Budući da ovo predbožićno raspoloženje uvijek na mene djeluje traumatično, ništa se nije promijenilo ni ove godine. Sve je to krasno, šajni, brajt. Reklame za Coca-colu su prekrasne. Baš se jako svi vole, ljubakaju, dijele si poklone. Lijepi su dozlaboga. Mršavi damisesmučiživot. I sretni naravno.
Ok, prihvaćam činjenicu da je to sve fejk i samo u svrhu propagande, ali stvarno je previše. Trg je okićen, super. Sve miriši po hot-dogu za koji doduše nisam sigurna da je neko tradicionalno hrvatsko božićno jelo, no ajde. Kuhano vino se toči. Zima je, za popizdit budući da nismo polarni medvjedi. Pozornicu su postavili, okitili, klizalište stoji pored Manduševca. Ok sve to, ali što je sa mnom?
Nakon svega toga, odem kod njega u posjetu. Već unaprijed se od panike i straha ograđujem time da dolazim samo na 15 minuta po svoje knjige. Naime, "Što je muškarac bez brkova" mi apsolutno hitno treba. Ne treba. Uostalom, što je muškarac bez brkova? On je bez brkova i tisuće drugih koje znam i vidim, ali je on taj. Bez veze.
Zvonim na portafon. Bzzzzz... Otvaraju se vrata, bez teksta. Penjem se na drugi kat, vrata se otvaraju bez da sam pozvonila. Pokušavam popraviti kosu prije no što me vidi, mada znam da nema nikakvog razloga za to. Jer me ionako već predobro zna da bi primjećivao frizuru ili mojih 3 kilograma viška. Ili to ne primjećuje jer ga ne zanima. Možda.
Ima već moju fotografiju u glavi koja mu se ne mijenja, a ja ne znam kakva je. I možda je već crno-bijela, možda u boji ali izblijedjela, ali on je ne želi osvježiti novim bojama. Neka bude takva, kakva je. Srednjoškolska.
Mrzim fotografije iz srednje škole. Zašto me ne pogleda malo bolje, to nisam više ja. Ništa nije isto. Osim samo jedne stvari. Da te volim.
Baš se desilo ono strašno proročanstvo iz Miholjskog ljeta: Shvatih na prepad da te volim ko nekad, vreme samo rasplinjuje plam.
Stvarno se požar proširio. Predugo traje s prejakim intenzitetom.
Naginjam glavu u lijevo da ga što prije vidim kako otvara vrata. I čini mi se kao da prolazi godina. Napokon proviruje iza vrata, a ja ulazim sa glupom isprikom na ustima.
Zbog čega, ne znam. Ja se stalno ispričavam u životu. Njemu. Drugima ne. Pred drugima sam moćna. Pred njim sam nitko. Mali, najmanji nitko. Na trenutak mi se čini da sam toliko mala da me on ustvari ne vidi, i da će zatvoriti vrata i stati na mene.
Sjedam za stol. Obučen je isto kao što je bio prije 4 mjeseca na Jarunu. Čak mu je i frizura ista. Imam negdje tu fotografiju. Samo ne znam je li ona fizički postoji ili mi je samo u glavi.
Lijep je. U kuhinji je tamno i toplo. Tamno drvo donosi na neki način tmurnost atmosfere, ali i toplinu i ugodu. Ili je to zbog njega?
Ne pričamo. Ja odlazim u WC. Tamo je hladno. Jako. Vraćam se.
Što ću piti?
Ništa, može vode.
Da te ponudim, ne znam još što imam.
Ne bih ništa, hvala.
Kako je bilo?
Super, baš sam zadovoljna.
E, da moraš vidjeti kad si već došla. Pričam ti o tome stalno.
Mogla bih. Da.
Ulazim u njegovu sobu. Miris njegov mi ulazi kroz nosnice i ispunjava mi cijelo tijelo. Sjedam na krevet i tupo zurim. Super je. Bas mi je drago da si sretan jer si to kupio.
On sjedi pored mene. Blizu, jako blizu. S desna. Okrenem se na sekundu prema njemu da mu ulovim pogled. Jesam. Trajao je 5 sekundi. I ne znam je li značio što. Ili nije. Nisam ništa osjećala sa njegove strane. Osim njega cijelog. Osjetila sam njegovu energiju, njegove dimenzije i miris. Osvježen parfemom izmiješan sa mirisom kože koji se osjeti tek toliko da mi ostane u nosu do sljedećeg puta kad ga vidim. I miris sobe, koji je zapravo njegov. Sve njegovo je ovdje. Smotane oprane čarape na stolu koje čekaju da ih netko pospremi, krevet i posteljina bež boje koja miriši na njega i televizor i njegove slike i uspomene. Njegov raj, mali brlog sa svime njegovim. Sve je njegovo trenutno u ovoj sobi.
Osim mene.
A moje nije ništa u ovoj sobi.
Čak ni ja sama više ne znam tko sam. Imam osjećaj da sam samo njegov miris. Ili mali dio tog mirisa.
Obožavam crtiće, reče on.
I ja obožavam, rekoh na glas.
Tebe, rekoh u sebi.
Mislim da me ne gleda drukčije, mislim da se neće nikada ništa promijeniti. Mislim da ću zauvijek sjediti 2 centimetra od njega, a on će biti kilometar od mene.
Uzimam jaknu.
Kuda ćeš, reče.
Idem doma, rekoh.
Odbacit ću te.
Ne moraš, ako ti nije usput.
Je.
Post je objavljen 14.12.2004. u 15:35 sati.