DivanSkitnje

četvrtak, 16.08.2007.

KAKO JE ČARUGA ZA NOS VUKAO STAROG DOKTORA

Čekajući Tajpvrajtera


I tako prođoše mjeseci, a veličanstveni Tajp ne napisa niti riječi o pizdarijama Jovana Stanisavljevića-Čaruge, slavonskog pljačkaša, tješitelja finih damica, snašica i birtašica…Čekajući tako do kasnih noćnih sati da iz Tajpove tipkovnice poteče nova priča, odjednom mi se ukaza dr. Mijo Pišl iz Donjih Andrijevaca.

- Što je gulanferu? Nemaš pametnijeg posla već čekaš 'ajduke i probisvijete.
Protrljao sam oči uvjeren da sanjama. No, stari doktor je još uvijek stajao iznad mene pažljivo me motreći. Na sitnom, od starosti pogrbljenom stasu, isticao se orlovski nos i prodorne oči koje su poput skalpela secirale mozak. Režanj po režanj. Šutio sam bojeći se bilo što reći.
-Znaš li ti da me je taj mangup, a i ti nisi ništa bolji, dvije godine vukao za nos?
-Tko?-jedva sam izustio.
- Ne pravi se blesav. Čaruga, a tko drugi.
Predao sam se jer starog doktora nisam mogao blefirati. Bio mi je u mozgu. Čitao me. Samo, nije mi bilo jasno što radi u mojoj sobi jer je od našeg posljednjeg viđenja prošlo 27 godina. Tada je već imao 80 godina. Znači, sada je dr. Pišlu 107 godina!
- Misliš da sam duh? Ma daj, tko još vjeruje u duhove. Ljudi ne umiru, oni samo odlaze i vraćaju se.
Nisam imao volje niti hrabrosti za daljnji razgovor. Šutio sam, krijući pogled. Vrbanjac po rođenju (1893.), Bečlija po školovanju, dr. Pišl prvu liječničku ordinaciju dobio je 1921. godine u Donjim Andrijevcima, kotar Brod na Savi, u zgradi bivše marijaterezijanske pastuharnice i nije mu bila ništa neobično što su ga seljaci oslovljavali sa "gospodin veterinar". Liječio je sve i svakoga, od đakovačkog, brodskog i bosanskobrodskog atara. Po ljepljivom, žitkom, slavonskom blatu, prašnjavom putu, pješice, gazeći vinogradima, šumama, po kiši i snijegu – bez radnog vremena i bodova.
- E, pa slušaj-reče doktor. - Davne 1923. u Donje Andrijevce je stigao mladi, kicoški odjeven momak, predstavljajući se kao Nikola Drezgić, liferant mesa 17. pješadijskog puka Vojvoda Mišić. Nitko u tom pristojnom mladiću, podrezanih brkova, prijatelja oficira i seoskih žandara nije prepoznao Jovana Stanisavljevića, zloglasnog "Čarugu", hajduka i odmetnika čija je glava bila "teška" 120 tisuća dinara. Bezbrižno se šetao Andrijevcima, galantno čašćavao žandare i seoske gazde, a po noći nemilice povaljivao dobro uščuvane udovice i dokone gospođe prezaposlenih trgovaca i seoskih gazda. No, ni one nisu bile baš tako naivne i bespomoćne jer se Čaruga, nakon izvjesna vremena, pojavio kod mene tražeći da ga izliječim od sifilisa. Ubrzo je postao i redovan gost i razgovor s njim, moram priznati, bio je ugodan. Pričali smo o svemu i svačemu i, naravno, glavna tema bio je Čaruga i "Kolo gorskih tića" na čiji se sam spomen imena ljudima ledila krv u žilama. Kao ni većina Andrijevčana, nisam niti slutio da je pristojni liferant 17. pješadijskog puka, uvaženi Nikola Drezgić, bradom i brkovima strašni Čaruga.
- A plašiš li se ti doktore, Čaruge i njegove družine dok noću obilaziš pacijente – iznenada upita Čaruga dok smo kartali u mojoj sobi.
Ne. Ne bojim, a i uz sebe imam pištolj- odgovorio sam i Drezigiću, tj. Čarugi,pokazao mali salonski pištoljčić. .
- Izvini doktore, ali takve pištolje Čaruga jede za doručak- kroz smijeh mi je odgovorio Drezgić (Čaruga) razgledavajući pištoljčić. Potom se maši za pojas i izvuče svoj vojnički pištolj i pruži mi ga.
-Evo ti dragi doktore va gevera, nek ti se nađe - reče Jovo Stanisavljević pružajući mi preko stola pištolj.
- Gos'n Drezgiću, pa što će meni pištolj? On je za žandare, vojnike i hajduke.
-E, upravo ti ga doktore zbog njih i dajem. Ti iz ovih marijaterezijanskih štala pretvoritih u donjoandrijevačku ambulantu skoro svake noći po snigu i suncu, po danu i noći hodiš bolesnicima. Može te neko presrist. A gevera te može obranit- prošapta Jovo prstom mašući prstom kao da želi naglasiti svaku riječ.
- Što ću ja ako mog doktora napadne Čaruga, tko će mene izličit od sifilisa?
Bečki student, sada skrit u slavonskom blatu i vukojebini, daleko od bečkog sjaja, umjesto gospode i njihovih nagizdanih dama, sada za pacijente ima slavonskog seljaka u genima dotučenog jebenim ratovima, silnim vojskama od kojih niti jedna nije bila njegova-zbunjeno je gledao Čarugu, a potom pruži ruku i prihvati pruženi pištolj.
-Dobro – prošaptao sam, a dah mi zalejuja titravo svjetlo svijeće koja je škiljavo osvjetljavalo knjige u maloj prostoriji koja mi je bila i knjižnica i blagovaonica i čekaonica.
- A, kažete da bi me hajduk Čaruga mogao napasti? Pa, dobro gospodine Drezgiću, vi kao vojni liferant mesa sigurno to bolje znate. Puno putujete i puno čujete - rekoh nevoljko prihvaćajući pištolj.
I tako sam ja hodio i brodio po suncu i pljusku, po danu i mraku noseći taj pištolj sa sobom iako ga, ruku na srce, ne bih znao ni upotrijebiti. Bio sam uvjeren da me on čuva od Čaruge i njegove družine. To je u jednu ruku bilo i točno jer sam bio pod Čaruginom zaštitom, a da toga nisam bio ni svjestan. Kada je, nakon izvjesna vremena, Čaruga prepoznat u Vinkovcima i uhvaćen, tek tada sam prepoznao "kućnog prijatelja" N. Drezgića. Na suočenju u Osijeku, kada je bilo jasno da dželatu i omči ne može umaći, Jovo je zatražio da mu pomognem i falsificiram liječničke nalaze. Naime, još u Donjim Andrijevcima sam Čarugi izvadio krv (zbog sifilisa), ali su nalazi bili u Zagrebu odakle su izravno dostavljeni u Osijek. Na Čaruginu nesreću – bili su pozitivni i 27. veljače 1925. omča je zategnuta.
Slušao sam doktorov meki, umirujući, glas zatvorenih očiju. Odjednom je zamukao. Pričekao sam još nekoliko trenutaka i otvorio oči ali pored mene nije bilo nikoga. Samo se sunčeva svijetlost lagano probijala kroz zavjese i ranojutarnju tišinu.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv