brenninger
srijeda, 14.01.2015.
Debakl
Izvan sebe sam.
Dolazim s radnog sastanka. Koji je završio totalnim debaklom.
Bili smo na sastanku trojica. Zaista nas ne treba potcijeniti: jedan je sveučilišni ueberdoktor (točnu titulu mu nije moguće ni izgovoriti), drugi je najinteligentniji lik kojeg znam (do te mjere da smo ga jednom upozorili da smanji IQ jer ćemo ga izbaciti s naših druženja - kome treba takva iritacija), a treći, ja, bio sam zadužen za crnu magiju.
Zadatak sastanka samo jedan i naizgled ne pretežak: kako broj 85, bez da mu se išta smije na bilo koji način dodati, i bez da se na ikoji način vara, laže ili obmanjuje, pretvoriti u 100 ili barem 95. Rastegnuti ga, razvući, napuhati, nategnuti, nadmudriti, transcendirati, transplatnirati, transformirati, izvrnuti, iščašiti, bilo šta, ali rješenje se moralo naći.
O tom rješenju ovisili su naši načini života u idućim godinama.
Dali smo se svojski na posao, sastanak je trajao satima. Stol je bio zasut papirima, olovkama, formulama, kalkulatorima, kompjuterima. Frcali su, vjerujte mi na riječ, vatrometi najlucidnijih prijedloga za koje ste ikad čuli. Gejziri ideja.
Čaralo se i vračalo.
I ništa. Fijasko. Jebeni osamdesetpet uvijek je ostao osamdesetpet. Da ne povjeruješ.
Jer ako itko, barem u ovim krajevima, može u čudovišni stroj logike i matematike ubaciti na prava mjesta malo pijeska i prašine, tako da rečena neman zahropće, zašteka i zatilta onako kako to ubacivač pijeska želi, onda smo to nas trojica.
Fuck.
Raziđosmo se blijedi svaki na svoju stranu.
I eto me, sad lutam unezvjeren ovim svojim prekrasnim velikim gradom. I pritom mom raspoloženju nimalo ne pomaže činjenica da u tom gradu, kako god velik i lijep bio, mjesta u koje bi čovjek navečer mogao odlučiti ući da popije pivo ima jedva na prste jedne ruke. Sedmica, Krolo, Krivi put, Pif, Alcatraz. Ajd dobro možda i Golf, al tamo uvijek razbijem glavu u onom potkrovlju.
A nemrem se otet dojmu da i od najbrojanih barem dva ubrzano odlaze u vražju mater.
I nije samo to što je sastanak završio tako kako jest. Već dugo ja ne mogu ništa smisliti. Baš ništa. Uopće ništa.
Tako volim svoj grad. A opet....nezadrživo me napada ideja o trajnijem odlasku pod neko drugo nebo neke druge zemlje. Ne treba biti daleko. Slovenija? Češka? Istra? Jer u Hrvatskoj me moždani gangliji napuštaju, čarolije mi ne prolaze, a ni zraka nema previše.
