utorak, 31.01.2006.
ZABRANA KOMPA
|
ljudi...
nemojte se svadati sa starcima ili ce vam oni zabraniti komp do daljnjeg... pa ćete morati pisati sa tuđeg... i onda nećete moći komentirati... čitati... itd... pozdrav ljudi i kada izađem iz kazne vi ćete biti prvi koji će saznati :) BAKTERIJA |
srijeda, 25.01.2006.
bojim se
 Bojim se veseliti se. Bojim se veseliti se stvarima koje tek dolaze. Bojim se veseliti se nečemu sto zvuči predobro. Predobro da bi bilo istinito. Jer, što ako na kraju ipak ispadne da JE predobro da bi bilo istinito? Što ako se tada jako razočaram? Što ako se tome budem toliko veselila da na kraju ispadne loše? Što ako to pokvarim svojim veseljem? Bojim se veseliti se jer mislim da tako neke dobre stvari se ne mogu dogoditi osobi kao što sam ja. Tako groznoj osobi kao što sam ja. Osobi koja to ni ne cijeni. Osobi koja tako neke stvari iskorištava i na kraju ih pokvari sa svojim veseljem. Zašto? Zato jer je u tom svom veselju pomislila da je u mogućnosti da radi sve što želi i tako uništila to čemu se toliko veselila. Bojim se veseliti se jer znam da takve osobe kao što sam ja to ni ne zaslužuju. Bojim se veseliti se jer što ako se nemam čemu veseliti? Što ako je sve ovo varka kako bi ja nešto uništila sa tim svojim veseljem? I tada se potpuno razočarala. Zato jer je bilo predobro da bi bilo istina. Predobro da bi bilo istina za mene. |
petak, 20.01.2006.
 Ponekada ne mogu udahnuti do kraja. Jednostavno ne ide. Zrak popuni samo polovicu mojih pluća, a onda, kao da se boji, ne želi dalje. Kao da je unutra vidio nešto tako jako strašno da se boji dalje ući. I koliko god ja pokušavala udahnuti više, ne ide. Tada kao da sam zarobljena sama u sebi. Misli, a ni riječi općenito, ne izlaze. Svaki put kada pokušam izgovoriti nešto ili jednostavno se nasmiješiti kao da mi se grlo stegne i čvrsto odluči ništa propustiti kroz sebe. Jako dobro poznat osjećaj kojeg nitko ne voli. Samo ga neki ljudi mrze. Kao ja npr. ja… I poduzimam sve što mogu da ga se riješim… iako to ponekad i nije najbolje riješenje. |
petak, 13.01.2006.
 Prolazim kroz maglu. Jako gustu maglu. Ne vidim više od dva metra ispred sebe. Pokušavam što više otvoriti oči kako bi bolje vidjela, ali to mi ništa ne pomaže. Koliko god se mučila da vidim što se događa oko mene, uživam u toj situaciji. Magla je jako lijepa. Smiruje. Svijetlo kao da ima točno određenu putanju po kojoj pada na tlo. Više primjećujem tu prelijepu svjetlost te ostale stvari koje se nalaze oko mene. Sada mi te stvari postaju čudne. Sada kada ih gledam kroz maglu, drukčijim očima. Primjećujem i ljude oko sebe. Njihova lica, izgubljena u magli. Zamišljena, tužna, sretna. Svi oni pokušavaju vidjeti što više ispred sebe. Zato se i brzo kreću kroz prostor. Prebrzo. Misle da će više toga vidjeti ako prije dođu na odredište. Zato ne primjećuju malene stvari oko sebe Koje su ponekada zanimljivije od onih do kojih će na kraju doći. U toj njihovoj žurbi i ne primjećuju ljude oko sebe. Samo im je stalo do njihovog cilja. Bio on dobar ili loš. Jeli moguće da trčimo cijelog života? Jeli moguće da nitko od nas ne stane pokraj puta da podraga mačkicu ili pomiriši cvijet? Jeli moguće da ono najbolje ostavljamo iza sebe? Nadam se da sam u krivu… -------------------------------------------------------------------------- evo i jednog mog grafita...  |
ponedjeljak, 09.01.2006.
NAJTUŽNIJA FOTOGRAFIJA NA SVIJETU
|
za ovu fotografiju kevin carter je 1994. godine osvojio pulitzerovu nagradu.
slika prikazuje dijete u sudanu koje, umirući polako od gladi, puže prema UN-ovom kampu s hranom, udaljenom oko 1 kilometar. lešinar u pozadini čeka da dijete umre, da ga može pojesti. ova fotografija šokirala je svijet. nitko ne zna što se dogodilo s djetetom, uključujući i samog fotografa koji ga je napustio čim je uslikao ovo. tri mjeseca kasnije, kevin carter počinio je samoubojstvo jer nije mogao podnijeti pritisak depresije u koju je upao.  I dobro da je počinio samoubijstvo!!! Kako može SAMO uslikati i pustiti jadno dijete da umire od gladi!? U ovom trenutku mrzim sve ljude, uključujući i samu sebe, koji su ikada bacili hranu. Mrzim sve koji su pretili! Mrzim sve koji se hvale da su pridonjeli nekoj humanitarnoj akciji, a to su samo napravili da bi bili u novinama! Mrzim sve anoraksičarke i bulimičarke koje žele biti ovako mršave! Mrzim i sve koji okreću glavu na svaku ovakvu sliku ne želeći znati da to postoji! Mrzim sebe...  |
četvrtak, 05.01.2006.
ALI IPAK JE ZABAVNO, SVAKI PUT SVE VISE...
 Sve je tako bistro. Vidim sasvim jasno tu staklenu posudu koja polako, od dna, postaje crvena. Tamno crvena. Tako je lijepa … sada postupno, ali malo brže postaje opet prozirna. Ali ne potpuno. Još uvijek ima tragove onog crvenog na sebi. Sada sve postaje malo manje bistro. Ali još uvijek zabavno, kao i uvijek… Posuda nije lijepa tako prozirna. Mora se nešto učiniti da opet postane crvena. Ali ovaj put skroz do vrha. I ovaj put posuda brže postaje prozirna... Sve ja sada u obrisima nekakvim. Ali još uvijek jasnim. Još uvijek se zna gdje je ta posuda. posuda postaje Još malo crvena… pa ponovno prozirna… koliko puta ? Sada više ništa nije bistro. Jedva se vidi. Kao da je sve u magli. Jako gustoj magli. Ali ipak je jako zabavno…. … I što se tada dogodilo? A tko to zna… Jedino što je sada bistro je bol u želucu. I, naravno osjećaj izmorenosti koji se dobije kao bonus. ( ali je ipak zabavno )  i, naravno , objasnjenje ovih mojih sranja koje piŠem za vas obiČne smrtnike : pokušajte prvo čitati normalna slova a onda ova nakošena. u normalnim slovima : obratite pozornost što se događa sa posudom. kako se prazni i puni tom crvenom tekućinom (valjda ste skuzili sto je to (C2H5OH) ;) u kosim slovima obratite pozornost što se događa sa pogledom na svijet nakon svakog novog pražnjenje i punjenja posude... i, na kraju... ako ste uspijeli skužiti sada mislim da će te se primiti za glavu pitati se kako možete biti toliko glupi da ne skužite kada ste u takvoj situaciji skoro svaki vikend... :) pozdrav, BAKTERIJA. (i evo... samo da malo reklamiram ljude :)... odite na OVAJ blog...) |
