nedjelja, 25.02.2007.

...jedna prastara...

NEKAD, KRAJ TEBE. . .

Zora svanula
Nema dragoga
Da mi usne ljubi,
Glavu stavi na grudi.

Mjesec šorom sja,
Tuga velika
Utabala stazu
Do tvog jastuka.

Tko ti sada usne ljubi,
Kosu miluje,
Hladne ruke grije,
Iz iste čaše pije. . .

E, da smo se sreli ranije
Sad bi negdje zajedno snivali,
Livadom šetali,
Poljem trčali. . .

Vincent van Gogh Wheat Field 1889

- 12:49 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 16.02.2007.

jednog dana na livadi...

Proljeće je već stiglo. Trave su širile svoj miris do svih pora na njezinom tijelu. Dok je čitala knjigu ležeći u svojoj sobi, vidjela je na trenutak njegov odraz u sunčevoj zraci koja je prolijevala svjetlost na njezin krevet…Znala je da ga neće vidjeti još mjesecima…Kako je dan odmicao, bavila se raznim poslovima u kući pomažući majci, radila je sve samo da na trenutak prestane misliti na njega.
Noć se spuštala, zatvorile su se i zadnje latice na poljskom cvijeću, a ona je osjetila miris njegove kože na večernjem povjetarcu… Šetajući livadom otišla je do mjesta gdje su prvi put vodili ljubav. Ležala je obasjana mjesečinom, povjetarac joj se petljao u kosu, a ona je pjevušila njihovu pjesmu. Dok je u mislima već bila u njegovom zagrljaju, osjetila je na koži dodir koji je mogao pripadati samo jednoj osobi. Ruke na njezinim grudima rastrgale su gumbe, raspletena kosa padala je poput slapa na njezinim leđima, a na usnama joj sjajio osmijeh…
Usnama je prekrivao njezine vjeđe, spuštao se na vrele usne, ispunjavao je svaku poru njene kože klizeći prema grudima …
Kapljice znoja slagale su mozaik na njihovim tijelima dok ih iznemoglost nije zaustavila…Bez riječi ostali su ležati zagrljeni. Ona je već bila u polusnu, on je palio cigaretu… Vjetar ju je probudio noseći dim cigarete, još je mislila da sanja…Ali on nikad nije zapalio cigaretu, tko je ta osoba kraj nje. Panično je ustala ,uhvatila njegovu glavu i okrenula je prema mjesečini… To nije bio on, ljubav njenog života već netko tko je pod svaku cijenu htio da ona bude njegova. Lice na mjesečini otkrivalo je susjeda koji joj već duže vrijeme izjavljuje svoju ljubav. Ali kako nije primijetila razliku?! Što joj se to događa?!!! Čula je veliku buku u svojoj glavi i onesvijestila se…
Nakon nekoliko sati probudila se u nepoznatoj prostoriji, svjetlost joj je obasjavala izbezumljeno lice. Dok je ukočena ležala, začula je teške korake. Bio je to susjed s kojim je provela prošlu noć. Još uvijek nije bila svjesna tog događaja. Pogled joj je bio uprt u beskonačno. Sjeo je kraj njezinog uzglavlja i počeo čitati poeziju.

- 00:11 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.02.2007.

....VALENTINOVO JE SVAKI DAN....

Auguste Rodin Eternal Idol 1889.

Ti i ja,
svijeće i tama

Svijeće, čarobnice polutame,
u kasnom kutku noći,
otkrivaju put lavini topline
tvojih zjenica,
koja se gubi u svakoj pori mog vrućeg tijela,
što se topi kao šlag na torti,
dok tvoje meke i vrele usne
prate ritam plesa dodira
koji slažu mozaik na mojim grudima,
svjež i mokar kao plaža poslije plime
uznemirenog mora,
kojeg stvaraš kad me pokriješ
svakim dijelom svoje slatke, nježne kože
i kliziš mojom,
dok ti svijeće obasjavaju iskre u očima,
stapajući se s mojima,
u kasnom kutku noći,
smirenje vulkana...

Auguste Rodin The Kiss 1889.

napomena:da ne bi bilo...sve nepotpisane pjesme na blogu su moje, ispod fotografija su navedeni autori djela, oni nisu autori pjesama

- 22:16 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 09.02.2007.

IZ ARHIVE

ZAPISIVALA SAM TIŠINE, NOĆI,
BILJEŽILA NEIZRAVNO

Dok se približava sumrak,
Moje misli se presvlače.
Traže jedan, samo jedan poseban kutak,
Da suzama natope moje oči.

I dok uspomene jure sto osamdeset kilometara na sat,
Na tračnice iskoči tuga,
Brzi zaustavi se vlak
I traži spektar razloga šarenih kao duga.

Prelazi preko jednog, drugog, trećeg,
Da bi mu zasmetao tek peti.
I pitam se da li je to onaj pravi
Ili najgore tek slijedi.

Dok misao jedna drugu izaziva na dvoboj,
U sebi navijam za onu ljepšu.
Iznenada izgubila je sjaj
Koji je prešao na pobjedničku, neželjenu.

Sada uistinu shvaćam da sam pogriješila
Što sam vjerovala, voljela i željela,
Ljubav čistu kao izvorska voda,
A dobila sam koktel vatre i leda.

Već je ponoć otkucala,
A moja duša gubi posljednji zvuk.
Lanterna se ugasila
I nastao je potpuni muk.

Kapci su na Ekvatoru
I čekaju posljednji zvižduk za zaustavljeni vlak,
Da zatvore vrata ispraznom svijetu
I odvedu me na Elizejske poljane.

Mjesec će za koji sat završiti svoj obilazak.
Posljednje što ću reći bit će:
«Ovdje sam, ne čekajte me više.
U džepu mi je karta za samo jedan smjer.
Ovaj put ću letjeti
I odletjeti u beskonačno!»

Henri Matisse The Lying Nude 1906.

- 23:14 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.02.2007.

ŽDRIJEPČEVA KRV

Da netko ne bi svašta pomislio, a vjerojatno će pomislit dok čita naslov, radi se o vinu, koje smo opazile u vinoteci jednog poznatog trgovačkog centra iliti lanca. Malo zastrašujući naziv, za neke, a za neke druge možda bolesno smiješan ili perverzan, de gustibus non est disputandum. Eto, opet se mi okupili u jednom parkiću okruženom zgradama. Nije bilo ždrijepčeve krvi, čiji je naslov popraćen vrlo zvučnim sličicama mužnje konja od strane jednog člana, ali je bilo izabele itd. I tako, opet ekipa u starom sastavu s pokojim novim pridruženim članom. Razlog ovog veselog okupljanja je rođendan naše drage Danči, koja je napunila 24 s velikim osmijehom na licu. Noć je protekla u ispijanju enormnih količina raznovrsnih sokića, što bistrih što manje bistrih, čiji se utjecaj manifestirao u vrlo čestim izletima na zov prirode pod prozore dotičnih zgrada, u kojima su neke osobe bile izvrgnute osvijetljavanju svoje ne baš tako male površine zadnjice od strane limenih ljubimaca, čiji vlasnici vjerojatno posjeduju one iste prozore koje smo na vrlo intenzivan tekući način obilježili. Čudno, ali istinito, nitko se nije žalio na našu dreku i nezaustavljivo smijanje, pa ni upozorenjima s balkona, tako da nismo imali prilike vidjeti anđele u plavom. Nakon što smo se uspravili na vlastite noge, kao i naši davni preci, odolijevajući pozivima sile teže krenuli smo do save i završili na čaganju u jednom diskaču. A tamo smo isparavali sve u 16, jer bilo je vruće i izvan i unutar nas. Neki su dali svoj plesni maksimum, dok su se drugi njihali lebedeći iznad zemlje. Vrhunac smo dostigli kad smo čekali u redu za jakne prilikom kojeg su nas zabavljale izjave našeg člana. Naime, držeći brojeve garderobe izjavljivao je da će njegov broj sigurno izvući i da će dobiti neku nagradu. I tako noć sva u sreći prođe, a u 3 ujutro neka sjeta dođe. Uputismo se putem svoga doma, svak u svoj topli krevet. Adio ekipo, sljedeći put počinjemo u devet!

- 13:36 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 02.02.2007.

zašto baš meni

Danas je drugi drugog U Zagreb putujem već 5 i po godina vlakom. Ah, ta krasna putovanja našim željeznicama, koje nikako da nas prestanu iznenađivati, ne samo svojim urednotočnim voznim redom nego i još nečim puno, puno kakobirekla...I tako, dok očima pasete blagodati slavonske ravnice, negdje na po puta niste više sami u kupeu (i to još u onom smrdljivom zelenom).
Budući da ja imam jaku intuiciju, i čitam ljude i situacije prije nego ih bolje doživim, štrecne me nešt oko srca kad je ušao taj tip. Nije trebao ništa reći za uvod, već sam vidjela cijelu situation:on,točka A - sjeda uz prolaz, ja, točka B-sjedim uz prozor i mislim u sebi ne kontakt očima ne kontakt očima neeeeeeee bzvššbfuzdiufzdi "Ja sam akademski slikar" (pa šta, baš me briga, ja idem s frendicama na tulum i ne zanimaju me ta sranja trenutno i ne priča mi se, o fuck, seli se ispred mene, pogled na poprsje i nastavak razgovora, jebem ti , oči su mi gore) "Gdje putuješ? U zagreb. Kako se zoveš? matilda. Gdje izlaziš u zagrebu? (ok, sad mi je dosta, naginje se bliže mojim koljenima) "Mogu ti napravit portret, ako želiš, radim u sesvetama. Ne bi hvala.(portret, yeah right, prije bi to bio akt...) "Mogu ti naći i posao tamo, pa možeš dolazit na moje izložbe (čitaj:sex performance). (ok stari, jel ne vidiš da mi se ne priča, i evo ga, izlazi prije sesveta,a to sam i predvidjela...).
Ah, nije to ništa, jedan je bio bioenergičar,prvi slučaj u mojoj povijesti ovakovih događaja. On do prozora, ja do prolaza. Upada on, zavaljuje svoje 40-godišnje salo u smrdljivozelenu fotelju. Opet ja mislim, ne kontakt očima ne, ne neeeeeeeeeeeeee
"Imaš prekrasne zelene oči. Hvala. (ajd, bit ću pristojna, al me nećeš istjerat sa svojim perverzijama) "Imaš problema sa srcem. (wtf???istina da sam tada imala grč mišića, al nemoj mi tu čitat iz kristalne kugle da se još više zaserem...) Pa, ono, moglo bi se reći da imam. Ja, sam bioenergičar, mogu ti pomoći (lupi me rukom po nozi. jebem ti kak se usuđuješ) Molim vas da me NE DIRATE (još uvijek sam pristojna). Prelijepa si, još prije nego što sam ušao u kupe, znao sam da ćemo se sresti. Zaljubio sam se u tvoje oči. (čitaj:buljim ti u sise) Naše aure se preklapaju, mi smo stovreni jedno za drugo. (o jebote stari, sad mi više nije svejedno) Odmaknite se od mene i pustite me na miru!Zauzeta sam!Al mogli bi se naći na kavi, nema veze što imaš dečka, naše aure se preklapaju (e sad više ne znam jel da se smijem il da plačem, al ne buš me otjeral, seri ti stari, samo seri...). A onda je krenula priča o duhovnom svršavanju, koje je puno bolje nego fizičko jer je trajno, pa onda kako žene svršavaju itd. Uglavnom, ustala sam i rekla:doviđenja, nadam se da se više nikad nećemo sresti, a kad me na stanici dočekao dragi, rasplakala sam se jer sam je to prvi put da sam nešto takvo doživjela,al nisam mu htjela dat da me otjera i točka. A kad je došao onaj slikar s početka priče već sam ih dobro prepoznavala. Jednom me neki tip pratio od savske do borongaja.Na borongaju ima jedan pothodnik u koji se sjate svi koji izađu iz tramvaja. Al idem ja zadnja jer sam ga prokužila. I tak, čekam ja da svi idu ispred mene, i među njima i on. Zamaknuo je već dosta daleko i ja promijenim smjer, kad evo njega dotrči natrag za pol sekunde:"Hej, mačko, kako si zgodna, jel se možemo upoznat (o bože, ne sad, tip je ogroman, a ja sitna, i kolko ja idem unatraga tolko on naprijed) Ne možemo se upoznat, ne želim, moram ići...Zašto, zašto...I otrčim preko ceste, a on natrag u tramvaj. Eto, da vas više ne zamaram...Morala sam malo o ovome jer jučer je bila slična situacija u vlaku, ali s kondukterom "Jel ti hladno..." itd., a oni su posebna priča, već po njihovom načinu sjedanja znam kako će teći razgovor, brrrrrrrrrrrrr nekad me strah same sebe jer znam što će se dogodit, a ne mogu to izbjeć, ustvari mogu, al uvijek nekako ne mogu...Isto je bilo u srednjoj kad su bila usmena ispitivanja:dok učim znam koja ću pitanja dobit i baš to ne naučim...ok, dosta, malo sam hiperaktivna ovih dana...sutra je fešta na savi, pa bum vas izvijestila u nedjelju, se razme, pozdrav :)