DivanSkitnje

četvrtak, 29.01.2009.

KAKO JE SATNIK VAGNER OD SLAVONIJE DOŠAO DO GOLANA

Satnik Miroslav Vagner (45) bio je prvi zapovjednik prvog hrvatskog kontingenta „mirovnjaka“ Ujedinjenih naroda koji su od lipnja do prosinca 2008. u sklopu austrijske bojne kontrolirali područje razgraničenja između Izraelaca i Sirijaca. U dosadašnje mirovne akcije Ujedinjenih naroda hrvatski časnici išli su pojedinačno ili su bili vojni promatrači ili stožerno osoblje. Zadaća na politički trusnom i strateški značajnom području Golana obavljena je besprijekorno uz brojne pohvale hrvatskim mirovnjacima iz samog njujorškog Stožera UN-a.

- Nije bilo nikakvih problema, sve je bilo ustrojeno, položaji uređeni, sve se točno znalo. Hrvatska je ondje imala 95 pripadnika, dakle cijelu satniju te dio stožernog osoblja i vojne policije. Naši položaji su 45 km od Damaska, glavnog grada Sirije, a u obavljanju svakodnevnih zadaća nije bilo nikakvih problema – priča satnik Vagner koji je ondje bio i zamjenik zapovjednika austrijske bojne što je još jedno veliko priznanje njemu i Hrvatskoj vojsci čiji su pripadnici u dosadašnjim mirovnim akcijama posao obavljali besprijekorno. – Jedan od razloga zbog čega sam postavljen za zapovjednika je taj što imam bogato iskustvo u mirovnim misijama – kaže Vagner. To iskustvo sakupljeno je u čak četiri mirovne misije u Sierra Leoneu, Indiji-Pakistanu, Liberiji i Golanskoj visoravni, te je jedini hrvatski časnik koji iza sebe ima četiri mirovne misije UN-a.




Ovog stasitog (190 cm) Slavonca koji vikende provodi s obitelji u Slavonskom Brodu gdje je i rođen 1963. godine, koji je košarkašku loptu u tadašnjem KK Orioliku zamijenio puškom i sudjelovanjem u Domovinskom ratu – prije svega krasi mirnoća i dobrota. Pisac ovih redaka, koji zna iz dječačkih dana, ne pamti da je ikada čuo da se „Vaga“ potukao ili posvađao.

- Ma, dobro, potukao se nisam, ali sam se znao porječkati – pokušava me demantirati. Upravo zbog toga s nevjericom sam prihvatio vijest da je „Vaga“ 1991. kao dragovoljac krenuo u Domovinski rat.

- Da, bio sam u 108. brigadi, a onda sam zajedno s osam Brođana postao pripadnik Specijalne ronilačke postrojbe tj. bojne Zrinski-Frankopan Specijalne postrojbe Glavnog stožera RH-a. Ondje sam bio do 1993. kada prelazim u novoosnovanu 4. bojnu 5. GBR na mjesto zapovjednika satnije – kratko komentira svoj ratni put. Ne spominje da je prošao sva bojišta od Slavonije do Dubrovnika, da je umalo poginuo od snajperskog metka („samo“ je ranjen), da je…

- Ne razmišljam o tome, loše stvari pokušavam zaboravit. U sjećanju ostaju prijatelji, dobro obavljeni poslovi, dobro društvo… – kaže.

Nakon što je rat u Hrvatskoj završio, međunarodno iskustvo počinje stjecati 1996. kada je stigao tim američkih umirovljenih časnika koji su došli pomoći HV-u u tranziciji prema NATO-u. Zbog Vagnerovog znanja engleskog jezika određen je da bude partner jednom američkom časniku s kojim je radio na poslovima obuke i reorganizacije OS RH prema NATO-u. Slijedom toga bio je jedan od prvih časnika koji je 1997.završio tečaj za mirovne operacije UN-a te se ubrzo našao na popisu od 10 hrvatskih časnika koji su 1999. otišli u mirovnu misiju u Sierra Leone.

-Upravo ta prva misija ostala mi je najdublje u sjećanju. Vjerojatno što je bila prva misija i što su uvjeti u kojima smo radili bili specifični.

- Nismo imali nikakvog iskustva u mirovnim operacijama UN-a. Krenuli smo bez nekih velikih priprema, ali smo se zbog našeg iskustva u Domovinskom ratu brzo snašli u zemlji koja je bila razrušena ratom brojnih vojski, paravojnih i razbojničkih skupina. Ondje nije bilo skoro ničega, bez struje, infrastrukture… Teško je opisati. Kada smo došli u misiji nas je bilo ukupno 44 promatrača. Ništa nije bilo organizirano. Dobili smo motorole, automobil i teren. Tako smo započeli s organiziranjem izdvojenih položaja kako bi mogli provesti program razoružavanja, demobilizaciju i reintegraciju boraca u civilni život.

Da bi se osjetila Afrika ona se mora upoznati. To nije safari u Keniji, Ugandi i Tanzaniji. Ovo je Afrika neprohodnih džungli, insekata, zmija, bolesti, neimaštine, ljudi koji nemaju ništa i šaka riže im je dovoljna da bi bila sretni jer će preživjeti taj dan. Vode ima „k'o u priči“ ali nije za piće. Trebalo nam je jako puno vremena da se priviknemo. No, kako je vrijeme odmicalo tako su se i uvjeti u misiji poboljšavali i godina dana nam je brzo prošla. Kasnije smo imali i kampove u koje su bivši vojnici sa svih strana donosili oružje. Radili smo s njima, razne psihološke procjene i tečajeve u kojima smo ih nastojali osposobiti za razne zanate kao što je stolarski, bravarski…osiguravali im alate kako bi se što prije uključili u civilni život. U redovite ophodnje redovito smo išli nenaoružani, jer vojni promatrači nikada nisu naoružani, što je naša prednost. Recimo, u prašumi vas zaustave pripadnici neke paravojne organizacije koji nikada nisu čuli za vas. No, kada vas vide nenaoružane brže uspostavljaju komunikaciju jer se ne osjećaju ugroženim. Jednom prilikom, nakon eskalacije sukoba, došla je zapovijed da u ophodnjama moramo imati oružanu pratnju. Na jednoj kontrolnoj toči pripadnici paravojne skupine zaustavili su mirovnjake iz Gane i nisu im dali proći. Sutradan smo na isto mjesto otišli bez pratnje i nije bilo nikakvih problema. Jednostavno, znaju da im nenaoružani nismo nikakva prijetnja i da im samo možemo pomoći. Meni je to u početku bilo čudno: Vojnik bez oružja! No, ubrzo sam uvidio da se bez njega može puno toga napraviti.

DJECA BRIGADIRI

A djeca, što je s djecom u tom kaosu? –pitam.

Djeca? – tu satnik Vagner zastane, odmahne rukom, a glas mu postane opor. – Djeca, žene, starci… To je najugroženija skupina. Muškarci imaju barem oružje pa se mogu braniti, ali uvijek nastradaju oni koji su bespomoćni i najmanje krivi. Pri prvom susretu s djecom napravio sam pogrešku. Čim zastanete oko vas se sakupe djeca tražeći bombon, čokoladu, kruh… Počeo sam i dijeliti bombone ali nisam imao za sve te sam morao doslovce pobjeći. Shvatio sam da ne mogu pomoći svoj djeci. Treba izdvojiti nekolicinu, dati im bombone, kruha ili što već imate tako da drugi ne vide. Teško je gledati gladnu djecu i biti svjestan kako ne možeš svima pomoći. Inače, u Sierra Leoneu najveći problem su djeca borci. Kao što su nekada kod nas Turci stvarali janjičare tako su i ondje razne vojne skupine upadale u sela i odvodile djecu staru tek nekoliko godina koju su kasnije učili rukovanju oružju i ubijanju. Imao sam jedan susret kada je lokalni zapovjednik rekao kako je on po činu brigadir i da će razgovarati samo sa sebi ravnim. A imao je samo 14 godina! Taj dječak je zapovijedao skupinom od 100-ak boraca koji su ga se bojali i bespogovorno slušali. Tako smo bili prisiljeni se lažno predstavljati kako bi uopće mogli s njima razgovarati. Djeca su nam bila najveći problem, kako ih vratiti normalnom životu. Imali smo posebne kampove za njih, timove gdje su stručnjaci radili na njihovoj resocijalizaciji. Tako, kada bi odgovarali na pitanje iz upitnika „Što žele postati“ njih 90 posto je odgovorilo: nogometna zvijezda!

Jako vole nogomet, a upravo nas je nogometna lopta spasila iz određenih kriznih situacija prilikom patroliranja. Moj kolega iz Urugvaja i ja u automobilu smo uvijek imali nogometnu loptu. Kada dođe do problema i vidimo da bi neki sukob mogao eskalirati damo im nogometnu loptu ili organiziramo nogometnu utakmicu i komunikacija je brzo uspostavljena. Tako sam se pri dolasku u Sierra Leone nemalo iznenadio kada sam na ulici vidio dječake odjevene u majice hrvatske reprezentacije s brojem 9 na leđima i Šukerovim imenom. Nisu znali za nas ni našu zastavu ali su znali za Šukera i nogometnu reprezentaciju. Ako išta vole ondje, onda je to nogomet i ondje je on doslovce, ne najljepša, već najvažnija sporedna stvar na svijetu.

ČOVJEK IZ KENEME

Općenito oni vole sport. Tako smo u Kenemi, naselju koje broji 20-ak tisuća duša, moj kolega iz Nigerije i ja u slobodnim trenucima počeli „haklati“. Ubrzo se oko nas okupila gomila ljudi koji su nas sa zanimanjem promatrali. Okupili smo ih, kod lokalnog stolara izradili koševe, sami ispleli mrežice, UN nam je betonirao jednu površinu - i ubrzo se počela igrati košarka. Taj hakl „tri na tri“ prerastao je u klub tako da smo ubrzo počeli igrati i „službene“ utakmice s postrojbama UN-a. U početku smo gubili sa 40-50 koševa razlike ali za par mjeseci te utakmice su bile već na „li-la“. U početku sam igrao za njih, vježbao ih nastojeći im prenijeti im ono što me učio moj prvi trener u Brodu Joža Sever. I brzo su napredovali. Visoki su, snažni i taj šport im leži. Ta ekipa postoji i danas, dobili su potporu njihovog Ministarstva kulture i športa, redovito se natječu i zovu se „Istočni strijelci“. Mene su prozvali „Keneman“ (čovjek iz Keneme) i, navodnome, još me pamte kao čovjeka koji im je donio košarku.





U SJENI VISOKE PLANINE

Nakon Sierra Leone slijede misije u Kašmiru, Liberiji i Golanskoj visoravni.
- Da, teren u Indiji i Pakistanu je bio druga priča. To je jedna od najstarijih misija UN-a i ondje se sve zna. Drugo, surađivali smo vojskama koje imaju tradiciju, koje poštuju hijerarhiju i sve je bilo puno lakše. Ondje ima samo 44 vojna promatrača UN-a u čijem sastavu su 2002. godine bila i dva hrvatska časnika: kolega Vladimir Plečko i ja. Bili smo u puno mjesta u Kašmiru koji je poznat, osim toga što se o njemu spore Indija i Pakistan, kao područje gdje se od kašmirskih koza uzgaja poznata kašmirska vuna. Obišao sam 10 od 11 baza, a najviša je na visini od 2400 metara. Jedino nisam bio ispod vrha K-2 (Chogo Ri – Visoka planina, 8611 metara) jer sam u međuvremenu premješten u zapovjedništvo.
Nakon Indije i Pakistana slijedeći teren satnika Miroslava Vagnera bila je opet Zapadna Afrika. Ovoga puta Liberija. U državi „oslobođenih američkih robova koja je od 1847. bila neovisna sve do 1980. kada je došlo do državnog udara – upravo je završio višegodišnji građanski rat. Misija UN-a ondje je postojala već tri godine, a međunarodne snage ondje su imale oko 18 tisuća pripadnika.
- Mislio sam da je Freetown (Sierra Leone) zadnja rupa na ovom svijetu. No, stigavši u Monroviju shvatio sam da sam se prevario. Ondje sam zbog izvanrednih okolnosti proveo 15 mjeseci, tri više no što je uobičajeno, a radio sam kao stožerni časnik u Odjelu obuke u samoj misiji. U Liberiji govore nekom verzijom osiromašenog engleskog jezika samo njima razumljivog. No, ipak, nakon izvjesnog vremena priviknete se i kasnije nema problema u komunikaciji. Oni nemaju pisanih knjiga, nemaju nekog književnog standarda. Svi će reći da im je materinji jezik engleski ali taj engleski oni samo razumiju. Kada ste u Africi najvažnije je sačuvati zdravlje. Mora se paziti gdje jedeš, što jedeš, s čim jedeš… Pravilo je: ne upotrebljavati salatu, sladoled, piti samo flaširanu vodu jer ondje vlada malarija, trbušni tifus i druge bolesti. Nikada se ne zna gdje je salata rasla i što je povukla iz eventualno zatrovane zemlje. To govorim svima koji prolaze kroz Centar obuke.
I, na kraju, Golanska visoravan.
- Ondje, kao što sam rekao nije bilo nikakvih problema. Zanimljivo je to što smo ondje došli uoči Svjetskog prvenstva u nogometu, a u misiji su bili Austrijanci, Poljaci i Hrvati. Nedostajali su nam samo Nijemci pa da budemo identični skupini u kojoj su se našli naši nogometaši. Bilo je zanimljivo, pratili smo sve utakmice i, naravno, svatko je navijao za svoj nacionalni tim.

ponedjeljak, 26.01.2009.

IL' RUDARI IL' KRADI

- Merhaba, kako ste? – pozdravih mršavog čovjeka što je do koljena stajao u žitkom, crnom blatu mješavine zemlje i ugljene prašine. Nepovjerljiv pogled prvo prostrijeli pa odmjeri došljaka od glave do pete.

-Merhaba, dobro. A vi?- odvrati pitanjem i ne čekajući odgovor upita:
-Kojim dobrom?

- Tražimo Ramu.

-Nema Rame.

-Kako nema, rekao je da će nas tu čekati.

-Rekao sam da ga nema. Tražite ga dolje, u selu – otpovrne ljutito.

Nudim ga cigaretom ne bi li ga odobrovoljio. Prihvaća, dok je pali ispod oka motri. Iz jame poduprte gredama dvojica momaka s mukom izvlače staru kadu punu zemlje. Zbunjeno žmirkaju očima nastojeći kroz danje svjetlo razaznati nezvane došljake. Šutnjom odgovaraju na pozdrave i s mukom navlače čeličnu sajlu zakačenu za traktor. Naš sugovornik, očito gazda „rudnika“, pokreće traktor koji vuče kadu do improvizirane deponije dok ona dvojica idu za njim, prazne kadu i vuku ju nazad do jame. Ne ulaze u njeno ždrijelo već sjedaju na rub kade. I čekaju. U zraku lebdi neki opor okus.

- Kako se živi?

- Što pitaš. Vidiš i sam. Muka. Mučimo se, razapinjemo al nikakve vajde. Evo, ovu jamu praznimo već tri dana i samo zemlju vučemo. Znaš li što znači kopati tri dana, a ne iskopaš ni kilo ćumura? Ma, odakle bi ti to znao – rezignirano će gledajući u traktorski kardan koji izviruje iz blata.

Otpuhnu posljednji dim, odbaci dogorjelu cigaretu u blato i opet povisi ton.
- Što ste bolan došli. 'Oćete inspekciju i policiju da mi navučete na vrat?

- Dolaze vam? – nevješto pokušavam promijeniti raspoloženje.

- Jašta da dolaze. Miniraju ulaze, zatrpavaju jame. Misle da se ja tu k'o krtica uvlačim 20, 30 meteri pod zemlju iz meraka? Da osluškujem kako zemlja krcka i meškolji se ne bi li me zdrobila. K'o životinja sam bolan. Ne daju nam da rade. Ne daju nam posla, ne daju nam da kopamo ugljen. Kažu da smo ilegalci. 'Oće valjda da pljačkamo, krademo, ubijamo. Živjet se mora. Al ne daju – reče i pljunu u blato.
- A vi, bolje vam je da idete. Ma, ne pitam vas ništa, čuli ste što sam vam rek'o. I nemojte slučajno snimat. Tražite one s kamionima, oni bolje rade. Tamo su vam s druge strane brda. Ajde, odlazite.

Sliježem ramenima, pozdravljam i pružam ruku. Šuti, ne gleda me u oči . Razmišlja. Ipak prihvati pruženu ruku i šutke kroz blato odgaca do traktora. Prati nas pogledom dok se s mukom uspinjemo na ogoljelo brdo iznad „njegove“ jame. Ne vidim ga više ali čujem paljenje traktora. Eksploatacija se nastavlja.




HASANOVA RAJA

Zastajem i otpuhujem na vrh brda na kojem nema niti jednog debla. Sve je posječeno. Pustoš i duboke brazde koje ukazuju na odsjedanje zemlje i buduća urušavanja. Kažu da se ovo brdo zove Hasanovo brdo. Ime dobilo po nekom Hasanu koji je raju tjerao da radi od jutra do sutra za male novce. Što je bilo s Hasanom ne zna se. Možda je živ dandanas samo se drugačije zove, a ovi ljudi što kopaju možda su još uvijek njegova raja samo što to još ne znaju.

S vrha Hasanova brda puca pogled na Vitez i Vlašić pod snijegom i njegova skijališta i zimovanja. Ondje živi neki drugi svijet. Vučnice, topli napitak, vesele noći, bunovna jutra… A sve to moj Šemsudin (tako sam ga nazvao) i njegova dva poslovna partnera gledaju iz blata i jame u kojoj se nekoliko trupaca i dasaka povija ispod nekoliko tisuća tona zemlje, brda u čiju su utrobu zadrli.

Tamo s desne strane zavuklo se selo Gradišće u koje, kažu stanovnici okolnih mjesta, i specijalci sa strahom idu. Kad su u Jagodiću, selu u podnožju brda čuli da smo bili u Gradišću samo su upitali: Kako ste se živi vratili? Kažu da su Gradišćani poseban soj. Zovu ih i Bugarima. Ne vole nikoga i uvijek su raspoloženi za tuču.

– Kad se nemaju s kim pobit, onda se biju između sebe – kaže jedan mještanin. I ne vole Hrvate. Nitko mi nije objasnio zbog čega ali spaljene hrvatske kuće u blizini Gradišća, u koje se nitko još nije vratio - potvrđuju to. Baš kao i naputak da isključivo pozdravljam sa „Merhaba“ i „Kako ste“. – Inače bi moglo bit belaja – upozorio me sugovornik.

Ispred nas se pružila Zenica. Ne razaznajem dobro dal' je pod maglom ili dimom iz visokih peći Željezare. No, bilo kako bilo, pod tom maglom ili smogom živi, prema popisu iz 1991. godine, oko 140 tisuća stanovnika. I ma kako ih ubijao dim, od smoga iz Željezare žive jer je to najveći gospodarski sustav. I od Kaznionice koja je na kilometar-dva od samom središta grada.

– Ma ne znaš gdje više kriminalaca. U gradu il u kaznionici – komentira moj domaćin. Svi smo u jednoj velikoj kaznionici – dodaje.

Tu je sada unosna krađa „stojadina“ u „jugića“. No, njih ne preprodaju niti vlasnike ne ucjenjuju otkupninom već ih voze ravno u rezališta. I prodaju na kilograme. Kažu da je unosnije. Kada su moji domaćini čuli da s automobilom mislim doći do Gradišća samo su se nasmijali.
. U najboljem slučaju, kada vide odakle si, razbit će ga. A najvjerojatnije da ga nikada nećeš naći -. Upozorenje sam ozbiljno shvatio i prihvatio njihov prijedlog da me odvezu do kraja puta. A poslije pješice. Automobil sam ostavio u ograđenu dvorištu gostoljubivog domaćina jer ni zeničke ulice nisu sigurne kada je u pitanju oznaka RH.





BERNAŠI


Ispod Hasanova brda, tamo uz Gradišće, je Rača. Brdo nastalo od godinama odlagane jalovine iz peći dimnjaka i koksare Željezare. Nekolicina crnih točkica miče se na horizontu.

- To su „bernaši“. Ljudi koji prebiru po jalovini u potrazi za sitnim komadićima željeza pomiješanih s kamenom, betonom i pijeskom koje nazivaju „berna“. Odatle im naziv Bernaši – objašnjava mi moj mladi pratitelj.

Sada ih nema, hladno je ali čim zatopli evo njih i „gazda“. Ova nekolicina samo razgleda teren. Za stotinu kilograma berne može se dobiti oko pet eura. E, to je već posao. Gazde, koji imaju novac i mehanizaciju, drže otkupne stanice, otkupljuju bernu i opet ju prodaju Željezari. Sirotinja kopa po otpadu i po 18 sati na dan ne bi sakupila za kruh i mlijeko. Nakupi ih se stotinjak, od onih koji su stari pet do onih sa 80 godina života. Glad ne pita. Postupak je jednostavan. Svakodnevno stotinjak kamiona iz Željezare izvlači taj otpad i istresa ga na Raču.Tu ih dočekuju prave brigade svih dobnih uzrasta i stotine ruku cijeli dan prebire po toj šljaci u potrazi za željezom. Oni spretniji i fletniji kamione dočekuju već kod kapija, penju se na njih i, onako u vožnji, traže željezo koje izbacuju uz cestu gdje ih spremno čekaju kompanjoni. Tako sakupljenu bernu odvoze na „kamare“ gdje se sve to važe, a onda gazda pomoću magneta provjerava kakvoću. Na kraju dana slijedi isplata. Ako bude sreće dnevno se može zaradit i do 10 eura koje djeca odnesu kući, a stariji propiju ili zakartaju. I tako godinama.

- E, živote j... . prolazi kroz glavu dok u daljini blješte snježni vrhovi Vlašića.

BINGO


Tu, ispod nas u usjeku ugledasmo još jedan improviziran ugljenokop. Vreće pune ugljena uredno poredane kazuju da je „rudnik“ aktivan. No, u njemu, niti pored njega, nema žive duše. Ili su se kopači, vidjevši nas, sklonili ili su uzeli stanku za ručak što je malo vjerojatno. Tišinu narušava samo kamenje što se stalno kotrlja s ogoljelog brda.

Silazimo s druge strane brda.Nakon nekoliko kilometara pješačenja dolazimo do Jagodića, što se smjestilo na putu Zenica-Vitez. Napokon pronalazimo Ramu, mladića od 20 godina. Sretan je. Završio je s ilegalnim vađenjem ugljena. Od ovoga tjedna to će raditi legalno, kao rudar lokalnog rudnika, s radnim vremenom i mjesečnom plaćom od oko 600 KM (2400 kuna). „Upao“ je na listu od 40 radnika što je pravi „bingo“ za sve ilegalne kopače rudače.

- Jašta sam neg' zadovoljan. Radio sam to 5-6 godina i to ti je muka živa. Dnevno smo nas trojica znali iskopati, ako je dobra žila i do 2 do 3 tone ugljena što bi nam donijelo 80 do 120 eura. Al' to je bilo rijetko jer moraš biti sretan da naletiš na žilu. Ako je nema „ideš“ kroz brdo dok je nađeš. Koliko? A što ja znam, kopaš 20 ili 30 metara. Jašta da je kritično. Podmećeš grede, daske al' je veliki to pritisak. Prije nego će se zarušit osjetiš jedan pritisak u jami. A i zemlja se oda. Brunda. Onda bjež' što prije. U suprotnom…Ma nisam se toliko bojao zemlje koliko inspektora. E, bio je tu inspektor Franjo koji nije im'o milosti. Odma' je zatvar'o rudnike, minir'o otvore. Kad' oni zaruše i odu, mi se vratimo otkopamo ulaz i ponovo nastavimo. Moraš, nemere drukčije. Ne rudarimo ni zbog auta, ni zbog jahti. Već zbog hljeba. Posla nema pa ti ostaje il' rudari il' kradi.

Sretan je Ramo. Od četvrtka radi tri noćne i dvije dnevne smjene. Pa dva slobodna dana. I to plaćena. Maše rukom dok sjedamo u automobil našeg domaćina kojeg smo mobitelom pozvali. Odlazimo, iza nas ostaje Hasanovo brdo, Rača i snjegovi Vlašića.

subota, 24.01.2009.

M A S L E N I C A, siječanj/veljača 1993.

Na prijelazu siječnja u veljaču, 1993. vođene su nadljudske borbe za očuvanje oslobođenog dijela zadarskog zaleđa. U tim borbama, posebno za selo Kašić, pripadnici 3.bojne 3.gardijske brigade, ne žaleći svojih života obranili su Kašić, a time vjerojatno i sam Zadar .
Krajem siječnja l993. za samo tri dana završen je prvi dio akcije "Maslenica" koja je pokazala kako Hrvatska ima snažnu vojsku sposobnu da oslobodi privremeno okupirana područja. U tri dana (22.--25.siječnja) u snažnom naletu hrvatskih redarstvenih snaga i Hrvatske vojske oslobođena je cjelokupna tz."ružičasta zona" zadarskog zaleđa, područje sve do velebitskih visova Velike i Male Bobije,preko Rovanjske, Maslenice, petnaestak zadarskih sela, sve do Babin Duba iznad Sukošana, zadarska zračna luka i Novsko ždrilo. Četnici su doživjeli veliki poraz i bili su u potpunom rasulu: Obrovac je praktično već pao, bio napušten, a govorilo se kako se moglo ići sve do Knina. Odgovarajući na takva pitanja načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, general zbora Janko Bobetko, svojedobno je odgovorio: - Operaciju smo uspješno izveli u dvije od tri planirane etape, treću nismo ostvarili zbog intervencije iz svijeta,pa čak i ozbiljnih prijetnji...-
Oslobađanjem velikog dijela okupiranog teritorija završen je prvi dio akcije"Maslenica",ali je sada trebalo ostvariti i onaj, ništa manje teži dio: zadržati dostignute crte jer su Srbi u međuvremenu uspjeli prikupiti velike snage i angažirati ih na crti Novigrad - Kašić. Hrvatske snage koje su sudjelovale u uspješnom prodoru bile su iscrpljene trodnevnim borbama i valjalo je angažirati svježe postrojbe koje će moći očuvati dostignuto.Odluka je pala da se na tom dijelu bojišnice rasporede dijelovi 3.gardijske brigade.

0 0 0

Noćas ništa nisam sanjao. Ili sam zaboravio. …Osluškujem klatno sata. Tik-tak,tik-tak tik… Život mi je kraći za svaki njihaj. Ne vidim klatno. Zora još nije probila noć ove veljače 2007. godine. Samo čujem otkucaje izmiješane s još jednim kucanjem. Sve glasnijim. To moje srce lupa. Pritišćem prsa želeći ga utišati. Pored mene duboki ženski udisaji. Ravnomjerni, spokojni, bezgrešni. Slušam, osluškujem... Klatno mijenja ritam : ma-sle-ni-ca, ma-sle.-ni-ca, ma-sle-ni…

Zaurlaše moćni motori tenkova. Gomilaju se tu ispod Kašića. Kroz suton vidim cijevi. Rigaju plamen. Poput aždaja. Granate ruše zidove kašičkih kuća. Bježim u drugi zaklon. A granate kao da traže baš mene. Pokušavam okupiti momke. Mata, Debeli, Smrčo i onaj mali kome nikako ne mogu upamtiti ime su tu, pored mene. Mali se skupio. Skoro da i ne diše. Nov je, nije prošao Nuštar kada smo ga, nakon pada Vukovara, tijekom te noći u studenom tri puta gubili i tri puta vraćali. Tu su i Okučani kolovoza 91. Čeleketić se spustio iz Bjelovara s tenkovima i čekao Uzelca da stigne iz Banja Luke. Prešli su Savu, ali smo ih na "maloj" Savi zajebali. Srušili smo mostić i trebalo im je deset dana da naprave ponton preko podvodnog terena i prevezu tenkove. I onda su nas sjebali Uzelac i Čeleketić gazili su sve do Mašića. Jedan autocestom, drugi kroz sela, Sve do sedam, osam kilometara do Nove Gradiške. Tek smo ih ondje uspjeli zaustaviti. I ta crta stoji do danas, veljače 1993.

Debeli se dere ali ga ne čujem od tutnjave granata, eksplozija tromblona i ručnih bombi. Nešto mi rukom pokazuje ali ne vidim ništa. Samo dim i odbljeske. Jebi ga, ne poznajemo selo niti teren. Tu smo tek nekoliko sati. Dovezli su nas helikopterima iz Slavonije u Zadarsko zaleđe, nakon što je 4. splitska stigla skoro do Debelog brda. Nakon četiri dana borbi povukli su ih. Iz napada prelazimo u defenzivu. Sada očekuju protuudare četnika koje moramo izdržati i zadržati osvojene crte. Najvažniji je Kašić. Između nas i Zadra nema vojnika. Padne li Kašić, pada Zadar.
Prije samo par sati spustili su nas s neba u makiju i kamenjar. Nakon šume i blata-ovo nam je nepoznato. Granate padaju, kamenje poput gelera leti na sve strane. Tuku nas topovima, tenkovima, minobacačima, višecjevnim, PAM-ovima…. Gori kamen. Četnici izviru sa svih strana. Sakupio ih Martić, Arkan, Dragan, Milanović. Ima i Nišlija. Ne znam na koju stranu da pucam. Tek sada vidim što mi Debeli pokazuje. Pristiže kamion s 15 naših momaka. Kod kašičkog groblja ih dočekuju četnici. Dečki iskaču iz kamiona i pod vatrom hvataju položaje. Tunja i Stipa nisu uspjeli iskočiti. Primili su cijeli rafal. Tunja se presavio preko volana dok se Stipa naslonio na sjedalo. Izgleda kao da spava. Preživjeli u trku pucaju na četnike. Padaju još trojica. Pucamo iz svega što imamo. Čini mi se što više pucam to je četnika sve više. Mijenjam okvire. Ne znam odakle izviru. Meci zvižde sa svih strana. Odjednom se vatra pojačava nama iza leđa. Ne okrećem se jer nadiru iz te jebene makije.

– - Napadaju nas s leđa!-viče Debeli.

Okrećem se ka groblju. Nadgrobne ploče se dižu i iz njih gmižu četnici i pucaju po nama. Ne mogu vjerovat: zavukli su se u grobnice i čekali pogodan trenutak da nas napadnu. K'o zombiji. Našli smo između dvije vatre.

- Negdje su probili- urla Smrčo. Ne mislim o tom. Hvatam ručni bacač i pucam po groblju.

- – Pobili su momke! – u uho mi se dere Mata. Ne znam tko je nastradao. Ne znam tko je živ. Vidim nas četvoricu, valjda su ostali iza zidova i kuća.

- – Tenkovi!- dere se Mali.

Koji jebeni tenkovi? Okrećem se i čujem ih gdje urlaju Kašićem. Debeli skuplja momke. Skoro cijela desetina je tu. Zbrajamo se. Čitavi smo, a od oružja imamo raketne bacače i zolje. Trčimo preko groblja ka kašičkoj crkvi kako bi presjekli put tenkovima. Preskačemo spomenike i poluotvorene grobnice. Iz jedne viri čupava glava i sivomaslinasta uniforma, dvojica su se presavila preko križeva, nekolicinu vidim na nadgrobnim pločama.

- – Baš su izabrali mjesto za umiranje-u trku viče Joza.

Jebiga, nisam ih ja poslao mislim i tek kasnije ću kasnije saznati da su upravo oni pobili onih naših 15 momaka iz kamiona. Hvatamo se kuća u ulici odakle treba proći tenk. Smrčo je već zauzeo položaj. Suknuo je plamen iz raketnog bacača i kupola ruskog M-54 odskočila je kao nožem prerezana. Iza njega nadiru ostali. Zapaljeni tenk su pregazili. Čini mi se da ih ima stotinu. Ulica gori. Tu su i ostali momci i vatra je koncentrirana na tenkove koji kao baklje gore u Kašiću. Preživjeli članovi posade bježe. Sudaramo se. Prsa u prsa. Tko koga. Mrak je. Jauci se miješaju s pucnjevima i psovkama. Odsjaj gorećih tenkova osvjetljava kašićku ulicu i ljude koji se ubijaju. Odjednom, dva preostala tenka se okreću i bježe. Devet ih je zauvijek ostalo u Kašiću. Devet velikih baklji.

Prestaje pucnjava. Zavlada –tišina. Do bola. Sakupljamo se. Prozivam:23 momka nisu se odazvala. Među njima su i braća Antun i Ivica. Jebem ti život. Ranjeni muklo, kroz zube ispuštaju uzdahe. Praktično smo prepolovljeni. Skupljamo tijela naših. Nikada nikoga nismo ostavili. Sanitet zbrinjava ranjene. Joka i par momaka iz Našica jecaju s glavama naslonjenim na zid. Suze same klize. Ne sramim ih se. Zaurlao bih iz sveg grla. No, ništa se ne čuje. Zastalo, ukočilo. Samo suze cure. Šutke vodim momke ka prvim crtama. Ondje nikoga više nema. Ove noći smo opstali. Kašić je ostao naš. I Zadar.

Sviće. Samo klatno sata remeti tišinu tog jutra veljače 2007. Ustajem, skidam gornji dio pidžame. Mokar je od znoja. Ponovo liježem i gledam u smjeru sata i otkucaja. Jebiga, to je moj kut gledanja već deset godina. I uvijek isti sat, i klatno, i kut.

Kota 212

Sklapam oči. Umjesto sna opet Kašić. Opet topovi i tenkovi bljuju smrt. Četničko topništvo doslovce je preoravalo kamenjar. Prema nekim proračunima na kvadratni kilometar zemljišta, kamenjara, padalo je oko 8 tisuća projektila. Gorjela je zemlja i nebo. Nastojimo im se privući što bliže kako nas ne bi mogli precizno gađati. Nakon iscrpljujući borbi, gdje nam je 50-ak ljudi poginulo ili ranjeno, prema vojnim mjerilima - mi smo praktično bili neuporabljiva vojna formacija.

Nije nam padalo na pamet jebeno povlačenje. Previše toga smo ostavili u tom kamenjaru i makiji da bi se sada povukli. Zamjene nema. Četvrta splitska je nakon ofenzivnih akcija na odmoru, a Prva gardijska na Velebitu. Nema nikoga više. Osim nas. Zapovjednik Mladen Kruljac slušao nas naslonjen na stol. Ispred njega je bila specijalka. Vidio sam da se on već složio s nama i da nas iz Kašića mogu samo mrtve odnijeti. Vjerovali smo mu, a on je vjerovao nama. Na terenu nije bilo razlike. Zapovjednici i vojnici zajedno su držali položaje. Preko motore „uhvatili“ smo Arkanovu poruku upućeni četničkom štabu:
- Tučemo ih celi dan, a ne beže. To su, bre, fanatici. Osvetimo naše mrtve (Tog dana, 2. veljače 1993. helikopter je tri puta slijetao kako bi odvezao za Knin mrtve četnike).

Krenuli smo na nove položaje, Stizale su najave o novom četničkom napadu. Ovoga puta pripremili su tisuću pješaka i 19 tenkova koji su opet imali jaku topničku potporu. Šutke smo zauzimali položaje na koti 212. Moji dečki iz vojne policije držali su položaj prema Smiljčiću, nedaleko ceste koja je prolazila ka Debelom brdu i Benkovcu. Prostor između nas i Debelog brda dijelilo je 15 ničijih kilometara. Prolazio je već treći dan, a borbe su stalno trajale. Već 50 sati. Opet je započela topnička vatra. Nedaleko nas pala je granata. Zapušilo se, prašina nas je prekrila. Vidim dečki me zapanjeno gledaju.

-Jesil' živ?-s nevjericom pitaju.

Jesam, gledam se, Sve je tu, ruke noge. Ništa me ne boli. Ustajem. Kada sam malo bolje pogledao vidim da mi nema džepa s nogavice. U njem je bilo streljivo. Kao da je žiletom odrezan. A meni ništa.

- Nema municije-kažem.

-Jebeš municiju – viču. - Glavno je da si ti živ.

- Sam Bog te spasio- govori Debeli dok me pregledava i ne može se načudi da nemam niti ogrebotine.

– Ako nisi sad poginuo, nećeš nikada – kaže Jaki.

No, vremena za zahvaljivanja i iščuđavanja nema previše. I dalje nas tuče topništvo. Bili smo iscrpljeni, nedostajalo nam je municije, motorole su bile prazne. Pomoć nismo primali. Bili smo praktično blokirani. Tu ne razmišljaš puno. Čuvaš suborca, on tebe. Čuvaš glavu i položaj. Hladnoća je nepodnošljiva. U životu mi nije bilo tako hladno. Vatru nismo palili. Preko motorole saznajem da je kod Ive, Keve i Sabljaka isto. Svi iščekuju četnički napad. I odjednom je krenulo. Iz tri smjera počelo je nadirati tisuću četnika s 19 tenkova. Tu su domaći četnici, šešeljevci, pančevci, arkanovci, Vukovi s Vučjaka… Borbe traju satima.
Odjednom se preda mnom stvori Ivo koji je zapovijedao našom grupom na koti 212 u selu Laketići.

– Opkoljeni smo! – reče.

Jebiga, četnici su opet iskoristili ogromni prazni prostor kojeg nikako nismo mogli popuniti nakon što se jedna dalmatinska brigada preko noći, bez najave, povukla. Više se ne uzbuđujem. Što je tu je. Odluku smo davno donijeli. Samo, kako što skuplje prodati kožu? Noć se spustila. Motorole ne rade, baterije su prazne. Zapovjedniku Kruljcu ne možemo javiti naš položaj kako bi nam eventualno pritekao u pomoć.
- Jedini izlaz nam je proboj – kažem Ivi.
Potvrdno kima glavom. Nemamo municije, protuoklopna sredstva davno smo već ispucali na tenkove. Opskrbe nema. U pomoć se ne možemo ufati. Sami smo. Proboj je jedini način. Tko preživi, preživi. Samo je jedna želja: Ni pod koju cijenu četnicima ne smijemo pasti živi u ruke. Imamo stravična iskustva.
Svi smo za proboj. Dečki prate svaki moj pokret kao da očekuju da ću nešto spasonosno smisliti. Otvoreno im kažem što nas čeka.

- Jebiga, nije prvi puta. Samo da prije kraja uspijem po četnicima ispucati ova dva posljednja okvira – ravnodušno se Smrčo.

Odjednom je utihlo. Četnici su posljednji juriš ostavili za jutro kako bi nas po danu bolje vidjeli i pomeli. Ne znaju koliko nas je. Da su znali vjerojatno bi te noći nastavili napad. Ovako i sami su, ne znajući, pružili nam mogućnost za spas. U tim trenucima Ivan preko motorole uspijeva dobiti zapovjednika Kruljca i samo mu je uspio reći: - Opkoljeni smo, kota 212. U tom trenutku nestaju iz motorole i posljednje mikrovolte koje su nam, kasnije će se pokazati, život značile. Zavladala je tišina. Tu i tamo čuje se zveckanje oružja koje pripremamo za posljednji juriš. Svatko je zabavljen svojim mislima i čeka zapovijed za proboj. Brojčanik na satu pokazuje da je 21 sat. Mrtvačka tišina i dalje caruje. Odjednom noć prolomiše detonacije, pucnjava, a uzvici se izmiješaše s kricima. Pogledali smo se zbunjeno. Po nama nitko ne puca.

- Što se dešava – zbunjeno će Debeli.

S druge strane detonacije su se pojačavale. Bljesnuli su i prvi požari. Motori srpskih tenkova su bjesomučno radili.

-To je Kruljac- zaurla Smrčo.

Kao po komandi skočili smo i jurnuli na četničke. Našavši se između dvije vatre počeli su se u panici povlačiti bacajući opremu kako bi brže bježali. Odjednom pred nas, iz mraka izroni zapovjednik Kruljac s momcima. Ljubljenju i grljenju nije bilo kraja. Suze su nam curile niz garave obraze. Bili smo opet zajedno. Što se u stvari dogodilo. Nakon što je primio Ivinu poruku Mladen Kruljac pokupio je sva raspoloživa protuoklopna sredstva, municiju, lakše ranjenike, kuhare… sve one koji su mogli hodati i krenuo nam u pomoć. Iznenadili su četnike, u kratkom vremenu uništili im većinu tenkova, a kada smo mi krenuli druge strane među četnicima izbila je panika i preživjeli su pobjegli put Debelog brda. U zoru su se pokušali pregrupirati. Imali smo vezu s našim topništvom u Islamu Latinskom. Gledao sam njihova četiri tenka i pješake kako se prikupljaju. Svi u crnim odorama. Dao sam koordinate. Uslijedila je naša topnička vatra. To je bilo strašno za gledat. Pogađali su ih kao na tanjuru. Nastala je panika i četnici su opet bježali put Smiljčića. Tu se nije moglo promašiti. Naprosto su desetkovani. Poginuo je i sam pukovnik Milanković zapovjednik zloglasnih Vukova s Vučjaka koji su zulume činili po Slavoniji. I gle, baš je od Slavonaca stradao i to u Dalmaciji. Bio je to krah četničkog nastojanja da vrate okupirana područja. Gubici su im bili strahoviti, a sam je Martić potjerao Željka Arkana. Rasulo je na ovom dijelu bojišnice bilo očito.

Svanjivalo je. Zidni sat neumorno je otkucavao sekunde: ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni-ca. S balkona sam promatrao sunce kako se promalja iznad Dilja. Ispod je bio Slavonski Brod još mamuran od prolazeće noći.

petak, 16.01.2009.

Jedni pucaju, drugi kucaju

Negdje krajem prosinca na području Jelasa (dio grada) nastrijeljena su dva psa vlasništvo braće Čugura. Policija je utvrdila da je na tom području bio organiziran lov tamošnje Lovne udruge „temeljem godišnjeg plana održavanja lova“. O svemu je izvješteno Državno odvjetništvo i lovna inspekcija….
I dok su lovci, obavljajući posao šintera, nastrijelili pse „temeljem godišnjeg plana…“ pucajući u blizini kuća - iako tvrde suprotno, Udruga za zaštitu napuštenih životinja uputila je u siječnju apel moleći građane da im pomognu u kupovini hrane za 30-ak životinja o kojima kod svojih kuća skrbe njihovi malobrojni aktivisti.

I tako, dok jedni ubijaju i za to primaju naknadu, baš kao i pojedini veterinari koji za „uspavanog“ tj. ubijenog psa dobiju 260 kuna, drugi u pokušaju spašavanja tih istih životinja, koje zovemo još najboljim čovjekovim prijateljem - prevrću džepove sakupljajući kune za hranu. Oni nemaju dotacija, a gradske i županijske vlasti daju im mrvice ukupne godišnje vrijednosti od četiri tisuće kuna. Oduzeli su im i dva boksa koja su dobili u Komunalčevom šinteraju, odnosno Higijeničarskoj službi, jer su vjerojatno iritirali šintere svojom stalnom nazočnošću i brigom oko ulovljenih pasa. O azilu za napuštene životinje mogu samo sanjati jer u Gradu nitko nema volje za takve razgovore pošto „ima prioritetnijih stvari“. Valjda je pse jeftinije ubijati, a na tom poslu mogu zaraditi i neki drugi.
Za to vrijeme prijatelji životinja sakupljaju napuštene životinje otimajući ih iz šinteraja, držeći u dvorištima i dvorišnim zgradama, obilazeći klaonice sakupljajući otpad za njihovu prehranu. Tako Mandica Korči (68) u svom dvorištu ima 18 pasa o kojima danonoćno skrbi. Kada bi ona odlučivala brodski gradonačelnik odmah bi bio dr. Nikica Stevanović- vlasnik Argusa čiji veterinari besplatno cijepe i liječe te životinje. Mandica bi odmah smijenila aktualnog brodskog gradonačelnika dr. Mirka Dusparu koji, prema njenim riječima, ne želi ni čuti za Udrugu. Predsjednik „Spasa“ Buco Kormoš kaže kako je molio gradske vlasti da ih uvrste u proračun ali odgovora nije dobio. I tako u nedogled. No, vratimo se na početak ove priče. Dok lovci pravdaju pucanje na pse „temeljnim godišnjim planom…“ članovi Udruge „Spas“ su ogorčeni jer je na ova dva psa pucano sačmom i doslovce su izrešetani. I dok su vlasnici pasa odmah dobili kazne u iznosu od 200 kuna, jer su psi bili bez nadzora - sankcije (?) za tamanitelje „najvjernijih čovjekovih prijatelja“ bit će poznate nakon zakonske procedure.

petak, 09.01.2009.

Drugarice i drugovi blogeri

Siguran sam, drugarice i drugovi blogeri, da se pitate gdje je vaš omiljeni drug Skitač i Pripovidač. Neki su se i zabrinuli. Fala im na brizi. Al, radosna srca javljam vam da sam živ i zdrav, al u depresiji i recesiji. Totalka.
Evo, nakon podebljeg minusa na svim računima i karticama ubi me vi dana i ovi vanjski minusi. Te minus 15, danas minus 18, a pet centi iznad tla i - 20 celzijevaca. I onda se sjetim mog pajdaša, pučkog meteorologa Brace koji mi je još u rujnu navistio kako će siječanj biti jebački studen. Priznajem, mislio sam da se u Bracin termometar na šljivi ne može baš pouzdati – privario sam se.
- Zima 2009-te će biti oštra. Pogotovo prvih 22 dana siječnja. – Jutarnje temperature kretat će se između 8 i 13 stupnjeva ispod ništice, a dnevne do minus 2 ili tri stupnja. No, već u veljači temperature će porasti, a u srpnju i kolovozu doseći će i do 38 celzija – reko je tad Braco. I imo je pravo, još je bio malo blag.
Sva sreća što se grijem na drva pa me ne handri plin, Rusi, Ukrajinci, Hamas, Al Qaeda, Arapi, EU… Je da moram prvo razgrnit snig kako bi došo do drva, nacipat ih, upalit vatru, izbacit pepel, izračit i prozračit… Al kad moja se kalijeva peć zagrije grije, zagrije ma ko njega prpošna ženska. I ne ladi se lako. Kad se vatra utrni (slučajno) ona se ladi polako, polako. A ne ko ovo novo grijanje na puce. Pritisniš i gotovo. Još nisi ni ruku maknio, a ona već ladna.
E, da. Još o depresiji. Bemti, TV ne smijem više ni upalit. U dnevnicima prvih 20 minuta samo visti o ubojstvima, silovanjima, privarama, drpanjima, samoubojstvima… Krvi do koljena. A onda oni pet minuta o politici. Ma ne znam što je gore. I onda ti budi vesel, optimista. Malo sutra. Neg donio sam odluku da utrnim te visti te od sad gledam samo dokumentarce. Samo, opet me handre ne scene kad lav il leopard za ručak smaže antilopu, a udav za večeru proguta prase.
Bemti i TV. Polupat ću ga, a škatulju strpat u moju kalijevu peć. Bit će bar njeke koristi. E, da. Imam još jednu brigu. Vrime je kad se svete kuće. A men svećenika godinama nema. Daleko im verat se po brdu. Lipo sam im reko, još ljepše su rekli i čvrsto obećali kako će ove godine doći. No, nji još nema, a kad će doći ne zna se. Ja uplatio, a… E, da. Baš sam tupav. Mort se sad kuće mogu posvetit i priko Interneta. Moram provjerit.
Eto, drugarice i drugovi blogeri. Toliko od mene, Da se ne sekirate ko ja. Ovo „ drugarice i drugovi“ je zbog toga što pretpostavljam da gospođa i gospode nema vud. Oni su na skijanju neđe po inozemstvu. U isčekivanju da se sretno vrate lipo vas pozdravljam.

<	siječanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

za povijest

PRIČE

Barun Franjo Tenk - priče,by Divan-Skitnje

1.Barun Franjo Trenk

Otmica Đule Ređepove,
Ratnik, pustolov, ljubavnik,
Pjesma i ples,
Kako je harambaša Ivo riješio zagonetku o tri rupe na 'rastovu stolu
Đulin let,
Kakovu Hrvati djecu jedu,
Trenkov dvorac danas

2. Čaruga

Kako je Čaruga za nos vukao starog doktora,
Kako je Čaruga opljačkao Najšlos,
Mica trocijevka,
Kako je Čaruga u Podvinju galamio na žandare,
Na današnji dan 27. veljače


3. RAT

Jeka,
Maslenica-Kašić I,
Maslenica-Kašić II,
Mladosti kojoj nisu dali odrasti,
Siniša Glavašević,
Mjesec kada su ubijali djecu,
Kijevo '91 I,
Kijevo '91 II,
Četnici u Posavlju-dr.Lj. Boban,
Kako je započeo rat u BIH,
A. Izetbegović-fonogram,
E, moj druže haški,
Roditelji,
U predvorju pakla
Pozdrav iz Like,
Umjesto Božićne priče,
Rat prije rata u BIH,
Zločin i kazne(e),
Pismo,
Pir I,
Pir II,
Pir III,
Pir IV,
Pir V,
Pir VI,
Pir VII,

4. DIVANI

Divani o Šimi,
Živ sam,
Malena,
Crnogorci raketirali Podvinje,
Kako su 'tjeli otrovat naftom,
Nakurnjak1,
Nakurnjak 2,
Mata 1,
Mata 2,
Mata 3,
Obljetnica,
Ćuko,
Buna seljaka brodskog Posavlja I,
Buna II,
Buna III,
Buna IV,
Martin,
Kajo, moja Kajo,
Povratak Rodana,

5. ZAVIČAJNICI

Ivana Brlić Mažuranić,
Dragutin Tadijanović,
Mia Čorak Slavenska,
Tomo Skalica-prvi Hrvat koji je oplovio svijet I,
Tomo Skalica II,
Krešo Blažević (Animatori),
prof. Vuk Milčić,

6. SKITNJE

Stari običaji u novom ruhu
Glagoljica i Lovčić selo,
Jankovac- Biser gornje Slavonije,
Običaji,
Čijalo,
Antina spilja,
Skitnje Vinodolom,
Dilj Gora krije 100 milijuna tona ugljena,
Ovdje se rađala Europa,
Dani dudove svile i divana,
Vinkovo,
Crni Potok,
Kosovarska,
Panonsko more na vr' Dilja,
A zvona, zvone li zvone,
Građevinci-arheolozi,
Naušnica,