DivanSkitnje

četvrtak, 29.01.2009.

KAKO JE SATNIK VAGNER OD SLAVONIJE DOŠAO DO GOLANA

Satnik Miroslav Vagner (45) bio je prvi zapovjednik prvog hrvatskog kontingenta „mirovnjaka“ Ujedinjenih naroda koji su od lipnja do prosinca 2008. u sklopu austrijske bojne kontrolirali područje razgraničenja između Izraelaca i Sirijaca. U dosadašnje mirovne akcije Ujedinjenih naroda hrvatski časnici išli su pojedinačno ili su bili vojni promatrači ili stožerno osoblje. Zadaća na politički trusnom i strateški značajnom području Golana obavljena je besprijekorno uz brojne pohvale hrvatskim mirovnjacima iz samog njujorškog Stožera UN-a.

- Nije bilo nikakvih problema, sve je bilo ustrojeno, položaji uređeni, sve se točno znalo. Hrvatska je ondje imala 95 pripadnika, dakle cijelu satniju te dio stožernog osoblja i vojne policije. Naši položaji su 45 km od Damaska, glavnog grada Sirije, a u obavljanju svakodnevnih zadaća nije bilo nikakvih problema – priča satnik Vagner koji je ondje bio i zamjenik zapovjednika austrijske bojne što je još jedno veliko priznanje njemu i Hrvatskoj vojsci čiji su pripadnici u dosadašnjim mirovnim akcijama posao obavljali besprijekorno. – Jedan od razloga zbog čega sam postavljen za zapovjednika je taj što imam bogato iskustvo u mirovnim misijama – kaže Vagner. To iskustvo sakupljeno je u čak četiri mirovne misije u Sierra Leoneu, Indiji-Pakistanu, Liberiji i Golanskoj visoravni, te je jedini hrvatski časnik koji iza sebe ima četiri mirovne misije UN-a.




Ovog stasitog (190 cm) Slavonca koji vikende provodi s obitelji u Slavonskom Brodu gdje je i rođen 1963. godine, koji je košarkašku loptu u tadašnjem KK Orioliku zamijenio puškom i sudjelovanjem u Domovinskom ratu – prije svega krasi mirnoća i dobrota. Pisac ovih redaka, koji zna iz dječačkih dana, ne pamti da je ikada čuo da se „Vaga“ potukao ili posvađao.

- Ma, dobro, potukao se nisam, ali sam se znao porječkati – pokušava me demantirati. Upravo zbog toga s nevjericom sam prihvatio vijest da je „Vaga“ 1991. kao dragovoljac krenuo u Domovinski rat.

- Da, bio sam u 108. brigadi, a onda sam zajedno s osam Brođana postao pripadnik Specijalne ronilačke postrojbe tj. bojne Zrinski-Frankopan Specijalne postrojbe Glavnog stožera RH-a. Ondje sam bio do 1993. kada prelazim u novoosnovanu 4. bojnu 5. GBR na mjesto zapovjednika satnije – kratko komentira svoj ratni put. Ne spominje da je prošao sva bojišta od Slavonije do Dubrovnika, da je umalo poginuo od snajperskog metka („samo“ je ranjen), da je…

- Ne razmišljam o tome, loše stvari pokušavam zaboravit. U sjećanju ostaju prijatelji, dobro obavljeni poslovi, dobro društvo… – kaže.

Nakon što je rat u Hrvatskoj završio, međunarodno iskustvo počinje stjecati 1996. kada je stigao tim američkih umirovljenih časnika koji su došli pomoći HV-u u tranziciji prema NATO-u. Zbog Vagnerovog znanja engleskog jezika određen je da bude partner jednom američkom časniku s kojim je radio na poslovima obuke i reorganizacije OS RH prema NATO-u. Slijedom toga bio je jedan od prvih časnika koji je 1997.završio tečaj za mirovne operacije UN-a te se ubrzo našao na popisu od 10 hrvatskih časnika koji su 1999. otišli u mirovnu misiju u Sierra Leone.

-Upravo ta prva misija ostala mi je najdublje u sjećanju. Vjerojatno što je bila prva misija i što su uvjeti u kojima smo radili bili specifični.

- Nismo imali nikakvog iskustva u mirovnim operacijama UN-a. Krenuli smo bez nekih velikih priprema, ali smo se zbog našeg iskustva u Domovinskom ratu brzo snašli u zemlji koja je bila razrušena ratom brojnih vojski, paravojnih i razbojničkih skupina. Ondje nije bilo skoro ničega, bez struje, infrastrukture… Teško je opisati. Kada smo došli u misiji nas je bilo ukupno 44 promatrača. Ništa nije bilo organizirano. Dobili smo motorole, automobil i teren. Tako smo započeli s organiziranjem izdvojenih položaja kako bi mogli provesti program razoružavanja, demobilizaciju i reintegraciju boraca u civilni život.

Da bi se osjetila Afrika ona se mora upoznati. To nije safari u Keniji, Ugandi i Tanzaniji. Ovo je Afrika neprohodnih džungli, insekata, zmija, bolesti, neimaštine, ljudi koji nemaju ništa i šaka riže im je dovoljna da bi bila sretni jer će preživjeti taj dan. Vode ima „k'o u priči“ ali nije za piće. Trebalo nam je jako puno vremena da se priviknemo. No, kako je vrijeme odmicalo tako su se i uvjeti u misiji poboljšavali i godina dana nam je brzo prošla. Kasnije smo imali i kampove u koje su bivši vojnici sa svih strana donosili oružje. Radili smo s njima, razne psihološke procjene i tečajeve u kojima smo ih nastojali osposobiti za razne zanate kao što je stolarski, bravarski…osiguravali im alate kako bi se što prije uključili u civilni život. U redovite ophodnje redovito smo išli nenaoružani, jer vojni promatrači nikada nisu naoružani, što je naša prednost. Recimo, u prašumi vas zaustave pripadnici neke paravojne organizacije koji nikada nisu čuli za vas. No, kada vas vide nenaoružane brže uspostavljaju komunikaciju jer se ne osjećaju ugroženim. Jednom prilikom, nakon eskalacije sukoba, došla je zapovijed da u ophodnjama moramo imati oružanu pratnju. Na jednoj kontrolnoj toči pripadnici paravojne skupine zaustavili su mirovnjake iz Gane i nisu im dali proći. Sutradan smo na isto mjesto otišli bez pratnje i nije bilo nikakvih problema. Jednostavno, znaju da im nenaoružani nismo nikakva prijetnja i da im samo možemo pomoći. Meni je to u početku bilo čudno: Vojnik bez oružja! No, ubrzo sam uvidio da se bez njega može puno toga napraviti.

DJECA BRIGADIRI

A djeca, što je s djecom u tom kaosu? –pitam.

Djeca? – tu satnik Vagner zastane, odmahne rukom, a glas mu postane opor. – Djeca, žene, starci… To je najugroženija skupina. Muškarci imaju barem oružje pa se mogu braniti, ali uvijek nastradaju oni koji su bespomoćni i najmanje krivi. Pri prvom susretu s djecom napravio sam pogrešku. Čim zastanete oko vas se sakupe djeca tražeći bombon, čokoladu, kruh… Počeo sam i dijeliti bombone ali nisam imao za sve te sam morao doslovce pobjeći. Shvatio sam da ne mogu pomoći svoj djeci. Treba izdvojiti nekolicinu, dati im bombone, kruha ili što već imate tako da drugi ne vide. Teško je gledati gladnu djecu i biti svjestan kako ne možeš svima pomoći. Inače, u Sierra Leoneu najveći problem su djeca borci. Kao što su nekada kod nas Turci stvarali janjičare tako su i ondje razne vojne skupine upadale u sela i odvodile djecu staru tek nekoliko godina koju su kasnije učili rukovanju oružju i ubijanju. Imao sam jedan susret kada je lokalni zapovjednik rekao kako je on po činu brigadir i da će razgovarati samo sa sebi ravnim. A imao je samo 14 godina! Taj dječak je zapovijedao skupinom od 100-ak boraca koji su ga se bojali i bespogovorno slušali. Tako smo bili prisiljeni se lažno predstavljati kako bi uopće mogli s njima razgovarati. Djeca su nam bila najveći problem, kako ih vratiti normalnom životu. Imali smo posebne kampove za njih, timove gdje su stručnjaci radili na njihovoj resocijalizaciji. Tako, kada bi odgovarali na pitanje iz upitnika „Što žele postati“ njih 90 posto je odgovorilo: nogometna zvijezda!

Jako vole nogomet, a upravo nas je nogometna lopta spasila iz određenih kriznih situacija prilikom patroliranja. Moj kolega iz Urugvaja i ja u automobilu smo uvijek imali nogometnu loptu. Kada dođe do problema i vidimo da bi neki sukob mogao eskalirati damo im nogometnu loptu ili organiziramo nogometnu utakmicu i komunikacija je brzo uspostavljena. Tako sam se pri dolasku u Sierra Leone nemalo iznenadio kada sam na ulici vidio dječake odjevene u majice hrvatske reprezentacije s brojem 9 na leđima i Šukerovim imenom. Nisu znali za nas ni našu zastavu ali su znali za Šukera i nogometnu reprezentaciju. Ako išta vole ondje, onda je to nogomet i ondje je on doslovce, ne najljepša, već najvažnija sporedna stvar na svijetu.

ČOVJEK IZ KENEME

Općenito oni vole sport. Tako smo u Kenemi, naselju koje broji 20-ak tisuća duša, moj kolega iz Nigerije i ja u slobodnim trenucima počeli „haklati“. Ubrzo se oko nas okupila gomila ljudi koji su nas sa zanimanjem promatrali. Okupili smo ih, kod lokalnog stolara izradili koševe, sami ispleli mrežice, UN nam je betonirao jednu površinu - i ubrzo se počela igrati košarka. Taj hakl „tri na tri“ prerastao je u klub tako da smo ubrzo počeli igrati i „službene“ utakmice s postrojbama UN-a. U početku smo gubili sa 40-50 koševa razlike ali za par mjeseci te utakmice su bile već na „li-la“. U početku sam igrao za njih, vježbao ih nastojeći im prenijeti im ono što me učio moj prvi trener u Brodu Joža Sever. I brzo su napredovali. Visoki su, snažni i taj šport im leži. Ta ekipa postoji i danas, dobili su potporu njihovog Ministarstva kulture i športa, redovito se natječu i zovu se „Istočni strijelci“. Mene su prozvali „Keneman“ (čovjek iz Keneme) i, navodnome, još me pamte kao čovjeka koji im je donio košarku.





U SJENI VISOKE PLANINE

Nakon Sierra Leone slijede misije u Kašmiru, Liberiji i Golanskoj visoravni.
- Da, teren u Indiji i Pakistanu je bio druga priča. To je jedna od najstarijih misija UN-a i ondje se sve zna. Drugo, surađivali smo vojskama koje imaju tradiciju, koje poštuju hijerarhiju i sve je bilo puno lakše. Ondje ima samo 44 vojna promatrača UN-a u čijem sastavu su 2002. godine bila i dva hrvatska časnika: kolega Vladimir Plečko i ja. Bili smo u puno mjesta u Kašmiru koji je poznat, osim toga što se o njemu spore Indija i Pakistan, kao područje gdje se od kašmirskih koza uzgaja poznata kašmirska vuna. Obišao sam 10 od 11 baza, a najviša je na visini od 2400 metara. Jedino nisam bio ispod vrha K-2 (Chogo Ri – Visoka planina, 8611 metara) jer sam u međuvremenu premješten u zapovjedništvo.
Nakon Indije i Pakistana slijedeći teren satnika Miroslava Vagnera bila je opet Zapadna Afrika. Ovoga puta Liberija. U državi „oslobođenih američkih robova koja je od 1847. bila neovisna sve do 1980. kada je došlo do državnog udara – upravo je završio višegodišnji građanski rat. Misija UN-a ondje je postojala već tri godine, a međunarodne snage ondje su imale oko 18 tisuća pripadnika.
- Mislio sam da je Freetown (Sierra Leone) zadnja rupa na ovom svijetu. No, stigavši u Monroviju shvatio sam da sam se prevario. Ondje sam zbog izvanrednih okolnosti proveo 15 mjeseci, tri više no što je uobičajeno, a radio sam kao stožerni časnik u Odjelu obuke u samoj misiji. U Liberiji govore nekom verzijom osiromašenog engleskog jezika samo njima razumljivog. No, ipak, nakon izvjesnog vremena priviknete se i kasnije nema problema u komunikaciji. Oni nemaju pisanih knjiga, nemaju nekog književnog standarda. Svi će reći da im je materinji jezik engleski ali taj engleski oni samo razumiju. Kada ste u Africi najvažnije je sačuvati zdravlje. Mora se paziti gdje jedeš, što jedeš, s čim jedeš… Pravilo je: ne upotrebljavati salatu, sladoled, piti samo flaširanu vodu jer ondje vlada malarija, trbušni tifus i druge bolesti. Nikada se ne zna gdje je salata rasla i što je povukla iz eventualno zatrovane zemlje. To govorim svima koji prolaze kroz Centar obuke.
I, na kraju, Golanska visoravan.
- Ondje, kao što sam rekao nije bilo nikakvih problema. Zanimljivo je to što smo ondje došli uoči Svjetskog prvenstva u nogometu, a u misiji su bili Austrijanci, Poljaci i Hrvati. Nedostajali su nam samo Nijemci pa da budemo identični skupini u kojoj su se našli naši nogometaši. Bilo je zanimljivo, pratili smo sve utakmice i, naravno, svatko je navijao za svoj nacionalni tim.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv