DivanSkitnje

nedjelja, 27.07.2008.

ZBOG SEKSA OSTAO BEZ OČIJU

E, neka mi sada netko kaže kako je seks bezopasan. Ustvari, meni možete još to i pričati, ali se moj Medo s tom tvrdnjom nikako ne bi složio. Jer, za njega je posljednje ganjanje dvije pekinezerke – bilo skoro kobno. Visoko zadignuti repovi, odašiljanje signala, mirisa po Podvinsjkom brdu svim znanim i neznanim đukelama stvorilo je, po tko zna koji puta kaos u mom dvorištu. Željezne rešetke kolibe, pretvorene u apartman za dvije četveronožne uspaljene dame s posudama za vodu, kuhanom hranom, granulama, pijeskom i raznim drugim pizdarijama nije bilo dovoljno. Tiho su odašiljale signale u krug od barem dva kilometra i svaka đukela znala je da u kolibi sjede dvije uspaljenice. Simba (belgijsko-njemački ovčar) nemoćno je na debelom lancu kojim se vežu volovi (svaki drugi puca pod njegovom silinom), rezignirano je pratio kako se razni avlijaneri smucaju njegovim teritorijem. A on bespomoćan.
Samo je Medo, jednogodišnji pekinezer u punoj muškosti, vodio rat s tim uljezima koje je miomiris uspaljenica dovodio do ludila. Penjali su se uz vrata, grizli drvenu oplatu, pokušavali uvući kroz rešetke u gornjem dijelu (jednom je to i uspjeli ali je brzom intervencijom dolje potpisanog, nogiran a da nije uspio učiniti preljub). Medo se hrabro suprotstavljao trostrukim većim i jačim psima, ali sve je bilo uzalud. Vidjevši da nema koristi, odlučio sam pustiti Simbu kako bi malo napravio reda- Kada sam pustio, to je trebalo vidjeti. Simba je od radosti poskočio, poderao prvoga koji zaluđen mogućnošću seksanja nije ni primijetio da mu Simba skače za vrat. Onda je nastalo kuku-lele. Ovaj moj krvolok motao je po trojicu želeći naplatiti sve te dane apstiniranja i podnošenja njihove zajebancije svjesni da im on onako vezan ne može ništa. Tada se u gužvu umiješao i Medo. I najebao. Od tučnjave ili straha iskočilo mu je lijevo oko. Jebiga, odmah su stigli veterinari, uspavali ga i do ponoći vraćali oko u duplju i šivali. A onda sam danima mazao to oko. Nakon tjedan dana, gužva se nije smirivala već pojačavala. Bio sam pred raznim iskušenjima. Svašta mi se motalo po glavi, ali sam sve odbacivao, jer nisu psi krivi. Već gazde i priroda. I, onda, točno tjedan kasnije, Medo je opet najebao. Pojavio mi se na terasi s drugim okom koje mu je sada bilo na nosu. Veterinari se nisu mogli načuditi. U tjedan dana- dva oka! No, ovome nije bilo spasa- otišao očni živac, Opet su ga uspavali, vratili oko – onako zbog estetike, zašili… A Medo se nije mogao načuditi mraku u kojeg je odjednom zagazio. U međuvremenu je ono prvo oko zaraslo, vratilo se u neku normalu, samo nisam siguran koliko na njega vidi. No, Medo jede, čak i trči, a bogami i naskoči na ženku. Onako radi probe.
I sad neka netko kaže kako seks nije opasan.

petak, 25.07.2008.

S njima se ljubovalo, samovalo, tugovalo

<


Anita Tomović iz Osijeka, Franjo Verić, Drenovački Osječanin, Andro Andrveg iz Pečuha, Vojislav Nikolić iz Slav. Šamca…. Samo su neke od osoba koje od zaborava čuvaju stara glazbala, njegujući slavonski zvuk koji iz gajdi i samice ima neki drugi, siroviji ali bliži ugođaj pjesmama koje poznajemo u klasičnim izvedbama.
Stoljećima su gajde i samica razbijale pastirsku samoću, kratile noći, ljubovale, samovale i žalovale. Ćuti se u tim zvucima šapat livada, šuma, samoća pastira, radost života, žal za mladošću, ode životu skladane na utvajima bez notnih zapisa, nastale u duši. Nema tu elektronike, orkestara, dirigenata. To su instrumenti samotnjaka. – Rodom sam iz Drenovaca, ali 40 godina živim u Osijeku. Sa samicom se družim 50 godina, još iz rodnih Drenovaca i nikada ju ne bih ostavio – kazuje Franjo Verić. Ovaj umirovljeni automehaničar, iz sela čika Đuke Galovića, pučkog pjesnika i tvorca slavonskih himni „I kad umrem pjevat će Slavonija“, „Odavna smo graničari stari“ …. Ostavio je duboka traga i u Franjinoj duši. A to je Slavonija. - Sama riječ samica kazuje sve. Ona sama svira, solira, sama se prati i zato se zove samica. U Lici se samica naziva dangubica ima dulji vrat. Odakle mi ljubav? Kada sam se rodio u mojim Drenovcima nije bilo struje, radija… bila je samica, dvojnice, gajde. Tim su ljudi kratili duge zimske noći, prela, sijela …. Čuvali blago na livadama u šumi – priča dok prstima prebire po žicama.



Anita Tomović (36) iz Osijeka, gajde svira 10 godina. Zavoljela ih na folklornim večerima, a da bi što bolje svladala umijeće sviranja na tom prastarom instrumentu pohodila brojne seminare. I sada se ne odvaja od njih. Baš kao ni Andro Andrveg iz Pečuha: - Moji stari su Šokci, tata je Mađar, a mama Šokica. Sviram i radim gajde i dude. Malo sviram samicu-više sam gajdaš. Gajde imaju mješinu od janjeće ili jareće kože. Imaju sviralu, rog i burdon drveni, laktaču za upuhivanje zraka, a može se i puhati ustima. Gajde su bile prije tambura i svatove je svirao gajdaš ali je morao imati dobru kondiciju – na hrvatskom kazuje Andro koji se i sam bavi izradom gajdi i duda.




. Stotinjak kilometara od Osijeka, u Slavonskom Šamcu, živi nastavnik tjelesnog odgoja Vojislav Nikolić. Neumorno pretražuje tavane, kućerke, prevrće crvotočine škrinje, zaviruje u odbačene obiteljske arhive. U radnoj sobi, prepunih spisa i zapisa o šamačkom kraju - na počasnom mjestu je nekoliko samica. - Evo, ovu samicu je čuvao stari tamburaš Joso Zubović, a nakon njegove smrti bila je odbačena. Stara je više od 100 godina. - priča Vojislav – priča Vojislav, neumorni organizator okupljanja pučkih pjesnika i smotri samičara i gajdaša.
Još je puno dobrih ljudi koji navade svojih starih skrivaju u duši, pokazjući ih, kazujući kroz stare instrumente. Gdje kod da su. Jedan je i moj Bać Iva koji godinama živi u Njemačkoj, al mu je srce u Slavoniji. Šokadiji. Piše pjesme, a mi ih zapjevamo. Tužni, veseli, trizni il napiti. Al' o mom bać Ivi Šariću jednom drugom zgodom jer ne mogu o njem 'vako na brzinu.

petak, 18.07.2008.

CRNA RUPA AUTOCESTE ZAGREB-LIPOVAC

Kad krene, onda krene…

Današnja frka s amonijakom koji je pobjegao iz brodske Hladnjače podsjetio me je, a što nitko nije zapisao, kako je Brod tijekom 1992. bio napadnut i otrovnim plinovima. Doduše ne radi se o klasičnim bojnim otrovima, ali plin je plin, pogotovo kada se radi o amonijaku. U brodskoj Hladnjači bilo ga je oko 40 tona što je dovoljno da prekrije najveći dio grada, odnosno devet tisuća kvadratnih metara, što bi prema procjenama odnijelo oko 1200 života. Dobro su to znali bosanski Srbi te su granatama raznih kalibara zasipali Hladnjaču, čak ju i pogodili pri čemu je dio amonijaka iscurio, ali osim par domaćih životinja i riba u Savi nitko drugi nije stradao. Nakon toga došlo je do još nekoliko akoncidenata, ali na sreću nije bilo većih posljedica.
Tako je bilo i u petak, 18. srpnja, kada je iz puknute cijevi u zrak istekla manja količina plina. Jedna lakše ozlijeđena osoba, desetak kilograma uginule ribe u obližnjoj Savi, evakuacija radnika, puni angažman vatrogasaca, Hitne pomoći i policajaca koji su blokirali područje oko Hladnjače u vlasništvu tvrtke Hlad d.o.o. – bio je epilog tog istjecanja.



Drugi nemio slučaj zbio se u srijedu i petak na autocesti između Oriovca i Nove Gradiške u duljini od 30-ak kilometara. U prvom slučaju kod Starog Petrovog Sela izgorio je autobus beogradske „Laste“ pri čemu su dvije osobe smrtno stradale, a u petak je kod Oriovca nastradala peteročlana obitelj iz Nizizemske. Njihov automobil, iz do sada neutvrđenih razloga, sletio je s autoceste, probio zaštitne ograde pri čemu su četiri osobe ozlijeđene, a jednogodišnja beba smrtno stradala.

Na 30-ak kilometara dugoj dionici autoceste Oriovac-Nova Gradiška u 18 mjeseci poginulo 13 osoba,dok je 25 ozlijeđeno.

CRNA RUPA AUTOCESTE ZAGREB-LIPOVAC

SLAVONSKI BROD – Posljednje nesreće srpskog autobusnog prijevoznika „Lasta“, nedaleko Starog Petrovog Sela, kojoj je izgorio autobus, a dvije osobe smrtno stradale dok je osam ozlijeđeno i tragedija nizozemske obitelji kod Oriovca u – ponovo je aktualiziralo priču o „crnoj rupi“ autoceste Bregana-Lipovac na potezu između Oriovca i Nove Gradiške. Na ovoj dionici dugoj 30-ak kilometara u posljednjih 18 mjeseci 13 je osoba izgubilo život dok je 25 ozlijeđeno. Među njima je i mladi makedonski pjevač Toše Proeski. Samo u prvih 6,5 mjeseci 2008. godine na ovom dijelu autoceste smrtno je stradalo 7 osoba dok je 14 ozlijeđeno.
- Kada vozim ovom dionicom utrostručim pozornost – kaže prometni vještak Darko Konjević, čovjek koji je u 30-ak godina staža sudionik očevida u više od 17 tisuća prometnih nesreća. Stručnjaci nemaju primjerenog odgovora zbog čega se događaju nesreće na ovoj dionici, ali zato kruže priče o „posavskom Bermudskom prometnom trokutu“, podzemnim zračenja kao i o nekim iznadnaravnim silama koje utječu na vozače. U jednoj prometnoj nesreći (poginula jedna osoba) vozačica je prometnom vještaku rekla kako je iznenada izgubila kontrolu nad upravljačem automobila. Nakon pregleda na vozilu je uočeno da je ispao vijak na uređaju za upravljanje. - No, zanimljivo je da ja takav isti vijak nisam uspio izbiti čekićem – kaže Konjević. S druge strane jedan od vozač priča kako je iznenada ugledao ljude kako hodaju autocestom. Nije mogao vjerovati svojim očima, zaustavio je automobil, ali cesta je bila prazna. - Nema zbora o umoru jer sam vozio tek stotinjak kilometara. Ali to nije prvi puta. Ponovilo mi se to još jednom - kaže. Drugi vozač tvrdi da mu se već nekoliko puta noću stvara dojam da vozi u suprotnom smjeru te je jednom u panici zaustavio vozilo i umalo skrivio prometnu nesreću. Takve sreće nije bio Toše Proeski čiji je Touareg udario u kamion koji se kretao ispred njega, ili vojni kapelan koji je bez vidljivog razloga skrenuo s autoceste, baš kao i vozač Audija. To su samo neki od primjera na koje nema odgovora. Pored nesreća koje skrivio ljudski neoprez, još uvijek je puno prometnih nesreća sa tragičnim posljedicama koje čekaju prometno tehničko objašnjenje.

srijeda, 02.07.2008.

PIR VII

Slijedeća dva dana prolazila su u relativnom miru. Odjednom u ustaškim rovovima nastade komešanje. Rošavi je, postrojivši vod ustaških legionara pod punom ratnom spremom, pogledao Jokana i Marina.

- Milicijo, mi idemo za Bugojno. Partizani opet napadaju. Kad se vratim 'oću da ovdi sve vidim 'vako kako sam ostavio. Umjesto nas u pomoć vam dolazi milicija. Ima da držite 've položaje do zadnjeg. Jer, ako ovo padne, a ja vidim nekoga od vas živog budite sigurni da ću mu presudit. Nema bježanije. Jestel' razumili?

- - Jokan i Marin kimnuše glavama kao i desetak njihovih boraca. Šutke su slušali rošavog kojem se, dok im je govorio, niti jedan mišić na licu nije pomakao. Lice mu je izgledalo kao da je od kamena, a riječi su, unatoč srpanjskom suncu, sjekle zrakom poput sjeverca. Dok su ustaše zamicale iza zadnjih kuća, Jokan reče:

