** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

POGLAVLJE


1
______________________________


KRAJ ZNANOSTI


Temeljni aspekt stanja prosvijetljenosti je iskustvo svekolikog, sveprožimajućeg jedinstva. 'Ovo' i 'ono' više nisu odvojeni entiteti. Oni su različiti oblici iste stvari. Sve je manifestacija. Nije moguće odgovoriti na pitanje, 'Manifestacija čega?' jer 'što' je izvan domene riječi, izvan domene koncepta, izvan domene oblika, čak izvan domene vremena i prostora. Sve je manifestacija onoga što jest. Ono što jest, već je. Nakon tih riječi nalazi se iskustvo; iskustvo onoga što jest.
Oblici kroz koje se ono što jest manifestira su svaka za sebe i sve zajedno savršene. Mi smo manifestacija onoga što jest. Sve i svi su točno i savršeno ono što jest.
Tibetanski budist, Longchenpa iz četrnaestog stoljeća je napisao:

Kako je sve samo prikaza
Savršeno u bivanju onoga što jest,
Ništa nemajući s dobrim ili lošim,
Prihvaćanjem ili odbijanjem,
Mogli bi prasnuti u smijeh.
(Since everything is but an apparition
Perfect in being what it is,
Having nothing to do with good or bad,
Acceptance or rejection,
One may well burst out in laughter.)


Možemo reći, 'Bog je u Svom nebu i sve je dobro sa svijetom', osim da prema prosvijetljenom gledištu, svijet ne bi mogao biti nikako drukčiji. Nije ni dobro niti ne dobro. Svijet je jednostavno ono što jest. Ono sto jest je savršeno ono što jest. On ne može biti ništa drugo. On je savršen. Ja sam savršen. Ja sam točno i savršeno onaj koji jesam. Ti si savršen. Ti si točno i savršeno onaj koji jesi.
Ako si sretna osoba, onda je to ono što savršeno jesi – sretna osoba. Ako si nesretna osoba, onda je to ono što savršeno jesi – nesretna osoba. Ako si osoba koja se mijenja, onda je to ono što savršeno jesi – osoba koja se mijenja. Ono što jest je ono što jest. Ono što nije je ono što jest. Nema ničega što nije ono što jest. Nema ničega drugoga osim onoga što jest. Sve je ono što jest. Mi smo dio onoga što jest. Zapravo, mi smo ono što jest.
Ako u ovoj shemi, ljude zamijenimo subatomskim česticama imamo dobru aproksimaciju konceptualne dinamike kvantne fizike. Međutim, postoji još jedno značenje u kojem je ovaj aspekt jedinstva ušao u fiziku. Pioniri kvantne fizike su primijetili čudnu «povezanost» među kvantnim fenomenima. Sve donedavno ovoj neobičnosti nedostajalo je pridavanje bilo kakvog teorijskog značaja. To se smatralo slučajnom odlikom koja će se objasniti kako se teorija bude razvijala.
Godine 1964, J. S. Bell, fizičar u Europskoj organizaciji za nuklearna istraživanja (CERN) u Švicarskoj, se usmjerio na ovu čudnu povezanost na način da bi to moglo biti žarištem fizike u budućnosti. Dr. Bell je objavio matematički dokaz koji je postao poznat kao Bellov teorem. Bellov teorem je bio dorađivan i pročišćavan tijekom idućih deset godina sve dok nije izronio u svom sadašnjem obliku. Njegov sadašnji oblik je dramatičan, najblaže rečeno.
Bellov teorem je matematički konstrukt koji je kao takav nečitljiv nematematičarima. Njegove implikacije, međutim, bi mogle duboko utjecati na naš osnovni pogled na svijet. Neki fizičari su uvjereni da je to možda najvažnije djelo u povijesti fizike. Jedna od implikacija Bellovog teorema je da su na dubokoj i fundamentalnoj razini, «odvojeni dijelovi» svemira povezani na intiman i neposredan način.
Ukratko, Bellov teorem i prosvijetljeno iskustvo jedinstva su vrlo kompatibilni.

Neobjašnjena povezanost kvantnih fenomena se iskazuje na nekoliko načina. Prvi način smo već raspravili. To je eksperiment dvostrukog prolaza. Kada su oba prolaza u tom eksperimentu otvorena, svjetlosni valovi koji kroz njih prolaze međusobno interferiraju kako bi oblikovali uzorak naizmjeničnih svijetlih i tamnih prstenova na zaslonu. Kada je samo jedan prolaz otvoren u eksperimentu dvostrukog prolaza, valovi svjetlosti koji prolaze kroz njega osvjetljavaju zaslon na uobičajen način. Kako pojedini foton u eksperimentu dvostrukog prolaza zna može li ili ne može ići na dio zaslona koji mora biti taman ako su oba prolaza otvorena.?
Velik broj fotona kojih će pojedini foton zaključno biti dio se raspodjeljuje na jedan način ako je jedan prolaz otvoren, te na potpuno drukčiji način ako su oba prolaza otvorena. Pitanje glasi, pretpostavivši da pojedini foton prođe kroz jedan od dva prolaza, kako zna je li ili nije otvoren drugi prolaz? Nekako zna. Uzorak interferencije se uvijek formira kada otvorimo oba prolaza te se nikada ne formira kada zatvorimo jedan od prolaza.
Međutim, postoji još jedan eksperiment u kojem je ova očigledna povezanost kvantnih fenomena još i više zbunjujuća. Pretpostavimo da imamo ono što fizičari zovu dvočestični sustav nultog okretanja. To znači da okretanje svake pojedine čestice u sustavu poništava ono drugo. Ako se jedna od čestica u takvom sustavu zavrti gore, druga se čestica zavrti dolje. Ako se prva čestica okrene desno, druga čestica se okrene lijevo. Bez obzira kako su čestice orijentirane , njihovi su zaokreti uvijek jednaki i suprotni.
Sada pretpostavimo da samo odvojili ove dvije čestice na neki način koji ne utječe na njihovo okretanje ( primjerice električno). Jedna čestica ode u jednom smjeru , a druga čestica ode u suprotnom smjeru.
Okretanje subatomske čestice može biti orijentirano magnetskim poljem. Na primjer, ako zraka elektrona s nasumično usmjerenim okretanjem bude poslana kroz poseban tip magnetskog polja ( zvano Ster-Gerlach uređaj), magnetsko polje razdijeli zraku u dvije jednake manje zrake. U jednoj od njih svi elektroni imaju zaokret gore , a u drugoj svi elektroni imaju zaokret dolje. Ako samo jedan elektron prođe kroz magnetsko polje, izaći će iz njega ili sa zaokretom gore ili zaokretom dolje. (Možemo napraviti eksperiment tako da je vjerojatnost 50-50) (prva slika, slijedeća stranica).
Ako preusmjerimo magnetsko polje (promijenimo njegovu os) možemo dati svim elektronima spin desno ili spin lijevo umjesto spin gore ili spin dolje. Ako samo jedan elektron prođe kroz magnetsko polje kada je upravljen na ovaj način, izaći će iz njega ili sa spinom desno ili spinom lijevo (jednaka mogućnost u svakom slučaju) (druga slika, slijedeća stranica).
Sada pretpostavimo da nakon što smo razdvojili naš početni dvo-čestični sustav, pošaljemo jednu od čestica kroz magnetsko polje koje će mu dati ili spin prema gore ili spin prema dolje. U ovom slučaju, recimo da čestica izađe iz magnetskog polja sa spinom prema gore.

SLIKA STR.300

To znači da automatski znamo da druga čestica ima spin prema dolje. Ne trebamo vršiti mjerenja druge čestice zato što znamo da je njezin spin jednak i suprotan spinu njezine čestice blizanke.
Eksperiment izgleda ovako:


SLIKA STR.301

Početni dvo-čestični sustav sa spinom nula je u središtu. Jedna od čestica ide u područje A. U području A prolazi kroz Stern- Gerlachov uređaj. U ovom slučaju, Stern-Gerlachov uređaj daje čestici spin prema gore. Stoga, znamo bez mjerenja da druga čestica, koja je otišla u područje B, ima spin prema dolje.
Albert Einstein, Boris Podolsky i Nathan Rosen su osmislili ovaj eksperiment prije više od četrdeset godina. Zapravo, ovu verziju Einstein-Podolsky-Rosenovog eksperimenta (koristeći stanja spinova) je osmislio david Bohm, fizičar na University of London. Ova verzija se obično koristi da bi se ilustrirao Einstein-Podolsky-Rosenov efekt. (Izvorni rad se bavio položajima i momentima sile).


Godine 1935. Einstein, Podolsky i Rosen su objavili svoj misaoni eksperiment u članku naslovljenom «Može li kvantno-mehanički opis fizičke stvarnosti biti smatran dovršenim?» U to su vrijeme, Bohr, Heisenberg, i zagovornici Kopenhaške interpretacije kvantne mehanike (str. 62)govorili da je kvantna teorija potpuna teorija iako ne pruža bilo kakvu sliku svijeta odvojenu od naših zapažanja svijeta. (još uvijek to govore). Poruka koju su Einstein, Podolsky i Rosen željeli prenijeti svojim kolegama je bila da kvantna teorija nije «potpuna teorija zato što ne opisuje određene bitne aspekte stvarnosti koji su fizikalno stvarni čak i ako nisu zapaženi. Poruka koju su njihovi kolege dobili, međutim, je bila sasvim drukčija. Poruka koju su njihovi kolege dobili je bila da su čestice u Einstein-Podolsky-Rosenovom misaonom eksperimentu ponešto povezane na način koji prelazi naše uobičajene ideje o uzročnosti.
Primjerice, kada bi os Stern-Gleichova uređaja u našem hipotetičkom eksperimentu bila promijenjena tako da čestice imaju spin desno ili lijevo umjesto gore ili dolje, eksperiment bi izgledao ovako:


SLIKA STR.302.


Čestica u području A bi imala spin desno umjesto spin gore. To znači da bi čestica u području B imala spin lijevo umjesto spin dolje. Njezin spin je uvijek jednak i suprotan onom njezine čestice blizanke.
Sada pretpostavimo da je os u Stern-Gleichovu uređaju promijenjena dok su čestice u kretanju. Nekako čestica koja putuje u područje B «zna» da se njezina čestica blizanka u području A okreće desno umjesto gore pa se ona okreće lijevo umjesto dolje. Drugim riječima, ono što smo učinili u području A (promjena osi magnetskog polja) je utjecalo na ono što se dogodilo u području B. Ovaj čudan fenomen je poznat kao Einstein-Podolsky-Rosenov (EPR) efekt.
Einstein, Podolsky i Rosenov misaoni eksperiment je Pandorina kutija moderne fizike. Eksperiment je nehotice razjasnio neobjašnjivu povezanost između čestica na dva različita mjesta. Čestica u području B čini se da trenutno zna kakav je spin čestice u području A*. Ova povezanost dopušta ispitivaču na jednom mjestu (područje A) da utječe na sustav u drugom mjestu (područje B).


«Prilično je uznemirujuće», napomenuo je Erwin Schrödinger, odnoseći se na ovaj fenomen,
da bi (kvantna) teorija mogla dopustiti sustavu da bude vođen ili upravljan u jednu+ ili drugu vrstu stanja na milost i nemilost ispitivača unatoč tome što on nema pristupa tome.
Odjednom fizičari su shvatili da ova neobična situacija nameće kritično pitanje: «Kako može dvoje ičega saobraćati tako brzo?»
Prema uobičajenim pretpostavkama u fizici, informacija je prenošena s jednog mjesta na drugo signalom. Bez nositelja nema komunikacije. Primjerice, najobičniji oblik komunikacije je razgovor. Informacija koju izražavamo razgovarajući je nošena (u konverzaciji licem u lice) zvučnim valovima. Zvučni valovi putuju određenom brzinom (oko 1240 km na sat). Dakle, ono vrijeme potrebno da moja informacija dođe do vas ovisi o tome koliko ste daleko od mene. Najbrži komunikacijski signal je elektromagnetski val, poput svjetlosnog vala ili radio vala. Oni putuju približno 330 000 kilometara u sekundi. Gotovo sva fizika počiva na pretpostavci da ništa u svemiru ne može putovati brže od brzine svjetlosti. Iznimno velika brzina svjetlosti čini komunikaciju svjetlosnim signalom naizgled trenutačnom. Izgleda mi da vidim kako kimate glavom u trenutku kad to zapravo činite. Međutim, komunikacija svjetlosnim signalom nije trenutačna. Vrijeme potrebno da moja informacija doputuje svjetlosnim signalom od mene do vas ovisi o tome koliko ste vi daleko od mene. U većini slučajeva, vrijeme potrebno za to je tako kratko da se rijetko može izmjeriti. Potrebno je nekoliko sekundi, ipak, da radio signal doputuje od Zemlje do Mjeseca i nazad.
Sada pretpostavimo da su područje A i područje B vrlo udaljeni. Bit će potrebna određena količina vremena svjetlosni signal doputuje od područja A do područja B. Ako su područje A i područje B toliko daleko da nema dovoljno vremena da svjetlosni signal poveže događaj koji se dogodi u području A s događajem koji se dogodi u području B, nema načina na koji bi,
prema uobičajenim pretpostavkama u fizici, događaj u području B mogao znati o događaju u području A. Fizičari ovo zovu «svemirska» (space-like) odvojenost. (Jedan događaj je svemirski odvojen od drugog događaja ako nema dovoljno vremena da ih svjetlosni signal poveže). Komunikacija između svemirski odvojenih događaja dovodi u pitanje jednu od najosnovnijih pretpostavki fizike. Upravo je to ono što se čini da je Einstein-Podolosky-Rosen misaoni eksperiment razjasnio. Iako su svemirski odvojeni, stanje čestice u području B ovisi o onome što promatrač u području A odluči promatrati ( na koju stranu usmjeri svoje magnetsko polje).


Drugim riječima, Einstein-Podolsky-Rosenov efekt naznačava da informacija može biti prenesena iznadsvjetlosnim (superluminalnim) brzinama suprotno prihvaćenim predodžbama fizičara. Ako dvije čestice u Einstein-Podolsky-Rosenovom misaonom eksperimentu budu nekako povezane signalom, taj signal putuje brže od brzine svjetla. Einstein, Podolsky i Rosen su možda načinili prvi znanstveni primjer iznadsvjetlosne povezanosti.
Sam Einstein je opovrgnuo ovaj zaključak. Nije moguće, obrazložio je, da okvir koji izaberemo za način mjerenja ovdje može utjecati na ono što se dogodi negdje drugdje. U svojoj autobiografiji napisanoj jedanaest godina nakon Einstein-Podolsky-Rosenovog članka, napisao je:
. . . jednog pretpostavljanja bi se trebali, po mojem mišljenju, čvrsto držati: stvarna činjenična situacija sustava S2 [ čestica u području B] je neovisna od onog što se radi u sustavu S1 [ čestica u području A], koji je prostorno odvojen od prvog.
Ovo mišljenje je , u stvari, princip lokalnih uzroka. Princip lokalnih uzroka kaže da ono što se događa u jednom području ne ovisi o varijablama podložnih kontroli ispitivača u udaljenom svemirski odvojenom području. Princip lokalnih uzroka je zdrav razum. Rezultati eksperimenta u mjestu udaljenom i svemirski odvojenom od nas ne bi trebalo ovisiti o onome što mi odlučimo učiniti ili ne učiniti upravo ovdje. (Izuzev majke koja se uzbunila u istom trenutku kada je udaljeni automobil njezine kćeri udario u drvo- i slični slučajevi- makroskopski svijet izgleda da je načinjen od lokalnih fenomena.)
Budući da su fenomeni uopće lokalni, obrazložio je Einstein, kvantna teorija ima ozbiljnu manu. Po kvantnoj teoriji, promjena mjernog uređaja u području A mijenja funkciju vala koja opisuje česticu u području B, no (po Einsteinu) ne može promijeniti «stvarnu činjeničnu situaciju sustava S2 [koja] je neovisna od onog što se radi u sustavu S1. . .»
Stoga, jedna te ista «činjenična situacija» u području B ima dvije valne funkcije, jednu za svaku poziciju mjernog uređaja u području A. To je pogreška budući da je «nemoguće da dva različita tipa valnih funkcija mogu biti koordinirani identičnom činjeničnom situacijom S2».
Evo još jednog načina gledanja na istu situaciju: Budući da je stvarna činjenična situacija u području B neovisna o onome što se radi u području A, istovremeno mora postojati u području B točno određen spin gore ili dolje i točno određen spin prema desno ili lijevo kako bi se objasnili svi rezultati koje možemo dobiti usmjerivši Stern-Gerlachov uređaj u području A ili vertikalno ili horizontalno.


Kvantna teorija ne može opisati takvo stanje u području B te je stoga nepotpuna teorija. 1
Međutim, Einstein završava svoje obrazloženje nevjerojatnim zastranjivanjem:
Moguće je pobjeći od ovog zaključka [da je kvantna teorija nepotpuna] samo pod pretpostavkom da mjerenje S1 ((telepatski)) mijenja stvarnu situaciju S2 ili niječući neovisne stvarne situacije kao takve kod stvari koje su prostorno odvojene jedna od druge. Obje mogućnosti mi se doimaju sasvim neprihvatljivima.
Iako su ove mogućnosti bile neprihvatljive Einsteinu, njih danas razmatraju fizičari. Malo fizičara vjeruje u telepatiju, no neki fizičari uistinu vjeruju da na dubokoj i temeljnoj razini ne postoji nešto kao «neovisna stvarna situacija» stvari koje su međusobno djelovale u prošlosti , ali su prostorno odvojene jedna od druge, ili da promjenom mjernog uređaja u području A doista mijenjamo «stvarnu činjeničnu situaciju» u području B.
To nas dovodi do Bellovog teorema.


Bellov teorem je matematički dokaz. Ono što «dokazuje» je ako su statistička predviđanja kvantne teorije točna, onda su neke od naših zdravo razumskih predodžbi svijeta duboko pogrešne.
Bellov teorem ne pokazuje jasno na koji su način naše zdravo razumske predodžbe svijeta nedostatne. Postoji nekoliko mogućnosti. Svaka mogućnost ima pobornike među malim brojem fizičara koji su upoznati s Bellovim teoremom. Bez obzira kojim smo implikacijama Bellovog teorema skloniji, Bellov teorem sam vodi do neizbježnog zaključka ako su statistička predviđanja kvantne teorije točna, tada su naše zdravorazumske predodžbe duboko manjkave.
To je podosta bitan zaključak zato što su statistička predviđanja kvantne mehanike uvijek točna. Kvantna mehanika je teorija svih teorija. Objasnila je sve od subatomskih čestica do tranzistora i zvjezdane energije. Nikada nije zatajila. Nema konkurencije.
Kvantni fizičari su uočili 1920-ih da su naše zdravorazumske predodžbe nedostatne za prikazivanje subatomskih fenomena (stranica 46, 275). Bellov teorem pokazuje da su zdravorazumske predodžbe nedostatne čak i za opisivanje makroskopskih događaja, događaja svakodnevnog života!
Kao što je Henry Stapp napisao:
'Bitna stvar u Bellovom teoremu je da postavlja dilemu koju su iznijeli kvantni fenomeni jasno u carstvo makroskopskih fenomena … [ona] pokazuje da su naše uobičajene predodžbe svijeta na neki način duboko manjkave čak i na makroskopskoj razini.'
Bellov teorem je bio preformuliran na nekoliko načina otkako je Bell objavio originalnu verziju 1964. Bez obzira kako je formuliran, teorem prebacuje «iracionalne» aspekte subatomskih fenomena izravno u makroskopsku domenu. Govori kako ne samo da se događaji u području vrlo malenog ponašaju na načine koji su krajnje različiti od našeg zdravorazumskog viđenja svijeta, već se i događaji u svijetu velikih omjera, svijetu autocesta i sportskih automobila, ponašaju na načine koji su krajnje različiti od našeg zdravorazumskog viđenja njih. Ova nevjerojatna tvrdnja ne može biti odbačena kao mašta zato što je zasnovana na zastrašujućoj i dokazanoj točnosti kvantne teorije same.


Bellov teorem se zasniva na korelacijama između čestica parova sličnih paru hipotetičkih čestica u Einstein-Podolsky-Rosenovom misaonom eksperimentu. *
Primjerice, zamislite plin koji emitira svjetlo kada je električki pobuđen (pomislite na neonski znak). Pobuđeni atomi u plinu emitiraju fotone u paru. Fotoni u svakom paru otiđu u suprotnim smjerovima. Izuzev razlike u njihovom smjeru putovanja, fotoni u svakom paru su identični blizanci. Ako je jedan od njih polariziran vertikalno, i drugi je polariziran vertikalno. Ako je jedan od fotona u paru polariziran horizontalno, i drugi je foton polariziran horizontalno. Bez obzira kakav je kut polarizacije, oba fotona u svakom paru su polarizirana u istoj ravnini.
Stoga, ako znamo stanje polarizacije jedne od čestica, automatski znamo stanje polarizacije druge čestice. Ova situacija je slična situaciji u Einstein-Podolsky-Rosen misaonom eksperimentu, osim što sada razmatramo stanja polarizacije umjesto stanja spina.
Možemo provjeriti da su oba fotona u svakom paru fotona polarizirana u istoj ravnini poslavši ih kroz polarizatore. Ispod je slika ovog (konceptualno) jednostavnog postupka.


SLIKA STR. 307.


Izvor svjetlosti u središtu slike emitira jedan par fotona. Sa svake strane izvora svjetlosti je polarizator smješten na putanji emitiranog fotona. Iza polarizatora su fotomultiplikatorske cijevi koje odašilju klik (ili nečujni elektronski ekvivalent) svaki put kada otkriju foton.
Svaki put kada fotomultiplikatorska cijev u području A odašilje klik, fotomultiplikatorska cijev u području B također odašilje klik. To je zato što su obojica fotona u svakom paru fotona uvijek polarizirani u istoj ravnini, i obojica su polarizatora u ovom raspoređivanju poravnana u istom smjeru (u ovom slučaju, vertikalno). Ovdje nije uključena nijedna teorija, samo je stvar brojanja klikova. Znamo, i možemo provjeriti, kada su oba polarizatora poravnana u istom smjeru, fotomultiplikatorske cijevi iza njih će škljocati jednak broj puta. Klikovi u području A su u korelaciji s klikovima u području B. Korelacija, u ovom slučaju, je jedan. Kada god jedan od fotomultiplikatorskih cijevi klikne, druga fotomultiplikatorska također uvijek klikne
Sada pretpostavimo da smjestimo jednog od polarizatora na 90 stupnjeva od drugog. Ispod je slika ovog raspoređivanja.


SLIKA STR. 308.


Jedan od polarizatora je još uvijek poravnan vertikalno, no drugi polarizator je sada poravnan horizontalno. Svjetlosni valovi koji prolaze kroz vertikalni polarizator su zaustavljeni horizontalnim polarizatorom i obratno. Stoga, kada su polarizatori postavljeni jedan prema drugome pod pravim kutom, klik u području A neće nikada biti popraćen klikom u području B. Klikovi u području A, opet, su u korelaciji s klikovima u području B. Ovaj put, međutim, korelacija je nula. Kada god fotomultiplikatorska cijev klikne, druga fotomultiplikatorska cijev nikada ne klikne.
Postoje također korelacije između klikova u području A i klikova u području B za svaku drugu moguću kombinaciju postavljanja polarizatora između ove dvije krajnosti. Ove statističke korelacije se mogu predvidjeti kvantnom teorijom. Za danu postavljanje polarizatora, određeni broj klikova u jednom području će biti popraćen određenim brojem klikova u drugom području.
Bell je otkrio da bez obzira na postavljanje polarizatora, klikovi u području A su u suviše jakoj korelaciji s klikovima u području B da bi se objasnili slučajem. Moraju na neki način biti povezani. Međutim, ako jesu povezani, tada je princip lokalnih uzroka (koji kaže da ono što se dogodi u jednom području ne ovisi o varijablama podložnim kontroli eksperimentatora u udaljenom svemirskom području) iluzija! Ukratko, Bellov teorem pokazuje da je princip lokalnih uzroka, koliko god zvučao razumno, matematički nekompatibilan s pretpostavkom da su statistička predviđanja kvantne teorije valjana (barem valjana u ovom eksperimentu i u Einstein-Podolsky-Rosenovom eksperimentu).*
Korelacije koje je Bell koristio su bile izračunata, ali netestirana, predviđanja kvantne teorije. Godine 1964., ovaj eksperiment je još uvijek bio hipotetički konstrukt. Godine 1972., John Clauser i Stuart Freedman u Lawrence Berkeley Laboratory su doista izveli ovaj eksperiment da bi potvrdili ili opovrgnuli ova predviđanja. Pronašli su da statistička predviđanja na kojima je Bell zasnovao svoj teorem jesu točna.
Bellov teorem ne samo da ukazuje na to da je svijet prilično drukčiji od onog kakvim se čini, on to zahtijeva. Nema dvojbe. Nešto vrlo uzbudljivo se događa. Fizičari su «dokazali», racionalno, da su naše racionalne predodžbe o svijetu u kojem živimo duboko manjkave.


Iako je Clauser-Freedmanov eksperiment potvrdio da statistička predviđanja kvantne fizike na kojima je Bell zasnovao svoj teorem jesu točna, nije pokazao da su ove jake korelacije rezultat iznadsvjetlosnog komuniciranja. (Postavljeni polarizatori ispred fotomultiplikatorskih cijevi u Clauser-Freedmanovom eksperimentu su držani fiksnim tijekom vremena, dugog, u usporedbi s vremenom kretanja fotonskog para. Fotoni u fotonskom paru su svemirski odvojeni jednom kada su letu, no procesi mjerenja koji ih detektiraju u području A i području B nisu svemirski odvojeni). Kao što ćemo vidjeti, iznadsvjetlosna komunikacija nije jedino moguće objašnjenje Clauser-Freedmanovog eksperimenta. U stvari, 1972., objašnjenje iznadsvjetlosne komunikacije je pretrpjelo znatan uzmak. Ono je bilo nemoguće.
Prema relativnosti, «komunikacija brža-od-svjetlosti» je besmislica zato što «komunikacija» zahtijeva signal koji ide od jednog mjesta do drugog , a signali ne mogu ići od jednog do drugog mjesta brže od svjetlosti.* Ukratko, čestice u EPR misaonom eksperimentu i u stvarno-izvedenom Clauser-Freedmanovom eksperimentu čini se da su povezane, ali, prema zakonima fizike, oni ne mogu biti povezani (ako doista jesu svemirski odvojeni) zato što su signali jedini način na koji se mogu povezati.
Dakle, do 1975., mali broj fizičara koji jest pratio dramu započetu sa slavnim EPR člankom četrdeset godina ranije, je bio usmjeren razmotriti mogućnost fundamentalnog jedinstva koje se podastire dublje od kvantne teorije i relativnosti, fundamentalnog jedinstva koje je na neki način dopustilo brže-od-svjetlosti povezanosti između očigledno odvojenih «dijelova» fizičke stvarnosti. Prema tome, nekoliko njih je počelo graditi teorije zasnovane na pretpostavci da, čak iako su čestice u EPR misaonom eksperimentu i u stvarno-izvedenom Clauser-Freedmanovom eksperimentu svemirski odvojene, one jesu povezane, ali ne signalima!
Stapp je, primjerice, napisao,
Kvantni fenomeni omogućavaju prima facie dokaz da se informacija rasprostire načinima koji nisu suglasni s našim klasičnim predodžbama. Stoga predodžba da je informacija prenošena nadsvjetlosno nije, apriori, nerazumna. . . .
Sve što znamo o prirodi je u skladu s predodžbom da fundamentalni procesi prirode leže izvan prostor-vremena, ali generiraju događaje koji se mogu locirati u prostor-vremenu. Teorem ove rasprave podupire ovo viđenje prirode pokazujući da je iznadsvjetlosni prijenos informacija potreban, izuzevši izvjesne alternative. . . koje se čine manje razumnima. Uistinu, čini se da filozofska pozicija Bohra vodi ka odbijanju drugih mogućnosti, te odatle izvođenjem, ka zaključku da je iznadsvjetlosni prijenos informacija potreban.
Godine 1975., fizičar Jack Sarfatti, je poduzeo dodatni korak u postuliranju toga kako ne samo da veze brže-od-svjetlosti postoje između svemirski odvojenih događaja, nego i da se mogu koristiti za komunikaciju na načine koji se mogu kontrolirati (postoji vrlo velika razlika između prirode koja prenosi informacije između svojih «dijelova» iznadsvjetlosno i naše sposobnosti da koristimo taj fenomen za odašiljanje poruka). Tako radeći, Sarfatti je, pak na najdramatičniji način, uzdigao EPR-ov efekt do prvog principa kvantne mehanike. Nazvao je svoju teoriju «iznadsvjetlosni prijenos negentropije bez signala». *(«Negentropija» je drugi naziv za «red») (str. 239).
Prema Sarfattijevoj teoriji, svaki kvantni skok je svemirski iznadsvjetlosni prijenos negentropije. Nema odašiljanja energije. Ništa ne putuje između područja A i područja B. Ipak, postoji «trenutna» promjena u kakvoći (koherentnoj strukturi) energije u oba područja A i B.2
Koncept komunikacije brže-od-svjetla između dvaju događaja koji ne mogu biti povezani signalom (definicija «svemirskoj-nalik udaljenosti») je toliko radikalno odstupanje od aktualne fizikalne teorije koliko je Einsteinova specijalna teorija relativnosti bila za priznatu fiziku 1905.godine. Ipak, ovaj koncept je logički dosljedan s ustaljenom fizikalnom misli. U stvari, može se izvesti iz nedjeljivosti Plankovog kvanta djelovanja što je osnovni element kvantne teorije.
Sama nedjeljivost Plankovog kvanta djelovanja (stranica 73) daje razumjeti da «kvantni skokovi»između različitih stanja u kvantnom sustavu moraju biti zasebni. Kada vršimo mjerenja na jednom promatranom sustavu povećavajući izolaciju između pripremnog dijela i dijela za mjerenje (str. 93), jedna od mogućnosti u valnoj funkciji koja predstavlja promatrani sustav se ostvari, a druge mogućnosti u valnoj funkciji nestaju (str. 96.) . promatrani sustav se tada promatra bio u jednom stanju ili drugom. Drugim riječima, kvantni sustav ne prolazi kroz neprekinute serije međustanja u ni u jednoj primjetnoj promjeni.
Budući da je stanje općenito uzorak informacije raširen u prostoru, slijedi da zasebna promjena stanja uključuje bržu-od-svjetlosti promjenu obrasca informacija koja određuje valnu funkciju. Drugim riječima, kada bi jedini način komunikacije bio širenje signala ograničenih na brzinu svjetlosti ili manje, prijelaz između stalnih stanja ne bi mogao biti zaseban (isprekidan ).
Trebala bi postojati neprekinuta serija međustanja koji odgovaraju različitim fazama u širenju signala. Dakle, nedjeljivost Plankova kvanta djelovanja dovodi logičnom dosljednošću do ideje o porukama bez signala.
Dok se ova knjiga priprema za tisak, Alain Aspect, fizičar u Institutu za optiku, Sveučilište u Parizu, u Orsayu, Francuska priprema eksperiment koji će omogućiti ključno provjeravanje postojanja veza bržih-od svjetlosti između svemiru-nalik odvojenih događaja na kojima je Sarfattijeva teorija iznadsvjetlosne komunikacije između svemirski odvojenih događaja. U stvari, Aspect će izvesti Clauser-Freedmanov eksperiment. Glavna razlika će pak biti u tome što će stanje polarizacije mjernih uređaja u Aspektovom eksperimentu biti promijenjeno dok par fotona bude u kretanju. Mijenjajući postavke polarizacijskih detektora za vrijeme dok je par fotona u kretanju, nemoguće je jednom fotonu u paru znati što se događa njegovom parnjaku putem razmjene uobičajneih signala koji se rasprostiru prostor-vremenom. Stoga će Aspectov eksperiment provjeriti Bohmove teoretske zaključke (koje je Bohm izrazio u odnosima stanja spinova) da čestica u području B nekako zna, u trenutku kada se to dogodi, da je stanje njegovog svemirski odvojenog partnera u području A promijenjeno, te, kao ishod, mijenja svoje vlastito stanje sukladno tome.
Prema Sarfattiju, međutim, u odnosima informacijske teorije, Aspectov eksperiment, u najboljem slučaju, će pokazati iznadsvjetlosni kanal čiste buke. To je zato što Aspectov eksperiment, kao što je zamišljen, koristi samo čestični način komplementarnosti u svojim procesima detekcije. Dakle, Sarfatti predlaže da zamijenimo Aspectove fotomultiplikatore (koji su detektori čestica) s sustavom dvostrukog prolaza koji imaju «Heisenbergove mikroskope» na svakom otvoru. *
Sustav dvostrukog prolaza je detektor valova (str. 85.). Heisenbergov mikroskop je detektor čestica (str. 133). Postavljajući Heisenbergov mikroskop na svaki prolaz u eksperimentu dvostrukog prolaza, možemo odrediti kroz koji otvor prolazi foton. Upotreba sustava dvostrukog prolaza s Heisenbergovim mikroskopima (detektorima čestica) na svakom prolazu daje nam mogućnost korištenja ili valnog načina detekcije ili čestičnog načina detekcije. Kada uključimo Heisenbergove mikroskope, imamo čestični sustav detekcije. Kada ih isključimo, imamo valni sustav detekcije. Upravo je ova sposobnost uključivanja između međusobno nekompatibilnih eksperimentalnih konteksta (val i čestica) ono što nam dopušta da dešifriramo poruku na iznadsvjetlosnom kanalu.
Kada uključimo Heisenbergove mikroskope te jedan od njih detektira foton koji prolazi kroz jedan od otvora u eksperimentu dvostrukog prolaza, model interferencije (za taj foton) je uništen. Kada bi naši detektori bili apsolutno učinkoviti, odnosno, kada bi, bez pogreške, detektirali svaki pojedini foton dok bi prolazio kroz jedan otvor ili drugi, ne bi bilo modela interferencije uopće. Međutim, sada nema detektora koji bi bili toliko učinkoviti. Štoviše, takvi učinkoviti detektori ne bi bili toliko prikladni za naše svrhe koliko su sadašnji dostupni detektori čestica.
Sadašnji dostupni detektori čestica mogu otkriti, i to čine, fotone s raznim stupnjevima vjerojatnosti, no ti se fotoni mogu nadzirati. U praksi, stoga, postavljanje hipotetičkog, no trenutno dostupnog Heisenbergovog mikroskopa (detektor čestica) na svakom prolazu u eksperimentu dvostrukog prolaza ne bi potpuno uništilo obrazac interferencije. Prelomilo bi ga na razne stupnjeve. Stupanj prijeloma bi bio podložan svjesnoj kontroli eksperimentatora. Drugim riječima, koristeći takve detektore čestica, možemo svjesno «modulirat» obrazac interferencije na svakom kraju dvojnog sustava dvostrukog proreza koji predlaže Sarfatti.
Sarfatti teoretizira, zasnovano na Bellovu teoremu i EPR efektu, da je obrazac interferencije koji vidimo na jednom kraju takvog dvojnog sustava dvostrukog prolaza neodvojivo povezan, par fotona s parom fotona, s obrascem interferencije kojeg vidimo na drugom kraju na način da je izvan prostor-vremena. Stoga će modulacija modela interferencije na jednom kraju sustava prouzročiti sličnu modulaciju na drugom kraju sustava čak iako nikakav prijenosni signal energije-momenta sile ne povezuje ova dva procesa. To je ono što Sarfatti zove «ne-lokalni zatvarač-faza na prostorno-vremenskim intervalima».* †
Ako Aspectov eksperiment ne uspije pokazati istu jaku korelaciju koju je predvidjela kvantna mehanika i potvrdio Clauser-Freedmanov eksperiment, to bi bila smrtna presuda za Sarfattijevu teoriju iznadsvjetlosnog prijenosa informacija bez signala i za svaku drugu teoriju koje se poziva na, ili koja proizlazi iz njezine strukture postojanja iznadsvjetlosnih veza.(To je znanost u svom najboljem svjetlu. Ključna provjerljivost teorija je ono što odvaja znanost od metafizike).
Međutim, ako Aspektov eksperiment pokaže da se ista jaka korelacija koju je predvidjela kvantna mehanika i potvrdio Clauser-Freedmanov eksperiment održala, čak i kada su postavke polarizacije mjernog uređaja promijenjene za vrijeme kretanja para fotona, tada je Sarfattijeva teorija komunikacije brže-od-svjetlosti bez signala postaje najdramatičniji kandidat za objašnjavanje ovog fenomena.* Ako bi se Sarfattijeva teorija iznadsvjetlosne komunikacije bez signala dokazala istinitom (da točno stoji u uzajamnoj vezi s iskustvom), tada je pred nama značajna revolucija u zapadnoj misli kao i u znanosti fizike.
Drugim riječima, Aspektov eksperiment bi mogao postati Michelson-Morleyev eksperiment koji će nas izbaciti u post-Einsteinovu eru.
Godine 1975., Henry Stapp, u radu poduprtom od U.S. Energy Research and Development Administration, je napisao:
Bellov teorem je najdublje otkriće znanosti.


Bellov teorem je pokazao kako je ili statističko predviđanje kvantne teorije ili princip lokalnih uzroka neispravan. Nije rekao koji je neispravan, već samo da oba ne mogu biti ispravna.


Kada su Clauser i Freedman potvrdili da su statistička predviđanja netočna, zapanjujući zaključak je bio neizbježan: princip lokalnih uzroka mora biti neispravan! Međutim, ako je princip lokalnih uzroka zatajio, te stoga svijet nije onakav kakvim se doima, što je onda prava priroda našeg svijeta?


Postoji nekoliko uzajamno isključujućih mogućnosti. Prva mogućnost, koju smo upravo razmotrili, je da, nasuprot onome što se čini, doista možda i nema nečeg kao «odvojenih dijelova» u našem svijetu (u rječniku fizike, «lokalnost je pogrešna»). U tom slučaju, je poimanje da su događaji autonomna zbivanja iluzija. To bi bio slučaj za sve «odvojene događaje» koji su međusobno djelovali bilo kad u prošlosti. Kada «odvojeni dijelovi» međusobno djeluju, oni (njihove valne funkcije) dolaze u korelaciju (kroz razmjenu uobičajenih signala) (sila).


Osim ako ova korelacija nije prekinuta drugim vanjskim silama, funkcije vala koje predstavljaju ove «odvojene dijelove» ostaju u korelaciji zauvijek.* 3 Za takve suodnosne «odvojene dijelove», ono što eksperimentator čini u ovom području ima intrinzičan efekt na rezultate eksperimenta u dalekom, svemirski odvojenom području. Ova mogućnost nameće komunikaciju bržu-od-svjetlosti različitog tipa od onog što konvencionalna fizika može objasniti.
U toj perspektivi, ono što se dogodi ovdje je intimno i trenutno povezano s onim što se dogodi drugdje u svemiru, što je, opet intimno i trenutno povezano s onim što se dogodi drugdje u svemiru, i tako dalje, jednostavno zato što «odvojeni dijelovi» svemira nisu odvojeni dijelovi.


«Dijelovi», napisao je David Bohm:


su, vidjelo se, u trenutnoj povezanosti, u kojoj njihove dinamičke veze ovise, na nesmanjiv način, o stanju cijelog sustava (i, dakako, o stanju širih sustava u kojima su sadržani, šireći se krajnje i u načelu na čitav svemir). Stoga, dolazi se do novog pojma «nerazbijene cjeline» koja niječe klasičnu predodžbu mogućnosti raščlanjivanja svijeta na razdvojene i neovisno postojeće dijelove . .


Prema kvantnoj mehanici, pojedinačni događaji su određeni čistom srećom (str.91). Možemo izračunati, primjerice, da će izvjestan postotak spontanog pozitivnog raspada kaona proizvesti antimuon i neutrino (63%), izvjestan postotak će proizvesti pozitivan pi-mezon i neutralni pi-mezon (21%), izvjesni postotak će proizvesti dva pozitivna pi-mezona i negativni pi-mezon (5.5 %), izvjestan postotak će proizvesti pozitron, neutrin, i neutralni pi-mezon (4.8%), izvjestan postotak će proizvesti antimuon, neutrino i neutralni pi-mezon (3.4%), i tako dalje. Međutim, kvantna teorija ne može predvidjeti koji raspad će proizvesti koji rezultat. Pojedinačni događaji, prema kvantnoj mehanici, su potpuno nasumični.
Drukčije kazano, valna funkcija koja opisuje spontani raspad kaona sadrži sve te moguće rezultate. Kada raspad stvarno uslijedi, jedna od ovih neizraženih mogućnosti- potencijalnosti biva preobražena u činjenično stanje-aktualnost. Iako vjerojatnost svake potencijalnosti može biti izračunata, koja se potencijalnost doista ostvari u trenutku raspada je stvar slučaja.


Bellov teorem navodi kako nije stvar slučaja koja se reakcija raspada odvije u određeno vrijeme. Poput svega ostalog, to je ovisno o nečemu što se događa drugdje.* Stappovim riječima:


. . . pretvaranje potencijalnosti u činjenična stanja se ne može odviti na osnovi lokalno dostupnih informacija. Ako se prihvati uobičajena predodžba kako se informacija prenosi kroz prostor i vrijeme, tada Bellov teorem pokazuje da makroskopske reakcije ne mogu biti neovisne o dalekim uzrocima. Ovaj problem nije ni riješen niti olakšan rekavši da je reakcija određena «čistim slučajem». Bellov teorem precizno dokazuje da je konačnost makroskopskih reakcija «neslučajna», barem do mjere priznavanja neke vrste ovisnosti ove reakcije na daleke uzroke.


Iznadsvjetlosna kvantna povezanost se čini, na površini barem, mogućim objašnjenjem za neke tipove parapsiholoških fenomena. Telepatija, na primjer, se često, izgleda, dogodi trenutačno, ako ne brže.
Parapsihološke fenomene fizičari preziru od Newtonovih dana. U stvari, većina fizičara čak ne vjeruje u njihovo postojanje.*
U tom bi smislu Bellov teorem mogao biti Trojanski konj u polju fizičara; prvo, zato što dokazuje da kvantna teorija zahtijeva veze koje se pokazuju sličnima telepatskoj komunikaciji, i drugo, zato što omogućuje matematički okvir kroz koji će se ozbiljni fizičari (svi fizičari su ozbiljni) naći kako raspravljaju vrste fenomena za kojeg, ironično, ne vjeruju da postoji.


Neuspjeh principa lokalnih uzroka ne znači nužno da iznadsvjetlosne veze stvarno postoje. Na primjer, princip lokalnih uzroka – ono što se dogodi na jednom mjestu ne ovisi o varijablama podložnih kontroli eksperimentatora u udaljenom svemirski odvojenom području – se temelji na dvije prešutne pretpostavke koje su toliko očite da se lako previde.


Prvo, princip lokalnih uzroka pretpostavlja da imamo izbora kako vršimo eksperimente. Zamislite da radimo Clauser i Freedmanov eksperiment s fotonima. Imamo ispred sebe sklopku koja određuje kako će polarizatori biti pozicionirani. Ako sklopku postavimo prema gore, polarizatori će biti poravnani jedan s drugim. Ako sklopku postavimo prema dolje, polarizatori su međusobno usmjereni pod pravim kutovima. Pretpostavite da smo odlučili postaviti sklopku prema gore i poredati polarizatore. Normalno, pretpostavljamo da smo bili mogli postaviti sklopku prema dolje i usmjeriti polarizatore pod pravim kutovima. Drugim riječima, pretpostavljamo da smo slobodni odlučiti hoće li sklopka ispred nas biti postavljena prema gore ili dolje kada eksperiment počne.


Princip lokalnih uzroka pretpostavlja («. . . varijable podložne kontroli eksperimentatora . . .») da posjedujemo i vršimo slobodnu volju u odlučnosti kako obaviti naš eksperiment. Drugo, a ovo je još lakše previdjeti, princip lokalnih uzroka pretpostavlja da smo bili obavili eksperiment na drukčiji način od onog kako smo ga zapravo obavili, bili bismo dobili neke točno određene rezultate. Ove dvije pretpostavke – da možemo birati kako obaviti eksperiment i da svaki od naših izbora, uključujući one koje nismo odabrali, proizvodi ili bi bio proizveo točno određene rezultate – su ono što Stapp zove «protučinjenična točnost» («contrafactual definiteness»).
Činjenica je da smo, u ovom slučaju, odlučili obaviti eksperiment sa sklopkom u položaju «gore». Pretpostavljamo da, protivno toj činjenici (protučinjenično), smo ga bili mogli obaviti sa sklopkom u položaju «dolje». Obavivši eksperiment sa sklopkom u položaju «gore» dobili smo neke točno određene rezultate (određeni broj klikova na svakom mjestu). Stoga, pretpostavljamo da ako smo bili izabrali obaviti sa sklopkom u položaju «dolje», isto tako bi dobili točno određene rezultate. (Nije potrebno da budemo u stanju izračunati što ti drugi rezultati jesu). Koliko god se činilo neobičnim, neke fizikalne teorije, kao što ćemo vidjeti, ne pretpostavljaju da «što bi se bilo dogodilo da . . .» proizvodi točno određene rezultate.
Budući da je Bellov teorem pokazuje da je, pretpostavljajući valjanost kvantne teorije, princip lokalnih uzroka netočan, te da ,ako ne želimo prihvatiti postojanje supersvjetlosnih veza («lokalnost je zatajila») kao razlog zatajivanja principa lokalnih uzroka, tada smo prisiljeni suočiti se s mogućnošću da su naše pretpostavke o protučinjeničnoj točnosti neispravne («protučinjeničnost zatajila»). Budući da protučinjenična točnost ima dva dijela, postoje dva načina na koja protučinjenična točnost može zatajiti.
Prva mogućnost je da je slobodna volja iluzija («protučinjeničnost zatjila»). Možda nema nečeg kao što je «što bi se bilo dogodilo da . . .» Možda samo može biti što je. U tom slučaju, dovedeni smo do superdeterminizma. To je determinizam daleki iza običnog determinizma. Obični determinizam tvrdi da jednom kad je početno stanje sustava ustanovljeno, budućnost sustav je također ustanovljena budući da se mora razviti po neumoljivim zakonima uzroka i posljedice. Ovaj tip determinizma je bio osnovom predodžbe svemira kao Velikog stroja. Prema ovoj predodžbi, međutim, ako je početno stanje sustava, poput svemira, izmijenjeno, tada je budućnost sustava također izmijenjena.
Po superdeterminizmu, čak niti početno stanje svemira nije moglo biti izmijenjeno. Ne samo da je nemoguće za stvari da budu drugo od onog što su, čak je nemoguće da je početno stanje svemira moglo biti drugo od onog što je bilo. Bez obzira što činili u bilo kojem danom trenutku, to je jedina stvar koja je ikada bila moguća nama činiti u tom trenutku.
Ovaj superdeterministički model stvarnosti je možda zapravo budističko viđenje stvarnosti, iako iz budističke točke gledišta nije veoma dobro izraženo.
Koncept «slobodne volje» se zasniva na pretpostavci da «Ja» postojim odvojeno od svemira na kojem vršim svoju slobodnu volju. Po budizmu, odvojenost ega od ostatka svemira je iluzorno. Dakle, ako je jesam svemir, na čemu mogu vršiti slobodnu volju? Slobodna volja je dio iluzije ega.
Protučinjenična točnost je također zatajila ako je pretpostavka «točnosti» («definiteness») zatajila. U tom slučaju, mi imamo izbora u načinu kako provodimo eksperimente, ali «što bi se bilo dogodilo da . . .» ne proizvodi bilo kakve točno određene rezultate. Ova je alternativa upravo toliko čudna koliko i zvuči. To je upravo ono što proizlazi iz Interpretacije kvantne mehanike mnogim svjetovima (106.). Prema teoriji Mnogih svjetova, svaki put kada je učinjen izbor u svemiru između jednog mogućeg događaja i drugog, svemir se razdijeli u različite grane.
U našem hipotetskom eksperimentu odlučili smo postaviti sklopku u položaj «gore». Kad je eksperiment obavljen sa sklopkom u položaju «gore», dao nam je točno određene rezultate (određen broj klikova u svakom području). Međutim, po teoriji Mnogih svjetova, u trenutku kad smo postavili sklopku gore, svemir se razdijelio u dvije grane. U jednoj grani, eksperiment se obavio sa sklopkom u položaju «gore». U drugoj grani, eksperiment se obavio sa sklopkom u položaju «dolje». Tko je obavio eksperiment u drugoj grani? Postoji različito izdanje nas u svakoj od različitih grana svemira! Svako izdanje nas je uvjereno kako je naša grana svemira cjelokupnost stvarnosti.
Eksperiment u drugoj grani, eksperiment koji je obavljen sa sklopkom u položaju «dolje», je također proizveo točno određene rezultate (određen broj klikova u svakom području). Međutim, taj rezultat je u drugoj grani svemira, ne u našoj.


Dakle, što se tiče nas u ovoj grani svemira, «što bi se bilo dogodilo da … « zaista se jest dogodilo, i zaista je proizvelo točno određene rezultate, ali u grani svemira koja je zauvijek izvan naše iskustvene stvarnosti.*


Ispod je dijagram logičnih implikacija Bellovog teorema. On je izvučen iz neformalnih diskusija Grupe fundamentalne fizike (Fundamental Physics Group) u Laboratoriju Lawrence Berkeley, pod vodstvom i sponzorstvom Dr. Elizabeth Rauscher. Ove diskusije su se redom primarno temeljile na radu Henry Stapp-a koje je između ostalog napisao:




' Kvantni fenomeni omogućavaju prima facie dokaz da se informacija rasprostire načinima koji nisu suglasni s našim klasičnim predodžbama. Stoga predodžba da je informacija prenošena iznadsvjetlosno nije, apriori, nerazumna.'




NISU MOGUĆI MODELI ZBILJE



MODELI ZBILJE SU MOGUĆI



STATISTIČKA PREDVIĐANJA
KVANTNE MEHANIKE SU NETOČNA



PRINCIP LOKALNIH UZROKA JE ZATAJIO



(OPOVRGNUTO CLAUSER-
FREEDMANOVIM
EKSPERIMENTOM)
LOKALNOST
ZATAJILAPROTUČINJENIČNA TOČNOST ZATAJILA

PROTUČINJENIČNOST
ZATAJILATOČNOST
ZATAJILASUPERSVJETLOSNE
VEZE


SUPERDETERMINIZAM TEORIJA
MNOGO
SVJETOVA


Da sumiramo, Bellov teorem je, 1964., pokazao, da ili su statistička predviđanja kvantne fizike kriva ili je kriv princip lokalnih uzroka. Clauser i Freedman su 1972. izveli eksperiment na Berkeleyu koji je potvrdio relevantna statistička predviđanja kvantne fizike. Prema tome, prema Bellovom teoremu, princip lokalnih uzroka mora biti kriv.
Princip lokalnih uzroka kaže da ono što se dogodi u jednom području ne ovisi o varijablama koje su uvjetovane (ovisne o…) kontrolom eksperimentatora u udaljenom prostoru-nalik odvojenom području. Najjednostavniji način objašnjenja neuspjeha (izostanka, sloma) principa lokalnih uzroka jest zaključiti da ono što se dogodi u jednom području ovisi o varijabli koja ovisi o kontroli eksperimentatora u udaljenom prostoru-nalik odvojenom području. Ako je ovo objašnjenje točno, onda živimo u nelokalnom svemiru (lokalnost je zatajila) karakteriziranom supersvjetlosnim (brže od svijetla) vezama između prividno 'odvojenih dijelova'.


Međutim, ima drugih načina na koji princip lokalnih uzroka može zatajiti. Princip lokalnih uzroka se temelji na dvije prešutne pretpostavke. Prva prešutna pretpostavka je da mi imamo sposobnost odrediti naša vlastita djelovanja, tj. da imamo slobodnu volju.* Druga prešutna pretpostavka je da kada odaberemo učiniti jednu stvar umjesto neke druge, 'što bi se dogodilo da…' proizvelo bi definitivni rezultat. Ove dvije pretpostavke zajedno su ono što Stapp zove protučinjenična točnost.


Ako prva pretpostavka (protučinjeničnost) zataji, onda nas to vodi superdeterminizmu što isključuje ideju alternativnih mogućnosti. Prema toj vrsti determinizma, nije moguće da je svijet mogao ikada biti drugačiji nego što jest.
Ako druga pretpostavka (točnost – definiteness) zataji, onda nas to vodi teoriji Mnogo Svjetova po kojoj se svijet kontinuirano cijepa u odvojene i uzajamno nepristupačne grane, od kojih svaka sadrži različita izdanja istih glumaca koji izvode različite izvedbe istovremeno na različitim pozornicama koje su nekako smještene na istom mjestu.
Možda ima još drugih načina da se razumije slom principa lokalnih uzroka, ali sama činjenica da to mora zatajiti znači da je svijet na neki način jako različit od naši uobičajenih ideja u njemu. (Možda, stvarno, živimo u tamnoj spilji).
Opcija 'bez modela' (uzorka, obrasca) na dijagramu je, zapravo, Kopenhaška interpretacija kvantne fizike (str. 62). Najpoznatiji skup fizičara u povijesti, 1927., odlučio je da možda nikada neće biti moguće konstruirati model realnosti, tj. objasniti kako su stvari 'stvarno iza scene'. Usprkos plime 'znanja' koja nas je preplavila u trideset godina, Grupa fundamentalne fizike našla je za shodno, kao i fizičari u Kopenhagenu pola stoljeća prije njih, da prizna da možda nije moguće konstruirati model realnosti. Ovo priznanje je više nego prepoznavanje ograničenja ove ili one teorije. To je priznanje koje izvire kroz cijeli Zapad da je samo znanje ograničeno.


Rečeno drugačije, to je priznanje razlike između znanja i mudrosti.*
Klasična znanost započinje pretpostavkom odvojenih dijelova koji zajedno sačinjavaju fizikalnu stvarnost. Od svog začetka, bavi se time kako su ovi odvojeni dijelovi povezani.
Newtonov velik rad je pokazao da zemljom, mjesecom i planetima upravljaju isti zakoni kao i jabukama u padu. Francuski matematičar, Descartes, je izumio način prikazivanja odnosa između različitih mjera vremena i udaljenosti. Ovaj proces (analitička geometrija) je divan alat za organiziranje bogatstva raspršenih podataka u jedan smislen obrazac. U tome leži snaga zapadne znanosti. Ona dovodi ogromna prostranstva prividno nepovezanog iskustva u racionalni okvir jednostavnih koncepata kao što su zakoni kretanja. Početna točka ovog procesa je mentalni stav koji prvotno doživljava fizički svijet koliko kao fragmentirana i različita iskustva toliko kao i logički nepovezan. Newtonijanska znanost je nastojanje da se nađu odnosi između prije postojećih «odvojenih dijelova».
Kvantna mehanika se zasniva na suprotnoj epistemološkoj pretpostavci. Stoga, postoje duboke razlike između Newtonijanske mehanike i kvantne teorije.
Najfundamentalnija razlika između Newtonijanske fizike i kvantne mehanike je činjenica da je kvantna mehanika zasnova na zapažanjima («mjerenjima»). Bez neke vrste mjerenja, kvantna mehanika je nijema. Kvantna mehanika ne govori ništa o tome što se događa između mjerenja. Heisenbergovim riječima: «Termin 'događa se' je ograničen na zapažanje.» Ovo je iznimno važno budući da to sačinjava filozofiju znanosti različitu od bilo koje prije nje.
Obično kažemo, na primjer, da detektiramo elektron u točki A i onda u točki B, no strogo uzevši, to je netočno. Prema kvantnoj mehanici, nije bilo elektrona koji je putovao od točke A do točke B. Postoje samo mjerenja koja smo napravili u točki A i točki B.


Kvantna teorija nije samo usko vezana s filozofijom, nego također – a ovo postaje sve očitije – s teorijama percepcije. Već je 1932. von Neumann istražio ovaj odnos u svojoj «Teoriji mjerenja». (Kada točno dolazi do kolapsa funkcije vala udružene s česticom? Kada je fotografska ploča razvijena? Kada zrake svjetlosti s razvijene fotografske ploče padnu na mrežnicu? Kada živčani impulsi iz mrežnice stignu u mozak?) (str. 100)


Bohrov princip komplementarnosti (str. 116) također naglašava pozadinsku povezanost fizike sa sviješću. Eksperimentatorov izbor eksperimenta određuje koji će se međusobni isključujući aspekti istog fenomena (val ili čestica) manifestirati. Isto tako, Heisenbergov princip neizvjesnosti (str. 133) pokazuje da ne možemo promatrati fenomen bez da ga promijenimo. Fizikalna svojstva koja promatramo u «vanjskom» svijetu su zapletena u našim vlastitim percepcijama ne samo psihološki, već i ontološki.
Druga najfundamentalnija razlika između Newtonijanske fizike i kvantne teorije je da Newtonijanska fizika predviđa događaje, a kvantna mehanika predviđa vjerojatnost događaja. Prema kvantnoj mehanici, jedini odredivi odnos između događaja je statistički – to jest, stvar vjerojatnosti.
David Bohm, profesor fizike na Birkbeck Collegu, University of London, smatra da je kvantna fizika, u stvari, zasnovana na percepciji novoga reda. Prema Bohmu, «Moramo preokrenuti fiziku. Umjesto da započnemo s dijelovima i pokazujemo kao oni zajedno funkcioniraju (kartezijanski red) (str.48) započinjemo s cjelinom.»
Bohmova teorija je kompatibilna s Bellovim teoremom. Bellov teorem nalaže da bi naizgled «odvojeni dijelovi» svemira mogli biti intimno povezani na dubokoj i fundamentalnoj razini. Bohm ističe da je najfundamentalnija razina nerazbijena cjelina koja je, po njegovim riječima, «ono što jest». Sve stvari, uključujući svemir, vrijeme i materiju su oblici onog-što-jest. Postoji jedan red koji obujmljuje sam proces svemira, no taj obujmljeni red ne mora biti odmah očigledan.
Na primjer, zamislimo veliki šuplji cilindar u koji je smješten manji cilindar. Prostor između manjeg cilindra i većeg cilindra je ispunjen bistrom viskoznom tekućinom poput glicerina (takva naprava doista postoji).


SLIKA STR. 324.


Sad pretpostavimo da smo položili malu kapljicu tinte na površinu glicerina. Zbog prirode glicerina, kapljica tinte ostaje nedirnuta, dobro ocrtana crna mrlja koja pluta na bistroj tekućini.
Ako počnemo rotirati jedan od cilindara, recimo u smjeru kazaljke na satu, kapljica tinte se širi u suprotnom smjeru, praveći crtu koja postaje tanjom i tanjom sve dok posve ne nestane. Kapljicu tinte je sada sasvim obujmio glicerin, ali je još uvijek tamo. Kada rotiramo cilindar u suprotnom smjeru, kapljica tinte se ponovno pojavljuje. Tanka crta se pojavi koja postaje sve deblja i deblja a zatim se sakupi u jednu točku.
Ako nastavimo s pokretanjem cilindra suprotno od kazaljke na satu, ista stvar se događa, ali unazad. Možemo ponavljati ovaj proces koliko god često to željeli. Svaki put mrlja tinte postane tanka crta i nestane u glicerinu samo da bi se opet pojavila kada je kretanje glicerina obratno.
Ako je potreban jedan potpuni okretaj cilindra u smjeru sata da bi kapljica sasvim nestala, tada će se jednim potpunim okretajem cilindra u smjeru suprotno satu kapljica opet pojaviti u svojem izvornom obliku i položaju. Broj okretaja potrebnih da bi se kapljica pojavila ili nestala je obujmljeni red. Bohm zove ovaj obujmljeni red «obuhvatni red» («implicate order») što znači istu stvar.
Pretpostavimo da stavimo kapljicu tinte na površinu glicerina, okrećemo cilindar u smjeru kazaljke na satu sve dok kapljica ne nestane (jedan okretaj), dodamo drugu kapljicu tinte glicerinu, nastavimo okretati cilindar u istom smjeru sve dok kapljica ne nestane (još jedan okretaj), i zatim dodamo treću kapljicu tinte glicerinu i okrenemo cilindar još za jedan okretaj dok treća kapljica ne nestane. Sada imamo tri kapljice tinte obujmljene glicerinom. Nijedna od njih nije vidljiva, ali znamo gdje je svaka od njih u obuhvatnom redu.
Kada okrenemo cilindar u suprotnom smjeru, jedna kapljica tinte (treća) se pojavi nakon jednog okretaja, jedna kapljica tinte (druga) se pojavi nakon idućeg okretaja, a jedna kapljica tinte (prva) se pojavi nakon trećeg okretaja. To je rastvoreni ili «razvijeni» («explicate») red. Tri kapljice tinte se čine nepovezanima u razvijenom (rastvorenom) redu, no znamo da one jesu povezane u obuhvatnom (obujmljenom) redu.
Ako razmotrimo kondenzaciju kapljica tinte u ovom eksperimentu kao «čestice», imamo Bohmovu hipotezu o naizgled nasumičnim subatomskim fenomenima. «Čestice» se mogu pojaviti na različitim mjestima no ipak biti povezane u obuhvatnom redu. Bohmovim riječima, «Čestice mogu biti daleke u prostoru (razvijeni red) ali bliske. «Čestice» se mogu pojaviti na različitim mjestima no ipak biti povezane u obuhvatnom redu. Bohmovim riječima, «Čestice mogu biti daleke u prostoru (razvijeni red) ali bliske u obuhvatno redu.»
«Materija je oblik obuhvatnog reda kao što je vrtlog oblik vode – ne može se svesti na manje čestice». Poput «materije» i svega drugog, čestice su oblik obuhvatnog reda. Ako je ovo teško shvatiti, to je zato što naši umovi zahtijevaju znati, «Čega, pak, 'obuhvatni red' je obuhvatni red?»
«Obuhvatni red» je obuhvatni red onoga-što-jest. Međutim, ono-što-jest jest obuhvatni red. Ova predodžba svijeta je tako različita od one koju koristimo, kako Bohm naglašava, «Opis je potpuno nekompatibilan s onim što želimo reći.» Opis je nekmpatibilan s onim što želimo reći zato što je naše razmišljanje temeljeno na načinu mišljenja antičke Grčke. Prema ovom načinu mišljenja samo Bivstvo jest. Stoga, Ne-bivstvo nije. Ovakvo razmišljanje nam daje praktičan alat za razumijevanje svijeta, ali ne opisuje što se događa. Zapravo, Ne-bivstvo također jest. I Bivstvo i Ne-bivstvo su ono-što-jest. Sve, čak i «praznina» je ono-što-jest. Nema ničega što nije ono-što-jest.


Ovaj način gledanja na stvarnost podiže pitanje svjesnosti promatrača. Naši umovi zahtijevaju znati, «Čega, pak, 'obuhvatni red' je obuhvatni red'» zato što nas je naša kultura naučila zamjećivati samo razvijeni red (kartezijanski pogled). «Stvari» su za nas intrinzično odvojene.
Bohmova fizika zahtijeva, njegovim riječima, novi «instrument misli». Novi instrument misli kakav je potreban za razumijevanje Bohmove fizike, međutim, bi radikalno izmijenio svijest promatrača, preusmjerujući je prema perecepciji «nerazbijene cjeline» koje je sve oblik.
Međutim, takva percepcija ne bi prouzročila nesposobnost viđenja razvijenog reda. Bohmova fizika sadržava element relativiteta paralelnog onome Einsteinovih teorija. Obuhvatna ili razvijena priroda reda ili red prirode ovisi o perspektivi promatrača. Problem je u tome što je naša sadašnja točka gledanja ograničena na perspektivu razvijenog reda. Iz perspektive obuhvatnog reda naizgled «odvojeni elementi» razvijenog reda su intimno povezani. Čak i fraze, «elemnti» ili «intimno povezani» daju naslutiti kartezijansku odvojenost koja ne postoji. Na fundamentalnoj razini onoga-što-jest, «odvojeni dijelovi» koji su «intimno povezani u obuhvatni red» jesu obuhvatni red.
Zahtjev za novim instrumentom misli na kojem bi se zasnivala Bohmova fizika ne bi morao biti takva prepreka kao što se u početku čini. Već postoji jedan instrument misli zasnovan na «nerazbijenoj cjelini». Nadalje, postoji određeni broj rafiniranih psihologija, destiliranih iz dvije tisuće godina prakse i introspekcije, čija je jedina svrha razviti ovaj instrument misli.
Ove psihologije su ono što obično zovemo «Istočne religije». «Istočne religije» se međusobno znatno razlikuju. Bilo bi greškom izjednačiti hinduizam, na primjer, s budizmom, iako su oni sličniji jedan drugom, nego što je ijedna od tih religija slična nekoj religiji Zapada. Ipak, sve istočne religije (psihologije) su kompatibilne na veoma fundamentalan način s Bohmovom fizikom i filozofijom. Svi se temelje na iskustvu čiste, nediferencirane stvarnosti što je ono-što-jest.
Iako bi bilo naivno prenaglašavati sličnosti između Bohmove fizike i istočnih filozofija, bilo bi glupo ignorirati ih. Razmotrite, na primjer, sljedeće rečenice:


Riječ «realnost» je nastala iz korijena riječi «stvar» (res) i «misliti» (revi). «Realnost» znači «sve što možete zamisliti». To nije «ono-što-jest». Nijedan pojam ne može izraziti «istinu» u smislu onoga-što-jest.


Krajnja percepcija ne nastaje u mozgu ili bilo kojoj materijalnoj strukturi, iako je materijalna struktura potrebna da bi se manifestirala. Suptilni mehanizam spoznavanja istine ne nastaje u mozgu.


Postoji sličnost između misli i materije. Sva materija, uključujući i nas same, je određena «informacijom». «Informacija» je ono što određuje prostor i vrijeme.


Izvučeno iz konteksta, nema uopće načina na koji bi se znalo je li ovo izjavio profesor Bohm ili tibetanski budist. U stvari, ove su rečenice izvađene iz različitih dijelova dvaju predavanja o fizici koja je profesor Bohm održao na Sveučillištu Berkeley u tavnju 1977. Prvo predavanje je održano na samom sveučilištu studentima fizike. Drugo predavanje je održano na Lawrence Berkeley Laboratory grupi profesionalnih fizičara. Većina ovih izjava je uzeta iz drugog predavanja, onog održanog naprednim fizičarima.
Ironično je da dok su Bohmove teorije primljene s priličnim skepticizmom od većine profesionalnih fizičara, dotle bi odmah naišle na srdačan prijem među tisućama ljudi u našoj kulturi koji su okrenuli leđa znanosti u svojoj vlastitoj potrazi za krajnjom prirodom stvarnosti.
Kada bi Bohmova fizika, ili neka slična toj, postala glavnim potiskom fizike u budućnosti, plesovi Istoka i Zapada bi se mogli spojiti u iznimnoj harmoniji. Moguće je da će programi iz fizike u dvadesetprvome stoljeću uključivati satove meditacije.


