** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

BESKLASNO DRUŠTVO, ISKRENA SOLIDARNOST I UNIVERZALNO BRATSTVO REALIZIRANI BEZ KAPI KRVI
utopija u etiopskom selu awra ambi


Izvjesni Zumra Nuru, etiopski seljak, stvorio je društvo kojim bi se ponosio i Karl Marx, društvo u kojemu muškarci kuhaju, žene oru, a za religiju nema mjesta. Iskrenost i ljubav prema ljudskim bićima njihova je religija. Ne čudi stoga što u selu od 400 duša ne postoji živopisna crkva ili džamija. Za razliku od većine Etiopljana, stanovnici Awra Ambe dobro su odjeveni i uhranjeni

piše omer rak


Ubojstvo Eutimia Guerra, seljaka i vojnog vodiča, bilo je prvo koje je osobno zabilježio u svojem dnevniku sa svim pojedinostima putanje metka koji mu je ispalio u glavu. Bio je to prvi od brojnih »izdajnika« koji su postali žrtvama onoga što je on zvao »činom pravde«. Gotovo da i nije bilo suđenja. »Obavio sam vrlo površnu istragu nakon koje je seljak Aristidio smaknut«, pisao je o svojem drugom ubojstvu. »Ne može se tolerirati čak ni sumnja u izdaju«, bio je neumoljiv. Posebno ga je dojmio »zanimljiv« slučaj jedne od njegovih žrtava, čovjeka koji je neposredno prije smrti napisao pismo svojoj majci, u kojemu priznaje »da je pravedno kažnjen« i moli je »da bude vjerna revoluciji«. Njemu se to jako dopalo pa je zabilježio da se od »krivaca, ili onih za koje se pretpostavlja da su krivi očekuje da znaju cijeniti dobrobit njihove smrtne kazne«. Da nije latinoameričkih imena i spominjanja revolucije, kazano bi se lako moglo predstaviti kao iskaz na sudu jednog od pripadnika Teritorijalne obrane Vukovara ili paravojne jedinice »Leva Supoderica« o tomu kako su se iživljavali i pucali zarobljenim Hrvatima u glavu nad jamom u Ovčari, ali nije riječ o tomu. Radi se, naime, o vlastoručnim dnevničkim zapisima Ernesta Che Guevare, romantičnoga heroja i pop-ikone legija fanova diljem svijeta. U La Cabani, zloglasnoj tvrđavi-zatvoru, u kojoj je nakon pobjede Castrovih revolucionara na Kubi 1959. bio upravitelj, znao bi se popeti na zid odakle bi s cigarom u zubima davao moralnu potporu vojnicima koji su zatvorenike izvodili u redovima »u šetnju« oko zatvora da bi ih, bila je to posebna poslastica, zlostavljali pred članovima njihovih obitelji i, naposljetku, stavili pred puščane cijevi streljačkog stroja. Kako su žrtve La Cabane nerijetko pred samu smrt uzvikivale »Živjela slobodna Kuba«, vrijeđajući na taj način Guevaru i komunističku vlast, Che je zapovijedio da se svim zatvorenicima prije smaknuća začepe usta kako ne bi mogli klicati utopijskom idealu koji su, dakako, već ostvarili on i njegov compadre Fidel Castro.


da revolucija ne bude žedna

Bio je to onaj isti recept kojim se Inkvizicija Katoličke crkve osigurala od »bujice blasfemija« vodeći na stratište Campo de' Fiori jednoga Giordana Bruna, maglovite veljače 1600. godine. U roku od pola godine Che je dao strijeljati 180 zatvorenika što, statistički gledano, iznosi jedan strijeljani svaki dan. Tek toliko da revolucija ne bude žedna. Castro je bio jako zadovoljan njegovom »izrazitom agresivnošću«. Orwellovim jezikom kazano – prascu Nelsonu bila je po volji agresivnost njegova dobermana. Četrdeset godina poslije Cheove pogibije u Boliviji ne treba zanemariti ove činjenice kada navlačimo majicu s njegovim likom na prsima i stavljamo ga uz bok Joseu Martiju, Emilianu Zapati, Augustu Sandinu, Farabundu Martiju i Camilu Torresu. No, možda smo ipak u krivu, jer za realizaciju utopije valja proliti krv jer je to »povijesna nužnost«. Nije li i prethodnik teologije oslobođenja svećenik Camilo Torres kazao: »Da je Isus danas živ, bio bi guerrillero.« Zašto onda izdvajati Chea jer je okrvavio ruke. Možda tek zbog one »izrazite agresivnosti« koju je kod njega zamijetio Castro, ako ni zbog čega drugoga. Ipak, ne budimo žustri suci u ovim stvarima. Pogledajmo, nagnuti ulijevo, razdoblje nakon Cheove smrti na svjetskoj pozornici. Modernizam se postupno zamjenjuje postmodernizmom, pa post-postmodernizmom, diktature »tvrdim demokracijama«, keynesijanizam neoliberalnim politikama, Berlinski zid zidom novca, itd. Bode u oči činjenica da globalni neoliberalizam pobjednički paradira našim dobom, monopolizirajući njegov diskurs i ideologiju. Za suprotstavljanje toj inherentnoj perverziji univerzalne dominacije kapitalističkog sustava potrebni su nam više no ikad alternativni načini mišljenja i djelovanja koji su univerzalni, globalni, planetarni. Potrebne su nam, naime, ideje i modeli koji se na potpuno radikalan način suprotstavljaju štovanju tržišta i boga Mamona, dominantnom credu s početka ovog tisućljeća. Zar se baština Ernesta Che Guevare, univerzalnog duha otpora, internacionalca i ustrajnog revolucionara, kako se još uvijek kolektivno percipira, sâma po sebi ne nameće kao prirodan izbor?


afrička arkadija

Cheove su riječi da je istinski komunist onaj tko na velike svjetske probleme gleda kao na vlastite, odnosno onaj tko »ćuti duboko uznemirenje svaki put kada je ubijen čovjek bilo gdje na svijetu, i koji je ispunjen radošću kada god se barjak slobode zavijori bilo gdje na svijetu«. Ali ima tu jedna nekonzistentna »kvaka« na Cheovoj strani. Gdje onda smjestiti strijeljane ljude u La Cabani i one koje je usmrtio vlastitom rukom? Ispada da se ta ubojstva nisu dogodila u ovom svijetu jer zbog njih on nije »ćutio duboko uznemirenje«. Revolucija je, očito, šaka u zube savjesti. Možda bi da je poživio još koje desetljeće unekoliko revidirao svoje krvoločne stavove. Čak se i Castro, grmeći protiv globalizacije i MMF-a u svojoj knjizi »Kapitalizam u krizi«, glasno pita zašto ne potražiti druge formule i priznati da je čovječanstvo sposobno organizirati sebe i svoju sudbinu na »racionalan i ljudski način«.
Taj je Castrov »racionalan i ljudski način«, utopija zapravo, gledamo li to iz perspektive naših trenutačnih mogućnosti, na nevjerojatan je način zaživio prema nedavnom pisanju The Christian Science Monitora u etiopskom selu Awra Ambi. Izvjesni Zumra Nuru, tamošnji seljak, stvorio je društvo kojim bi se ponosio i Karl Marx, društvo u kojemu muškarci kuhaju, žene oru, a za religiju nema mjesta. Nuru je zarana bio ostraciziran od strane svoje muslimanske obitelji, kao i susjeda muslimana i kršćana zbog svojih stajališta o ravnopravnosti spolova i institucijskoj religiji. »Počeo sam razmišljati o religijskim pitanjima«, veli on, »da bi, naposljetku, došao do zaključka zašto ne bismo svi napravili jednu veliku obitelj. Bog je jedan; zašto se ne bismo ujedinili? Iskrenost i ljubav prema ljudskim bićima naša je religija.« Ne čudi stoga što u selu od 400 duša ne postoji živopisna crkva ili džamija. Za njih nema potrebe, jer nitko ne moli. Nuru je dugo putovao i propovijedao svoje ideje po Etiopiji.


do ideala bez oružja

U početku '80-ih prošlog stoljeća okupio je skupinu istomišljenika i s njima utemeljio Awra Ambu. Zbog svojih radikalnih ideja navukli su bijes susjeda, koji su ih prognali kada im je zakuhalo. Ali vratili su se ponovo i sjeli pokraj svojih žena za tkalačke stanove, iako je u Etiopiji tkanje isključivo ženski posao. Ručno tkani šalovi, odjeća i deke prodaju se u lokalnoj trgovini. Otkako su zbog svoje principijelnosti i poštenja zadobili dobar glas širom pokrajine, magarci njihovih susjeda natovareni vrećama žita u redu čekaju pred njihovim mlinom. Radi se sedam dana tjedno. Nema vjerskih praznika. Za razliku od većine Etiopljana, stanovnici Awra Ambe dobro su odjeveni i uhranjeni. Gradit će vodovod i kanalizaciju, cestu; imaju dječji vrtić za mališane od tri do pet godina starosti, gdje ih pripremaju za osnovnu školu, žene nakon poroda uživaju tromjesečni dopust. Mnogo ulažu u edukaciju. Solidarno pomažu svojim mladićima i djevojkama studirati na fakultetu. Vjerojatno nisu nikad čuli za onu Che Guevarinu izreku da je prvi korak u obrazovanju ljudi uvesti ih u revoluciju. I da jesu, ne bi ga poslušali. Izgradili su vlastiti starački dom s cjelodnevnom njegom za stare i nemoćne; prerane i forsirane ženidbe su zabranjene. Zajednica jedinstvena zbog svojeg odnosa prema spolovima, religiji, edukaciji i socijalnoj sigurnosti koju uživaju njeni članovi, svakodnevno privlači brojne znatiželjnike iz cijele Etiopije i svijeta koji bi željeli naučiti kako izbjeći egzistencijsku bijedu i, makar zakratko, dotaknuti rosnu travu Arkadije. Nuru kaže da bi mnogi željeli priključiti im se, ali nema dovoljno mjesta za sve. Svi se slažu da se Awra Amba kupa u pozitivnom ozračju.
Che je sanjao o »čovjeku 21. stoljeća«, pojedincu koji će se, nakon što raskine okove otuđenja, povezati sa susjedima u iskrenoj solidarnosti i čvrstom univerzalnom bratstvu. Za realizaciju toga ideala Zumri Nuruu nije bio potreban pištolj Ernesta Che Guevare. Vrijedi to zabilježiti.

Tekst je preuzet iz Novog Lista http://www.novilist.hr/