** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

CountercultureUSA
Nation of Rebels, str. 178.
Siječanj, 2006. (uredio M.V.)
Primjer teme za TV program: Moda kao magija industrije svijesti
Moda u edukaciji, umjetnosti, oblačenju, politici, filozofiji, tehnologiji, zavjeri itd.
Edukacija - oblačenje
Za Illicha je obavezno obrazovanje grješno i uvredljivo (i, zapravo, neustavno- prim.prev.) isto kao što je ideja obaveznog vjeronauka. Čak u usporedbi s ratom u Vijetnamu javno školstvo ne izgleda jako dobro, jer ''američka obaveza prema obaveznom školovanju svoje mladeži sada se otkriva kao promašaj isto tako jalov kao što su zahtjevi za američkom obavezom prema obaveznoj demokratizaciji Vijetnamaca.''
Škole su tako kao autostrade jer postoje samo da bi osigurale potražnju za proizvodima i uslugama ostalih institucija desnog spektra. Međutim, dok autostrade osiguravaju samo potražnju za automobilima, škole ostvaruju potražnju za kompletnim skupom institucija koje su sabijene na desnoj strani spektra. Svaka institucija masovnog društva oblikuje osobu na određeni način, ali škola zarobljava temeljitije i sistematičnije. Škole stvaraju standarde normalnosti i izopačenosti (devijantnosti), zakonitosti i nezakonitosti, zdravlja i bolesti, što je sve preduvjet za funkcioniranje crkve, policije i bolnica. Škole su institucije institucija, jer one efektivno određuju u kojoj će instituciji netko provesti svoj život. One u učeniku stvaraju doživotnu ovisnost o potrošnji proizvoda masovnog društva na način kojim se garantira ispražnjivanje duha, iscrpljivanje resursa i zagađivanje okoliša.
Moć koju je ova teorija imala na imaginaciju napredne ljevice u kasnijim dekadama je zapanjujuća. Harper's Magazine je u 2003. još bio u stanju publicirati naslovni prilog pod naslovom ''Protiv škola'', ohrabrujući nas sve da se ''probudimo o tome što su zapravo naše škole: laboratorije za eksperimentiranje s našim mladim umovima, centri za vježbanje navika i stavova koje potražuje korporacijsko društvo. Obavezno školstvo koristi djeci samo slučajno; njegova stvarna svrha je da mlade pretvori u sluge. '' Sve je to u Harpersu prezentirano s najvećom ozbiljnošću, kao expose, nešto što nikada prije nismo čuli. ''Škole obučavaju djecu da postanu zaposlenici i potrošači…da reagiraju refleksno.'' Kontrakulturalno razmišljanje, samo se čini da prisiljava kritičare društva da ponavljaju iste zamarajuće cliches-a ponovo i ponovo…skoro refleksivno.
#
Uzimajući u obzir dubinu i prožetost ovog suprotstavljanja školama nije teško razumjeti odgovarajuću odbojnost prema školskim uniformama. …

Str.180.
…teenageri su počeli kontrolirati veliki dio neograničenog dohodaka (diskretionary income), ukupno US$ 155 milijardi samo u 2000.), i počeli su prihvaćati logiku kosumerizma u sve ranijoj dobi. Rezultat je bio eksplozija modno natjecateljske potrošnje među đacima. Ovo natjecanje je đacima nametnulo ogroman društveni pritisak da se ne spominje pogoršanje klasnih razlika (i prisiljavajući mnoge đake iz siromašnijih obitelji da se zapošljavaju skoro puno radno vrijeme u ''vanškolskom vremenu'', kako bi si omogućili da budu cool). To teško da je iznenađujući ishod kada se uzme u obzir cijena artikala kao što su Nike sneakers i L.A. Raiders jakete.


Str. 162.
S čisto praktičnog stajališta, odjeća služi da se ogrnemo. Ona održava odgovarajuću temperaturu tijela, štiti nas od sunca, štiti od kukaca i općenito štiti naše dijelove tijela koje treba zaštititi, podržava dijelove koje treba podržati i uglavnom olakšava nam da obavljamo svakodnevne poslove. To je očito. Ali, isto tako je očito da je odjeća više od toga. Ljudi su uvijek koristili odjeću ne samo (ili zapravo primarno) za ogrtanje već za komuniciranje. Simboličko korištenje odjeće na mnogo načina, kao i jezik, sa svojom gramatikom i sintaksom koji omogućavaju čitav spektar ekspresivnog izražavanja. Kako je samo taj jezik bogat regionalnim i demografskim dijalektima, dovoljno istančan da potiče viceve, ironične stavove kao i stvaranje slenga i metafora.
Ono što nosimo govori tomove o onome što smo. Naša odjeća otkriva u kojoj smo platežnoj kategoriji, o obrazovanju i našoj klasnoj pripadnosti; ona otkriva naša opća trenutna stajališta kao i politička opredjeljenja, naš spol i čak našu seksualnu orijentaciju. Odjeća igra izvanredno važnu ulogu u spolnoj selekciji. Odjeća je također krajnje egzaktan vodič za vrijeme u kojem živimo – obratite pažnju kako je odjeća (s frizurom) najlakši način da se datira stara fotografija. Ukratko, ono što smo, čvrsto je zamotano u ono što nosimo.
Ali ako je odjeća oblik izražavanja, onda, kao u govoru, ona može biti manje ili više slobodna; i isto toliko ograničavajuće može biti ono što ljudi mogu reći ili čuti i može se smatrati načinom ograničavanja onoga što mogu misliti. Tako, čini se da, ono što ljudi smiju nositi može služiti da se ograniči ono što mogu biti. Ovo stanovište je ono što motivira opću odbojnost prema uniformi u našem društvu. Argument je jednostavan: uniformiranost odjeće neizbježno vodi uniformiranosti uma (mišljenja); ako se pokoravaš krojačkom diktatu većine, onda se pokoravaš determiniranom izvanjskom načinu (stilu) bivstvovanja. U ''Jeziku odjeće'', Alison Lurie sažima kotrakulturnu analizu uniforme: ''Bez obzira o kojoj se uniformi radi – vojnoj, civilnoj ili vjerskoj; odjeća generala, poštara, koludrice, butlera, nogometaša ili kelnera – nositi takovu odoru znači odustati od vlastite osobnosti – u smislu govora, koji je djelomično ili u potpunosti cenzuriran.''

Str. 172.
''Ono smo što nosimo, i kao pravilo, moramo kupovati odjeću. Tako, da bi se pobunili protiv glupog konformizma masovnog društva; moramo kupovati. Kao rezultat, nije iznenađujuće primijetiti da se stilovi u ''oficijelnoj'' muškoj modi (kao što je odijelo, kravata i ostali oblici kancelarijske odjeće, čije je porijeklo vojna uniforma) nisu puno promijenili već jedno stoljeće dok se ciklusi mode i zastarijevanje u odjeći namijenjenoj kulturi mladih ubrzava zapanjujućom brzinom. Promet u ''cool-u'' je fantastičan, i to pokazuje jednu od najdubljih ironija pokreta kontra kulture. Kako je primijetio Thomas Frank, jedan od najvećih prigovora masovnog društva bio je sustav ''planiranog zastarijevanja'', koji je najfamoznije izložio Vance Packard u knjizi Proizvođači otpada (The Waste Makers). Međutim, rješenje masovnog društva – pobuna kontrakulture – dala nam je još brže cikluse zastarijevanja u modi, sve u ime individualnog izražavanja.''

Treba se pitati koji civilizacijski moralni sustav stoji iza takvog stanja stvari; Juditin koji se sastoji od ''gladi i žeđi za pravednošću'' (M. Marulić) ili Kristov koji je bezuvjetna ljubav i sućut (?!).
(prim.prev.)
Da li je moguća analiza događaja OP.ART QUISISANA od Voloskog do Ičića, www.komitet-opatija.org pod parolom; ''Illness – Witness'', u kontekstu onoga što je odnos između kontrakulture i potrošačke kulture?
Temelj za analizu je sociološko-filozofsko-politička studija Josepha Heatha i Andrewa Pottera: Nation of Rebels, Why Counterculture Became Consumer Culture, HarperBusiness, 2004.
Ovo je izazov masido teoretičarima da zauzmu stav misleći globalno i krećući se prema kozmičkom u lokalnoj sredini.

U devetom poglavlju Thank You, India gore spomenute knjige na str.252. piše da je ''nekadašnja kraljica teen plesačica Alanis Morissette, 1995. godine, izdala album pod naslovom Jagged Little Pill (Nazupčana mala pilula -?!). Time je odmah postala bijesna, otvorena ikona milijuna otuđenih i nezadovoljnih mladih žena. Iako nije bila manje otuđena od Kurt Cobaina, uspjela je izići na kraj s pritiscima i konfuzijom popularnosti malo bolje od Kurta. Nakon nekoliko godina non-stop nastupa posvetila se fotografiji i putovala na Kubu i u Indiju. To je kasnije rezultiralo s albumom Supposed Former Infatuation Junki...''

Komentar autora na traženje spasa za našu civilizaciju u drugim civilizacijama ide ovako: ''…Najveća slabost kontrakulturalnog mišljenja uvijek je bila nesposobnost stvaranja koherentne vizije slobodnog društva, mnogo manje praktični politički program za promjenu onoga u kojemu živimo. Međutim okretanje prema egzoticizmu je potaklo opće odvraćanje od suštinskog problema, sugestijom da neka druga kultura, samo iza horizonta, posjeduje neko potpuno drugačije razmišljanje i djelovanje, ono koje će nam omogućiti bijeg iz željeznog kaveza modernosti. Kontrakulturni pobunjenici proveli su desetljeća u potrazi za ovom magičnom formulom ''get out of jail free'' – od luđaštva kulturne revolucije u Kini do parcela peyote u Mohave pustinji. Ali najčešće što se dogodilo u tim susretima civilizacija je nešto potpuno neautentično i neiskreno. Projekcijom svojih vlastitih želja i čežnji na druge kulture, kontrakulturni pobunjenici su u suštini konstruirali egzotičnost kao odraz vlastite ideologija…Primamljivost egzotičnog teško da je novi fenomen. Samo-otkrivanje kroz napornu potragu za Drugačijim je opetovana tema u Zapadnoj civilizaciji, manifestirajući se u romantičnim spoznajama Divljeg Zapada, Najtamnije Afrike i Istoka…'' (str. 253)

Skoro potpuno nepoznati zagrebački filozof, Zdenko Vernić, otkrio je da se Grčka civilizacija razvijala i stagnirala kroz dva paralelna kulturološka procesa. Jedan je bio Homerova teologija (Grčki mitovi) dok je drugi proces bio etička reformacija. Kada je Grčka civilizacija postala premoćna vidjelo se da nešto nije u redu s njenom etikom i moralom. Njeni filozofi su otkrili da su narodi koje su porobili, imali bolju etiku i moral od njih, civiliziranih Grka. Tako je došla do kraja filozofska reformacija u Grka time što je Sokrat 'otkrio' ''da je njemu Bog rekao da treba filozofirati a to znači stalno preispitivati sebe i druge kako bi trebali živjeti''. To otkriće je, ipak, bilo preopasno za civiliziranu državu i znamo da je Sokrat morao umreti.