petak, 12.10.2007.
LUDILO - NASTAVAK stavke 1)
...dakle, nastavljamo sa definicijom ludila, točke 1) iz predhodnog posta, Njegove tvrdnje.
Negdje po izlasku iz bolnice, izgubile su se suza. One što se vide, one koje cure...pa makar i u uši.
Negdje po izlasku iz bolnice, izgubila sam i samu sebe. Valjda su me izvadili, komadić po komadić, zajedno sa djetetom. 
Najtragikomičnije je činjenica da ti iskasape utrobu al ožiljci se ne vide. Nema čak ni flastera. Sva bol, tuga, krv, suze...sve to nekako ostave unutra. Tebi. Meni.
..a kad se rane ne vide, onda navodno ni ne postoje.
Pa su tako Oni odlučili mi "dati" par dana da "dođem sebi". Kako? Po mogućnosti što lakše...po njih. I nakon tih par "poklonjenih" dana, On mi slavodobitno uputi pitanje:"Kad se misliš vratiti na posao...?"
?
Recipročno smanjivanju krvarenja, povećavala se moja Raspadnutost. Svaki dan je bio sve gori, od onog prije. Iz kreveta gotovo nisam ni izlazila. A kad sam napokon i ustala, to je bilo da dođem do kompa. Svaki oblik stvarne komunikacije sa okolinom mi je bio nezamisliv. Osim tog virtualnog. I dok sam bjesomučno i letargično, sve u isto vrijeme, guglala netom tražeći bilo kakve podatke o depresiji...naletila sam na jedan forum. Baš o depri...i otkrila gomilu mladih ljudi koji se nalaze u situaciji sličnoj mojoj. Ne možete vjerovati koliko mladih osoba pati, istinski pati od depre...al tu je priči tek početak.
Najgore u depresiji je što te nitko ne razumije, što ti nitko ne vjeruje, što je ta usrana depresija Pakao sam po sebi, ali i toliko stigmatizirana i marginalizirana. Svaki dan čujemo sto puta kako je netko u depri. Iz tisuću banalnih razloga. Onaj tko je usitinu u depri, o tome ne govori. Jer nema snage o tome govoriti. Bitka je izgubljena prije nego što je Rat uopće počeo. Kako se vodi rat sa Deprom? Kad je nitko ne vidi. Lakše i zdravije je imati dijabetes, rak, upalu pluća...to su "stvarne" bolesti...depresija nije. Ona je izmišljotina za slabiće, Ako si u istinskoj Depri, onda si Lud. Za Psihijatriju. To je jedini način da dokažeš i uvjeriš ljdue da si uistinu u depri. Nema drugog načina, ne može se itvaditi krv ili nešto snimiti, pa da se ta dijagnoza zvanično postavi. Postoji li RTG ili UZV koji može snimiti slomljenu dušu... Jel se može izvaditi malo krvi pa da se na tom uzorku izmjeri nivo Tuge...?
I nije da sam ja sve to prepustila slučaju. Otišla sam ja kod doktorice. Dala je ona meni, onako po defaultu, Zoloft (antidepresiv) i Helex i Rivotril...i osmijeh pun razumijevanja.
...al Tuga je i dalje bila jača od propisanih miligrama.
...a dijete je i dalje gledalo zombija od mame. Koliko god sam se trudila da sve to prikrijem bar pred njom, redovno bi završila u WC gdje sam još žešće plakala.
Zašto je mene to toliko slomilo...ne znam ni danas. Dugo me to mučilo, najgore je sam sebi priznati da si slab. Budimo objektivni, ljudima se dešavaju i puno gore stvari (iako je sve relativno), pa nekako dignu glavu i idu dalje.
Da, mnogi su mislili da bi se trebala vratit na posao. Meni je to bilo nezamislivo. Kako raditi, ako plačeš u prosjeku jednom u 20 minuta, kako razmišljati kad se mozak odavno odvojio od Razuma, kako se uopće izvući iz kreveta...ma da mi je bilo odspavati jednu noć, onako u komadu, zdravo, možda bi bila i uspjela. Ovako je sve nalikovalo na jednu dugu noćnu moru. Dan i noć. Sve je bilo spojeno i nema tu neke normalne kronologije. Kroz maglu se sjećam da je bilo ljeto...i da sam, kad nisam bila u krevetu, sjedila na terasi, skrivena od svijeta bambusovim zavjesavama, i satima pokušavala spojiti te rastrgane komadiće sebe. Onda smo otišli na Otok. Nadala sam se da će promjena možda biti dobra. Al, tek je tamo bio pakao... Suživot sa ostatkom Njegove familije, povinovanje dnevnim ritualima, doraučak, ručak, večera, kupanje, sve to svašta nešto što se moralo raditi u određeno vrijeme...mene je dodatno rasturilo. Nisam imala više snage ni za disanje. A to nitko nije razumio. Svi su veselo uživali u ljetu, i još veselije zaboravili na taj nemili događaj. Svi su hrlili u Život...a ja sam počela ozbiljno razmišljati kako da okončam Svoj.
- 10:17 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