Funkcija istočnih religija (psihologija) je dopustiti umu da pobjegne od granica simboličnog. Prema ovome viđenju, sve je simbol, ne samo riječi i koncepti, nego i ljudi i stvari. Onkraj granica simboličnog leži ono što jest, čista svjesnost, iskustvo «izvjesnosti» stvarnosti.
Ipak, svaka istočna religija pribjegava upotrebi simbola kako bi umakla carstvu simboličnog. Neke discipline koriste simbole više nego druge, ali sve koriste simbole u jednoj ili drugoj formi. Stoga, postavlja se pitanje, ako se čista svjesnost smatra drukčijom od sadržaja svjesnosti, na koje točno načine sadržaj svjesnosti utječe na ostvarivanje čiste svjesnosti? Koje vrste sadržaja potaknu um da skoči naprijed. Što mu omogući da aktivira samo-izvršavajuću sposobnost da se transcendira.
Vrlo je teško odgovoriti na ovo pitanje. Svaki odgovor je samo gledište. Gledište samo po sebi je ograničavajuće. «Razumjeti» nešto je napustiti neki drugi način poimanja. To je drugi način kako bi se reklo da se um bavi oblicima ograničenja. Međutim, postoji veza između sadržaja svjesnosti i mogućnosti uma da se transcendira.
«Stvarnost» je ono što uzimamo da je istinito. Ono što uzimamo da je istinito je ono što vjerujemo. Ono što vjerujemo se temelji na našim percepcijama. Ono što percipiramo ovisi o onome što tražimo. Ono što tražimo ovisi o onome što mislimo. Ono što mislimo ovisi o onome što percipiramo. Ono što percipiramo određuje ono što vjerujemo. Ono što vjerujemo određuje ono što uzimamo da je istinito. Ono što uzimamo da je istinito je naša stvarnost.
Središnji fokus ovog procesa, izvorno na bilo kojem stupnju, je «Ono što mislimo». Možemo barem reći da privrženost simbolu otvorenosti (Krist, Buda, Krišna, «beskrajna raznovrsnost prirode», itd.) čini se da otvara um te da je otvoren um (openness) često prvi korak u procesu prosvjetljenja.
Psihološki gestalt fizike se korjenito pomaknuo u prošlom stoljeću prema krajnjoj otvorenosti. Sredinom 1800-ih, Newtonijanska mehanika je bila u zenitu. Činilo se da nema fenomena koji ne bi mogao biti objašnjen u terminima mehaničkih modela. Svi mehanički modeli su bili podložni odavno ustanovljenim principima. Predsjedatelj odjela za fiziku na Harvardu je obeshrabrivao istraživanja zato što je tako malo bitnih pitanja ostalo neriješenima.
U govoru za Royal Institute godine 1900. lord Kelvin je istaknuo kako su samo još dva «oblaka» na obzoru fizike, problem zračenja crnih-tijela i Michelson-Morleyev eksperiment. Nije bilo sumnje, govorio je Kelvin, da ih uskoro neće biti. Bio je u krivu. Kelvinova dva «oblaka» su označila kraj ere koja je započela s Galileom i Newtonom. Problem zračenja crnih-tijela je doveo do Planckova otkrića kvanta djelovanja. Unutar trideset godina cjelokupnost Newtonijanske fizike je postala poseban ograničavajući slučaj novo-razvijajuće kvantne teorije. Michelson-Morley eksperiment je nagovijestio Einsteinove slavne teorije relativnosti. Do 1927. temelji nove fizike, kvantne fizike i relativnosti, su postavljeni.
Nasuprot Kelvinovom vremenu, danas je odanost fizičara simbolu krajnje otvorenosti. Isidor Rabi, dobitnik Nobelove nagrade i predsjedatelj u mirovini odjela za fiziku na sveučilištu Columbia, je napisao 1975:


Ne mislim da će fizika ikad imati kraj. Mislim da je neobičnost prirode tolika da će njezina raznolikost biti beskonačna – ne samo u promjeni oblika, već i u dubini uvida i novosti ideja . . .


Stapp je napisao 1971:


. . . Ljudska potraga se može nastaviti neograničeno kako bi donosila važne nove istine.


To «Ono što mislimo» danas o fizičarima jest da je fizika prirode, poput ljudskog iskustva samog, beskrajno raznolika.
Istočne religije nemaju ništa reći o fizici, no imaju puno toga za reći o ljudskom iskustvu. U hinduskoj mitologiji, Kali, Božanska Majka, je simbol beskrajne raznolikosti iskustva. Kali predstavlja cjelokupni fizički nivo. Ona je drama, tragedija, humor i tuga života. Ona je brat, otac, sestra, majka, ljubavnica i prijatelj. Ona je zlobnik, čudovište, zvijer i neman. Ona je sunce i ocean. Ona je trava i rosa. Ona je naš osjećaj postignuća i naš osjećaj za raditi ono što je vrijedno truda. Naš ushit otkrića je privjesak na njezinoj narukvici. Naša zahvalnost je šarena točka na njezinu obrazu. Naš osjećaj važnosti je zvonce na njezinu nožnu prstu.
Ova obilna i zavodljiva, strašna i divna majka zemlja uvijek ima nešto za ponuditi. Hindusi poznaju nemogućnost da ju se zavede ili osvoji te poznaju beskorisnost da ju se voli ili mrzi; stoga čine jedinu stvar koju mogu činiti. Jednostavno je štuju.
U jednoj posebnoj priči, Kali, Božanska Majka, je Sita, žena Boga. Ram je Bog. Ram, Sita i Laksaman, koji je Ramov brat, se šeću prašumskom stazom. Put je toliko uzak da većinu vremena Laksaman može vidjeti samo Situ, koja hoda između njega i Rama. Svako toliko, međutim, put zakreće na takav način da Laksaman može vidjeti svog brata, Boga.
Ove snažne metafore imaju primjenu na rastuću dramu fizike. Iako većina fizičara ima malo strpljenja (profesionalno) s metaforama, sama je fizika postala snažna metafora. Fizika dvadesetog stoljeća je priča o putovanju od intelektualnog utaborivanja do intelektualne otvorenosti, unatoč konzervativne dokaži-mi-to prirode pojednih fizičara. Shvaćanje da otkrića fizike nikada neće završiti je dovelo fizičare, kao i one koji su slijedili priču fizike, do krajnje plodnog platoa. Ovo shvaćanje poziva intelekt da skoči naprijed, iako uz veliki rizik za njezinu sadašnju hegemoniju.
Wu Li majstori znaju da fizičari čine više od «otkrivanja beskonačne raznolikosti prirode». Plešu s Kali, Božanskom Majkom hindu mitologije.
Budizam je i filozofija i praksa. Budistička filozofija je bogata i duboka. Budistička praksa se zove Tantra. Tantra je sanskrtska riječ koja znači «tkati». Malo je toga što se može reći o Tantri. Mora se raditi.
Budistička filozofija je dostigla krajnji razvoj u drugom stoljeću A.D. Nitko je nije mogao puno unaprijediti otada. Razlika između budističke filozofije i Tantre je dobro definirana. Budistička filozofija može biti shvaćena intelektom. Tantra ne može. Budistička filozofija je funkcija racionalnoga uma. Tantra nadilazi racionalnost. Najdublji mislioci indijske civilizacije su otkrili da ih riječi i koncepti mogu odvesti samo toliko daleko. Iza te točke je došlo stvarno vršenje prakse, iskustvo koje je bilo neizrecivo. Ovo im nije onemogućilo da progresivno dorađuju praksu u krajnje učinkovit i rafiniran skup tehnika, ali im jest onemogućilo moći opisati iskustva koja ove tehnike proizvode.
Praksa Tantre ne znači kraj racionalne misli. Ona znači integraciju misli temeljene na simbolima u veće spektre svjesnosti. (Prosvijetljeni ljudi se još uvijek sjećaju svojih 'telefonskih brojeva').
Razvoj budizma u Indiji pokazuje da duboko i prodorno intelektualno istraživanje krajnje prirode stvarnosti može kulminirati, ili barem postaviti bazu za kvantni skok s onu stranu racionalnosti. U stvari, na individualnoj razini, ovo je jedan od puteva ka prosvjetljenju. Tibetanski budizam to zove Put bez oblika (Path without Form), ili Praksa uma (Practice of Mind). Put bez oblika je namijenjen ljudima intelektualnog temperamenta. Znanost fizike slijedi sličan put.
Razvoj fizike u dvadesetom stoljeću je već preobrazio svijest onih koji su u njega uključeni. Studija komplementarnosti (str. 116). Princip neizvjesnosti (str. 133), teorija kvantnog polja (str. 218) i Kopenhaško tumačenje kvantne mehanike (str. 62) proizvodi uvide u prirodu stvarnosti vrelo slične onima proizvedenima studijama istočnjačkih filozofa. Dubokoumni fizičari dvadesetog stoljeća sve više postaju svjesni da se suočavaju s neizrecivim.
Max Planck, otac kvantne mehanike, je napisao:


Znanost . . . znači neumorno nastojanje i kontinuirano progresivan razvoj prema cilju kojeg pjesnička intuicija može pojmiti, no kojeg intelekt nikad ne može sasvim shvatiti.


Približavamo se kraju znanosti. «Kraj znanosti» ne znači kraj «neumornog nastojanja i kontinuirano progresivnog razvoja» sve više i više opsežnih i korisnih fizikalnih teorija. (Prosvijetljeni fizičari se sjećaju svojih 'telefonskih brojeva', također). «Kraj znanosti» znači dolazak zapadne civilizacije, u svoje vrijeme i na svoj način, u više dimenzije ljudskog iskustva.
Profesor G. F. Chew, predsjedatelj Odjela fizike na Berkeleyu, je primijetio, u vezi s teorijom čestične fizike:


Naša sadašnja borba [s određenim aspektima napredne fizike] može biti samo predokus potpuno novog oblika ljudskog intelektualnog nastojanja, takvog koji se neće samo nalaziti izvan fizike, već se čak neće moći niti opisati kao «znanstven».


Ne trebamo hodočastiti u Indiju ili na Tibet. Tamo se ima puno naučiti, no ovdje kući, u najnepojmljivijem od svih mjesta, među akceleratorima i kompjuterima, izranja naš vlastiti Put bez oblika.


Al Huang, učitelj Tai Chi-a koji je stvorio metaforu Wu Li, jednom je napisao,
« . . . prije ili kasnije doći ćemo do slijepe ulice kada ćemo razgovarati.» Mogao je isto tako reći da ćemo se prije ili kasnije vrtjeti u krugu kada budemo razgovarali budući da je vrtjeti se u krugu jedna vrsta slijepe ulice.
I dok smo sjedili u kolibi u Esalenu i razgovarali do kasno u noć, moj novi prijatelj, David Finkelstein, mirno nam je govorio.


Mislim da bi navodilo na pogrešno mišljenje nazivati česticama entitete uključene u najosnovnije događaje teorije (kvantna topologija) zato što se ne kreću u prostoru i vremenu, ne nose masu, nemaju naboj, nemaju energiju u uobičajenom smislu riječi.


PITANJE: Dakle, što je to čini događaje na toj razini?


ODGOVOR: Tko su plesači, a tko ples? Oni nemaju drugih svojstava osim plesa.


PITANJE: Što su «oni»?


ODGOVOR: Stvari koje plešu, plesači. Moj Bože! Vratili smo se na naslov knjige.


Preveo: Dipl. ekn. Mario Bezbradica, 2004.


