Bubamara šarena

Strasbourg neću opisivati riječima, radije ostavljam da slika govori kako sam doživjela grad u par sati koje sam tamo provela.











Dijon je grad vina i senfa.Taj dan koji smo proveli u Dijonu je bio pakleno vruć i sparan. Zato nam je hladovina parkova popravljala raspoloženje i hladila zakuhane glave.
Moj pogled je stalno lutao prema gore u kuće koje su me totalno fascinirale svojim pročeljima, drvenim gredama i bojama. Centar grada smo više manje obišli cijeli, a vodila nas je sova.

Oznake: putovanje, fotografija, Francuska

Francuska, zemlja u kojoj sam bila po drugi put u pet godina. Nakon Švicarske smo se samo prebacili malo zapadno i sjeverno, u okolicu Strasbourga. Ako se pitate zašto baš tamo, odgovor je vrlo jednostavan....tamo nam žive prijatelji. I oni su bili razlog što smo došli u Obernai. Nismo bili sami kod njih, nego se tu skupile još dvije obitelji (jedna iz Belgije i druga iz Njemačke), pa nas je bilo poprilično. Mi smo ostali kratki za jednog člana obitelji, jer nam se maleni eto odlučio ostati još malo kod svog prijatelja u Švicarskoj.
Naš domačin se potrudio osmisliti čitav program za nas. Jedno od mjesta koje smo posjetili je bila utvrda.
Moram priznati da nisam bila baš oduševljena, ali ajde, da vidimo još jednu tvrđavu...Ali kako sam se samo prevarila.

Utvrda je bila pravo iznenađenje za mene, jer se nije radilo o srednjovjekovnoj utvrdi, nego o vrlo modernoj s početka 20.stoljeća. Neću puno o podacima koje se mogu naći na web-u, nego više o mojim dojmovima i onome što sam čula dok sam bila tamo.

Utvrda se zove Fort de Mutzig i nalazi se u blizini Strasbourga.





Iz teksta možete vidjeti koliku je površinu zauzimala i koliko je trebalo ljudi da bi ona funkcionirala.... 7000 ljudi?!?!
Gradili su je 20 godina......20 godina!!!!
Vodič nam je bio odličan, sipao je brojke kao iz rukava, od kojih sam ja zapamtila samo nekoliko najvažnijih (o njima ću na kraju) i vidjelo se da mu je stalo da ljudima prenese određenu poruku koji cijeli ovaj kompleks nosi u sebi i da se trudi da što više ljudi dođe ovo vidjeti i nauči nešto korisno iz prošlosti.

Ne mogu niti sada vjerovati da sam ja, osoba koju uopće ne zanima niti ratovanje, niti vojne taktike niti ništa što ima veze s naoružanjem, cijela 2,5h pozorno slušala što čovjek priča i čudila se stvarima i činjenicama za koje niti u ludilu ne bih rekla da imaju veze jedne s drugima i zbog čega je nešto nastalo upravo takvo kakvo je. Znam da zvuči komplicirano, ali postat će vam jasnije kada pročitate sve.

Mutzig je utvrda koja se nalazi pod zemljom i to dislocirana u više dijelova. Zašto? Jer su se pojavili avioni i topovi kojima je povećan domet i brzina paljbe. Iz zraka se lijepo može vidjeti gdje se što nalazi, pa tako i gađati, a i s topovima iz veće udaljenosti. Tako je podzemlje premreženo tunelima. Danas su svi tuneli isušeni u svrhu očuvanja, a samo je na jednom mjestu ostavljeno kako je, tako da posjetioci dobiju dojam kako je to bilo vojnicima boraviti u njima (blatnjavo, smrdljivo i vlažno)





Mijenja se građevni materijal od kojega je sagrađena utvrda, jer se izumom jačeg eksploziva od baruta trebalo osigurati da utvrda može podnjeti jaču eksploziju. Ovdje se prvi put koristio armirani beton u gradnji, a od vibracija nastalih pogotkom topovske granate padali komadi stropa i ranjavali vojnike. U tu svrhu su stropovi nekih prostorija prekriveni valovitim limom.

Kreveti im baš nisu bili udobni, a u spavaonicama su bili smješteni po dvadesetak njih i tu su provodili dosta vremena. Kako su kreveti bilo u tri nivoa na lancima mogli su se vrlo jednostavno premjestiti u klupe za sjedenje.
Utvrda je zapravo bila u funkciji i u njoj su vojnici boravili, ako sam dobro zapamtila oko dvije godine u francusko-njemačkom ratu. Vojnici koji su bili tu smješteni nisu bili mladići koji su bili potrebniji u rovovima, nego su novačili starije muškarce.
Sve te ljude je trebalo nahraniti. Postojalo je dvadesetak kuhinja. Meni nikada ne bi palo na pamet da se po danu nije moglo kuhati. Zbog toga što bi neprijatelj po dimu iz cijevi mogao otkriti lokaciju utvrde i tako točnije gađao. Zato su kuhali po noći, a onda kuhanu hranu prebacivali u spremnike koji zadržavaju toplinu. I pekli kruh. Imali su zalihu hrane za cjelokupnu posadu za tri mjeseca.
U 6 sati se ispekla količina kruha za sve (zaboravila sam koliko je to bilo) ovdje. Prvo je posuda za mješanje kruha, a drugo je peć.





Cijela utvrda je elektrificirana, prvi puta u povijesti. Vojnici su još bili strahu tome, pa se pribjegavalo upotrebom i starih načina, npr. slanja obavijesti po cijevima kuckanjem željeznom šipkom.
Za vrijeme opsade sve je trebalo funkcionirati bez dodira sa vanjskim svijetom, tako da se u jednom dijelu nalaze generatori za proizvodnju struje. A naravno važan dio je bila i alatnica.





Na toliko toga je trebalo misliti, usklađivati, zapravo da bi svi preživjeli trebali su znati svatko svoje mjesto i poštovati pravila. Kao i u svakom ratu, bilo je ranjenih, pa je tako bilo i nekoliko ambulanti. Nažalost većina ranjenih je umirala, a najbolja pomoć koju su mogli davati je amputiranje ozljeđenih udova i to najčešće na samom bojištu, jer je opasnost od iskrvarenja bila velika. Za uspavljivanje su koristili eter (nadam se da su ga imali dovoljno za sve).



Život pod zemljom je zahtijevao i inovativno riješavanje problema fekalija. Prije nisu postolaji unutarnji zahodi, jer je postojala opasnost od eksplozije od nakupljenih plinova u blizini otvorenog plamena u rasvjetnim tijelima. Dolaskom elektrike to se promijenilo. Postojali su zahodi, ali se njima moralo rukovati vrlo savjesno.
Ha-ha, muški su ovdje svi morali spuštati dasku i poklopac na wc-školjci, da plinovi ne bi ulazili u prostoriju, nego izlazili kroz otvore van.
Razlog zašto su pregrade tako male je u tome da se spriječi samoubojstva vojnika, jer im je tako oduzeta mogućnost osamljivanja. Sjećate se da su to bili stariji muškarci, a većina njih je već imala obitelj i to nisu bili profesionalni vojnici, nego obični građani koji su bili unovačeni..... a dugi boravak u izolaciji često dovodi do takvih misli. Jedino su zapovjednici imali wc sa vratima (netko od nas je bio postavio pitanje da li su i zapovjednici pokušavali napraviti samoubojstvo, a odgovor je bio da su to profići koji su se školovali i izabrali su sami da budu vojnici, pa to nije bilo uobičajeno).



Promjenom oružja mijenja se i način ratovanja. Od marširanja u linijama i borbu prsa o prsa, vojnici se sele u rovove. Zanimljivo mi je kako je to utjecalo na uniforme koje su nosili. Dok su bili blizu, važno je bilo da se lako raspoznaju zaraćene strane, tako da su uniforme bile u bojama, a kape na glavi su bile one štofaste ili ukrasne s metalnim dodacima.



U rovovima nije bitno koje je boje uniforma, pa tako boje postaju prigušene, uglavnom tamnije, a žarke boje ostajeu u linijama na hlačama ili samo u obliku oznaka pripadnosti vojske. Boja postaje nebitna, ali postaje bitno zaštititi glavu od gelera. Štofane ili ukrasne kape postaju nedostatna zaštita, pa se tako pojavljuje kaciga. Njemačka vojska ima duboke kacige koje pokrivaju dobar dio glave, dok francuske više lijepo izgledaju i nisu tako funkcionalne. Prema riječima našeg vodiča bilo je to dizajn inžinjera naprema dizajnu filozofa. Njemačka kaciga je dizajnirana prema uputama liječnika koji je ustanovio gdje su najčešće ozljede glave, dok je francusku dizajnirao sam general i koji je htio da izgleda lijepo u njoj.





Fort de Mutzig je bio uzor kako graditi moderne utvrde kasnije za Maginot liniju i sve ostale koje su slijedile. Veliki dio inovacija se upotrijebio kasnije, neke su promjenjene, ali u svijetu ratovanja ova utvrda je prelomnica.

Ja sam fascinirana svim ovime što sam ovdje napisala, ali sa stanovišta kako napredak automatski povlači i hrpu drugih stvari za sobom koje se mogu ili moraju promijeniti. I načine na koje se ljudi domišljaju kako riješiti novonastale probleme.
Ali nisam do sada znala kolika može biti ljudska glupost.
Nisam napisala kako je završila uloga utvrde u njemačko-francuskom ratu. Bilo je ispaljeno 281 topovskih projektila s njemačke strane i nakon toga su se Francuzi predali.



Ovo me totalno zapanjilo....20 godina se gradila utvrda, na 254 ha, 50 zgrada, 7000 ljudi ju je trebalo opsluživati da bi funkcionirala, potrošeno je brdo novaca, ljudi su radili sve ovo za što........za 281 ispaljen projektil.

Fort de Mutzig treba doći pogledati, čuti sve ovo i više od toga, da bi nam povijest prenjela poruku koja je to glupost ratovati i što se sve ulaže u tehniku kojoj je cilj ubijanje drugih ljudi.

Oznake: Francuska, Fort de Mutzig, utvrda