** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

Frederic Lordon*
(Le Monde, diplomatique – TRAVANJ 2006.)

DAREŽLJIVOST PRIVATNOG KAPITALA

''…Nemojmo se zavaravati: prepustiti privatnim čimbenicima brigu za provedbu kolektivnog djelovanja mnogo je radikalnije od puke strategije privatizacije i davanja u koncesiju javnih usluga. To je jednostavno ukinuće javnog djelovanja, možda čak i same kategorije politike koja se posve raspala u moralu karitativnog transfera. S toga gledišta, to je nešto poput prijeloma cjelovitog modernog projekta shvaćenog kao istodobna težnja za individualnom i kolektivnom autonomijom(**). Povijesna dinamika modernosti isticala je ideal emancipacije pojedinaca od tradicionalnih veza i običajnih stega, ali je istodobno oblikovala projekt čovjekova ovladavanja kolektivnom sudbinom, koja dakle pretpostavlja središnje mjesto političkog odlučivanja. Ideja decentraliziranog političkog poretka njegova je negacija, gdje kolektivitet još postoji samo u obliku nižem od gomile. 'Kolektivnu' sudbinu više nitko ne želi niti o njoj raspravlja(***). Nakon djelotvornog saveza koji je potrajao nekoliko stoljeća, individualistička ekonomska tržišna misao istisnula je političku filozofiju prosvjetiteljstva, s kojom je dugo surađivala, ali joj je na kraju postala prepreka zbog ideje o kolektivnom samoodređenju. Tržište, naime, ne želi vidjeti nikoga osim pojedinca.
Politika kao zajednička praksa(****), koja u svojoj izgradnji pretpostavlja minimalni stupanj centralizacije, polako nestaje i prepušta teren individualnom moralu, kao jedinom obliku društvene regulacije koji liberalizam tolerira. Zakoni za pojedinca, etika za sve! Nema dvojbe da napredak liberalizma ide prema napretku sveopćeg moralizma koji u sve većem stupnju zamjenjuje djelovanje 'totalitarne' socijalne države, ali zbog paradoksa koji je tipičan za liberalizam, policijsko-zatvorskoj državi tlo ne izmiče pod nogama i jedino se ona ne treba ničega bojati. Upravo će ona biti ta tvrda i otporna jezgra države, kad sve ostalo nestane: ako postoji nešto što će oni najbogatiji i dalje pristati da se plaća, bit će to zadržavanje njihova poretka. Za ostalo će se pobrinuti moral(*****). Pretvoriti javnu politiku u plutokratski moralizam i tako proglasiti definitivan raspad socijalne države, možda je to nova – i zadnja - liberalna granica.''

---------------------------------------

(*) Istraživač u CNRS, autor knjige Et la vertu sauvera le monde…, Raisons d'agir, Paris, 2003.

(**) ''…Po svojoj gospodarskoj borbi proleterska Internacionala slaže se s financijskom Internacionalom jer obje proizvode inflaciju i gdje god se one podudaraju, trebalo bi pretpostaviti kako postoji dogovor…Ne znam da li ste obratili pozornost na čudnu podudarnost između financijske Internacionale i proleterske Internacionale. Rekao bih da je jedna naličje druge, i da je na stražnjoj strani ona proleterska, budući da je umjerenija od financijske…'' , Christian G. Rakovsky, Crvena simfojija (Rendgenski snimak revolucije), iz knjige; Des Griffin, Četvrti Reich bogatih.

(***) ''Marks je bio genij. Da se njegovo djelo zaustavilo samo na dubokoj kritici kapitalizma, čak bi i to bio nedostižan znanstveni rad; ali na onim mjestima gdje njegova djela dostižu majstorstvo, pojavljuje se očita ironija. Po njegovim riječima ''komunizam mora pobijediti jer će mu kapital osigurati tu pobjedu, iako je njegov neprijatelj''. Takva je glavna Marxova teza…Može li biti veće ironije? I zatim je, da bi mu se vjerovalo, depersonalizirao kapitalizam i komunizam i pretvorio ljudskog pojedinca u osviještenog pojedinca, što je učinio s nevjerojatnim žonglerskim talentom. To je bila njegova lukava metoda koja je imala za cilj pokazati kapitalistima da su takvi pojedinci realnost kapitalizma, i da će trijumf komunizma biti rezultat urođenog idiotizma; jer bez postojanja besmrtne gluposti u homo economicusu, kod njega se ne bi mogle pojaviti kontinuirane kontradikcije, kako ih je Marx nazvao. Da bi se mogla ostvariti transformacija homo sapiensa u homo stultuma, potrbno je posjedovati magičnu snagu (tehnologiju kao magiju – R. Stivers), koja je u stanju dovesti čovjeka do prve stepenice zoološke ljestvice, odnosno do razine životinje (na primjer, pretvorivši sve žene svijeta u 'prostitutke', uskim uz tijelo 'triko-Levisicama', koje uništavaju karlični mišićni sustav i sprečavaju mogućnost rađanja i tako ženu pretvaraju u biološki traženu potrošnu robu potrošačkog društva i time, uglavnom, polugom populacijske politike Global 2000 – Dr. John Coleman). Samo kada bi homo stultum postojao u epohi kulminacije kapitalizma, Marx bi mogao postaviti svoj aksiom: kontradikcije plus vrijeme jednako komunizam. Vjerujte mi, kada mi koji smo upoznati s ovim razmišljamo nad Marxovim izjavama, na primjer nad onom koja je postavljena nad glavnim ulazom u Lubjanku, ne možemo suzdržati unutrašnju eksploziju smijeha kojom nas je Marx zarazio; vidimo ga kako se u bradu smije cijelom čovječanstvu.'' ibid

''Pojedinac je u nepovoljnoj situaciji kada je suočen s tako monstruoznom zavjerom jer jednostavno ne može vjerovati da ona postji.''
(''The individual is handicaped by coming face to face with a conspiracy so monstrous he cannot believe it exists.'')
J. Edgar Hoover, FBI director

(****) Ipak, ''…prava revolucija protiv tehnološke civilizacije mora prvo biti ona kulture i mora početi s individuom. Usprkos privida individualizma, tehnološka civilizacija je u suštini potpuno kolektivistička. Politika je u toj mjeri opterećena tehnikom da nikako ne može biti polazište…Čak i kada smo mi manipulatori, moć manipulacije prebiva u tehnici ne u nama. Objektivizirana manipulacija u obliku tehnike znači da se većina nas, uglavnom stalno, jednostavno prilagođava tehnologiji. Manipulacija isključuje mogućnost ljubavi, isto kao što prilagođavanjem uskraćuje mogućnost slobode. Takva moralnost uništava i smisao i nadu.'' Richard Stivers, Kultura cinizma, (str. 178)

(*****)“(Američko) društvo doživljava moralni pad, kažu kritičari. Većina kritičara [s političke ljevice i političke desnice, tim redoslijedom] čini se da misle da se društveni problemi mogu riješiti većom primjenom moralnog autoriteta ili političkom reformom.” (str.vii) Stivers se suprotstavlja ovim prevladavajućim stavovima dodajući da “je pad (morala) dublji nego što izgleda. Jer ovaj pad ne najavljuje niz odvojenih moralnih problema koje konvencionalna moralnost više ne može kontrolirati, već sama moralnost po sebi. Moralnost koja ohrabruje, čak potiče, cinično i sebično ponašanje.’’ (str.vii).