Žrtva je pojam koji se može primijeniti na mnogo toga. Postoje žrtve Holokausta i postoje žrtve vlastite gluposti ili karakterne manjkavosti. Dalibor Matanić svakako spada u ovu drugu grupu. Dakle, i on je žrtva na neki način. ;) Žene naprosto obožavaju zgražati se nad nama muškarcima, a mi smo to, naravno, i više nego zaslužili. Je li, u slučaju Matanića, kriv testosteron ili je kriv čovjek kao "apsolutna jedinka" čija apsolutnost dolazi od Boga? Ako je kriv testosteron, pojačan drogama ciljano namijenjenima partyjima, onda bismo trebali imati razumijevanja, jelte? Ako je kriva "apsolutna božja jedinka", onda je naše zgražanje opravdano i onda je nedvosmisleno jasno da smo sa svojim osjećajima u pravu te možemo biti sretni i zadovoljni sobom zbog toga. :)
Imamo, dakle, opcije: ako je kriva kemija u tom nesretnom čovjeku, ako je on životinja, onda ćemo mu oprostiti, no ako je kriv sam taj čovjek kao "moralno biće", onda mu ne smijemo oprostiti. Na ta se dva pola svodi naše umovanje u vezi Dalibora Matanića. U javnome prostoru očito imamo svojevrsnu shizofreniju, nastalu iz našeg podvojenog odgoja koji je s jedne strane judeokršćanski, a s druge prirodoslovno-sekularni. Osuđujemo Matanića jer ga smatramo "bićem stvorenim na sliku i priliku Božju" (iz nekog je razloga naš um tako kondicioniran da smatramo kako jedino takvo biće zaslužuje osudu), a istovremeno ga smatramo i "životinjom" koja se ne zna kontrolirati. Upravo iz točke tog proturječja izvire sve licemjerje našeg "moralnog društvenog konsenzusa", koji je istovremeno i religiozan i svjetovan.