DivanSkitnje

četvrtak, 05.06.2008.

PIR IV

U Bobanovoj Dragi ljeto je te 1941. izmicalo u susret jeseni. Sjene su postaje sve dulje, a večeri sve svježije. Unatoč toplini zrak je postajao sve oštriji donoseći lagodu nakon još uvijek vrućeg dana, no u prividnom miru osjećao se nespokoj, kao navještaj nedobrog nadolazećeg vremena. Nakon početnog zadovoljstva uspostave Nezavisne države Hrvatske, sve je više bilo onih koji su glavama sumnjičavo vrtjeli glavom gledajući na sve brojnije vojne ophodnje vojnika. Stizale su vijesti o ustanicima, partizanima i četnicima. Sve glasnije se pričalo o četnicima iz Nevesinja i Dinare čije su čete duboko upadale u zapadnu Hercegovinu koristeći vojnu neorganiziranost nove države. Pričalo se da pale hrvatska sela i ubijaju sve živo, a nerijetko su izmiješane kokarde i zvijezde. U pola glasa prepričavane su vijesti kako im ni ustaše ne ostaju dužne organizirajući kaznene pohode po pravoslavnim selima. Najčešće su ih dočekivala samo djeca i stariji živalj dok su se odrasli skrivali po šumama i vrletima. Nakon takvih pohoda sela su često ostajala pusta.

- Uvijek nastradaju najslabiji. Nevini plaćaju za druge – govorio je stari Janko koji je prošao Prvi svjetski rat i Oktobarsku revoluciju čiji je sudionik postao kada je kao pripadnik 5. domobranskog bataljuna zarobljen od Rusa u Galiciji. Ondje je postao konjanik Buđonijeve Crvene konjice.
– Ma Buđoni, on nije Rus. On je čojek iz vi, naši krajeva – govorio je. Slušali su ga pozorno, nitko mu nije htio niti se smio suprotstaviti. Imao je prijeku narav, a pogotovo su to znali žandari koji su ga ostavljali na miru nakon što su '35. godine zagonetno nestala dvojica žandara koja su, zbog šverca, uhitila Janka. Svi su znali da im je Janko, nakon što su ga premlatili pa pustili kao švercera i „komunistu“ , dočekavši pogodan trenutak presudio po kratkom postupku. Tijela im nikada nisu našli, pa Janka nisu smjeli niti mogli optužiti.

I dok je sve odisalo nespokojem, mjestom su se naizmjence smjenjivale žute i sivomodre uniforme, kao i Talijani koji su kočoperno paradirali s perom zataknutim za šeširiće. Tu i tamo selom bi protandrkala tanketa praćena gomilom musave djece i nestajala cestom što vodi ka Grudama.
Šima je s Marom (15) i Anom(13), najstarijim kćerkama - muzla tri koze dok je šest jarića poskakivalo po oboru. Desetogodišnji Stjepan je, kao najstarija muška glava u kući, kosio travu na livadi iza kuće, galameći na razigranu braću Ivana (8) i Jerka (7) koji su se valjali po otkosima uz radosnu ciku sestara Jele (5), Ruže (3) i Jele (2). Najmlađi Blaž, koji još nije napunio godinu dana sjedio je na gunjcu marljivo prikupljajući starim lončićem prašinu, koju je nespretno istresao po sebi.

- Pomoz Bog, ljudi! – idilu zakasnjelog ljetnog predvečerja prekinu muški glas.
Šima se trže, osmotri bradatog čovjeka koji je zakoračio u dvorište.
- Bog ti pomog'o- odgovori sumnjičavo ga motreći. Nije joj ulijevao povjerenje. Kuća je na osami i naučili su da zaziru od svakog nepoznatog. Nikad se ne zna. Instinktivno zagrli Maru i Anu.
- Jel' Marin kod kuće?-upita pridošlica.
- Nije, otiš'o je do Sovića. Svaki čas se treba vrniti kući- odgovori Šima.
. 'Ajde snajka, ne laži. Znam ja da njega već mjesecima nema – odgovori bradati, stavi dva prsta u usta i oštri zvuk propara iznenada nastalu tišinu. U trenu se u dvorištu pojavi desetak ljudi šaroliko odjevenih. Jedni su bili u civilnoj odjeći dok su drugi imali neku čudnu kombinaciju civilne i vojne odjeće. I svi su bili naoružani.
- Čuj ženo – priđe joj jedan oniži, dežmenkast čovjek. Šima uzdrhta ugledavši na šajkači kokardu koju je dežmenkasti izvukao i džepa istavljao na glavu..
- Mi smo ti Leteća Civljanska brigada Dinarske divizije.
- Iz daleka ste.
Zato se zovemo leteća. Nego, tvoj čojek je u ustašama? – upita i, ne sačekavši odgovor, nastavi: - E, vidiš, mi se borimo protiv ustaša i Švaba. Za Kralja i Otadžbinu. A kako tvog čojeka još ne možemo ufatit, red je da za njega račun plati njegova familija. To je pošteno, zar ne – reče dok je prstom lagano prelazio preko oštrice kame. Ostali su šutjeli, držeći oružje upereno u Šimu i djecu koja su se skupila oko nje. Šima je drhtala, nijema od straha.
. Ubijte prvo mene.
-A ne. Ne može to tako. Ubijat ćemo dijete po dijete, a tebe ćemo ostavit za kraj – reče vođa.
- Nemojte ljudi, ako Boga znate. Što su vam djeca skrivila? Evo, uzmite sve što hoćete. U kući ima zlatno raspelo, veliki sat što je svekar donio iz Amerike. Evo, evo imam i zlatni lančić što mi je majka ostavila. Uzmite, uzmite sve samo mi djecu ostavite.
- Čuj, Milorade, nije pametno ubijat ovdi. Blizu smo kuća, a i ne znamo ima li patrola. Nego, mislim da bi tribalo pokupi sve što vridi, a ove kukavce ostavit i zapritit im da šute jer ćemo ih pobit – reče vođi onaj bradati što je prvi stupio u dvorište.
Dežmenkasti ga je šutke gledao, a onda pogled skrenu ka ostalima kao da ih pita što da čini. Nekolicina kimnuše glavama potvrđujući kako se slažu s onim što je bradati izrekao. Vođa pošuti još koji trenutak, a onda reče: - Dobro, kupite iz kuće sve što vrijedi i što se može nosit. - A ti, - obrati se Šimi, ulazi u staju i šuti. Jer ako izađeš, ili počneš vikati moji ljudi, koje ću ovdi ostavit, zapalit će i tebe i djecu i koze i štalu.

Šima je klimala glavom, šutke pokupi djecu i uputi se u malu štalicu. Za njom pođoše dvojica četnika, zatvoriše vrata uvezavši žicom bravu i stavljajući drvo koje je trebalo dodatno osigurati vrata od otvaranja. Za to vrijeme ostali, osim stražara, iz kuće su iznosili sve vrjednije stvari: sat, malo nakita, raspelo, pa čak i vojna sljedovanja hrane koje je Marin slao kući. Pljačkali su u tiši, brzo iznoseći stvari, trpajući ih u bisage. Odjednom, jedan od stražara dovede konja.
-Vidi ga, pas'o je odma' na drugoj livadi.
-Jebote te konj, konju jedan. Za ovo ćeš izgubit glavu jer si napustio stražarsko mjesto – prosikta vođa.
- Ajde, ne seri – progunđa stražar nevoljko se vraćajući na stražu.
- Dobro je Milorade, sad možemo natovarit više stvari, a i brže ćemo uteć-reče bradati tražeći ulare po avliji. Ugledavši ih na zidu štale požuri po njih. Došavši do štalskih vrata, kucne i u pol glasa upita:
- Jestel tu?
Odgovora nije bilo. Bradati opet pokuca i opet mu muk uzvrati. Brzo mahne rukom jednom od četnika i zajedno otvoriše oprezno vrata. U maloj prostorijici, u kutu, na sijenu ležala je sklupčana Šima sa djecom.
- Ženo, jesil živa?
Odgovarale su samo krupne Šimine oči i usne koje su se bezglasno micale.
- Jebote, ova je od stra' zanimila.
- Neka je, bar neće nadat dreku kad budemo otišli – odgovori bradati vežući žicu oko brave.
- Ajde, daj te ulare pa da begamo – viknu Milorad.
Dok je bradati stavljao ulare dvojica ustanika nosila su škrinju u kojoj je Šima držala svečanu odjeću u koju je sebe i djecu odijevala samo kada su išli u crkvu, na velike blagdane. Čim su učvrstili tovar, skupina zamače iza kuće. Nad pustim dvorištem spustila se tišina dok je suton postao sve gušći i gušći.
-

(nastavlja se)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv