Bubamara šarena

Koliko ste se puta zatekli da kupujete proizvod zbog lijepe ambalaže? A ustvari nije ništa bolji od onog umotanog u manje atraktivni pakung...

Kutija uglavnom služi samo za privlačenje pažnje. Poput reklame. Kad dostigne cilj, postaje nam nevažna.

Ali zašto bismo ju samo tako odbacili? I dalje je lijepa, i dalje privlači pažnju. Zašto ju ne bismo iskoristili za nešto drugo, kad je već u nju uloženo toliko vremena, ljubavi i truda...

Kutija do kutije - jedna šuma više

Pogledajmo tu kutiju! Najčešće je kartonska. Karton je deblji papir. A papir dobivamo iz drveta. To drvo moramo odnekud uzeti. A gdje drugdje - nego iz šume! Drvo sporo raste, protekne puno godina prije nego li dosegne zrelost. Znači, u tu kutiju je uloženo mnogo, mnogo više nego što smo i pomislili.

I što onda mi napravimo kad je ta kutija privukla našu pažnju i kad smo kupili, na primjer, parfem, Legiće ili kukuruzne pahuljice? Bacimo ju u smeće!

Halo, u S M E Ć E?!?

Dobro, neki je bar odlože u stari papir, pa se ona reciklira, a sirovina ponovno upotrebljava. Tako dobijemo, na primjer, maramice za brisati nos, kutije za jaja ili bilježnice od recikliranog papira. Ali većina ljudi uopće ne razmišlja, samo baca! Srce me boli kad vidim u kontejneru za smeće kako iz prozirnih vreća proviruju papirnate kutije... A sve smo ih mogli ponovno upotrijebiti!

Opet se ruši još jedno stablo... I još jedno... I još jedno... Samo zato da se od njega prave nove kutije koje začas završe u smeću, pa opet rušimo stabla, jer nikad nam nije dosta kutija, lijepih, šarenih, malih i velikih.

Vrtići gladni kutija

To mi je dalo štofa za razmišljati, pa sam prije nekoliko godina odlučila čuvati kutije i pronalaziti im novu namjenu.

One mekane, od Čokolina, raznih žitnih pahuljica, papirnatih maramica i čaja odlaze u vrtić. Postali smo glavni opskrbljivači kutijama u kvartu! :)

Pitate se, što će vrtiću kutije? Pa one postaju automobili, kamioni, dvorci, kuće, autopraonice, roba koju se može kupiti u dječjem dućanu, dragocjene škrinjice u koju klinci spremaju svoje drage sitnice... Dječja mašta je nemjerljiva. A sve to od jedne obične, najobičnije kutije.

One čvrste? Mmm, od njih radim različite upotrebljive predmete. Kutije za časopise, stalak za olovke, bojice, kistove, papire. Najbolje su mi kutije od cipela. Postaju spremišta za razno razne stvarčice, od pribora za šivanje, konca, perlica, žica i pribora za kompjuter, apoteke, kutija za upakirati poklon, dječjih uspomena. Sve što je vrijedno spremanja, može se u njih pohraniti. Praktično je i ne košta ništa.

Maštovitasto kutijaste ideje

Evo nekoliko mojih najdražih kutijastih ideja:

- omotajte kutiju kolažem ili šarenim papirom u koji je bio zamotan poklon koji vas je oduševio, pa neka neka vas kutija podsjeća na taj trenutak

- oblijepite kutiju novinskim papirom namočenim u razrijeđeno ljepilo za drvo (ovaj postupak se zove kaširanje) i onda ju obojate temperama ili akrilnim bojama - neka izgleda kao eksponat u Muzeju suvremene umjetnosti

- oni koji sakupljaju šarene salvete, mogu njima ukrasiti kutije - decoupage tehnika čini čuda!

- donji dio kutije ili cijelu omotajte špagom, na taj način postići ćete retro-eko štih

- isprintajte sliku koja vas inspirira i nju nalijepite na stranice kutije, da vam osvježi dan svaki put kad ju pogledate




Kad kupite idući put nešto, zastanite malo i osluhnite... Možda i vas iznenadi neka dobra ideja za što biste kutiju mogli iskoristiti!

Jednom kad kutiju izvadimo iz konteksta ambalaže, ona postane što god mi zamislili. Kutija i dalje ostaje kutija, ali promjenom fokusa dajemo joj dodatnu dimenziju i vrijednost. I udahnemo dušu!

A jedno drvo može nastaviti još neko vrijeme rasti. :-)

rasadnikom može biti vrlo zanimljiva. To sam shvatila prije tjedan dana kada sam ponijela fotić u kupovinu novih zelenih stanovnika mojeg balkona.

Prvo sam zaboravila da ga uopće imam sa sobom. Tek kada sam kolica napunila biljkama koje su mi se svidjele sjetila se fotića. Upravo sam bila u stakleniku. I s oduševljenjem sam ugledala jedan predivan cvijet.
Hm, mogla bih ga pofotkati. Klik.Okrenula se...i ovdje je punoooo lijepih cvijetova.....klik....i tamo...klik...klik...klik...

Nisam se zadržala samo na stakleniku. Vani, koliko je tek bilo vani motiva za slikati. Uf, trenutak inspiracije nije bio samo trenutak. Trenutak je trajao, i trajao, i trajao.

