Bubamara šarena

Nakon tjedan dana odmaka od grada, brzine, gužve, kontinenta, ponovno sam u centru zbivanja.
No nedjelja mi je bila u istraživačkom duhu.
Da krenem ispočetka.



Dolaskom na otok Cres odmah upada u oči sjeverno od trajektne luke Merag velika rupa u brdu. Naziva se Meraška jama. Samo porijeklo se ne zna (ja ga bar nisam mogla pronaći i ne znam ga). Da li je to nekada bila velika spilja, pa je propadanjem krova spilje nastala jama ili je neka druga sila napravila rupu mogu samo nagađati.

Dolazim na Cres već trideset godina i nikada još nisam bila u njoj. Ove nedjelje je eto bilo vrijeme za njezino istraživanje.
Dolaskom u selo Merag, koje je tek izgradnjom trajektnog pristaništa bilo povezano s ostatkom otoka cestom, parkiramo u lučici auto, među barčicama. Zgodno se auto uklopio među ribarske mreže i sidra.





Gojzerice smo navukli na noge i krenula je četveročlana ekspedicija u nepoznato. Krenuli smo strmom cestom na suprotnu stranu od kuda smo došli kroz jedan do sela. Žive ljudske duše nismo vidjeli, ali su zato tri mačke uživale na podnevnom suncu izležavajući se na drvenom stolu.
Nismo baš znali gdje točno trebamo ići, a onom poznatom planinarskom, kartu čitaj, a seljaka pitaj nismo se mogli okoristiti, pa smo krenuli za nosom i mislima da nemremo fulati toliku rupu.





Nakon zadnje kuće lijevo je bio neki ugaženi puteljak. Hm, da li da krenemo tamo? Pa idemo pokušati. Odmah smo naišli na proplanak pun isječenih drvaca za zimu. Na "divlje" smo se popeli uz šumu desno i naišli na ugaženu stazu. Krenuli smo njome prema rupi koju još nismo vidjeli. Uskoro je stazica postala vrlo uska i na mjestima je jedva bila usječena u vrlo strmu padinu. Netko je zavezao crvenu tkaninu na drveće kojom nam je pokazao da smo na pravom putu. Uskoro se otvorio pogled prema gore, vrhu rupe, a i dubine jame su se bijelile od nabacanog kamenja.





Vrlo brzo smo došli do mjesta gdje se vidjelo da je Meraška jama ustvari rupa od dvije rupe. Prvo smo krenuli desno prema onoj dubljoj. Hm, dosta strmi silazak je olakšavalo drveće za koje se moglo hvatati. U dnu jame je bilo vlažno i zeleno. Mahovina je obrasla sve goleme gromade kamenja u dnu, a s drveća je padala "kiša" kada se maleni ovjesio o granje. A od tamo je pucao pogled na vrhove jame. Mogu pouzdano reći da je jama jako akustična i nepogrešivo vraća zvuk natrag pošiljatelju :-)











Nakon što smo se nas troje od četvoro izredali u fotkanju okolice, krećemo natrag, jer nas trajekt neće čekati ako zakasnimo na njega, a čeka nas još i druga jama za pogledati. Penjemo se van iz prve jame i djelomice silazim u drugu. Odmah na početku nas dočekala ogromna gromada breče, a malo dalje i više njih. Bile su pod čudnim kutem i vrlo lako je moguće da je to bio strop nekadašnje spilje.....ali što ja znam, nisam geolog, ja samo mogu ispričati svoju priču, onako kako je možda moglo biti.

Ta druga rupa nije bila baš tako zanimljiva kao prva, pa smo se okrenuli vraćati do auta. Usput smo naišli na jednu planinarsku markaciju koja se jedva vidjela, a koja je vodila drugim putem odmah dolje u prvu rupu, a koju nismo skužili kada smo dolazili. A pronašli smo i pravu stazu koja je izašla na onaj prvi ugaženi puteljak s početka priče. Znači da bi se došlo na pravi put treba nakon skretanja s ceste lijevo nakon zadnjih kuća, skrenuti nakon desetak metara desno oštro u brdo, prije onog proplanka sa drvima. To isto nije markirano, ali se može vidjeti da nekada ipak netko hoda ovdje.



Puni doživljaja spustili smo se do auta, skinuli gojze i požurili na trajekt koji je već čekao na pristaništu.
Doviđenja Meraškoj jami smo poželjeli još jednom s trajekta, od kuda je i najljepši pogled na nju.
Doviđenja Cresu do druge godine!

Oznake: Putovanja, cres