- - Marine, ma koliko me je bilo stra' 'vog rošavog i njegovi „crnaca“- nješt mi ni drago što ostajemo sami.
- - I ja, Jokane mislim isto. Sunca mu, ipak su oni ratnici, a mi seljaci, šverceri duvana. Mislimo na ženu i đecu. Jesul' živi. A ovi su se davno oprostili sa životom, a mi bi još živili. Bože mi prosti, ko da smo bili s mrtvacima. Vidiš da je njima svejedno oćel' dočekat novi dan.
- - E, zato su i strah i trepet. Gdje Crna legija prođe - trava ne raste. Priča se kako ni jednu bitku nisu izgubili.
- - E, rek'o mi 'nu večer naj bili Mile kako oni nemaju nikoga svoga. U legiju su stupili kad su im četnici pobili žene, đecu, stare.
- - Jebiga Jokane, nisu im valjda svima pobili. Tako mogu divanit i četnici. Vidiš da ubija svako svakog i ne gleda jel' s puškom, dite, staro il mlado.
- - E, ti si Marine moj im'o sreće što su tvoja Šima i djeca ostali živi, a kuća nezapalita.
- - Mort Jokane, Mort. Fala Bogu da je tako, al Šimi ne smiš spomenit četnike. Odma' se prikobaci. Počne štrepit i odma' zanimi. Ukoči se. Nije to više na Šima. Al fala Bogu da ni s pameću skroz skrenila.
- - A imaš li kaki novi visti?
- - Ništa Jokane. Ništa. A i kako bi, vidiš da su partizani sve zauzeli. Uzdam se u Boga da je sve u redu iako, tako pripovidaju, partizani pale i ubijaju prvo ne čiji su ljudi i ustašama.
- - Pa mi nismo ustaše.
- - E, jebiga, dok ti to dokažeš…
- Jokan nešto nerazumljivo promrmlja te počne širit gunjac. Uz uzdah se ispruži, pokri šinjelom i reče;
- -Spavat ćemo po dva sata. Prvo ja, a ti drži stražu. Onda ću te sminit.

- Zloselo je obavijao sve gušći mrak. Odjednom noć propara topovska, pa minobacačka vatra. Oglasiše se mitraljezi, strojnice i sporadična puščana pucnjava. Jokan poskoči ispod šinjela i onako bunovan počne osluškivat.
- - To dolazi s Malih i Velikih vrata. Mora da se to ove naše ustaše tuku s partizanima kako bi oslabile njihov drugi napad na Bugojno. Čini se da je Boban odlučio tući partizane s leđa – mrmljao je Jokan promatrajući odbljesak borbe koja se vodila na Kupreškim vratima.
- - Nego Marine, na noge i dobro gleđi jer bi se i nama moglo slična dogodit. Odoh ja do onog drugog rova i vidit što ljudi rade.

- Marin je naprezao oči buljeći u mrak polegnut preko svoga puškomitraljeza. San mu je odavno otišao s očiju i želio je samo da dan što prije osvane. Odjednom ga je uhvatila drhtavica, a zubi su mu počeli cvokotati. Rukom je prihvatio donju čeljust ljut sam na sebe. Nije znao dali je to od straha, hladnoće ili zle slutnje koja ga je najednom obuzela. Kao potvrda slutnji iznenada ga zaslijepi snažan bljesak, a detonacija umalo odmaci s puškomitraljeza.
- - Naprijed proleteri ! Udri bandu! – odjeknu kroz noć.
- Huraaaa! - odgovori mu eho iz stotinjak grla.
- - Pucaj Marine, deri, sunce im njihovo. Evo, došli smo i mi na red. Pucaj- vikao je Jokan u Marinovo uho pridržavajući redenik. Marin stisnu okidač i mitraljez počne po mraku bljuvati svoj smrtonosni sadržaj.
- - Tako Marine, tako. Samo deri ne daj im da glavu podignu.
- Marin je pucao ne nišaneći jer nikoga nije ni vidio. Cijev mitraljeza usmjeravao je prema vatrenim jezičcima koji su palacali iz smjera partizanskog napada.
- - Bombaši naprijed – opet se prodera onaj glas.
- Pred braniteljima Zlosela odjednom se podiže vatrena zavjesa i desetak istodobnih detonacija zagluši svaki drugi zvuk. Marin i Jokan ispružili su se po rovu koliko su dugi, a kada su podigli glave poklopi ih drugi val izbačenih ručnih bombi. Krhotine su zloslutno fijukale iznad rova, a jauci ranjenih nadjačavali puščanu vatru. Marin se ponovo prihvati mitraljeza ali nakon pola ispucanog redenika mitraljez odjednom ušuti.

- - Što je, pucaj, pucaj Marine. Ne daj im da priđu-urlao je Jokan.
- - Neće, beštija se zaglavila. Zakočila. Ne ide Jokane već se hvataj puške.
- -Iza njihovih leđa počnu promicat sjenke.
- - Bježite ljudi, bježite. Vidite da ih ne možemo zaustaviti. Ima ih deset puta više nego nas – vikne netko iz mraka.
- - Marin i Jokan kao po zapovijedi iskočiše iz rova i ,hvatajući se prvih kuća, zamakoše put Kupresa.

- Pred prilazima grada zaustavi ih ustaška straža.
- - Što je, i Zloselo su zauzeli? Sad smo mi na redu – viknu jedan od ustaša.
- - A vi, na nove položaje, javite se po oružje i municiju. U Kupres ne smiju ući – reče ustaša izbezumljenim braniteljima Zlosela. I dok se Jokan šutke osvrtao oko sebe kao da traži priliku za novi uzmak, Marin osjeti kako se u njemu gomila neki bijes. Pred očima je vidio žandare, šverc duhana, batinanja, bježaniju jugoslavenske vojske, potucanja od nemila do nedraga, bijedu i sirotinju, djecu i Šimu, četnike i partizane. A ti posljednji natjerali su ga da bježi.
- – E, samo da se mitraljez nije zaglavio – provali iz Marina.
- - Onda bi zaglavio ti, budalo jedna. Zar nisi vidio koliko ih je? – odjednom progovori Jokan.
- .- A ti si kao vidio, i još prebrojao po tom mraku – zajedljivo će Marin.
- - Ne zajebavaj, već gledaj što ćemo dalje.
- - Što dalje, fino ti je rečeno. Po novo oružje i municiju pa na položaj – u Marinovu glasu režala je odlučnost. Jokan ga pogleda, zbunjen iznenadnom Marinovom odlučnošću.
- – E, ima momak muda. A i kako je pucao iz onog mitraljeza. Pa taj bi još i poginuo, koliko je lud- vrzmalo se Jokanovom glavom dok je koračao kupreškim ulicama.


(NASTAVLJA SE)

<	srpanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

za povijest

PRIČE

Barun Franjo Tenk - priče,by Divan-Skitnje

1.Barun Franjo Trenk

Otmica Đule Ređepove,
Ratnik, pustolov, ljubavnik,
Pjesma i ples,
Kako je harambaša Ivo riješio zagonetku o tri rupe na 'rastovu stolu
Đulin let,
Kakovu Hrvati djecu jedu,
Trenkov dvorac danas

2. Čaruga

Kako je Čaruga za nos vukao starog doktora,
Kako je Čaruga opljačkao Najšlos,
Mica trocijevka,
Kako je Čaruga u Podvinju galamio na žandare,
Na današnji dan 27. veljače


3. RAT

Jeka,
Maslenica-Kašić I,
Maslenica-Kašić II,
Mladosti kojoj nisu dali odrasti,
Siniša Glavašević,
Mjesec kada su ubijali djecu,
Kijevo '91 I,
Kijevo '91 II,
Četnici u Posavlju-dr.Lj. Boban,
Kako je započeo rat u BIH,
A. Izetbegović-fonogram,
E, moj druže haški,
Roditelji,
U predvorju pakla
Pozdrav iz Like,
Umjesto Božićne priče,
Rat prije rata u BIH,
Zločin i kazne(e),
Pismo,
Pir I,
Pir II,
Pir III,
Pir IV,
Pir V,
Pir VI,
Pir VII,

4. DIVANI

Divani o Šimi,
Živ sam,
Malena,
Crnogorci raketirali Podvinje,
Kako su 'tjeli otrovat naftom,
Nakurnjak1,
Nakurnjak 2,
Mata 1,
Mata 2,
Mata 3,
Obljetnica,
Ćuko,
Buna seljaka brodskog Posavlja I,
Buna II,
Buna III,
Buna IV,
Martin,
Kajo, moja Kajo,
Povratak Rodana,

5. ZAVIČAJNICI

Ivana Brlić Mažuranić,
Dragutin Tadijanović,
Mia Čorak Slavenska,
Tomo Skalica-prvi Hrvat koji je oplovio svijet I,
Tomo Skalica II,
Krešo Blažević (Animatori),
prof. Vuk Milčić,

6. SKITNJE

Stari običaji u novom ruhu
Glagoljica i Lovčić selo,
Jankovac- Biser gornje Slavonije,
Običaji,
Čijalo,
Antina spilja,
Skitnje Vinodolom,
Dilj Gora krije 100 milijuna tona ugljena,
Ovdje se rađala Europa,
Dani dudove svile i divana,
Vinkovo,
Crni Potok,
Kosovarska,
Panonsko more na vr' Dilja,
A zvona, zvone li zvone,
Građevinci-arheolozi,
Naušnica,