DivanSkitnje

utorak, 29.05.2007.

Anno Domini

Ljetopis iz 1991.(1)

Iz bilježnice, umazane prstima masnim od masti za podmazivanje oružja, stranica progorjelim pepelom sa dogorijevajuće cigarete, korica požutjelih od jutarnje vlage, pune nečitkih slova ispisane u praskozorja svibanjskog i lipanjskog jutra, ljeta Gospodnjega 1991. Molim one koji ovo budu čitali da imaju na umu da je pisano prije 16 godina u posebnim okolnostima.

Krajem travnja (28. 4.1991.) postrojbe JNA su blokirale Kijevo odmah po uspostavljanju Policijske postaje MUP-a Hrvatske. Brođani su reagirali prosvjednim skupom s kojeg je više tisuća nazočnih poručilo: Život damo, Hrvatsku ne damo! U Kijevu se brani Hrvatska!
Dan kasnije (29. travnja) u Zagrebu je otpočelo suđenje uhićenim srpskim teroristima Dušanu Bandiću, Dušanu Cariću, Zoranu Stevanoviću i Željku Ražnjatoviću-Arkanu, koji su okrivljeni za oružanu pobunu u Hrvatskoj.
Svibanj 1991. Drugoga dana najljepšeg mjeseca u godini srpski su teroristi, pod zaštitom oklopne jedinice JNA, ubili dvanaest hrvatskih redarstvenika, a dvadeset i jednoga ranili. Jedan od "vojvoda" (Šoškočanin) pred kamerama beogradske televizije s takvom slašću priča o zasjedi i masakru nad ubijenim i ranjenim policajcima da se normalnom čovjeku mora lediti krv u žilama. Gledam ga i pamtim, upijam svaku crtu njegova lica i govora, s nadom da ću ga možda negdje sresti. Znam da neću, ali ipak...


IZNAD ZAKONA I PAMETI


Dok sjedim na groblju potajno se nadam da je sve to neki ružan, neobičan san i da ću se razbuditi, a tenkovi, oklopna kola, transporteri će nestati i ostat će samo miris kadulje i mir.
Sređujem pribilješke i zbrajam dojmove - slušam ponoćne vijesti. Tek je nekoliko sati prošlo od proglašavanja suverenosti Hrvatske unatoč "upozorenju" Saveznog vijeća Skupštine SFRJ kako se sve odluke o razdruživanju smatraju nelegitimnim i jednostranim, dok Crnogorac Mijat Šuković traži da sve institucije, uključujući organe sigurnosti i organe JNA, ne dopuste prekrajanje Jugoslavije. Sve u zaštitu Jugoslavije. A isti je zbor šutio, gluh i nijem na miloševićevska prekrajanja pokrajina, lomeći pogaču i zobajući sol u čast nove "celokupne" Srbije. Je li Srbija uopće ikada stanovala u Jugoslaviji ili je bila negdje iznad, nedokučiva za zakone i propise...

KIJEVO (22./23. lipnja l991.) - Ovdje srpski Radio Knin. Želje čestitke i pozdravi! Dragom Đoki iz Obrovca sve najbolje... Hvala tebi Karadžiću Vuče naša djeca ćirilicu uče / Sitan kamen do kamena, svud je Srbin do Srbina... Vijesti: Danas je predsjednik Vlade SAO Krajine, Milan Babić, razgovarao s predstavnicima bratskog Sombora...U informaciji se ne govori na kojoj je razini bio taj "međudržavni" razgovor.
- Ma, trni to- cijedi kroz zube Joso, pripadnik MUP-a dok kroz dalekozor promatra kijevljansku dolinu: - Bio je ovdi zubar. Isusa ti, linijeg čovika nismo imali.
Pokazujem u daljinu, na vojni konvoj od desetak kamiona i dvije kampanjole što pristiže iz pravca Knina.
- Vidim ga. Javili su naši već prije l5 minuta da pristiže. Ništa neobično, to je danas već peti što prolazi kroz Kijevo. Ne brini. Sad je k'o bog! Sve je mirno, a kako je bilo... Nije se moglo izdržat!
Kijevljanima ta subota protječe u mirnom okružju, dok meni sve miriši na skoru borbu. Naoružani policajci, patrola za patrolom. Pod budnom paskom je svaki pokret između Kozjaka i Dinare, planina što okružuju Kijevo. Svakoga časa netko odnekuda javlja:
- Ovdi je sve mirno; Trist' i dva tenka na Vincu prestala s vozanjem; Pripazi na automobil "Lada" registracije...; Vatra na Kozjaku!
Dok policajci obavljaju posao, sjedim na groblju sv. Mihovila i pokušavam se zbrojiti, razbuditi, potajno vjerujući da je sve to samo neki neobičan san, da su svi ti tenkovi, oklopna vozila, oružja svih vrsta, barikade, mrtvi - iz nekog drugog okružja, svijeta. No, ne ide i zbilja štipa tjerajući snove i želje. Tutnjava vojnih vozila govori. Miriši kadulja, a jedan sivi mačak oprezno se šulja između' grobova. "Vrtim" film petnaestak sati unatrag:

I DIMNJACI KRIJU ZEBNJU


Putujemo FAP-om preko Bosne, sedamdesetak kilometara na sat. Dva "Montažina " kamiona, 20 tona namirnica za Kijevljane i nas - šest komada, u pratnji. Tako piše u putnom nalogu. Budući da FAP veteran iz Iraka (ili Irana - nisam dobro upamtio), bivša cisterna, sada pretvorena u kamion, ima samo dva sjedala, a nas trojicu - dopada mi mjesto na poklopcu motora. Luka iz Koraća majstorski vozi pazeći da mu ne skliznem u okukama u krilo. A i jedini smo od šestorke koji nemamo korijene u Kijevu. Vule nudi zamjenu mjesta, al' što ću ja u direktorskom stolcu. Ruku na srce, umoran je. Cijelu noć je utovarivao vreće s brašnom i šećerom. U onom drugom kamionu, luksuznijem, bržem i za 200 konja jačem, je cjelokupna kijevljanska trojka: Petar Radić - jedan od "Montažinih" direktora, Tomo Barić - umirovljenik i Drago Kovačević - kijevljanski zet, a ne kaže se badava - odakle ti je žena, odatle si i ti.
Prolaze kilometri i vrijeme. U našem kamionu vedro raspoloženje: Luka pazi na cestu, Vule pali cigaretu za cigaretom, a ja spavam k'o u kolijevci: malo lijevo, malo desno, a kad Luka prikoči malo - malo poljubim "šoferšajbu". Prolazi Bosna pored nas, sanjiva, mlaka od noći, poput sevdaha razvučena dolinama iskričavih rijeka. Zenica šuti, bez vreve i dima. Visoke peći miruju, dimnjaci kriju neku zebnju. Sunce već dobrano grije, a i "fapov" motor ispod mene. Travnik promiče umoran, oronulih fasada i zgrada, valjda još od Andrićeve "Kronike". Tko će ti, Travniče, novu napisati ?
Našeg "šminkerskog" kamiona više nema: potjerao svojih 300 konja usponom i odmaglio putem što vodi kroz borovu šumu ka vrhu planine što dijeli Bugojno od Kupresa. Crnogorica pokriva planinu, a u dolini nekadašnja Titova vila, sada pretvorena u kliniku gdje glavnu riječ vodi dr. Asim Kurjak. Stojimo iznad vile, "šetamo noge" i nagađamo što je to s borovom šumom na susjednoj planini: pokunjila se, požutjela i razrijedila te se debla mogu pobrojati.



CIJEVI PREMA CESTI


Između Raduše i Cincara proteglo se Kupreško polje s razbacanim kućama kao da su skupa s kamenjem poispadale iz neke goleme, poderane torbe. Veliko i dugo polje, što je dolinom rječice Šujice spojeno s Duvanjskim, čini oazu zelenila u ovom sivilu prkosnu poput Hercegovine. Iza Kupresa, nedaleko ceste spavaju tenkovi, oklopna vozila, transporteri... Samo su stotinjak metara udaljeni od prometnice. Na obližnjim visovima ukopani tenkovi cijevi okrenutih prema cesti. Eto što je demokracija. Nekada smo vježbali izvan naselja i prometnica, daleko od očiju i ušiju. Ipak to puno ne uzbuđuje moje suputnike koji počinju pjevušiti:
Oj Kupreško,malo poljce
ti pozoba Crnogorce
Bilo ih je ' iljadu i trista
osta ih manje od dvista!

Objašnjavaju mi da su tijekom Drugog svjetskog rata hercegovačkim četnicima u pomoć krenuli četnici iz Crne Gore ali ih je na Kupresu dočekala Hrvatska vojska.
Između Šujice i Livna, na Krug-planini "fapu" puca crijevo kompresije i kamion staje kao ukopan. Luka psuje, popravlja, a cijelu situaciju spašava kemijska olovka koju naš vozač inovatorski uklapa u rad stroja. Nije baš idealno, ali služi. Krećemo dalje, ka Buškom blatu, Trilju, Sinju. Prolazimo Brnaze, mjesto alkarskih vitezova i momaka. Ponos Sinjske krajine i alkarskih igara. Iza Sinja, u kršu se proteglo Peručko jezero s kupačima i ponekim šatorom. Izmičemo iz sinjske općine, zvizdan prži, oko srca sve hladnije. Dolaze "medijska mjesta": Otišić, Civljani, Cetina... čije "goloruko" pučanstvo mjesecima drži u izolaciji obližnje Kijevo - ostatak ostataka Hrvatske u Kninskoj krajini. Prekopana asfaltna traka što vodi pored Otišića, posljednjeg mjesta u sinjskoj općini i hrpa kamenja pored ceste - govore o dojučerašnjoj barikadi, a kilometri iskidanih telefonskih žica o jučerašnjoj sabotaži.
Ulazimo u Vrliku, mjesto s osjetno brojnijim hrvatskim pučanstvom: na jarbolu hrvatska zastava kao i na krčmi "Suli - Muli" vlasnika Zvonka Jakelića. Tu je i rodna kuća zubara Milana Babića. Rodno mjesto vlastodrščevo, a nije pod "suverenitetom" te "uzor-države". Kako li to mora boljeti! Visoko, na liticama Kozjaka stoji stara vrlička tvrđava na čijoj je najvišoj kuli zastava Republike Hrvatske. Ne priznaje niti poznaje nikakvu SAO krajinu.
- Nema u Vrlici nekih sukoba među mještanima - priča Zvonko Jakelić dok u hladu njegove krčme pijuckamo piće. – Ali su provokacije iz Cetine i Civljana svakodnevne. Dolaze ovamo po benzin jer ga u Kninu nema, a izgleda da je prestala i opskrba iz bosanskobrodske Rafinerije nafte. Jedan dio tih "martićevaca" poznajem, ali dobar dio nisam u životu nikada vidio. Nema veze, izdržat ćemo i to.
Pažljivo se u Vrlici osluškuje disanje Kijeva, jer su mu Vrličani najbliži. Kad su Cetinjani isključili struju Kijevljanima, to isto učinili su Vrličani Cetinjanima. Kada je Jovo iz Cetine morao iz zamrzivača baciti 300 kilograma pokvarenog mesa, vele da je zavapio: - Jebo ti politiku i barikade! Što će moja familija sutra jesti?
(nastavlja se)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv