nedjelja, 16.06.2024.
Klopka za lisice
Toliko toga
međusobno proturječnog
pročitao sam danas o jednom čovjeku
i sada ne samo da više ništa
ne želim znati o tome čovjeku
već više ništa ne želim znati
ni o travi, oblacima, drveću, nebu,
sebi.
Ne želim ništa znati
o sebi.
Kao da sam ulovljen u klopku za lisice,
ni lijevo ni desno
ne mogu se pomaknuti,
a ni ostati u klopci sadašnjeg trenutka
uopće nije opcija.
Nešto vrišti iz mene,
neko zvono panike zvoni na sav glas,
neka urgentnost tu je.
A možda sam samo popio
previše kave.
petak, 14.06.2024.
Tri filma o ženskoj snazi
Zadnjih desetak dana odgledao sam nekoliko filmova, od kojih su mi tri ostala u pamćenju kao odlična ostvarenja koja se mogu preporučiti.
Civil War govori o zamišljenom građanskom ratu u današnjem SAD-u, primarno iz očišta novinskih (ratnih) fotografa, djelomice lovaca na dobru fotografiju pod svaku cijenu. Ovaj je film lako mogao postati sljedeći dobitnik osam ili devet Oscara, među kojima onih za film i režiju, doslovno vibrira na granici remek-djela, iako mislim da tu granicu nije uspio prijeći, dijelom i zbog - po mojemu mišljenju - pomalo šeprtljavo izvedenog kraja. Ima scena u njemu od kojih će vam se doslovno naježiti koža i koje će vas podsjetiti na strahote naših ratova devedesetih. Gdje je moralna granica ratne fotografije - propituje ovaj odličan film koji vrijedi pogledati.
The Blue Caftan marokanska je drama na arapskome o bračnom paru koji u jednoj uličici vodi trgovinu i radionicu kaftana. Sav satkan od finoće i suptilnosti, s jednom "pomaknutom" i za arapski svijet netipičnom pričom, satkan primarno od ljubavi, nježnosti i ljepote starih zanata, ovaj će vas film svakako uzdići i nadahnuti.
Za kraj sam ostavio pravi mali biser, britanski crnohumorni detektivski film Wicked Little Letters zasnovan na istinitom događaju iz 1920., u vrijeme pokreta sufražetkinja i buđenja žena za svoja prava i ravnopravnost. Sjajna glumačka ekipa utjelovila je nezaboravne ženske likove koji su odlučno pristupili razotkrivanju pravog autora prostih i vulgarnih pisama odaslanih na razne adrese primorskog gradića Littlehamptona, no primarno na adresu usidjelice jakog vjerskog žara čiji strog i despotski otac ravna svakom njezinom aktivnosti. Od tematiziranja psihologije potiskivanja, preko šaljive detektivske priče natopljene sumornim svijetom muške dominacije, do vanserijskih likova osviještenih žena, ovaj dijelom namjerno stiliziran film vješto nas uvodi u magiju svoje naracije, štedljiv i hitar u razvoju fabule, topao i ljubavan u osnovnoj nakani i inteligentan u elaboraciji glavnih tema kojima se bavi. Kao i u prethodno spomenutom filmu redateljice Maryam Touzani, i u ovom redateljice Thee Sharrock osjeti se ono najbolje od "ženskog rukopisa", s tim da je u "Plavom kaftanu" ženska snaga pokazana kroz ljubav, razumijevanje, dopuštanje i nježnost, dok je u ovome ženska snaga iskazana kroz inteligenciju, zajedništvo, osviještenost i riješenost da se učini ono što je ispravno. Ima, svakako, ženske snage i u prvospomenutom, "Građanskom ratu", no budući da je njegov režiser muškarac, ta se snaga nije uspjela osloboditi onog dubioznog, što pritišće i paralizira unutarnji duh.
Tri različita svijeta, tri filmske poslastice, tri varijacije ženske snage i - moje tople preporuke. :)
četvrtak, 13.06.2024.
Anthony Lazaro
ponedjeljak, 10.06.2024.
Osjetljive teme ;)
;)
subota, 08.06.2024.
Promjena
petak, 07.06.2024.
Kruzer u Postira
srijeda, 05.06.2024.
Pitanje porijekla učinkovitosti
Jesu li psihološke teorije i metode učinkovite same po sebi? Prepisujem dio iz knjige Večernji razgovori sa Sri Aurobindom, str. 329-330, odlomak iz kolovoza 1925.:
"Učenik 1: Freud je bio taj koji je pokrenuo teoriju kompleksa.
Učenik 2: I - morate znati - liječio je ljude svojom teorijom.
Sri Aurobindo: Teorija nikada nikoga ne može izliječiti. Vjerujete li ipak da teorija liječi? Izlječenje ljudi, ili dobivanje izvjesnog rezultata, ne zavisi uopće od teorije. Teorija može biti točna, no može biti i pogrešna a da ipak dobijete rezultate od nje. Teorija vas naprosto stavi u stanje kad nešto iza vas može raditi kroz vas. To je cijelo gledište Bergsona. Teorija vas tek uvjerava i stoga proizvodi neophodno unutarnje stanje. To je sve. Može biti točna ili može biti lažna. Može biti da je Freud liječio ljude, kao što ih Coue liječi sada. Ali, liječi li ih on svojom teorijom? Uopće ne. Ljudi bivaju izliječeni od strane njega jer on ima nešto moći. Možete pokušati primijeniti rezultate psihoanalize i uklanjati prepreke i komplekse iz ljudske prirode i vidjet ćete da ne uspijeva."
Koje je vaše mišljenje?
ponedjeljak, 03.06.2024.
Robot ateist
nedjelja, 02.06.2024.
Pomokrimo se... ;)
"U isto vrijeme kad sam se prijavio za ljetnu školu, dobio sam posao. Počeo sam raditi kao asistent na jednom projektu kod psihijatra koji je bio stariji brat mojeg prijatelja. On je želio analizirati sadržaj pojedinih dijelova razgovora vođenih s mladim ljudima o njihovim problemima koji proizlaze iz preopterećenosti školom, neispunjenih očekivanja, nerazumijevanja kod kuće, frustracija u ljubavnom životu itd. Ti su razgovori bili pohranjeni na magnetofonskim vrpcama, starijima od 5 godina, koje su prije brisanja bile označene nekim brojem. Prema tim brojevima koji su bili upisani u tablicu, psihijatar i njegovi asistenti izabirali su vrpce i preslušavali ih radi analize.
(…)
Na poslu sam se potpuno predao preslušavanju magnetofonskih vrpci, toliko da bih pokatkad kradom ušao u ured i slušao ne samo označene isječke razgovora nego cijele vrpce. Ono što me je u početku osobito privlačilo i uzbuđivalo bilo je to što sam na svakoj vrpci čuo sebe. Kako su tjedni prolazili i kako se povećavao broj vrpci koje sam preslušao, moja se opčinjenost pretvarala u čisti užas. Svaka izgovorena rečenica, uključujući i pitanja psihijatra, bila je moja. Ti su ljudi govorili iz dubine mojega vlastitog bića. Odbojnost koju sam osjećao bila je nešto potpuno novo za mene. Nisam ni sanjao da bih se mogao beskrajno ponavljati u svakom muškarcu i svakoj ženi koje sam slušao na vrpci. Osjećaj vlastite osobnosti, koji mi je bio usađen rođenjem, beznadno se raspao pod utjecajem tog veličanstvenog otkrića.
(…)
'Kako god da su na mene djelovali psihijatar i profesor antropologije', rekoh don Juanu, 'emocionalno stanje u kojem sam se našao bilo mi je nepoznato. Ne mogu ga nikako drukčije nazvati nego samopreispitivanjem. Otada neprestano razgovaram sam sa sobom.' 'Tvoja je bolest vrlo jednostavna', reče don Juan tresući se od smijeha. Moja ga je situacija očito zabavljala. Nisam mogao u tome sudjelovati jer nisam vidio ništa smiješno u onome što mi se događalo. 'Tvoj se svijet raspada', reče. 'To je kraj jednog razdoblja u tvojem životu. Misliš li da će te svijet u kojem si proveo cijeli život ostaviti na miru samo tako? Ne, nipošto! Batrgat će se i odozdo te udarati repom.'"
- iz knjige Carlosa Castanede Aktivna strana beskonačnosti
Taj osjećaj ili ta spoznaja da smo svi isti, koja može uroditi doživljajem bezvrijednosti vlastite osobnosti ponovljene u svima drugima kao proizvod na tvorničkoj traci, ne može se nadvladati niti razriješiti pojačanim nastojanjem da budemo posebni, da se istaknemo ili zablistamo na nekom polju, nastojanjem da se pod svaku cijenu razlikujemo od drugih. To bi nas samo odvelo u neki odbojni manirizam ili narcistički životni stil, u karikaturu. Možemo jedino prihvatiti tu činjenicu, podnijeti je, živjeti s njom i ništa na njoj ne graditi. U tom smislu Nisargadatta Maharaj kaže: "Ako netko osjeća potrebu mokriti, on se jednostavno treba pomokriti; to nije ništa posebno, to je običan proces mokrenja koji se događa svakome, ali ti uvijek misliš da se tebi događa nešto posebno kao individui." :)
subota, 01.06.2024.
Ispod krošnji
Oblaci su odavno otišli,
no ispod krošnji
kiša i dalje pada.