Marketing
S njima se ljubovalo, samovalo, tugovalo
<
Anita Tomović iz Osijeka, Franjo Verić, Drenovački Osječanin, Andro Andrveg iz Pečuha, Vojislav Nikolić iz Slav. Šamca…. Samo su neke od osoba koje od zaborava čuvaju stara glazbala, njegujući slavonski zvuk koji iz gajdi i samice ima neki drugi, siroviji ali bliži ugođaj pjesmama koje poznajemo u klasičnim izvedbama.
Stoljećima su gajde i samica razbijale pastirsku samoću, kratile noći, ljubovale, samovale i žalovale. Ćuti se u tim zvucima šapat livada, šuma, samoća pastira, radost života, žal za mladošću, ode životu skladane na utvajima bez notnih zapisa, nastale u duši. Nema tu elektronike, orkestara, dirigenata. To su instrumenti samotnjaka. – Rodom sam iz Drenovaca, ali 40 godina živim u Osijeku. Sa samicom se družim 50 godina, još iz rodnih Drenovaca i nikada ju ne bih ostavio – kazuje Franjo Verić. Ovaj umirovljeni automehaničar, iz sela čika Đuke Galovića, pučkog pjesnika i tvorca slavonskih himni „I kad umrem pjevat će Slavonija“, „Odavna smo graničari stari“ …. Ostavio je duboka traga i u Franjinoj duši. A to je Slavonija. - Sama riječ samica kazuje sve. Ona sama svira, solira, sama se prati i zato se zove samica. U Lici se samica naziva dangubica ima dulji vrat. Odakle mi ljubav? Kada sam se rodio u mojim Drenovcima nije bilo struje, radija… bila je samica, dvojnice, gajde. Tim su ljudi kratili duge zimske noći, prela, sijela …. Čuvali blago na livadama u šumi – priča dok prstima prebire po žicama.
Anita Tomović (36) iz Osijeka, gajde svira 10 godina. Zavoljela ih na folklornim večerima, a da bi što bolje svladala umijeće sviranja na tom prastarom instrumentu pohodila brojne seminare. I sada se ne odvaja od njih. Baš kao ni Andro Andrveg iz Pečuha: - Moji stari su Šokci, tata je Mađar, a mama Šokica. Sviram i radim gajde i dude. Malo sviram samicu-više sam gajdaš. Gajde imaju mješinu od janjeće ili jareće kože. Imaju sviralu, rog i burdon drveni, laktaču za upuhivanje zraka, a može se i puhati ustima. Gajde su bile prije tambura i svatove je svirao gajdaš ali je morao imati dobru kondiciju – na hrvatskom kazuje Andro koji se i sam bavi izradom gajdi i duda.
. Stotinjak kilometara od Osijeka, u Slavonskom Šamcu, živi nastavnik tjelesnog odgoja Vojislav Nikolić. Neumorno pretražuje tavane, kućerke, prevrće crvotočine škrinje, zaviruje u odbačene obiteljske arhive. U radnoj sobi, prepunih spisa i zapisa o šamačkom kraju - na počasnom mjestu je nekoliko samica. - Evo, ovu samicu je čuvao stari tamburaš Joso Zubović, a nakon njegove smrti bila je odbačena. Stara je više od 100 godina. - priča Vojislav – priča Vojislav, neumorni organizator okupljanja pučkih pjesnika i smotri samičara i gajdaša.
Još je puno dobrih ljudi koji navade svojih starih skrivaju u duši, pokazjući ih, kazujući kroz stare instrumente. Gdje kod da su. Jedan je i moj Bać Iva koji godinama živi u Njemačkoj, al mu je srce u Slavoniji. Šokadiji. Piše pjesme, a mi ih zapjevamo. Tužni, veseli, trizni il napiti. Al' o mom bać Ivi Šariću jednom drugom zgodom jer ne mogu o njem 'vako na brzinu.
