buba erdeljan

Ej bok, di si?-rekoh ja.
O, pa ti se vratila-reče.
A, ha-rekoh,-Di si?
Evo me kod frenda na play stationu, bžžžžž, gru, gru čšššš, sve sam pobio, e, super.-reče-Sad reci, kaj ima?
Pomislih ja, O, Bože, je li moguće, ali ne rekoh to.
Vratila sam se i kupila sam ti najcrnju čokoladu na svijetu.
Super, koliko je crna?
Jako-rekoh-Crna kao.... gar.
Crnac-reče on u isti čas.
Smijem se, a mislim si, je li stvarno moguće voditi ovakav razgovor.
Dijete zarobljeno u tijelu glazbenika. Ili je to normalno za lude umjetnike. Najvjerojatnije nije, ali ostavljam to po strani.
Razgovor se nastavlja u jednako debilnom tonu. Kako jadno, ali ga ne pokušavam završiti, pa se i dalje nešto trudim izmisliti pitanja kako bih što dulje osluškivala njegov dah na svom uhu. Samo preko mikrofona mobitela.
Zrači li stvarno mobitel i isplati li se zbog ovakvih razgovora biti ozračen. Možda zbog nekih poslovnih, oko kojih se vrte pare i uz njih egzistencijalna pitanja, ali zbog ovih? Sada mislim da ne, ali u trenutku kad upijam svaku njegovu riječ i trudim je nekako utisnuti u poseban pretinac svog mozga čini mi se da se isplati. Werterovska sranja, rekla bih sama sebi. Kada se radi o nekom drugom. Ali kada sam ja akter, je opraštajuće u najmanju ruku, ako ne i razumljivo. Je. Vraga.
Sviraš sutra-pitah.
A-ha, i još bla, bla, bla što mi nije ostalo u glavi jer me počela hvatati neka lagana maglica.
Bit će da nije ni bitno što je rekao. Još manje bitno što sam ja rekla. Današnji krug se zatvorio. Ritual je završen. Čula sam disanje, čula sam zvukove, čula sam glas, slova, rečenice. Čula sam misli. Nisam čula njega, čula sam ono što sam htjela čuti. I to mi je dosta. Tada završavam, jer ja to hoću. I osjećam se loše. Nimalo superiorno, nimalo svjesna istine. Realnosti nema.
Svijet u kojem ja komuniciram s njim je moj stvoreni. To su večeri u krevetu kada izmišljam dijaloge koje vodim s njim. To su polumaglasta jutra koja mrzim jer shvaćam da lažem sama sebe. To je glas preko telefona i njegov opipljivi lik koji se bojim dotaknuti da ne nestane.
I usprkos tome, svjesna da je već davno nestao, a ostao je samo svijet u kojem sam i ja izmišljeni on, koji to zapravo nije i ne zna za svijet u koji sam ga ja stavila. Kako nemoguće zvuči, a ja ga svaki dan proživljavam i tu mi je nadomak ruke, samo je trebam ispružiti malo jače.