Bubamara šarena

Već par godina uskrsni vikend provodimo zajedno s prijateljima na nekom do tada nepoznatom otoku. Do sada smo bili na Iloviku, Silbi, Istu, a ove godine su pale Kaprije.
Da, fora je kada je otok mali i nema automobila na njima ili barem kao na Kaprijama da se autima može samo 10 m od trajekta gdje je obavezno parkiranje.

Doživljaj tih otoka bude drugačiji nego za vrijeme turističke sezone. Vidi se otok onako kako uglavnom živi, prije i nakon turista....tih, domači, pomalo usamljen.
Vrijeme je to kada sunce nije tako jako, pa su moguće bezgranične šetnje po otoku cijeli dan.
Šetnje otočnim stazama su različite, ovisno kakve su same staze. A one vrludaju od onih koje su široke kao cesta, do onih uskih kada se moraš provlačiti između izraslih grmova, jer su zarasle od nekorištenja.
Meni je gušt hodati i jednima i drugima. Kako većina otoka ima neku visoku točku, penjući se do nje, na manje ili veće brdo, otvara se pogled svakim metrom uspona. Kada dospiješ na najviši vrh otoka, najčešće se vidi sve što je naokolo.



Kako Uskrs šeće po kalendaru, teško je za reć kakvo će vrijeme biti.
Ove godine je bilo vrijeme za šparoge ;-)

Prije četiri godine sam prvi puta vidjela mladu šparogu u prirodi. Uuu, to tako izgleda. Te godine sam ujedinjenim snagama sa ekipom nabrala šparoga za degustaciju u omletu s onim jajima koja nismo skuhali ili ofarbali.
Zatim smo dvije godine fulali vrijeme šparoga ili nismo dobro gledali. Zato je ova godina bila pun pogodak.

Već sam zaboravila gdje i što treba tražiti, dok jedan "berač šparoga kao i ja" nije uzviknuo: "Evo jedne šparoge!".
Hm, tu li su, samo ih treba tražiti.....
Usprkos općoj slabosti i lošeg raspoloženja zbog prehlade koja me taman počela hvatati i curećeg nosa, našiljila sam svu svoju pažnju, zaboravila prehladu i kao pas tragač krenula u potragu za šparogama. Nakon desetak minuta bezuspješnog traganja jedan gromoglasni "Aha, imam jednu!" je podignuo sav adrenalin koji sam imala i krenulo me.
Oči su zirkale na sve strane, uz suhozidove, preko njih, na livadicama i obuzeo me osjećaj lovca koji je nanjušio svoj plijen. Doduše moj plijen nije baš mogao trčati, pa je dovoljno bilo dobro otvoriti sva četiri oka i njuškati izvan stazica.

Nas dvoje "lovaca "smo tako u dva dana ulovili dovoljnu količinu šparoga za bogat omlet, u kojem nisu carevala samo jaja, nego su se ponosno kočoperile i zelene šparoge. Mljac!
Kako nas je ipak bilo 14 gladnih usta, ipak je sve završilo kao prilog glavnom jelu.

Međutim, meni je bio važniji i dojmljiviji lov na šparoge i zadovoljstvo svaki put kada sam ugledala novu mladu grančicu šparoge. Nagrada je na kraju bila izvrsna za nepce i okusne pupoljke u ustima, ali onaj izazov lova ne mogu tek tako zaboraviti.
Možda će ovo sve biti iskusnim beračima šparoga smiješno, ali meni je to bio gušt guštova.
Šparoge, čuvajte se iduće godine, jer lovci stižu ponovno....

Zbog nekog neobjašnjivog razloga nisam uslikala niti jednu jedinu šparogu.
Ali zato imam dosta drugih motiva koje sam uhvatila objektivom kada nisam lovila šparoge ;-)

Oznake: putovanje, otok Kaprije, šparoge