine rekao:
"Oh, ja ću ići u Indiju, gdje ću moći vidjeti "Sing Babu" - on čak nije znao izgovoriti: "Sai Baba". Ja bih mu odgovorio: "Još nije došlo vrijeme za tebe." No, ja sam stvarno želio susresti njega sa Sathya Sai Babom jednog dana, jer ja mu ipak nešto dugujem. On je moj učitelj i njegovo mi je učenje te čudesne tehnike očne kirurgije, uz Swamijevu milost, omogućilo njenu primjenu u vrlo, vrlo siromašnim zemljama. Bio sam na Himalajama, na hladnoj pustinjskoj klimi, gdje temperatura pada na minus 28 - 30 stupnjeva. Čudesno je to kada dajete vid tim ljudima i kada om otvore svoje oči i vide čaroban dar od Boga dat od Prirode kojeg su bili lišeni. Oni potpuno vjeruju da Bog postoji kada im se nakon operacije prvi puta skine zavoj s očiju.
Tako, ja sam u sebi nosio duboku želju da jednoga dana moj profesor sretne Sai Babu. No, taj je 'momak' imao velike ideje u pogledu Sai Babina ashrama - on je misli" da je tamo kao u Vatikanu. Kada bi on otišao tamo, imao bi intervju s Papom sjeo bi s njim i pričao. On je operirao mnoge svećenike i velike ljude u svijetu i kuda god bi pošao postavljan bi mu bio crveni tepih, i bio je pažen s velikim poštovanjem. I to je isto očekivao ako bi se susreo sa Sai Babom. Bilo mi je vrlo teško reći mu, da to ovdje nije način, da je ovo vrlo različit put.
Prošle godine uz pomoć "Međunarodne istraživačke zaklade za skrb i djelovanje" (Care and Share International Research Foundation) primili smo izvanredni aparat za kojeg smo odmah dobili spontano viđenje (kuda bi mogli s njim) i koje je Swami veoma rado prihvatio. Aparat je vrlo koristan za siromašne ljude. On je izumljen na Zapadu i pružao je mogućnost ljudima dođu, operiraju svoju mrenu i da se u istom danu povezu svojini autom natrag na posao, ne gubeći ništa od svoje dnevnice. No, Swami je imao potpuno drugačiju ideju. On je želio da se taj aparat donese za siromašne ljude. Naime, obično nakon operacije mrene ljudi ostaju u bolnici 3-4 dana i nakon toga nije im dozvoljeno 7-10 dana raditi teške poslove. To znači da su obitelji siromašnih ljudi za to vrijeme bez kruha. Zato je Njegova zamisao bila da se takvi ljudi liječe tim čudesnim aparatom. On je nazvan "Ostavština 2000". Swami je priredio "dramu" po kojoj je aparat trebao stići u Prasanthi Nilayam u srpnju, ali nastali su neki problemi i on nije stigao na vrijeme. Tako se naš tim koji je došao u Puttaparthi da ga preuzme i počne operirati, morao vratiti natrag, jer je Swami rekao:
"Ne, taj aparat ne stiže ovamo. Vratite se i ponovno dođite u studenome."
Ja sam rekao:
"Swami, aparat je na putu i on će definitivno stići."
Swami je na to rekao:
"Ja znam bolje, on ne dolazi, definitivno."
Ja sam čekao jedan dan, dva dana, tri dana, četiri dana... ali ništa se nije dogodilo. Zatim smo se svi morali vratiti ---Swami je znao najbolje.
Kada smo se vratili shvatili smo da je aparat iz Amerike upućen u Englesku iz Engleske u Belgiju, tamo je zapeo i kad je na kraju stigao do Indije, bio je listopad. U to je vrijeme Swami čuo za molbu Erica Arnotta i kada smo upitali Swamija tko bi s nama došao, Swami se složio da ga dovedem sa sobom u Prasanthi Nilayam. Kada je pukla novost, on (Eric) je bio vrlo uzbuđen. Rekao je:
"Osiguraj mi tamo najbolji hotel s pet zvjezdica i s plivačkim bazenom." Ja sam mu na to rekao:
"Eric, tamo nema hotela s pet zvjezdica. Tamo je prekrasan božanski ashram.
Tamo postoji samo jedan bazen za plivanje - to je bazen Ljubavi."
"Ne, ne, ja sam siguran da tamo u blizini mora biti neki veliki grad" Ja sam mu rekao da je najbliži veliki grad Bangalore. "Koliko je udaljen?" upita. "Stotinu milja," odgovorih.
"Nema problema. Ja svakog dana vozim od Camberleya do Harley Street-a. Ostat ću u Bangaloreu i svako ću (jutro voziti u Bolnicu u Puttaparthiju."
Rekao sam mu sve o tamošnjim cestama i da to neće biti poput vožnje od Camberleya do Londona već nešto mnogo drugačije. Taj put iz Bangalorea traje oko 4 sata. Nije baš bio siguran da bi želio ostati u Prasanthi Nilayamu. Bio sam zabrinut. Tako sam bio uzbuđen kada mi je Swami rekao da ga dovedem, ali kako se vrijeme približavalo, ja sam postajao sve više i više nervozniji.
"Swami ja dovodim sa sobom tog čovjeka, ja ne znam hoće li se on pridržavati Tvoje discipline ili ne." Potom sam počeo moliti na drugi način: "Swami, otkazi taj put." (smijeh...)
Swami najbolje zna. Kada se približio dan našeg odlaska, pripremili smo sve neophodne potrepštine potrebne za taj aparat. Trebali smo putovati u srijedu, 4. studenoga i kada sam nazvao Erica u subotu saznao sam da je otišao na Gibraltar. Mislio sam: "Zašto je otišao na Gibraltar?" Nije se vratio do utorka ujutro. U utorak je došao na kirurgiju i ja sam ga pitao:
"Je li tvoja viza i sve ostalo u redu?"
"Ne. Ti uređuješ vizu!" odgovori on.
"Kako mogu srediti vizu bez tvoje putovnice?"
"Let je sutra u 6 sati poslije podne, a ja još nemam vizu", primjeri on.
Sada sam ja bio jako sretan. Imao sam opravdanje da čitavu stvar otkažem. Međutim, shvatio sam da mogu uzeti njegovu putovnicu i poslati ju na Visoku Komisiju. Postoji mogućnost da odobre vizu do dva sata, obzirom da se radi o tako posebnom čovjeku, ali iznenada, on dobaci nešto što je odjeknulo kao bomba:
"Moja žena također želi poći sa mnom."
Mislio sam da mogu srediti lijep smještaj za jednu osobu u Puttaparthiju, ali dame i gospoda uvijek su problem u Indiji, a ona nikada nije bila na kakvom Sai susretu. Stoga sam zabrinuto rekao:
"Sto je s njenom putovnicom?"
"Njena putovnica je u Camberelvu. Ona može učiniti sljedeće: može ti faksom poslati sve podatke," reče on.
"Ne, Visoka Komisija je vrlo stroga - oni neće izdati vizu na faks putovnicu." (smijeh...)
"Ne, Swami me je pozvao i ja moram ići"
Na to sam rekao:
"Swami će morati učiniti čudo."
Tada su se dogodile dvije stvari: Jean (Ralli) došla me je tog dana vidjeti a ja sam bio jako, jako nervozan. Rekao sam joj:
"Kada se vratiš, možeš li zamoliti Lucasa da moli za mene. Ne znam što da radim."
Zatim je otišla. Tada, upravo nekih 15 minuta kasnije netko je pokucao na vrata moje kirurgije i na njima sam ugledao njegovu Ekscelenciju iz Visoke Komisije kako tamo stoji.
"Gospodine, što vi radite ovdje?"
"Čuo sam da namjeravate putovati u Indiju, a ja imam neki problem s okom, pa sam pomislio da je bolje da dođem i vidim vas prije nego nestanete."
Tada sam mu rekao da putujem za 5-6 dana na što mi je odgovorio: "Nešto mi je reklo da dođem danas."
"Vidimo se kasnije," rekoh. "Imam neki problem."
"Kakav problem?" upita.
"Hitno trebam vize."
"Nema problema." Digne telefonsku slušalicu i reče: "Dat ću im diplomatske vize. Nema problema." (smijeh...)
U tijeku narednih 40 minuta netko je iz Visoke Komisije došao s vizama. Tako radi Swami. Ali još nije sve bilo gotovo, jer sam čuo Erica kako govori ženi kako ova mora otići u Selfridges (vrlo skupi dućan u Londonu) kupiti neka skupa vina, Škotski viski, Chivas Regal itd., s namjerom da si to ponesu u Indiju. Sad sam postao još zabrinutiji:
"Sto to pokušavaš učiniti Eric?"
"Ti si mi rekao da tamo ne možemo nabaviti dobrih pića, zato sam odlučio ponijeti naša."
"Eric, ne možeš piti u ashramu," rekoh.
"Ma što mi ne kažeš! Kada sam bio kod Pape, on je sa mnom podijelio vino." (smijeh...)
"To je uredu, ali ti ideš Božanskome (Divine). DIVINE znači NE VINO," pokušah.
"Ne brini. Sve će biti dobro."
Ja sam jako brinuo.
Došao sam kući oko 8 sati te večeri i žena mi je rekla da ima faks za mene. Kao što znate, Lucas ima komunikaciju sa Swamijem i stizala mi je prekrasna poruka upravo kada sam ulazio:
"Moj sine, zašto brineš? On je Moj gost. Ja ću se brinuti za njega."
Kažem vam, to je bio tako veliko olakšanje za mene. Sjeo sam, zahvalio se Swamiju i pomislio kako je sav moj teret nestao nakon ovog faksa.
No, Swami me |e nastavio testiran. U 9 sari Eric me je nazvao: "Jesi li siguran da putujemo prvom klasom?"
"Mi uvijek putujemo drugom klasom (economy class) i tako pokušavamo uštedjeti nešto novca - ne možemo si priuštiti prvu klasu za tebe", rekao sam.
"To si mi trebao reći."
Na to sam mu odgovorio: "Ne dolazi u obzir da ti putuješ prvom klasom, a svi ostali ljudi drugom; svi mi putujemo kao grupa."
"Ne, ne, ja nikada nisam putovao drugom klasom. S kojom avio-kompanijom putujemo?"
"Air India," rekoh.
"Ja ću sa sobom ponijeti čekovnu knjižicu pa ćemo u zračnoj luci vidjeti što će se dogoditi," reče.
"Zaista je teško činiti promjene u posljednjoj minuti," rekao sam i vidio da nije bio jako sretan.
Vrlo rano sljedećeg jutra mi smo pokupili sve za Bolnicu i stigli u zračnu luku. Rečeno nam je da je naša prtljaga po težini daleko od dozvoljene - zapravo 100 kg više od dozvoljene težine.
"Sve je ovo za Swamija i nemam namjeru ništa platiti. Ako to nećete poslati mi nećemo moći tamo operirati," rekoh.
Recepcionarka nam je rekla: "U redu, čekajte, dajte da vidim što možemo učiniti." Odjednom je dodala. "Oh, jesu li u vašoj grupi Veromca i Eric Arnott?"
"Da" rekoh.
"Oh, onda je sve u redu - oni su putnici prve klase, tako da možete imati dodatnu težinu prtljage."
"Kako je do toga došlo?" upitao sam.
"Mi ne znamo, upravo sada je stigao faks kojim su oni premješteni u prvu klasu."
Sve je išlo dobro. Eric je stigao malo zabrinut. Rekao je: "Neka netko vidi što je s prvom klasom!"
"Swami je već sve sredio, ideš u prvu klasu."
Stigli smo u Bombay s tim letom i, kao što znate, tu se zadržali oko 45 minuta. Eric je obišao cijeli svijet, ali Swami mu je želio pokazati što On čini kada nekoga pozove. Eric i njegova žena uživali su svu blagodat VIP aranžmana. U trenutku dolaska u Bombay ispred njih su se stvorile dvije hostese s cvijećem i prekrasnim vijencima u rukama. Iskazale su im štovanje uz upit: "Jeste li vi gospodin i gospođa Arnott?" Ovaj puta sam bio potpuno "van igre", kako se kaže u kriketu. Nisam shvaćao što se događa, jer ja ništa od toga nisam unaprijed sredio. Ja sam samo sjedio i molio se Bogu da čitav taj put prođe glatko.
Pogledao sam Erica i rekao: "Kako ti se sviđa aranžman našeg Swamija?"
"Moj Bože, nikada nisam imao tretman kao što je ovaj. Čak niti kod posjete predsjedniku Vlade Indije. I tada me je netko dočekao, ali bilo je bez cvijeća i vijenaca - ničeg poput ovoga."
"Swami je ipak Gospod Univerzuma i On zna sve" rekoh mu.
Erica je čekao poseban poziv da se odmori u predvorju za Maharadže. Prije nego je pošao tamo upitao me je: "Je li ovdje dozvoljeno piti? Još smo daleko od Bangalorea."
Rekao sam mu: "Da, možeš se naliti koliko želiš, ali od sutra više nema pića."
Tako je on otišao i tamo su se prema njemu odnosili vrlo lijepo i on je bio vrlo sretan. Odatle smo pošli direktno u Bangalore i kao što se stalno događalo dok smo u Swamijevoj misiji, opet nije bilo važno koliko imamo prtljage, nije bilo važno koliko njena težina prelazi dozvoljenu, carinici su nam puno pomagali, svi su došli iskrcavati prtljagu s tekuće vrpce i ukrcavati sve stvari u automobile koji nas je vani čekali jer sve je bilo označeno da ide u Prasanthi Nilayam. Jedva sam čekao da stignemo u Prasanthi Nilayam. Bilo je 3 sata noću.
Pomislio sam: "Da, to je to vrijeme. Ako stignemo do 7 sati, stići ćemo na Swamijev jutarnji darshan." Jer, jednom kada stignete u Indiju, samo vam je jedna stvar na pameti: ići i vidjeti Swamija. Nema stajanju u Bangaloreu ili bilo gdje drugdje.
No, Eric je rekao: "Osjećam se vrlo umornim. Potrebno mi je 4-5 sati spavanja. Nisam mislio da ćemo tako dugo putovati. Možeš li mi naći kakav hotel?"
"Gospodine Arnott sve je utovareno, kada dođemo u ashram, tada se možeš odmoriti" rekoh.
"Ne, ja se sada moram odmoriti. Nikada nisam tako dugo putovao u neprekidnom trajanju. U protivnom, neću se moći koncentrirati kada budem operirao."
"Mi još ne znamo hoćemo li operirati ili ne", primijetih.
Nije bilo načina da promijenim njegov naum pa sam na kraju našao obližnji hotel za njega, njegovu ženu i njegova asistenta iz bolnice "VVellington Humana". Bio sam vrlo nesretan jer nisam mogao ništa poduzeti - samo sjediti i čekati dok on ne ustane. Zato smo pomislili da u međuvremenu pokušamo saznati što se događa u Prasanthi Nilayamu, ali nismo bili te sreće. Što god Swami želi učiniti u skladu s Njegovom voljom - mi to ne možemo mijenjati. To sam uvijek iznova morao učiti. No, ja sam još uvijek želio okušati svoju sreću s namjerom da krenemo što je prije moguće.
