DivanSkitnje

petak, 23.02.2007.

MOJ KUT, Zakašnjela zadaćnica

MOJ KUT, Zakašnjela zadaćnica
Ili Maslenica I
( Kašić 1. veljače 1993.)

Noćas ništa nisam sanjao. Ili sam zaboravio. …Osluškujem klatno sata. Tik-tak,tik-tak tik… Život mi je kraći za svaki njihaj. Ne vidim klatno. Zora još nije probila noć ove veljače 2007. godine. Samo čujem otkucaje izmiješane s još jednim kucanjem. Sve glasnijim. To moje srce lupa. Pritišćem prsa želeći ga utišati. Pored mene duboki ženski udisaji. Ravnomjerni, spokojni, bezgrešni. Slušam, osluškujem... Klatno mijenja ritam : ma-sle-ni-ca, ma-sle.-ni-ca, ma-sle-ni…
Zaurlaše moćni motori tenkova. Gomilaju se tu ispod Kašića. Kroz suton vidim cijevi. Rigaju plamen. Poput aždaja. Granate ruše zidove kašičkih kuća. Bježim u drugi zaklon. A granate kao da traže baš mene. Pokušavam okupiti momke. Mata, Debeli, Smrčo i onaj mali kome nikako ne mogu upamtiti ime su tu, pored mene. Mali se skupio. Skoro da i ne diše. Nov je, nije prošao Nuštar kada smo ga, nakon pada Vukovara, tijekom te noći u studenom tri puta gubili i tri puta vraćali. Tu su i Okučani kolovoza 91. Čeleketić se spustio iz Bjelovara s tenkovima i čekao Uzelca da stigne iz Banja Luke. Prešli su Savu, ali smo ih na "maloj" Savi zajebali. Srušili smo mostić i trebalo im je deset dana da naprave ponton preko podvodnog terena i prevezu tenkove. I onda su nas sjebali Uzelac i Čeleketić gazili su sve do Mašića. Jedan autocestom, drugi kroz sela, Sve do sedam, osam kilometara do Nove Gradiške. Tek smo ih ondje uspjeli zaustaviti. I ta crta stoji do danas, veljače 1993.
Debeli se dere ali ga ne čujem od tutnjave granata, eksplozija tromblona i ručnih bombi. Nešto mi rukom pokazuje ali ne vidim ništa. Samo dim i odbljeske. Jebi ga, ne poznajemo selo niti teren. Tu smo tek nekoliko sati. Dovezli su nas helikopterima iz Slavonije u Zadarsko zaleđe, nakon što je 4. splitska stigla skoro do Debelog brda. Nakon četiri dana borbi povukli su ih. Iz napada prelazimo u defenzivu. Sada očekuju protuudare četnika koje moramo izdržati i zadržati osvojene crte. Najvažniji je Kašić. Između nas i Zadra nema vojnika. Padne li Kašić, pada Zadar.
Prije samo par sati spustili su nas s neba u makiju i kamenjar. Nakon šume i blata-ovo nam je nepoznato. Granate padaju, kamenje poput gelera leti na sve strane. Tuku nas topovima, tenkovima, minobacačima, višecjevnim, PAM-ovima…. Gori kamen. Četnici izviru sa svih strana. Sakupio ih Martić, Arkan, Dragan, Milanović. Ima i Nišlija. Ne znam na koju stranu da pucam. Tek sada vidim što mi Debeli pokazuje. Pristiže kamion s 15 naših momaka. Kod kašičkog groblja ih dočekuju četnici. Dečki iskaču iz kamiona i pod vatrom hvataju položaje. Tunja i Stipa nisu uspjeli iskočiti. Primili su cijeli rafal. Tunja se presavio preko volana dok se Stipa naslonio na sjedalo. Izgleda kao da spava. Preživjeli u trku pucaju na četnike. Padaju još trojica. Pucamo iz svega što imamo. Čini mi se što više pucam to je četnika sve više. Mijenjam okvire. Ne znam odakle izviru. Meci zvižde sa svih strana. Odjednom se vatra pojačava nama iza leđa. Ne okrećem se jer nadiru iz te jebene makije.
– - Napadaju nas s leđa!-viče Debeli.
Okrećem se ka groblju. Nadgrobne ploče se dižu i iz njih gmižu četnici i pucaju po nama. Ne mogu vjerovat: zavukli su se u grobnice i čekali pogodan trenutak da nas napadnu. K'o zombiji. Našli smo između dvije vatre.
- Negdje su probili- urla Smrčo. Ne mislim o tom. Hvatam ručni bacač i pucam po groblju.
- – Pobili su momke! – u uho mi se dere Mata. Ne znam tko je nastradao. Ne znam tko je živ. Vidim nas četvoricu, valjda su ostali iza zidova i kuća.
- – Tenkovi!- dere se Mali.
Koji jebeni tenkovi? Okrećem se i čujem ih gdje urlaju Kašićem. Debeli skuplja momke. Skoro cijela desetina je tu. Zbrajamo se. Čitavi smo, a od oružja imamo raketne bacače i zolje. Trčimo preko groblja ka kašičkoj crkvi kako bi presjekli put tenkovima. Preskačemo spomenike i poluotvorene grobnice. Iz jedne viri čupava glava i sivomaslinasta uniforma, dvojica su se presavila preko križeva, nekolicinu vidim na nadgrobnim pločama.
- – Baš su izabrali mjesto za umiranje-u trku viče Joza.
Jebiga, nisam ih ja poslao mislim i tek kasnije ću kasnije saznati da su upravo oni pobili onih naših 15 momaka iz kamiona. Hvatamo se kuća u ulici odakle treba proći tenk. Smrčo je već zauzeo položaj. Suknuo je plamen iz raketnog bacača i kupola ruskog M-54 odskočila je kao nožem prerezana. Iza njega nadiru ostali. Zapaljeni tenk su pregazili. Čini mi se da ih ima stotinu. Ulica gori. Tu su i ostali momci i vatra je koncentrirana na tenkove koji kao baklje gore u Kašiću. Preživjeli članovi posade bježe. Sudaramo se. Prsa u prsa. Tko koga. Mrak je. Jauci se miješaju s pucnjevima i psovkama. Odsjaj gorećih tenkova osvjetljava kašićku ulicu i ljude koji se ubijaju. Odjednom, dva preostala tenka se okreću i bježe. Devet ih je zauvijek ostalo u Kašiću. Devet velikih baklji.
Prestaje pucnjava. Zavlada –tišina. Do bola. Sakupljamo se. Prozivam:23 momka nisu se odazvala. Među njima su i braća Antun i Ivica. Jebem ti život. Ranjeni muklo, kroz zube ispuštaju uzdahe. Praktično smo prepolovljeni. Skupljamo tijela naših. Nikada nikoga nismo ostavili. Sanitet zbrinjava ranjene. Joka i par momaka iz Našica jecaju s glavama naslonjenim na zid. Suze same klize. Ne sramim ih se. Zaurlao bih iz sveg grla. No, ništa se ne čuje. Zastalo, ukočilo. Samo suze cure. Šutke vodim momke ka prvim crtama. Ondje nikoga više nema. Ove noći smo opstali. Kašić je ostao naš. I Zadar.
Sviće. Samo klatno sata remeti tišinu tog jutra veljače 2007. Ustajem, skidam gornji dio pidžame. Mokar je od znoja. Ponovo liježem i gledam u smjeru sata i otkucaja. Jebiga, to je moj kut gledanja već deset godina. I uvijek isti sat, i klatno, i kut.