Uživala sam izdvajajući komadiće svijeta kroz objektiv i hvatajući ljepotu trenutka oko sebe.

Udobne cipele bilo mi je teško baciti, samo zato jer se boja ogulila na prednjem dijelu.

I onda sam upoznala šustera.... nekim drugim poslom, a ne šusterskim.

Dobila sam malo boje za kožu, one šusterske.....i točkice su se same nacrtale :-)

Foto: E.K.K.

Ponedjeljak je. Od jutra mi se pred očima vrte slike, dragi tragovi jučerašnjeg izleta. I ne samo slike...

Još osjećam kako me mahovina škaklja po stopalima. Tu je i miris šume, miris lišća, cijeli moj doživljaj jučerašnjeg dana, susreta s ranim proljećem. Užitka u nježno zelenom listu pasjeg zuba koji je još zamotan i probija se kroz suho lišće, u nabubrenim lisnim pupovima kaline, u veselom žuboru potočića i malim punoglavcima.

Hoću li poći?

Na izlet sam krenula umorna, nakon cjelodnevne radne subote. Predomišljala sam se hoću li poći. Nije mi bilo lako ustati i pokrenuti se. A dobro znam da kad jednom krenem, ništa više nije teško...Tako je bilo i ovog puta.

Na Črnomercu se skupio ostatak ekipe. Djeca jurcaju naokolo. S nestrpljenjem čekamo autobus. Zadnja stanica je naša. Pa još malo cestom, dok ne napustimo civilizaciju.

U šumi dišem punim plućima. Kod mene to znači da sam prodisala na nos koji u gradu uopće ne funkcionira. Uranjam u šumski svijet. Oko mene stabla, ptičje cvrkutanje tek je pozadinska "buka", a naprijed me vodi uhodana staza. Djeca viču na sav glas, pa ne susrećemo ni jednu životinju, osim što nalazimo na kup perja neke male ptice koju je lisica smazala za doručak.

Noćni log divljih svinja

Ali tragova života je bezbroj. Veselili samo se svi, nadajući se nekom dobrom otisku u svježem blatu. Svašta smo pronašli. Dešifrirali tek ponešto. Najviše je tragova psećih šapa. Na njih se ne osvrćemo, oni su poput nas, samo posjetitelji. Kako zalazimo dublje u šumu, sve ih je manje. Oho! Gle! Nedavno su ovdje prošle srne. I neka manja životinja oštrih pandži.

Baš je zanimljivo čitati tragove. Oko jednog drveta sve je pomalo izrovano, kao da je netko kopao po površini. Privuklo me da dođem bliže. Kad sam otkrila jedan odličan otisak papka na zemlji, tajna je otkrivena. Noćni log divljih svinja! Nisam baš sigurna da se želim sresti oči u oči s krdom divljih svinja. Ovo mi je dovoljno.

Kockasta krpo, prostri se!

Osim toga, čujem jasan trag gladi! Glasno nam kruli u želucima! Vrijeme je za piknik. Kuhinjska krpo, prostri se! Punih trbuha i s dovoljno energije da napadnemo vrh, krenuli smo dalje. Moj umor s početka izleta ishlapio je u šumi. Svakim korakom energija mi raste. Punim baterije. Za kišni početak radnog tjedna.

Vrh smo osvojili uz dječje radosne pokliče. Lijepo mi je gledati ih kako se raduju, istražuju, gledaju svijet svojim još uvijek znatiželjnim očima. Vrijeme je povratku. Kojim putem? Naravno, onim manje utabanim, idemo istraživati, izgubiti se sigurno nećemo.

I tako smo došli do lijepe stazice usječene u padinu. Većim je dijelom puta prekrivena mahovinom. Mekano, zeleno i nadasve privlačno. Prijateljica mi kaže: "Kako je lijepa staza, baš te zove da se bos prošećeš po njoj." A ja njoj: "Idemo!".

Utiskujem svoje bose tragove

Dok me zbunjeno gleda, već skidam gojzerice i čarape. Ni njoj nije trebalo dugo. Začas smo gazile golim stopalima po mekanoj mahovini. Koji užitak! Škakljala me po tabanu, upadala sam u njezinu mekoću, uživala svakom stanicom stopala na toj stazici.

Nije cijela bila suha, dio, koji nije stiglo sunce posušiti, još je bio vlažan. Taj dio sam prošljapkala. Brzo je došao kraj lijepe staze. Ah, kakva šteta... Opet u gojzericama.

Sve što se događalo dalje, bilo je u sjeni bosog susreta s mahovinom. Prekrasan pogled na Zagreb s jedne livade, spuštanje natrag u civilizaciju i čekanje autobusa koji će nas dovesti kućama.

Mekana mahovina i dalje me škaklja po tabanima. Nasmijem se svaki put kad je se sjetim i kad ju osjetim. Veselila sam se kao malo dijete svojim bosim nogama! I ne samo bosim stopalima. Veselilo me to što sam imala hrabrosti krenuti za onim što me vuklo da skinem cipele i osjetim tlo pod tabanima. I ostavim svoje stope darežljivoj šumi na dar.