Brat magarac
Borba
Istinska borba počinje u nama samima. Nema težeg protivnika... Život ostaje izazov, a pitanje je kako se postavljamo prema tom životu. Reče mi jedan kritičar, ti si budući teolog, trebaš paziti što pišeš... A ja pišem nekako po srcu, jer su mi dosadili teološki manuali, jer je postmodernistička stvarnost ona koja proždire svaku ljudsku vrijednost. Pa je ja pokušavam percipirati na realan način i ne zanosim se određenim znanstvenim dostignućima, niti se želim ikome klanjati doli Bogu. Ali, kakvi već svi mi jesmo, dvolični, tražimo svoje idole po ovom svijetu. Kako reče jedan teolog, postali smo kršćani kompromisa. Uzimamo što nam odgovara iz svijeta, pa kombiniramo sa onim što nam odgovara iz kršćanstva... Ili druga krajnost, postajemo vjerski fanatici, koji isključuju normalan život... A to je smrt razuma...
Život mora biti put ljubavi. Samo s tim ciljem život postaje plemenit... A plemeniti životi kao da su danas zaspali. Nikome se više ne da ništa.
I umjesto da napišem riječi pozdrava i zatvorim ovaj blog, utopijski pišem novi post, poput glasa koji viče u pustinji, glasa koji sam sebe ponekad ne čuje... A zašto pišem i dalje? Iskreno, nemam pojma. Valjda Bog zna...
