DivanSkitnje

utorak, 14.12.2010.

POSLJEDNJA PLEMENITAŠICA

Devedesetipet godina gospođe Blanke, vukovarske plemenitašice. Od dvoraca grofova Eltz i Drašković, ergela Stančić i Lipik do umirovljeničkih dana u Brodskom Vinogorju





SLAVONSKI BROD –Bečki valceri, češki glazbenici, vojna kapela, ciganske violine iz Pešte, žmirkavo svjetlo generatora lipičkog kursalona - gotovo kopije onoga bečkog i jednog od najljepših objekata tog tipa i namjene u zemljama krune sv. Stjepana - dio su života Blanke Lohman, gospođe koja svojih 95 godina nosi s puno šarma i dostojanstva. Da, i njiska lipicanaca, miris svježe prostrte slame, vonj konjušnica ergela Stančića i Lipik – uspomene su gospođe Lohman, rođene 1916. u staroj vukovarskoj obitelji Pojić koju je dičio pridjev „plemeniti“.
- Kada bi se u kasni noćni sat vraćali s promenade iz Kursalona, moj Locika je obvezno išao pregledati konje. I ja s njim. U večernjoj toaleti, kroz štale. Možete mislit', gospodin i dama u dugoj toaleti prije počinka pozdravljaju se sa svakim konjem. Sve do jednoga, a bilo ih je 120. Iako su s njima bili štalski momci, Locika nije išao spavati dok se osobno ne uvjeri da je s konjima sve u redu. „Moj Locika“, veterinar i upravitelj Ergele govorio je: „Svi oni koji dobro rade svoj posao, imaju fakultete. I onaj što kopa kanale, i štalski momak i ja.“ Među nama nije bilo razlike. Naš paradni kočijaš Pišta baći, kako smo od milja zvali Stjepana Horvata (otac lipičkog gradonačelnika, i gospodarstvenika S. Horvata), bio je doslovce član obitelji. To je bio divan čovjek na kojeg se Locika uvijek mogao osloniti. Kako je Pišta baći upravljao četveropregom u kojem su bili preci ovoga plemenitog Conversana koji je preživio golgotu srbijanskih pastuharnica! To je bilo milina gledati. Taj četveropreg je nastupio i na međunarodnoj izložbi u Achenu - prisjeća se gospođa Blanka.
Na spomen egzodusa lipičkih lipicanaca tijekom 1991., koji je u osamnaestogodišnjem izbjeglištvu preživjelo samo osam od 88 odvedenih, Blankinim licem preleti tuga.


– Plakala sam ja, plakala su djeca kad smo vidjeli što su im učinili. Plakali smo kad su vraćeni, sretni što su tu, tužni kad smo vidjeli koliko su mršavi i izgladnjeli. No, sada sam sretna jer Conversano Batosta uistinu dobro izgleda – kaže Blanka.
Vukovarska plemenitašica Blanka bila je miljenica obitelji, majke Štefanije i oca Antuna koji je bio gradski bilježnik i prokurist u banci. Tri su joj strica također ugledni bili pravnici: Rudolf je bio i generalni direktor Ministarstva financija Jugoslavije u Beogradu, Dragutin gradski senator, dok je najstariji stric, Feliks, ostao u Budimpešti kao vrhovni sudac Mjesnog sudišta za Budimpeštu.
- Moj najstariji brat Zvonimir bio je od malih nogu u Pečuhu u plemićkom internatu, velikoj gimnaziji (u toj školi je bio i Krleža), gdje je završio farmaciju. Do kraja života je bio vojnik i završio je u činu pukovnika. Već samim tim bili smo dio vukovarske elite. Grofovi Eltz bili su naše svakodnevno društvo. Kao dijete družila sam se s Jakobom tj. Josikom, kako sam ga zvala, a njegova sestra i ja išli smo u školu, družili se i prijateljstvo ni kasnije nismo prekidali – prisjeća se gospođa Blanka.
Odrastala je u kući podno današnjeg vukovarskog vodotornja. Ruskinja ju je podučavala svirati glasovir, govorila je njemački i ruski, vježbala u Sokolu, igrala tenis, odbojku, veslala…
- Nakon završetka gimnazije odlučila sam studirati pravo. No, tada je stigla ponuda iz „Bate“, današnjeg „Borova“. Prva tjedna plaća iznosila je 450 dinara i odmah sam kupila novi radioaparat, a ubrzo se sakupilo i dovoljno novaca za novi automobil „Škodu“. Stiglo je samo pet „Škoda“, a jedna je bila moja – kroz smijeh će Blanka.




A „njen Locika“ na svojevrstan način joj je odredio životni put. Sve se zbilo u Božjakovini gdje je Blanka otputovala u goste. Ondje je, na ergeli, zatekla mladog veterinara Franju Lohmana, odraslog na iločkoj ergeli Inocenc-dvor, gdje je njegov otac, podrijetlom iz Moravske, nakon studija u Pragu i Beču, bio upravitelj imanja grofa Odescalchia. - Franjo je odrastao u okruženju čak pet ergela i logično je što se odlučio za studij veterine u Zagrebu. Nakon diplome, staž je počeo stjecati na ergeli Stančićevo. Bio je fakin, djevojke su se za njim okretale. E, nećeš, kažem – smije se Blanka. I tako je započeo njen put s njenim Locikom, po ergelama.
Njihovu idilu, prostranstva Božjakovine, trk gizdavih lipicanaca, romantiku starog dvorca Draškovićevih u Štakorovcu, prekinula je 1937. infekciozna anemija konja zbog koje je moralo biti ubijeno 112 lipicanaca.
- Preostala grla prebačena su u Lipik na novoutemeljenu Državnu ergelu Lipik, kada je Uprava Savske banovine od Stjepana Layera kupila posjed Izidirovac veličine 676 jutara. Došao je i rat. Onaj svjetski. Franjo je mobiliziran i završio na „istočnom frontu“, u Staljingradu, kao veterinar u hrvatske 369. legije. Ipak, prije totalnog sloma i stradavanja skoro cijele legije, uspio se izvući i vratiti nazad u Lipik. Stradavali su ljudi, a na meti svih vojski bili su i konji. Crvena armija je nadirala s istoka, a kakav je bio njen odnos prema konjima poznato je iz slučaja ergele poljskog grofa Potockog kada su ruski boljševici, tijekom I. svjetskog rata masakrirali arapske konje. Kobile su žive spaljivali, a pastusima odrubljivali glave. To je bilo dobro poznato i partizanima, te je jedne noći, u siječnju 1945. Kod nas osvanuo Bogdan Crnobrnja – Tolja, zapovjednik korpusa: „ Franjo, kupi konje i vodi ih u zbjeg. Dolazi Crvena armija“ – rekao je, a Franji nije trebalo dvaput govoriti. Na brzinu su spakirane stvari, ljudi, a konjima su poskidane potkove kako bi bili što tiši. „Mlada ergela“ sakrivena je Turkovači, a Franjo je s ljudima konje poveo preko Velike Babine Gore, Podravine…sve do Mađarske. – prisjeća se Blanka.
(…) Prema zapisima veterinara Krunoslava Zvanića, ergelu je u zbjegu prema Mađarskoj predvodio hrabri veterinar Franjo Lohman u punom galopu iz sela Suhopolja prema pontonskom mostu na Dravi kod Terezinog Polja. Za njima su jurili njemački tenkovi pucajući po konjima. Razbježalo se tek nešto mlađe ždrebadi koje su pohvatali seljaci toga sela, zatvorili i timarili do povratka ergele iz Mađarske 1945. godine, tako da velikim čudom ni jedno grlo nije izgubljeno… (Željko Lukić-Požega Online)
No, u Lipiku o tome nisu ništa znali, tako da je Blanku opet posjetio Bogdan Crnobrnja.
- Blanka, o ljudima i konjima nemamo nikakvih vijesti. Pakiraj se i kreni u potragu za njima – zapovjedio je general.
- Nisam gubila niti trenutka. Kod prijatelja smo ostavi četveromjesečnu kćer Vesnu i s vjernim Pišta baćijem krenula sam u potragu za Franjom i ergelom. Upregli smo u obična kola radne konje kako ne bi bili upadljivi i tragom ergele dođemo do Velike Babine Gore. Tu nađemo Joška Merkla, koji je vodio ergelu preko granice. Našli smo i naše sanduke, zakopane u đubrenicu, nešto od opreme i nekoliko ždrjebadi. Vratili smo se u Lipik, pa ponovo u Veliku Babinu Goru po ždrjebad. Tako je moj „Locika“ zaobišao „frontu“ i, nakon što su crvenoarmejci prošli, s konjima je došao do Belog Manastira, a potom se nakon pet mjeseci izbivanja s ljudima i lipicancima 11. svibnja 1945. vratio nazad u Lipik. Ponovo sam zaplakala dvanaest godina kasnije vidjevši Franju naslonjenog na dovratak štalskih vrata pogleda uprtog u lipicance. A suze mu klize niz lice. Što je bilo? Političari su, prvenstveno Brođanin Ćiro Buković, čovjek koji je „drmao“ poljoprivredom u Jugoslaviji, odlučili su 1957. rasformirati ergelu i lipicance jer je to „naslijeđe prošlih, buržujskih vremena“. I zato su lipicance odlučili odvesti na talijanske klaonice. Kad mi tada srce nije puklo, neće nikada – s tugom u glasu priča.




Zbog nekih razloga kompozicija je cijeli dan stajala s lipičkim konjima na slovensko-talijanskoj granici, a Slovenci su, saznavši da su u vagonima punokrvni lipički lipicanci, na brzinu skinuli 12-13 najkvalitetnijih kobila i zamijenili ih svojim lošijim grlima s ergele Lipica. Ostali lipicanci su završili u talijanskim klaonicama. Tako su Slovenci spasili dio najkvalitetnijih lipičkih lipicanaca.
Petnaest godina trebalo je pameti da dođe do političara, tako da je 1982. ponovo obnovljena lipička ergela i to, ni manje ni više već s 12 kobila iz Lipice i to potomaka onih konja koje su Slovenci spasili iz „vlaka smrt“. No. Lohmanovih više ondje nije bilo. Preselili su u Slavonski Brod gdje je Franjo radio u Centru za umjetno osjemenjavanje s poznatim brodskim veterinarima Androm Markovićem, Aleksandrom Frančeskim… - Još uvijek čuvam njegov kaput bez jednog rukava. Bio je dijagnostičar kakvog nije bilo, a uveo je jedinstvenu metodu umjetnog osjemenjavanje – sa sjetom se prisjeća Blanka svog „Locike“koji je preminuo pet dana nakon što su se preselili u novosagrađenu kuću. Sada gospođa Blanka Lohman živi u Brodskom Vinogorju, s kćerkom Vesnom i njenim suprugom. Dostojanstveno i šarmantno nosi svojih 95 godina. – Napiti se vode iz Vuke i najesti štuke! Živjet će ovaj narod unatoč krizi. Bilo je i težih vremena i opet smo opstali – optimistična je, sa svojim karakterističnim zvonkim smijehom djevojke ispod vukovarskog vodotornja, i mlade žene sa zelenih pašnjaka Božjakovine i Lipika.


Nadživjela je gospođa Blanka tri monarha ( Franjo Josip I, Karlo IV i Aleksandar Karađorđević) jednog regenta (Pavle Karađorđević), i poglavnika Antu Pavelića, dva predsjednika(Josip Brod-Tito i Franjo Tuđman) a svjedočila je, i svjedoči, predsjednikovanju Stjepana Mesića i Ive Josipovića. Živjela je u jednoj carevini (Austrougarskoj), Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevini Jugoslaviji, Nezavisnoj državi Hrvatskoj, Narodnoj i Socijalističkoj Jugoslaviji te Republici Hrvatskoj, a preko njenih pleća prešla su tri rata: dva svjetska i ovaj zadnji, Domovinski.
Sve u svemu, život uz devet što careva, kraljeva i poglavnika do predsjednika država - i sedam državnih tvorevina, a da se nije makla iz Hrvatske, dovoljno kazuje o političkim turbulentnostima na ovim prostorima

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv