buba erdeljan

Ej bok, di si?-rekoh ja.
O, pa ti se vratila-reče.
A, ha-rekoh,-Di si?
Evo me kod frenda na play stationu, bžžžžž, gru, gru čšššš, sve sam pobio, e, super.-reče-Sad reci, kaj ima?
Pomislih ja, O, Bože, je li moguće, ali ne rekoh to.
Vratila sam se i kupila sam ti najcrnju čokoladu na svijetu.
Super, koliko je crna?
Jako-rekoh-Crna kao.... gar.
Crnac-reče on u isti čas.
Smijem se, a mislim si, je li stvarno moguće voditi ovakav razgovor.
Dijete zarobljeno u tijelu glazbenika. Ili je to normalno za lude umjetnike. Najvjerojatnije nije, ali ostavljam to po strani.
Razgovor se nastavlja u jednako debilnom tonu. Kako jadno, ali ga ne pokušavam završiti, pa se i dalje nešto trudim izmisliti pitanja kako bih što dulje osluškivala njegov dah na svom uhu. Samo preko mikrofona mobitela.
Zrači li stvarno mobitel i isplati li se zbog ovakvih razgovora biti ozračen. Možda zbog nekih poslovnih, oko kojih se vrte pare i uz njih egzistencijalna pitanja, ali zbog ovih? Sada mislim da ne, ali u trenutku kad upijam svaku njegovu riječ i trudim je nekako utisnuti u poseban pretinac svog mozga čini mi se da se isplati. Werterovska sranja, rekla bih sama sebi. Kada se radi o nekom drugom. Ali kada sam ja akter, je opraštajuće u najmanju ruku, ako ne i razumljivo. Je. Vraga.
Sviraš sutra-pitah.
A-ha, i još bla, bla, bla što mi nije ostalo u glavi jer me počela hvatati neka lagana maglica.
Bit će da nije ni bitno što je rekao. Još manje bitno što sam ja rekla. Današnji krug se zatvorio. Ritual je završen. Čula sam disanje, čula sam zvukove, čula sam glas, slova, rečenice. Čula sam misli. Nisam čula njega, čula sam ono što sam htjela čuti. I to mi je dosta. Tada završavam, jer ja to hoću. I osjećam se loše. Nimalo superiorno, nimalo svjesna istine. Realnosti nema.
Svijet u kojem ja komuniciram s njim je moj stvoreni. To su večeri u krevetu kada izmišljam dijaloge koje vodim s njim. To su polumaglasta jutra koja mrzim jer shvaćam da lažem sama sebe. To je glas preko telefona i njegov opipljivi lik koji se bojim dotaknuti da ne nestane.
I usprkos tome, svjesna da je već davno nestao, a ostao je samo svijet u kojem sam i ja izmišljeni on, koji to zapravo nije i ne zna za svijet u koji sam ga ja stavila. Kako nemoguće zvuči, a ja ga svaki dan proživljavam i tu mi je nadomak ruke, samo je trebam ispružiti malo jače.

Budući da ovo predbožićno raspoloženje uvijek na mene djeluje traumatično, ništa se nije promijenilo ni ove godine. Sve je to krasno, šajni, brajt. Reklame za Coca-colu su prekrasne. Baš se jako svi vole, ljubakaju, dijele si poklone. Lijepi su dozlaboga. Mršavi damisesmučiživot. I sretni naravno.
Ok, prihvaćam činjenicu da je to sve fejk i samo u svrhu propagande, ali stvarno je previše. Trg je okićen, super. Sve miriši po hot-dogu za koji doduše nisam sigurna da je neko tradicionalno hrvatsko božićno jelo, no ajde. Kuhano vino se toči. Zima je, za popizdit budući da nismo polarni medvjedi. Pozornicu su postavili, okitili, klizalište stoji pored Manduševca. Ok sve to, ali što je sa mnom?
Nakon svega toga, odem kod njega u posjetu. Već unaprijed se od panike i straha ograđujem time da dolazim samo na 15 minuta po svoje knjige. Naime, "Što je muškarac bez brkova" mi apsolutno hitno treba. Ne treba. Uostalom, što je muškarac bez brkova? On je bez brkova i tisuće drugih koje znam i vidim, ali je on taj. Bez veze.
Zvonim na portafon. Bzzzzz... Otvaraju se vrata, bez teksta. Penjem se na drugi kat, vrata se otvaraju bez da sam pozvonila. Pokušavam popraviti kosu prije no što me vidi, mada znam da nema nikakvog razloga za to. Jer me ionako već predobro zna da bi primjećivao frizuru ili mojih 3 kilograma viška. Ili to ne primjećuje jer ga ne zanima. Možda.
Ima već moju fotografiju u glavi koja mu se ne mijenja, a ja ne znam kakva je. I možda je već crno-bijela, možda u boji ali izblijedjela, ali on je ne želi osvježiti novim bojama. Neka bude takva, kakva je. Srednjoškolska.
Mrzim fotografije iz srednje škole. Zašto me ne pogleda malo bolje, to nisam više ja. Ništa nije isto. Osim samo jedne stvari. Da te volim.
Baš se desilo ono strašno proročanstvo iz Miholjskog ljeta: Shvatih na prepad da te volim ko nekad, vreme samo rasplinjuje plam.
Stvarno se požar proširio. Predugo traje s prejakim intenzitetom.
Naginjam glavu u lijevo da ga što prije vidim kako otvara vrata. I čini mi se kao da prolazi godina. Napokon proviruje iza vrata, a ja ulazim sa glupom isprikom na ustima.
Zbog čega, ne znam. Ja se stalno ispričavam u životu. Njemu. Drugima ne. Pred drugima sam moćna. Pred njim sam nitko. Mali, najmanji nitko. Na trenutak mi se čini da sam toliko mala da me on ustvari ne vidi, i da će zatvoriti vrata i stati na mene.
Sjedam za stol. Obučen je isto kao što je bio prije 4 mjeseca na Jarunu. Čak mu je i frizura ista. Imam negdje tu fotografiju. Samo ne znam je li ona fizički postoji ili mi je samo u glavi.
Lijep je. U kuhinji je tamno i toplo. Tamno drvo donosi na neki način tmurnost atmosfere, ali i toplinu i ugodu. Ili je to zbog njega?
Ne pričamo. Ja odlazim u WC. Tamo je hladno. Jako. Vraćam se.
Što ću piti?
Ništa, može vode.
Da te ponudim, ne znam još što imam.
Ne bih ništa, hvala.
Kako je bilo?
Super, baš sam zadovoljna.
E, da moraš vidjeti kad si već došla. Pričam ti o tome stalno.
Mogla bih. Da.
Ulazim u njegovu sobu. Miris njegov mi ulazi kroz nosnice i ispunjava mi cijelo tijelo. Sjedam na krevet i tupo zurim. Super je. Bas mi je drago da si sretan jer si to kupio.
On sjedi pored mene. Blizu, jako blizu. S desna. Okrenem se na sekundu prema njemu da mu ulovim pogled. Jesam. Trajao je 5 sekundi. I ne znam je li značio što. Ili nije. Nisam ništa osjećala sa njegove strane. Osim njega cijelog. Osjetila sam njegovu energiju, njegove dimenzije i miris. Osvježen parfemom izmiješan sa mirisom kože koji se osjeti tek toliko da mi ostane u nosu do sljedećeg puta kad ga vidim. I miris sobe, koji je zapravo njegov. Sve njegovo je ovdje. Smotane oprane čarape na stolu koje čekaju da ih netko pospremi, krevet i posteljina bež boje koja miriši na njega i televizor i njegove slike i uspomene. Njegov raj, mali brlog sa svime njegovim. Sve je njegovo trenutno u ovoj sobi.
Osim mene.
A moje nije ništa u ovoj sobi.
Čak ni ja sama više ne znam tko sam. Imam osjećaj da sam samo njegov miris. Ili mali dio tog mirisa.
Obožavam crtiće, reče on.
I ja obožavam, rekoh na glas.
Tebe, rekoh u sebi.
Mislim da me ne gleda drukčije, mislim da se neće nikada ništa promijeniti. Mislim da ću zauvijek sjediti 2 centimetra od njega, a on će biti kilometar od mene.
Uzimam jaknu.
Kuda ćeš, reče.
Idem doma, rekoh.
Odbacit ću te.
Ne moraš, ako ti nije usput.
Je.

Kako mrzim povraćati. Odnosno sam čin izbacivanja poluprobavljene hrane, ili još gore alkohola sa vlastitom žuči u pomalo nepravilnim valovima koji dolaze iz donjeg dijela trbuha, prelaze preko želuca do jednjaka i u šiklječem mlazu pljusnu o stjenke wc školjke, je najbolji dio Kalvarije kroz koju čovjek prolazi u takvim stanjima.
Ne znam što mi se danas dešavalo, ali ne bih da se ponovi. Hvala. Bilo mi je toliko loše da sam plakala. Glava mi je pucala tako zadnji puta nakon potresa mozga. Temperatura, i ono užasno stanje pred povraćanje. U tom trenutku sam tako htjela izbaciti iz sebe, i ono pivo koje sam sinoć popila i onaj zrak koji sam udisala i svoju žuč jer nisam ništa jela i sms poruke slane u polupijanom stanju onima kojima ni broj ne bih trebala znati, trivijalne razgovore sa ljudima koji mi ne znače apsolutno ništa, mister Hajda koji će me doći glave. Jednom, kad se ponovo pretvorim.
I tako sam se mučila 4 sata sa bolovima, mučninom, neznanjem i grižnjom savjesti. Sve dok nisam u 4 mlaza jaka i nekoliko malo slabijih izbacila sve ono što se fizički nalazilo u mojoj utrobi.
Neke stvari su ostale, kao neobavljen vrlo bitan posao koji je čekao zadnji dan koji nije trebao izgledati ovako, nego malo radnje. Sa njim u paru i ogromna grižnja savjesti. Ostala je trema, ostao je strah, ostala je dječja zaljubljenost, ostalo je ono Djoletovo: obećo sam srca teška, obećo sam, al jebeš ga. I ostala je praznina i bolovi u mišićima. I ogroman grč u grlu.
Sada je nekoliko sati poslije, vrijeme se vuklo u mom neradu i pogledavanju na sat. U gledanju glupih serija na televiziji. A onda, kad odlučih prihvatiti se posla počelo je galopirati. Tri sata sam radila jednu četvrtinu posla. Opet sam bila ljuta na samu sebe. Već dugo se nisam htjela tako jako udariti šakom u nos. Opet isto, glupačoooo!!!!
Sad sam privela posao kraju, koncentracija mi je jako pala i bila sam užasno sretna što se to poklopilo sa zaključkom rada.
Odoh sutra u Budimpeštu, opet odlazim iz Zagreba, a obećala sam da neću tako brzo. Ne volim kad imam loš predosjećaj pred put, a uvijek ga imam.
Uvijek mislim da će se nešto užasno drastično dogoditi za vrijeme kad me nema. Možda se netko odluči da me voli.
Možda Urban izda album, napokon. Možda padne meteor i ja se nikada ne vratim. Možda.
Možda dođem u nedjelju kako je i planirano i sve bude isto. On me ne zavoli, ja njega još više da. Grad bude isti samo nekoliko dana stariji, a ja možda opet pokvarim želudac od muke i jada.

Danas sam obukla suknju. Nakon dugo vremena. Ne volim nositi suknje i kad god se odlučim na taj veliki korak da je obučem, nešto se dogodi i ja na kraju ipak izađem van u trapericama.
Danas je bila malo drugačija situacija. Prvo sam isprobavala hlače koje su me bjesomučno stiskale i onda sam jednostavno iz praktičnih razloga obukla suknju. Nisam se stigla predomisliti jer sam žurila na autobus a i mama je vrištala odozdo..." 'naš ti kakvu sam danas vidla na tramvajskoj stanici kod Sheratona? 'Naš kakva je bila, ak nije imala 100 kila, nije imala niš, i 'naš kaj, ak ona može nosit šos, ja stvarno ne znam kaj ti izmišljaš. ma daj dosadna si više s tim...."
Samo stvar je u tome što moja majka ne shvaća kako nije poanta izlaska u grad da si najružniji i da te ispod oka promatraju tuđe mame po tramvajskim stanicama, već da se iole dobro i samopouzdano osjećaš kako bi se mogao sukobiti sa ušminkanim bezcelulitnim srednjoškolkama po tramvajima i Tkalči.
Izašla ja tako u suknji i preživjela. Prehodala pola grada, sukobila se sa divizijama maloljetnih sitnoguzih fetusa. Srela Svetog Nikolu, vikala mu da sam tu, da mi da bombone. Nije me čuo. Mislim da i nije bio pravi Sveti Nikola, jer sam vidjela na plakatima McDonaldsa da je zapravo danas u njihovom restoranu. Ma, tko će ga znati.
Zagreb je bio lijep danas. Puno sam hodala. Išla sam sa prijateljem i osjećala sam se dobro. Zaboravila sam na suknju, na hladnoću, na pseća govna po Šenoinoj. Osjećala sam se lijepo i nije mi bilo bitno što me zapravo On uopće ne voli, niti će me ikada zavoljeti koliko god se ja trudila oko toga. Nije mi bilo bitno što se sutra ujutro nemam razloga ustati jer nemam razloga da ustajem, nema veze što nisam zaposlena, ništa mi više nije imalo nikakve veze sa stvarnim problemima oko mene. Hodala sam zapuštenim i posranim, pa onda ušminkanim i još gore posranim kvartovima zagrebačkim sa jednim divnim stvorenjem i pričali smo takve tričarije koje ne bi podnijelo ni retardirano dijete. Ali mi se razumijemo. Savršeno. I nije mi neugodno. Prijatelji. Da. I njih volim. Jako. Više od Zagreba.
Više od sebe. Više od sebe kad se dobro osjećam u suknji.

Nemoguce da je moguce??? Je, skupiti ovoliko debila na toliko malo kilometara kvadratnih i na samo 4 milijuna stanovnika. Ima nas valjda toliko? Ne znam koliki postotak otpada na kretene, mozda zapravo i nije prevelik, ali sto su eksponirani, u vrazju m....
Je li moguce u jednoj drzavi u kojoj stopa nezaposlenosti stvara glavobolje cak i babama s placa i mojoj baki koju se to i ne tice previse, jedino o cemu se govori je jebena bunda Vlatke Pokos i spolni organi Severinini.
Ok, netko ce reci da sam out i zakasnjelih reakcija. Mozda. Ali, ja sam ljudi svo ovo vrijeme pokusavala racionalizirati iracionalne prenose logickih sklopova. Ali nista. Nakon toga sam pokusala razgovarati sa ljudima o tome, opet nista od mogucnosti ulijevanja normalnog odgovora u moju priglupu glavu.
Dakle, problematika trosenja vrtoglavo skupog medijskog prostora na glupacu bez zanimanja koja se prodaje pod "nesto". To je ono bukvalno "it". A ustvari je..... , da ne psujem previse. Ne razumijem i bok.
U ZEMLJI u kojoj nema veze sto mladi ljudi nemaju posao jer se na mjesto na kojem bih ja zeljela raditi, i to ne zato sto me dovukao stric iz premijerovog sela, nego zato sto imam jebenu pozadinu i atribute za isti , sjeda tetka iz CK SKH (bivseg) jer ima 5 godina minimalnog radnog iskustva u drzavnoj sluzbi i ladnu trajnu i ne zna raditi na racunalu, JA ZIVIM!!!!!!
I svi vi!!!!!!
Halo ljudi, tko je ovdje normalan i ima li vas?????
Oprostite gospodjice Pokos i Vuckovic, sto vas ne razumijem i ne suosjecam sa vasom boli, ali me boli desno jaje za vas, dok god ja nemam ni za gace, a vi mi se kurcite u bundama.
Ja nemam bundu. Nemam ni mercedes, nemam ni bogatog decka. Ali, jebi ga, imam malo soli u glavi i magisterij, pa sam valjda to sama trazila.
Jednadzba je toliKo jednostavna da se vise ne zelim stavljati u nju.
Rezultat je poznat. Sve ono sto posjedujem se trenutno ne trazi na trzistu ove lijepe nam nase. Fuj.
Pa vi samo dajte poticajna sredstva mladim obrazovanim ljudima, mozda vam ne odu van. Odmah. Nego tek nakon 3 mjeseca.