** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

Dragi prijatelju Boro,

moram priznati da me ovih nekoliko naših šaljivih haiku stihova nadahnutih slikom čovjeka u skoro bespomoćnom stanju (pišem skoro, jer vidim da bocu bez obzira na ozbiljnost situacije ipak ne ispušta iz ruke – još da malo i zapjeva…) potaknulo da potražim svoj stari dnevnik u koji sam bio zapisao tih nekoliko svojih škrtih haiku stihova. Da iznad stihova nisam stavio naslov MY HAIKU, pitanje je da li bih ih sada uopće i prepoznao kao svoje sa strane stoji datum 17.8.1986. sigurno svi nisu nastali tog dana, već sam ih vjerojatno prepisao i time sredio svoj skromni haiku opus. Ispod stoji moj pseudonim koji je dosada znao samo jedan prijatelj iz tog vremena, odnosno nekoliko godina prije toga, za vrijeme dok sam u Zagrebu pohađao srednju školu. Računam i vidim – prošlo je preko 20 godina otkad sam ih zapisao. Dakle, evo tih mojih 6 haikua:

I.



Tišina…

Nebo zapara munja,

Tutnjava iz daljine.



II.



Sniva bijeli golub

S crvenom mrljom

Na grudima!



III.



Po tamnom platnu neba

Nemarno razbacane

Zvijezde.



IV.



Život?!

Nije li to šala

Nekog starog umornog boga?



V.



Ptice…

I dok bezbrižno šaraju nebom,

One umiru…



VI.



Kad plače,

U njenim je očima

Tuga cijeloga svijeta.



Kyame, 1986.

Sedmi haiku Dvojica meditiraju koji sam vam proslijedio u jednom emailu nastao je prije nekoliko godina, onako usput, ni sam ne znam kako. Pitanje je jesam li ga igdje i zapisao, ali zapamtio sam ga. S njim je to sedam haikua, dakle još ih nema 10.



VII.



Dvojica meditiraju,

Jedan Buddha –

Drugi budala!



Kyame, 2006.



U taj stari rokovnik zapisao sam mnoge stvari, uglavnom citate, koje su me tada duboko nadahnjivale. Bilo je to vrijeme kada sam živio pomalo spartanskim životom nadahnut filozofijom Istoka i borilačkim vještinama. Već sam u petom razredu osnovne škole počeo samostalno intenzivno vježbati karate nadahnut udžbenikom Karate koji je napisao sensei Masutatsu Oyama, osnivač kyokushinkai Karate do stila, dnevno i po 6 sati, ispunjen entuzijazmom do krajnjih granica. Tako sam se malo pomalo upoznao s bushido (put ratnika)kodeksom samuraja i pokušao. U svemu tome nije me zanimao sport, već sve više i više tradicionalna borilačka vještina koja sadrži i filozofiju, jer sportski oblici lišeni su tog aspekta – danas skoro potpuno. Stekao sam majstorsko zvanje u karateu, kung-fuu, jiu-jitsu i nunchaku vještini, dva puta bio prvak bivše Jugoslavije u borbama. Sve to nije zadovoljilo moju žeđ sve dok negdje 2004. nisam otkrio Teozofiju. Odmah sam znao: To je To. Moj život se od tada promjenio. Sve više sam postajao Ratnik Svjetlosti. Bushido kodeks vrlo je važan za Ratnika svjetlosti. Ne mogu ovdje preskočiti nekoliko važnih navoda koje sam zapisao u starom dnevniku.



„Može se razumjeti samo nakon duge, čvrste discipline i istrajnosti u onome u čemu je najteže istrajati i vježbanja onog što je najteže za vježbanje. Čovjek slabije volje i pameti nikada neće razumjeti trud takvih.“ [Bodhidharma]



Pod visoko uzdignutim mačem

Pakao je pred kojim drhtiš;

Ali pođi naprijed

I zemlja blaženstva bit će tvoja.



[Mijamoto Musashi, 1582-1645]



Našao sam u rokovniku prepisane i haiku stihove koje je netko izdao u vidu knjižice ili prije bih rekao svojevrsnog haiku-biltena koju sam posudio od prijatelja, no nisam zapisao njen naziv. U njoj su bili haiku stihovi Dragana Žigića pod zajedničkim naslovom Zemlja gori ptico moja; zatim Snežane Vasović; Milko Valent: Četiri samotna viđenja; Miomir Udovički: U letnjim cipelama; dragan Vučetić: Uvale; 10 haikua autora Mihael Štebih; sedam stihova Dragutin Hrženjak. Bilo je puno više materijala, no prepisao sam samo dio. Možda su vam ti autori poznati, a možda i imate tu knjižicu vi ili netko od vaših prijatelja.



Iste godine kada sam zapisao svoje haiku stihove, 1986., u Zagrebu je u Muzeju na Jezuitskom trgu održana izložba Kyoto – cvijet kulture Japana. U sve dane izložbe radio sam tamo na osiguranju izložbe, tako da sam imao priliku vrlo detaljno proučiti sve izložene eksponate i napise. Kupio sam i vrlo opsežan katalog izložbe (350 stranica) koji i danas rado prelistavam. U katalogu sam našao nekoliko najljepših haiku-pjesama:



Silni velmoža

Sjahao s konja

Pred divljom trešnjom.