* Viđeno iz posebna koordinatna sustava. Moramo biti pažljivi kod upotrebe riječi poput «trenutno». Einsteinova teorija relativnosti pokazuje da to što se čini da se neki događaj zbio istovremeno s, prije ili poslije nekog drugog događaja ovisi o okviru uporišta iz kojeg je promatranje obavljeno. Precizno govoreći, ovaj tip komunikacije se zove «space-like» -svemirska- (vidi iduću stranicu). Svemirski –space-like transferi se ne pokazuju uvijek trenutnima. U stvari, oni se čine trenutnima samo iz specijalnih okvira uporišta.
1 EPR –ov argument za nepotpunost kvantne teorije počiva izravno na pretpostavci da stvarna činjenična situacija u jednoj zoni ne može ovisiti o onome što ispitivač čini u dalekoj zoni ( princip lokalnih uzroka).
Einstein, Podolsky i Rosen ističu da smo mogli izabrati postaviti os magneta u područje A ili u vertikalnom položaju ili u horizontalnom položaju, i da bismo u svakom pojedinom slučaju bili uočili točno određen rezultat-ili gore ili dolje u vertikalnom slučaju, ili desno ili lijevo u horizontalnom slučaju. Također navode da doista (izabiremo mjeriti ili promatrati) u području A ne možemo utjecati na stvarnu činjeničnu situaciju u području B. Stoga zaključuju kako mora postojati istovremeno u području B točno određen spin, gore ili dolje, te također točno određen spin, desno ili lijevo, da bi se objasnili svi mogući rezultati koje možemo dobiti usmjerivši magnet u području A na jednu ili drugu stranu.
Kvantna teorija ne može opisati takvo stanje te stoga Einstein, Podolsky i Rosen zaključuju da prikaz koji pruža kvantna teorija nije potpun; kvantni prikaz ne može predstaviti izvjesne informacije o sustavu u području B (istovremeno postojanje različitih stanja spina) koje su potrebne da bi se potpuno opisala ta situacija.
* Originalna verzija Bellovog teorema uključuje spin ˝ čestica. Clauser i Freedmanov eksperiment (iduća stranica), poput ovoga, uključuje fotone.
* Einstein-Podolsky-Rosenov dokaz nepotpunosti kvantne teorije je bio zasnovan na pretpostavci lokalnih uzroka. Ova pretpostavka se činila vjerodostojnom većini fizičara zato što su sumnjali da su na stvarnu činjeničnu situaciju u jednom području EPR-ovog eksperimenta doista utjecala djelovanja dalekog promatrača. Njihove sumnje su potekle iz činjenice da kvantno stanje sastavljeno od jednakih dijelova gore i dolje je upravo ekvivalentno kvantnom stanju sastavljenom od jednakih dijelova desno i lijevo. Ove se dvije kombinacije eksperimentalno ne mogu razlikovati. Stoga djelovanja dalekog promatrača, sama po sebi, ne mogu ovdje imati nikakvoga primjetnog efekta. Zbog toga nije jasno da se ovdje stvarna činjenična situacija mijenja.
Einstein-Podolsky-Rosenov dokaz (i princip lokalnih uzroka) je oborio Bell 1964. Bell je pokazao da nekoliko pretpostavki koje su implicitne u Einstein-Podolsky-Rosenovom dokazu daju naslutiti da ono što se dogodi eksperimentalno u području B mora ovisiti o onome što eksperimentator radi u području A, ili obratno. Dovoljne pretpostavke su da: (1) promatrač u svakom području može usmjeriti magnetsko polje u svom području u jednom od dva alternativna smjera; (2) neki posebni (iako općenito nepoznati) eksperimentalni rezultati se mogu pretpostaviti da će se zbiti u svakoj od četiri alternativne eksperimentalne situacije; i (3) statistička predviđanja kvantne teorije su valjana ( približno unutar 3 %) u svakoj od četiri alternativna slučaja. Bellov dokaz demonstrira jednostavnom aritmetikom da ove tri pretpostavke daju razumjeti da eksperimentalni rezultati u jednom od ova dva područja moraju ovisiti o onome što promatrač u drugom području odabire promatrati (tj., o tome kako usmjerava magnetsko polje svog Stern-Gerlachovog uređaja). Ovaj zaključak proturječi pretpostavci lokaliteta Einstein-Podolsky-Rosenovog dokaza.


* Relativnost dopušta hipotetičko postojanje čestica zvanih tahioni koji počnu postojati jednom već kada putuju brže od svjetlosti. U formalizmu specijalne teorije relativnosti, tahioni imaju zamišljenu zaostalu masu. Nažalost, nitko ne zna što «zamišljena zaostala masa» znači u fizikalnim terminima, ili koje bi bile sile međudjelovanja između tahiona i običnih čestica stvarne zaostale mase od koje smo mi sačinjeni.
* Zasnovano na Einsteinovoj upotrebi nazivlja, većina fizičara izjednačuje «signal» s «porukom». Sarfatti to ne čini. Prema Sarfattijevoj teoriji, «signal» znači prijenos momenta sile/energije kroz prostor-vrijeme; «poruka» znači komunikaciju.
2 Sarfattijeva teorija nije tahionska teorija. Tahioni prenose energiju i momente sile kroz prostor.
* «Heisenbergov mikroskop» se odnosi, općenito, na slavni Heisenbergov misaoni eksperiment (str. 133) i , posebno, na uređaje vrste koju je opisao John A. Wheeler u svom nedavnom članku, «Prošlost i eksperiment dvostrukog prolaza odloženog izbora» (sveučilište Texas, preprint)
* Teorija iznadsvjetlosnog prijenosa informacija bi mogla biti fizikalna analogija Jungovom sinkronicitetu.
† prema Sarfattijevoj teoriji, funkcija vala para fotona je na «višoj razini stvarnosti» od funkcija vala odvojenih fotona. Stupanj koherentnosti (negentropije) (reda) para fotona, na višoj razini stvarnosti, je općenito veći nego zbroj odvojenih negentropija pojedinačnih fotona u paru na «nižoj» razini stvarnosti. Odnosno, više razine stvarnosti, odlikom ne-lokalnog EPR efekta, su općenito više koherentni (uređeniji) nego niže razine stvarnosti. Drugim riječima, cjelina je uvijek veća od zbroja njezinih dijelova. To je ono što Sarfatti zove «termodinamička nejednakost izranjajućeg reda.»
Kada odvojeni dijelovi na jednoj razini stvarnosti međusobno djeluju razmjenom signala, tj.,sila, oni (njihove odvojene valne funkcije) postaju uzajamno ovisni na idućoj višoj razini stvarnosti. Na taj način, nisu više stvarno «odvojeni dijelovi», naprotiv pojavama na nižoj razini. Na našoj razini stvarnosti, korelacijska funkcija vala para fotona «donosi red s onu stranu prostora i vremena». svaki korak gore prema novoj razini stvarnosti je korak prema novom redu - to je definicija razine stvarnosti. U tom smislu, EPR efekt je temeljni strukturni princip naše višerazinske, hijerarhije stvarnosti, tj. valne funkcije događaja koji su «odvojeni» na jednoj razini stvarnosti budu u korelaciji na idućoj razini gore, «odvojeni događaji» na toj razini su, pak u korelaciji s idućom razinom gore, i tako dalje.
*

* Druge teorije koje pretpostavljaju neuzročne veze između ne-lokalnih događaja (npr. Bohmov obuhvatni red (str. 323) i Stappova procesna teorija) su također kandidati. Štoviše, uspješna verifikacija statističkih predviđanja kvantne mehanike Aspectovim eksperimentom ne bi, samo po sebi, dokazala postojanje iznadsvjetlosnih veza zato što bi takav eksperimentalni rezultat mogao biti objašnjen u odnosima teorije Mnogih svjetova. U stvari, primarni učinak takvog eksperimentalnog rezultata bi bio prisiliti one fizičare koji ne pristaju uz Kopenhašku interpretaciju da izaberu između teorije Mnogih svjetova i iznadsvjetlosnih veza.
* Prema Sarfattijevoj teoriji, funkcije vala «odvojenih dijelova» na ovoj razini stvarnosti i valne funkcije u korelaciji na višoj razini stvarnosti, itd., su prave stvari, a ne samo matematičke apstrakcije.
3 Ako je teorija Velikog Praska točna, čitav svemir je od početka u korelacijskom odnosu .
* Nelokalni aspekt prirode rasvijetljen Bellovim teoremom je predstavljen u kvantnoj teoriji takozvanim kolapsom valne funkcije. Ovaj kolaps valne funkcije je iznenadna globalna promjena valne funkcije sustava. Odigra se svaki put kad je bilo koji dio sustava promatran. Odnosno, kada se promatranje sustava vrši u jednom području valna funkcija se mijenja u trenutku, ne samo u tom području, već i u dalekim područjima. Ovakvo ponašanje je u potpunosti prirodno za funkciju koja opisuje vjerojatnosti jer vjerojatnosti ovise o onome što se zna o sustavu, i ako se znanje promijeni kao rezultat promatranja, tada bi se funkcija vjerojatnosti (amplituda kvadrata valne funkcije) trebala promijeniti. Stoga promjena u funkciji vjerojatnosti u udaljenom području je normalna čak i za klasičnu fiziku. Odražava činjenicu da su dijelovi sustava u korelaciji jedan s drugim, i potom, da je povećanje informacije ovdje popraćeno povećanjem informacije o sustavu negdje drugdje. Međutim, u kvantnoj teoriji ovaj kolaps valne funkcije je takav da ono što se dogodi na udaljenom mjestu
mora, u nekim slučajevima, ovisiti o onome što promatrač ovdje izabire promatrati; ono što vidite tamo ovisi o onome što radite ovdje. Ovo je potpuno neklasičan nelokalni efekt.
* Postoje neke značajne iznimke, među kojima su glavni Harold Puthoff i Rusell Tag, čiji su eksperimenti u gledanju na daljinu predstavljeni u njihovoj knjizi Mind Reach, New York, Delacorte, 1977.
* Grananje se također odvija pri izboru među rezultatima. To se može ilustrirati EPR eksperimentom. Na originalnoj grani gdje je , na primjer, os magnetskog polja vertikalna i rezultat je ili spin gore ili spin dolje, dolazi do grananja u dvije «grančice». U prvoj grančici rezultat je spin gore, a u drugoj grančici rezultat je spin dolje. Slično tome, na drugoj grani, gdje je os magnetskog polja horizontalna, također dolazi od grananja na dvije grančice. Na prvoj od ovih grančica rezultat je spin desno, a na drugoj od ovih grančica, rezultat je spin lijevo. Stoga, na svakoj danoj grančici bilo koje grane je točno određen rezultat (spin gore, dolje, desno ili lijevo), no predodžba «što bi se bilo dogodilo da je izabrana 'druga grana'» nema smisla, zato što se oba rezultata (gore ili dolje, ili desno ili lijevo) zbivaju na različitim granama. Stoga rezultati na «drugoj» grani nisu točno određeni.
* Fizičari obično izriču filozofske izraze (poput «slobodne volje») u preciznijim terminima. Na primjer, koncept slobodne volje je definiran unutar ove eksperimentalne situacije kao prešutna pretpostavka da «svaki od dvojice promatrača, jedan lociran u području A, a drugi lociran u području B, mogu birati između dva moguća opažanja [eksperimenata].» Ova dva izbora se smatraju «slobodnim varijablama» u kontekstu studije promatranja rađenih na dvo-čestičnom sustavu.
*U stvari, većina fizičara ne vjeruje da je vrijedno razmišljati o ovim problemima. Primarni obol Kopenhaške interpretacije, koja je interpretacija kvantne teorije prihvaćena od glavnine znanstvene zajednice, jest da je pravi cilj znanosti omogućiti matematički okvir za organiziranje i širenje naših iskustava, prije nego pružanje slike neke stvarnosti koja bi mogla stajati iza ovih iskustava. To jest, većina fizičara se danas priklanja Bohru, prije nego Einsteinu, po pitanju korisnosti traženja modela stvarnosti koja se može pojmiti neovisno o našem iskustvu nje same. Iz kopenhaškog gledišta, kvantna teorija je zadovoljavajuća onakva kakva jest, i nastojanje da se «razumije» dublje nije produktivno za znanost. Takva nastojanja vode do nedoumice upravo one vrste o kojoj smo raspravljali. Ove nedoumice se većini fizičara čine više filozofske nego fizikalne. Stoga većina fizičara izabire opciju «nisu mogući modeli zbilje» prikazanu u dijagramu.