** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

EUROPSKO GURANJE NOSA U SVEMIRSKU DUBINU MEDIJSKI NEZAMIJECENO
u potrazi za novim domom ljudi

Europa se dala u potragu za novim svijetom nalik Zemlji jer... pjescana ura naseg planeta, polagano ali sigurno curi prema zadnjem zrncu. Ljudskoj vrsti treba novi dom. Negdje u svjetlucavom zvjezdanom roju. Pisalo se vec o tomu: Zemlja uistinu stari te ce postupno na njoj izumrijeti sav zivot, a zatim ce se dogoditi i fizicko unistenje samog planeta.

pise omer rak


I prosle je godine pri koncu posljednjeg mjeseca u medijima ucestalo gomilanje vijesti o raznolikim aspektima domace i inozemne zbilje zabiljezene tijekom godine ocima objektiva i pera. Ljudi naprosto vole vidjeti sto smo i koliko 'odgulili' te godine e da bi nekako ojacani tim faktima zagazili u jednu novo-godisnju rijeku kojoj najvjerojatnije nece nedostajati pirana i aligatora, kao i prijasnjoj uostalom. U tim ce se opasnim vodama mozda naci i poneka iznimno rijetka zlatna ribica, koja nece napadati i ujedati poput spomenutih nemani, ali ciji ce zlatni potencijal malo tko medu nama znati iskoristiti zbog opakih zazubica vlastitih nam pohlepa, tih vademecuma nasih usuda. Dakle, te kazane, nerijetko mozaicne nanizanke, ali i neke vijesti koje su svojom sadamovskom aktualnoscu, poput golemog sumskoga hrasta, zasjenile sve ostale biljcice, elem vijestice, bile su uzrokom da neki drugi medijski dogadaji produ zamalo pa nezamijeceni od pozornih ociju i usiju hrvatskih medijskih konzumenata/ica.


nesretno tempirana vijest

Nije da te vijesti nisu zasluzile da ih se lizne pogledom ili ocese uhom nego, naprosto, bile su tako nesretno tempirane da su upale u medijsko-perceptivni cul de sac koji svake godine nekako u isto vrijeme zamraci poprilican broj vijesti koje nisu imale srecu zaiskriti kao redakcijski informativni prioriteti. Upravo je zbog tih prioriteta, tanko plasirana vijest da je krajem protekle godine, 27. prosinca nova ruska raketa Sojuz 2-1B lansirana s kozmodroma u Bajkonuru u, nama po Boratu, poznatoj republici bivseg Sovjetskog Saveza. Nepopracena iluminirajucim komentarom nego tek suhom agencijskom 'oblekom', kod vecine onih koji su je uopce opazili i nije izazvala bog zna kakvo zanimanje koje je itekako zasluzila.
Naime, sa Sojuzom je u vis otisao i francuski astronomski satelit Corot, zapravo prvi pokusaj pracenja iz svemira planeta koji se nalaze izvan solarnog sustava, tzv. egzoplaneta. Taj bi satelit, nadaju se znanstvenici koji su ga sklepali, trebao omoguciti i istrazivanje unutarnje strukture
zvijezda pa bi se na taj nacin moglo doci do podataka o planetama slicnim nasoj jedinoj plavoj, okrugloj, na polovima spljostenoj majcici. To bi europsko guranje nosa u svemirsku dubinu trebalo rezultirati otkrivanjem izvansolarnih planeta svih velicina za koje se vjeruje da postoje.
Europa se dala u potragu za novim svijetom nalik Zemlji jer... pjescana ura naseg planeta, polagano ali sigurno curi prema zadnjem zrncu. Ljudskoj vrsti treba novi dom. Negdje u svjetlucavom zvjezdanom roju.
Pisalo se vec o tomu: Zemlja uistinu stari te ce postupno na njoj izumrijeti sav zivot, a zatim ce se dogoditi i fizicko unistenje samog planeta.

Predvidanja su to zasnovana na matematickim modelima pomocu kojih se moze »zagledati« daleko u buducnost, a ona ne izgleda dobro.
Mnostvo materijala na kojemu se temelji hipoteza o svrsetku svijeta dolazi iz podrucja geologije i astronomije. U stijenju je otkriveno da je Zemlja nekoc imala potpuno drukciju sastav atmosfere od danasnjeg. Cak se i atmosfera otprije samo nekoliko milijuna godina u mnogome razlikovala od danasnje. Geoloski nalazi potvrduju da »krv cjelokupnog zivota«, ugljik-sadrzan kao ugljicni dioksid u nasoj atmosferi ili otopljen u oceanima - postupno nestaje tijekom vremena. S druge strane, astronomija pokazuje da zvijezde postaju svjetlije i vruce u procesu njihova starenja. Poput drugih zvijezda i nase je Sunce, primjerice, dosad pojacalo vlastito isijavanje gotovo za 30 posto u odnosu na ono u njegovu pocetku, nekih 4,6 milijardi godina ranije.
Te dvije tendencije, opadanje kolicine ugljicnog dioksida i pojacavanje isijavanja nase zvijezde, dovest ce neizbjezno do izumiranja biljaka i zivotinja. Prema tomu scenariju, neizdrziva ce vrelina Sunca postupno natjerati sva kopnena bica u more. Ona koja se budu prilagodila nastavit ce zivjeti u oceanima jos neko vrijeme do trenutka kada ta slana stanista zbog previsoke temperature ne postanu nepogodna za slozenije oblike zivota. Posljednji oblik zivota nalikovat ce u najvecoj mjeri onomu prvom - jednostanicnoj bakteriji. Kako vrijeme bude odmicalo, vrelina ce Sunca u potpunosti dokrajciti zivot na planeti Zemlji, pa ce tako i prezivjele bakterije biti izbrisane iz zemaljske knjige postojanja. Slijedi zatim spajanje kontinenata i, naposljetku, isusivanja oceana. Kada, za nekoliko milijardi godina, Sunce iscrpi sav vodik i zapocne s izgaranjem helija, enormno se uveca i ude u fazu zvanu 'crveni div', ono ce progutati Zemlju i pretvoriti je u sljaku ili rastopiti.


novi klinci u kvartu

Unekoliko se ovaj scenarij poklapa s apokalipticnim prorostvima koja, nakon unistenja nasega svijeta vodom, predvidaju i potonje, tu neopisivu kozmicku konflagraciju, pozar doslovce do neba, u kojemu doduse nece biti nista za rostiljanje osim mineralne materije. Meso ce ionako nestati
nekoliko milijardi godina ranije ostavljajuci tako praznima apokalipticne gradele. Ruku na srce, nije da nam vec gori pod petama ovdje na Zemlji, tek ce nam gorjeti, ali planirati novi dom nije niti neumjesno niti prerano, imajuci na umu da ce do konacne konflagracije planet nam zadesiti bezbroj katastrofa koje ce, sve jedna opakija od druge, kao da su teledirigirane, atakirati na ovdasnju najvecu svetinju - sŇm zivot. Da, uistinu, covjek mora k zvijezdama; no, one su beskrajno daleko, gotovo nedohvatne, reklo bi se.
Svemir je Metuzalem star nekih 15-ak milijardi godina. U svemirskim razmjerima, kao vrsta, uistinu smo 'novi klinci u kvartu'. Bilo bi krajnje nerazumno tvrditi da se nista drugo osim nas samih nije razvilo u tomu beskrajnom vremenu i prostoru.


mazni ga prvi

Jos 1924. astronom Edwin Hubble otkrio je da osim nase postoje i druge galaktike. Nesto vise od pola stoljeca poslije teleskop Hubble pokazao je da tih »drugih« galaktika ima najmanje 100 milijardi. Nasa pak galaktika, Mlijecni put, dom je najmanje 100 milijardi zvijezda u orbitama kojih 10 do 20 posto okrecu se planeti. Od 1995. godine kada je izvan Sunceva sustava otkriven prvi planet velicine Jupitera, astronomi su identificirali jos oko 100 planeta od kojih je svaki gotovo 300 puta veci od Zemlje. Ove godine NASA planira lansirati satelit nazvan Kepler Mission kako bi otkrili manje planete velicine Merkura, Marsa ili Zemlje za koje znanstvenici smatraju da bi mogli na povrsini sadrzavati vodu. Buduci da su nase genetickim inzenjeringom proizvedene bakterije, jednostavne i jeftine za slanje, mogli bismo ih poslati na sve planete Sunceva sustava i vidjeti gdje bi uspjele opstati. Tada, vidjevsi da je klima na nekoj od planeta promijenjena toliko da bi nam mogla odgovarati, mogli bismo se odseliti ondje. Medutim, to bi moglo potrajati. Na Zemlji taj je proces potrajao oko tri milijarde godina. Jasno je da ne mozemo cekati i »strikati« milijarde godina da bismo vidjeli hoda li ta stvar. Zato bi najbolje rjesenje bilo poslati ih izvan naseg Sunceva sustava u svim smjerovima, jer bi na taj nacin imali mnogo vise izgleda pronaci nekakav planet i kolonizirati ga. Ta nas zamisao suocava s
nizom pitanja. Prvo: kako ce bakterije dospjeti u udaljene krajeve galaktike koja ima stotine milijardi planeta, s udaljenostima koje se mjere stotinama tisuca svjetlosnih godina? Nema takvoga svemirskoga katapulta. Ta bi misija, naravno, bila nemoguca, ali pri ruci su nam meduzvjezdana vozila drukcije vrste, uvjeravaju nas znanstveni vizionari - kometi. Jedini problemcic je sto njima ne mozemo upravljati isto, »jasuci« na kometama, vjerojatno, 99,9 posto nasih bakterija nikada ne bi stiglo ni na jedan planet. Zato bi ih valjalo poslati »mali milijun«, s nadom da ce se neka od njih negdje uspjesno zapiknuti. Uz to jos, ako bi nam poslo za rukom da bakterije napunimo sa svim svojim genima, mogli bismo eliminirati ono dugo cekanje, iscrpljujucu potragu i dugotrajno, rizicno putovanje. Ukratko, bili bismo na konju odnosno bakteriji, na putovanju s jednosmjernom kartom duljina kojeg ne bi bila bitna. U istomtrenutku kada bi se bakterija spustila na planet za kolonizaciju, mi bismo vec bili ondje, tocnije nasi geni. Ako bi uspjesno prosli nepodmitljiv evolucijski test geslo kojega je - mazni ga prvi - nasi bi se ljudski potomci mogli pojaviti na zvijezdama najvjerojatnije za nekoliko milijardi godina. Onda bismo ponovno mogli zapoceti s ratovima, podvalama, opacinama i arsenalom okrutnosti kojem nema para medu svemirskim inteligentima, ali mozda i s lijepim stvarima o kojima je romanticar Keats pjevao da »traju zauvijek« i koje »nikad nece prijeci u nistavilo«.
Biti covjek izgleda podrazumijeva psihofizicki organizam rastegnut izmedu tih dviju kardinalnih tocaka - vjecnosti i nistavila. Koliko je ta cinjenica doista »gorda« savjest nam je pozvana suditi. Prije velike vatre, dakako.


Napomena: Tekst "U potrazi za novim domom ljudi" iz rublike "Pogled", Novi List, 20. sijecanj, 2007.
http://www.novilist.hr/