[Issa]



Ničega u njoj:

Koliba u proljeće –

U njoj je sve!



[Sodô]



Pod jednim suncem:

I bijeli i crni

I žuti ljudi



[Sekifu]



Pored tih zapisao sam i neke druge stihove japanskih pjesnika:



Vjetrom nošen

Dim s vrha Fuji

Nestaje u daljini!

Tko zna sudbu

Moje misli što odluta s njim?



[Sajgyo]



Putnik –

Pod tim imenom neki me znaju

Na ovom jesenjem pljusku.



[Basho, 1644-1694]



Grana bez lišća,

Na njoj načvorena vrana –

Ove jesenje večeri.



[Basho, 1644-1694]



Kad pažljivo zagledam

Vidim rascvalu nazunu

Kraj živice.



[Basho, 1644-1694]



Za kraj, haiku stihovi koji sam danas zapisao, a bili su mi negdje na rubu sjećanja već duže vrijeme. Prvi od njih utjelovljuje koan koji nosim zauvijek u svom srcu, jer se nikad u životu nisam tako slatko nasmijao kao kada sam ga „riješio“ (nisam ga doslovno riješio jer on ili je od početka bio riješen, ili se riješio sam po sebi – nisam siguran):



VIII.



Na!

Istresi iz moje maramice

Predgrađe Tokya!



Kyame, 2007.





IX.



Kako svi poslušno dođu

Kad čuju zvuk zvona

Za ručak!?



Kyame, 2007.



Toliko za sada, vrijeme je da se prihvatim posla.



Pozdrav.



Željko.



PS



Sada je to 9 haikua. Možda mi još neki padne na pamet. Znate li što kaže Mujo kada mu na glavu padne cigla? „Nešto mi je palo na pamet.“ Sigurno znate što mu se dogodi kad mu cigla padne na glavu. Dobije spuštena stopala!


------------------------------



Bok Boro,

Jutros sam se sjetio da mi je čest drug u meditaciji znao biti i pokojni komarac, pa sam mu posthumno napisao tri stiha da ne misli da sam ga zaboravio:

X.

Ljuti komarac
Objavio mi je rat
Zzz-zzz zzz-zzz ZUM
N
Kyame, 13. I. 2008.




----------------------------------




Dragi prijatelju Zeljko,

tvoj Put i jest Put "Ratnika svjetlosti" uz majstorsko zvanje u karateu, kung - fuu, jiu - jitsu i nunchaku vjestinu, izucavas istocnjacke filozofije, pises haiku, ti si i teozof, i gdje ces vise. Bozanska iskra, taj maleni plamsaj u tvojoj dusi vec duze vremena tinja i postaje sve jaci i jaci... To je Put koji obecava a kamo ce te odvesti, to nitko od nas nezna. Kaze se da je potrebno putovati, iskreno i lijepo, dobro i posteno, istinito, obaviti taj Put na najbolje moguci nacin bez obzira jesmo li dobitnici ili gubitnici. Na kraju naseg predjenog puta znat cemo dali je to bilo ono pravo, kako za tebe, to se odnosi i za svakog od nas.

Osvajanje državnog prvenstva, veličanstveno. Malo je takvih kao što si ti!

Uznastoj pisati haiku u tri stiha sa (5 - 7 - 5) sloga, u pocetku bit ce to malcite teze, ali kad se priviknes tvoj izricaj kretat ce se u skladu navedenih nacela. Ja sam ti u biti "cutolog", kratke recenice, ne pricam previse i ne rasipam svoju mentalnu energiju na nacin kako to mnogi cine. Ljudi se satrahovito iscrpljuju na dokazivanju i tumacenju drugima svega i svacega, prema tom potrebno je izvrsiti odredjen odklon. Ako je to potrebno servira se dozirana poruka ili znanje, hoce li te netko saslusat ili ne to je njihov problem. Budi siguran, kad takvi shvate sto si im prenio doce ponovno i traziti vise informacija. Tvoj haiku velim, dobar je i pisi dalje. Haiku nije klasicna poezija i ne pise se kabinetski u zatvorenoj prostoriji. Haiku je ziv i predstavlja svakodnevni zivot, a najljepsi je haiku nastao u hodu i u prirodi. Uostalom sve ovo sto navodim tebi je dobro poznato, neka jos jednom bude podsjetnik kako meni tako i drugima.

Povod za ovaj Zeljkov ispis bio je ne tako davno ispisan moj senryu:

mrtav pijan
u karioli lezim -
tezak teret

kao odgovor Zeljku na prilozen attach i fotografiju.

Toliko za sada, drugi put i vise. Pozdrav haiku prijatelju i teozofu Zeljku, pozdrav i svim "Ratnicima svjetlosti" koji hrabro kroce na svome duhovnom Putu diljem svijeta.

Borivoj