Eric je ustao oko 11 - 11,30 sati, a ja sam molio Swamija:
"Molim Te, molim Te učini tako da stignemo bar na poslijepodnevni darshan."
Na pola puta do Putapartija Eric je ožednio i zaželio je da negdje stanemo nešto popiti. Ja sam mu rekao:
"Ne, ne, nigdje ne treba stati. Piti izvan ashrama zaista nije dobro, može biti zagađeno, a ti se uopće nisi cijepio."
Odgovorio je: "Ne, ne, ja imam pića, stoga želim da se stane."
I tako je otišlo slijedećih pola sata!
Pogledao sam na svoj sat i upitao: "Swami, što to radiš?"
U 4,15 stigli smo na Ganesina vrata u Puttaparthiju. Sada sam imao problem što su svi ljudi iz ureda za prihvat pridošlih (accommodation office) bili na darshanu. Od 3,45 do završetka Swamijeva darshana ništa se ne može obaviti. Nisam znao što da radim. Ostavili smo taksi vani i otišli unutra?.
Iznenada se pojavi sevak i reče: "Doktor Upadhaya, dođite smjesta - Swami čeka."
Nisam znao kamo poći. No, netko nas je poveo i mi smo se našli točno ispred Swamijevih vrata. Sa mnom je sve bilo uredu, ali Eric je bio u svom najboljem odjelu i kravati - znojeći se i dahćući - i svatko tko ga je vidio zacijelo je pomislio -tko li je ovaj čovjek koji nosi kravatu i zapadnjačko odijelo? Nismo znali ni gdje je njegova žena, jer dame ne mogu ući kroz mušku stranu. Upravo u tom trenutku izađe Swami.
"Da, uđite" rekao nam je.
Ušli smo i zatekli naše prijatelje iz Rusije i Velike Britanije.
Swami je ušao i upitao Erica: "Kako si?"
Eric je odgovorio: "Gospodine, ja sam dobro."
Govorio je Swamiju kao običnoj osobi, oslovljavajući Ga "Sir" (gospodine). Swami mu je rekao, da ako nije naučio sjediti prekriženih nogu neka ih ispruži.
"Ovdje sevaci ne rade, možeš se raskomotiti - unutra je to u redu." Swami je bio vrlo ljubazan, upalio je ventilator, a mi smo sjeli na pod. Tada sam htio reći Swamiju o Arnoltovu problemu s "accommodation-om". Zaustih: "Swami, on..."
Swami me prekine: "Tiho, nemoj govoriti."
Tako sam ušutio. Tada je Swami pažnju posvetio mladom Rusu koji je sjedio do Njegove fotelje i materijalizirao mu prekrasan prsten. Na tom prstenu bio je urezan sveti znak OM. Umjesto da prsten dade mladom čovjeku, Swami ga baci prema profesoru Arnottu i on ga uhvati.
Swami ga upita: "Sto misliš što je to?"
"Ne znam točno, gospodine, što je to, ali to je neka vrsta svetog znaka. Ja prepoznajem taj znak jer ga dr. Upadhaya koristi svaki puta kada započinje nešto novo."
Swami reče: "Vi na zapadu, kažete da je nastanak svijeta započet velikim praskom. Ovo je isti prapočetni zvuk iz kojeg je nastao cijeli svijet. On se zove OM. Kaži sa Mnom: OM."
Nisam znao da Swami to namjerno čini da bi ga inicirao. U tom trenutku Eric je sjedio do Douglasa s nogama ispruženim prema Swamiju - što je u meni izazivalo veliku nelagodu jer sam smatrao da to nije uredu. No, kada sad pokušao otvoriti usta, Swami me je utišao: "Tiho."
Kako je Eric rekao OM, iznenada njegove su se noge savile, a ruke sklopile u znak štovanja i on je rekao: "Da, Swami." Od tog trenutka nastupila je potpuna transformacija. Swami je od njega uzeo prsten želeći ga dati ruskom momku znajući vrlo dobro da ovaj ne želi prsten s OM-om. Stoga ga upita: "Sto želiš?"
"Swami, ja želim Tvoju sliku na prstenu." Swami uzme prsten i u neposrednoj blizini Ericova lica puhne u njega i on se izmjeni u prekrasan Sai prsten. Zatim ga je dao mladom Rusu, stavljajući ga na njegov srednji prst. Nastavio je pričati s grupom. Nakon nekog vremena rekao nam je da sutra ujutro moramo početi s operacijama i obukom doktora Super Specijalističke bolnice ovoj tehnici. Postepeno svi su počeli ustajati. Ja sam u tom trenutku u sebi molio:
"Swami, dok je ova ruska grupa ovdje, dozvoli nam putovanje u Rusiju" - o čemu sam želio govoriti u neko drugo vrijeme.
Upitao sam Swamija: "Swami, gdje će Eric odsjesti?"
Swami se nasmijao:"To nije problem. On će biti u ashramu."
Također sam upitao za piće i On je rekao: "Ostavite to vani."
Nisam shvatio što je time mislio, a On je dodao: "Dođite sutra ujutro, dati ću vam još neke instrukcije."
To je bilo prvi puta da sam Swamijevu sobu napustio krajnje zbunjen. Ovdje mi On govori da će Eric ostati u ashramu, dok mi Eric kaže da ne želi ostati u ashramu. Pomislio sam da moram naći neko mjesto za Erica barem s air-conditionom kad već nema hotela s pet zvjezdica.
Izašli smo pred Ganeshin mandir gdje nas je čekao taksi. Eric mi reče:
"Znaš što? Zaista je budalasto od mene što razmišljam odsjesti bilo gdje drugdje. Ostat ću u ashramu."
Upitao sam ga: "Sto je s tvojim pićem?"
"Daj ga taksisti." Za taksistu to je bio poklon života, jer nije m sanjao da će primiti na dar 6-7 boca škotskog viskija i drugih skupih pića koje je imao u prtljažniku auta.
"Samo uzmi našu prtljagu i ostavi sve ostalo vani" rekao je Eric. To je Swami mislio kad je rekao: "Ostavite to vani."
Na putu do accommodationa Eric je rekao:
"Želim sobu samo sa zahodom, kupaonicom i ventilator - to je sve što želim, ništa više."
Potpuna transformacija! 45 minuta prije intervjua, na putu od Bangalorea do Puttaparthija on je pokušao doznati za najbliže mjesto gdje bi mogao dobiti smještaj s air-conditionom kad već nema hotela s pet zvjezdica. Nakon 15 minuta sa Swamijem sve se potpuno promijenilo.
Kada smo sljedećeg jutra došli na darshan, Swami se za nas pobrinuo na prekrasan način tako da smo sjedili uz Njegova vrata. Tada me je Eric zapitao: "Je li moguće da moja žena također vidi Swamija?"
"To ovisi o Swamiju" rekoh.
"Swami mi je rekao da ćemo se On i ja susresti danas."
"Kada Swami kaže da će te vidjeti sutra, Njegovo sutra je vrlo dugo. To može biti slijedeće godine ili slijedećeg života. Zato ne misli na taj način. Možda se vidite - možda se ne vidite" podučih ga.
"Ne, ovo jutro kada sam ustao, duboko u sebi sam molio i mogao sam čuti kako Swami kaže: "Da, vas oboje." "Pogledajmo što će se dogoditi." rekoh. Tada Swami dođe i obojici nam kaže da uđemo a Eric mi kaže: "Pitaj za moju ženu."
Rekoh: "Boga ne moraš ništa pitati - On zna sve." I kako nas iskušavati. Kada nam je ponovo prišao, nije nam ni dao prilike da progovorimo. Samo je iznenada rekao: "Da, da pozovi svoju ženu."
Eric nije znao kako pozvati svoju ženu, jer tamo je bilo tako mnogo dama koje su sjedile. Zato je upitao: "Kako bih pozvao svoju ženu?"
"Stani ovdje i maši." rekoh.
"Ali kako će ona znati da ja nju zovem?"
Tada mu ja kažem: "Imaš samo jednu ženu, nitko drugi neće doći." (smijeh...)
Tako je on sa svojim drhtavim rukama i tijelom otrčao tamo. Zamislite, on nije nikada učinio nešto slično, osobito ne ispred 10-ak tisuća ljudi koji su ovdje sjedili. Pokušao mahati i na kraju se vratio vjerujući da ga je ona morala vidjeti. Samo Bog zna kako ga je ona uspjela vidjeti. Došla je s nekim iz bolnice "VVellington Humana" i mi smo svi ušli. Tamo je bilo i drugih ljudi.
Kako Veronica nije nikada bila u sobi za intervjue, ona nije znala kakav je tamo red. Došla je i sjela između mene i svog muža.
Swami je skočio sa Svoje fotelje i rekao: "Ženo, ovo je ashram ne London, ne sjedi s muškarcima."
Tako je ona otišla na žensku stranu i tamo sjela.
Swami je govorio različitim ljudima i tada je upitao nju: "Sto želiš?"
Ja sam pomislio: "Samo Bog zna zašto Ti postavljaš to pitanje, jer ona ništa nije znala o Sathya Sai Babi." Nisam znao što li će reći.
Na moje veliko iznenađenje ona je rekla:
"Swami, ja ne želim ništa. Nakon što sam Te vidjela, ja želim samo Tvoju milost." Swami je za nju materijalizirao prekrasan privjesak sa Svojom slikom i dao joj. Tada se je okrenuo Ericu i njemu je također materijalizirao prsten govoreći:
"To je prsten komunikacije. Kad god zaželiš sa Mnom razgovarati, govori Mi kroz njega."
Erica sam, dok se zagledao u prsten, pokušao gurnuti: "Gledaj tamo, Swami tebi govori." Swami je nastavio:
"Toliko dugo ti je trebalo da dođeš k Meni; razmišljao si posljednjih 25 godina o dolasku da Me vidiš. Vrijeme je došlo. Ti si drag čovjek, sada radi za čovječanstvo (Swamijeva igra riječi: You are a kind man, now work for mankind)". Tada je Swami poveo Erica i Veronicu u unutarnju sobu i nakon nekih 20 minuta oni su izašli i On je rekao: "Upravo sam sve pripremio i idite ravno u operacijsku dvoranu." Eric mi je šapnuo: "Ja ne znam gdje je Bolnica."
Na to sam mu rekao: "Molim te pričekaj vam, ja ću doći za nekoliko minuta, Swami mi je rekao da ostanem." Tu je bila druga grupa i oni su izlazili. Ostali smo samo Swami i ja. Swami je rekao:
"Sada mi reci koji je tvoj problem" i ja kažem: "Nema problema, Swami - ja sam ih sve ostavio Tebi." Tada je On vrlo opširno govorio o operacijama, aparatima i sličnom. Rekao je:
"Osiguraj Mi da svake večeri dobijem izvješće o onom što se tamo zbiva. Također osiguraj da prije nego napustiš Moju bolnicu kirurzi budu dobro poučeni kao vas dvojica, tako da mogu samostalno vršiti te operacije."
Zaustio sam objasniti: "Swami, trebalo nam je mnogo godina da naučimo tu tehniku, a Ti želiš to za tri dana?" "Ne brini o vremenu i prostoru," rekao je Swami.
Prije nego sam išta stigao reći! Znate, On čita vaše misli! Swami je rekao još nekoliko drugih stvari i mi smo izašli. Kako smo izašli na Swamijeva vrata, tu je bila žena u invalidskim kolicima.
Swami je pita: "Zašto nisi ušla?"
Ona odgovori: "Swami, Ti si zatvorio vrata, a ovdje nije bilo nikoga da me podigne iz kolica."
"Oh, kolica? Zašto si ti u kolicima?"
"Swami, ja ne mogu hodati."
"Tko je rekao da ti ne možeš hodati?" Swami je stajao ispred sobe za intervjue, i ispred nekih 10 tisuća ljudi koji su to promatrali. On je istegao Svoju dragu ruku i rekao ženi:
"Uhvati Moju ruku i ustani."
Žena je ustala, a Swami je gurnuo kolica i rekao:
"Sada možeš hodati."
To mora da je bilo previše za Erica Arnotta. Pjevao je OM sa Swamijem, zatim je vidio prsten koji se promijenio u nešto drugo. Swami mu je materijalizirao prsten i privjesak za ženu i sada gleda osobu koja je bila invalid 20 godina kako hoda bez ikakve vrste tretmana. Bio je potpuno omamljen ovim događanjima, nije znao što bi rekao. Samo je uspio izustiti:
"Swami, bilo bi lijepo ako bi Ti mogao doći u operacijsku dvoranu." Swami je rekao: "Oh, da, Ja ću biti tamo."
Došli smo u Super Specijalističku bolnicu i sve je bilo pripremljeno. Ušli smo u operacijsku dvoranu, dotjeranu i izmijenjenu, pacijent je bio tamo i svi su instrumenti bili spremni. No, Eric nije htio započeti, samo je tamo sjedio. Ja ga upitam: "Sto mi čekamo?"
On kaže: "Gdje je Swami? Rekao je da dolazi."
Ja mu odgovorim: "Trebao si do sada već shvatiti. Swami kaže "Ja dolazim" - On je ovdje, nije neophodno da bude u fizičkom obliku."
Ali on je inzistirao: "Ne, ne, On mi je rekao da dolazi."
Znate, doktori ovdje žele što je moguće prije završiti posao da bi mogli stići na poslijepodnevni darshan. No, Eric sa čak 6 pacijenta čeka i ne počinje.
Zato sam rekao onako za sebe: "Swami, učini nešto."
Zatim sam se obratio Ericu: "OK, ti počni, a ja ću saznati što se događa."
Ponovno sam se presvukao i izašao. Nekoliko doktora i drugih ljudi iz Londona (povezanih sa "Skrb i djelovanje") bilo je u predvorju, čekajući da vide operaciju koja će se prenositi izravno putem monitora. Mislio sam - Kako sada govoriti sa Swamijem? Da bar mogu jednostavno podići telefonsku slušalicu nazvati Ga?
Otišao sam tamo u malu sobu za molitvu i rekao: "Swami, on ne počinje bez Tebe i ja bih Te želio zamoliti - molim Te učini nešto. Ili dođi osobno ili mu samo daj pameti da počne 5 operacijom, inače ne ćemo nikuda stići."
Tada sam se vratio u operacijsku dvoranu.
Ovaj puta Eric je rekao: "Da, mislim da bi trebali početi, Swami će vjerojatno stići na pola - On je vrlo zaposlen."
On je počeo s operacijom, a ja sam se zahvalio Swamiju. Za vrijeme operacije dogodilo se nešto neuobičajeno. Nakon što je mrena uklonjena, sljedeći je korak staviti novu leću, zvanu implantat Mi smo imali 15 implantata Britanske proizvodnje koje je nadzirala gospođa iz "Wellington Humana" bolnice. Ona je ispred svih otvorila novo pakovanje implantata, uzela jedan, isprala ga u destiliranoj vodi prema propisanom postupku da bismo bili sigurni da je čist. Tada smo ga stavili ispod mikroskopa da bismo ga uvećali. U trenutku kada je Eric podignuo implantat - tamo se mogao vidjeti Baba!
Rekao je: "Ja ću biti tamo," - i bio je. Prvi puta sam mogao u Ericovim očima vidjeti suze. Potpuna transformacija. Za trenutak je zanijemio. Tada je rekao:
"Ja ću završiti operaciju. Ti se pobrini za tijek instrukcije doktorima."
"Sto se događa?" upitah.
"Ja jednostavno ne mogu govoriti - u potpunom sam blaženstvu."
Taj prizor - zajedno sa Swamijem - bio je zabilježen na videu. A bilo je zamišljeno da se snima jedino u svrhu obučavanja liječnika.
Eric je prekrasno završio operaciju. Swami je poslao poruku: "Ne žurite s povratkom,, nastavite i s drugim slijedom operacija. Vidimo se sutra."
Odlično. Tako smo obavili sve operacije. Swami je izabrao vrlo siromašne ljude, takve koji nisu mogli niti sanjati o ovako skupoj operaciji očiju. Dođete li u Englesku na ovu operaciju ili samo na pregled kod Erica Arnotta, to vam je kao luda kuća. Predstavnici cijelih Ujedinjenih naroda su ovdje. On je privatni kirurg i potpuno je normalno čekati satima ako ga želite vidjeti. No, ovdje on operira najsiromašnije ljude s osjećajem velike sreće i blaženstva, jer on je - potpuno transformiran čovjek. Nakon završenog sastanka on mi je rekao nešto najljepše što sam čuo:
"Morao sam operirati najbogatije ljude na svijetu ali nikad nisam osjetio ovakvo zadovoljstvo. Danas, nakon operacije na najsiromašnijim ljudima koji nemaju čak ni za pristojnu odjeću, osjećao sam da sam nešto ponudio Bogu. To je moja ponuda Bogu."
On je time bio potpuno nagrađen. Poslije svega Swami je govorio s njim. Rekao mu je: "Vidjet ću te ponovno."
No, problem je bio da su tada počeli dvadesetčetverosatni bhajani u Mandiru, što znači: nema operacija, ništa se ne događa, svi sjede 24 sata ovdje. Bila je subota uveče i bhajani su počeli. I Eric je došao i sjeo.
Svakog je dana oblačio svoje novo odijelo te sam ga upitao:
"Tako je jako vruće, zašto stalno nosiš to novo odijelo? Zašto ne obučeš nešto jednostavnije kao npr. kurta pidžamu ili lagane hlače?"
"Ne, ja sam čuo da je Sai Baba nekom rekao: 'Ne trudi se mijenjati. Budi svoj. Ne razmišljaj o tome što drugi ljudi nose. Jesam li ja ikada nosio nešto poput kurta pidžame u svojoj zemlji? Ne. Ako se idem susresti s Kraljicom, ili Papom, ili predsjednikom Amerike, idem u najboljem mogućem odjelu, ja ću se sad vidjeti s Gospodom i nije važno osjećam li se ugodno ili neugodno - ja ću biti u svom najboljem odjelu. Zato me ne zaustavljaj."
To je on činio svakoga dana. Tako je ušao i sjeo. Došao je Swami i rekao mu:
"Vidimo se."
Nakon sat i pol sjedenja podvijenih nogu one su mu potpuno utrnule. Rekao sam:
"Nema načina da Swami s tobom govori sada kada su počeli bhajani."
"Ali rekao mi je da će govoriti sa mnom."
"Ponavljam ti, Swamijev jezik je vrlo različit. Kako vrijeme više odmiče, brinem se da Swami ne će ni sa kune razgovarati sve do završetka bhajana."
Eric je trebao poći u Bangalore, jer je njegova žena željela nešto kupiti. Zatim je želio otići u Ooty i Maysore i vidjeti neke palače i druga povijesna mjesta. Pošto je Eric operirao jednog člana obitelji Maharaje iz Mvsorea, oni su ga pozvali u goste. Tako smo sredili put. Dok će on biti na putu ja sam planirao ostati i uživati u bhajanima.
Eric je ostao pred Mandirom do 8 sati uvečer, tada je shvatio da se neće vidjeti sa Swamijem, pa su oboje otišli u Bangalore i odsjeli u hotelu. Sljedećeg dana (nedjelja) rekao je svojoj ženi:
"Nemam osjećaj da bih trebao ići išta vidjeti. Došao sam ovamo s razlogom, a ne radi razgledavanja znamenitosti ili da pohodim neke obitelji. Volio bih sjesti i čitati neku knjigu o Babi. Ali ako ti želiš ići u kupovinu, idi."
Njegova je žena rekla: "OK," i otišla s prijateljem.
Eric je ostao u hotelu u Bangaloreu čitajući Babinu knjigu. Te večeri zaželjeli su ranije poći spavati. Otišao je u krevet u 9 sati, a oko 10 se iznenada probudio. Upitao je ženu:
"Jesi li čula nešto?"
Ona odgovori. "Da, čula sam kako Baba kaže: 'Vratite se'."
"Pomislio sam da čujem nešto. Ali dogovoreno je da sutra letimo za Ooty."
"Ne, ja sam čula vrlo jasno iz tog ugla (pokazuje) da je Swami rekao: 'Vratite se'."
Tako su odlučili kada sljedećeg jutra u 4 sata dođe taksi, vratiti se u Puttaparthi.
U međuvremenu, kada su bhajani završeni, Swami nam je Svojom vlastitom rukom dao prekrasan prasadam i iznenada rekao:
"Ujutro u 8 sati počnite s operacijom - on će se vratiti."
"Swami, ali to nije bilo u programu." rekoh. "Ne. Postoji razlog da tako bude." reče On. "Hvala Ti, Swami." Kako reći osoblju bolnice?... Oni su već sigurno primili poruku.
Tako je Eric ustao u 4 sata ujutro i taksi koji je prema rasporedu trebao ići u Ooty, promijenio je smjer i stigao u Puttaparthi. U minutu do 8 bio je u Super specijalističkoj bolnici.
Swami nam je rekao: "Nakon darshana idite u Bolnicu - sve vas tamo čeka."
Kada smo stigli u bolnicu shvatili smo razlog zašto su nas trebali, kirurzi ovdje još nisu bili dovoljno sigurni u sebe da bi samostalno operirali. Radili smo vrlo teško cijeli dan i oko 4 sata bili smo sa svime gotovi i ja sam upitao glavnog očnog kirurga:
"jesi li sada sretan?"
"Da, sada sam sretan." reče on.
Tada smo zatražili da obavi jednu operaciju samostalno. Mi smo ga promatrali. Obavio je to izvrsno - nije bilo problema. Mi smo jurili Swamiju, a on nas je kao majka, kao otac, čekao. Darshan je završio i mi smo stigli na vrijeme dobiti padanamaskar. Swami je rekao:
"Gdje je vaše izvješće?" Dali smo Swamiju izvješće, a On je rekao:
"To je razlog zbog kojeg sam vas zvao. Znao sam da oni nisu spremi obaviti operaciju samostalno. Sada je program kompletan. Zato sam Ericu rekao: 'Vidimo se'."
A Eric je bio toliko zabrinut da neće vidjeti Swamija. A sada je dobio i padanamaskar.
Swami mu reče: "Ne brini, ovo je tvoj dom. Možeš doći u svako doba" i blagoslovio nas je. '
Taksi nas je čekao da se vratimo. Ali tu je bio još jedan scenarij. Sada je Ericova žena plakala:
"Zašto me Baba nije ni pogledao? Ja sam isto došla na Njegov darshan i željela sam da mi bar na kraju mahne, tako bih otišla s velikom radošću koju vas obojica imate."
I dok smo čekali da nam utovare prtljagu u taksi, jedna je žena iz Singapura dotrčala i pitala:
"jel-- se .netko ovdje zove Veronica?
Veronica reče: "Da, ja sam."
Žena reče: "Ovo je od Swamija. Ovo šalje upravo za tebe."
To je bila prekrasna Swamijeva slika s blagoslovom i Swami je na njoj napisao "S ljubavlju."
Veronica je bila sva u suzama, jer je na njene molitve također odgovoreno.
I sada, ljudi koji nisu znali ništa o Sai Babi, koji su izgovarali Njegovo ime kao "Sing Baba", sjede na podu svake večeri jedan sat i čitaju zajedno prekrasnu literaturu o Swamiju.
Eric, radeći u čudesnoj misiji pronosi Swamijevu poruku i tu tehnologiju od sela do sela. Koja transformacija! To se događa samo onda kada Swami nekoga takne. Ta se osoba potpuno transformira. Težak čovjek, čovjek materijalist sada postaje ponizan i želi svoje vrijeme posvetiti čovječanstvu.
To je priča o iskustvu kojeg sam imao.

--------------------------------



--- On Tue, 5/6/08, safiris wrote:

From: safiris
Subject: FW: pozdrav

Date: Tuesday, May 6, 2008, 8:37 AM


Opisano je jedno prelijepo iskustvo, uživajte!!!

Safiris



--------------------------------------------------------------------------------
From: gogailaci@inet.hr
To: safiris@hotmail.com
Subject: pozdrav
Date: Mon, 5 May 2008 10:49:28 +0200


Postovana Safiris!

Kako sam i ja nedavno prisutna na portalu Magicus, polako se uhodovam pratiti i
uklopiti se u simpaticno i drago drustvo svih vas koji ste vec od prvih dana tu.
Procitala sam danas vase pitanje Shantiju, da li je bio kod Sai Babe.
Dobila samn impuls poslati vam jedan vrlo drag tekst koji divno prikazuje jedno iskustvo.
Ja i moj duhovni partner suprug Laci vec 20 godina svake godine boravimo
u asramu, imamo neopisiva iskustva, i osobne transformacije.

Tekst vam saljem bez nametanja ili bilo kakvih asocijacaja, sve u ljubavi jedinstva u razlicitosti.

Srdacan pozdrav
Girija

--------------------------

Preuzeto od poštovane safiris

SAFIRIS