Brat magarac
Sretan Uskrs
''Čovjekova veličina ostvarit će se samo ako bude izabrao da se uključi u istinu te da gradi svoje boravište u sjeni mudrosti i ondje obitava. Samo u tom obzorju istine razumjet će da se njegova sloboda i njegov poziv na ljubav i spoznaju Boga potpuno izražava kao njegovo najviše samoostvarenje.''
Ivan Pavao II.
Istina je Bog sam, na čovjeku je da prihvati tu istinu... Slabi smo, da, jesmo, ali možda je naša najveća veličina što znamo prihvatiti patnju, nositi se s njome i pobijediti. Na kraju ostaje radost, ona iskrena i čista, koja kao da je danas prestala postojati među mnogima. Pa se zapitam kuda žurimo, zašto ne osluškujemo tišinu koja nam često govori više od tisuću riječi. Postajemo programirani strojevi koji žude za osobnim probitkom bez obzira na druge ljude. Manifestira se samo naš Ja koji u svojoj srži nosi sebičnost, pohlepu, aroganciju, po meni najgore osobine. Svijet iziskuje od nas spremnost da budemo alternativa, da postanemo čuvari baštine koja se na tako ružan način uništava. Jer jednog dana kada uništimo sve vrijednosti ostat će nam puko preživljavanje... A život? On bi nažalost mogao biti uništen.
I zato Vas pozivam, prijatelji, da budete alternativci. Da budete svoji, da budete poput sokolova na nebu, da preispitujete svoje stavove. Znajte uzletjeti u pustolovinu života i budite borci za pravdu, za istinu. Jer neke se stvari ne mogu kupiti novcem, neke stvari imaju uzvišene vrijednosti, a te stvari se ne mogu kupiti. One se darivaju. A darivaju se tamo gdje možemo komadić svog srca dati drugom čovjeku.
Borba
Istinska borba počinje u nama samima. Nema težeg protivnika... Život ostaje izazov, a pitanje je kako se postavljamo prema tom životu. Reče mi jedan kritičar, ti si budući teolog, trebaš paziti što pišeš... A ja pišem nekako po srcu, jer su mi dosadili teološki manuali, jer je postmodernistička stvarnost ona koja proždire svaku ljudsku vrijednost. Pa je ja pokušavam percipirati na realan način i ne zanosim se određenim znanstvenim dostignućima, niti se želim ikome klanjati doli Bogu. Ali, kakvi već svi mi jesmo, dvolični, tražimo svoje idole po ovom svijetu. Kako reče jedan teolog, postali smo kršćani kompromisa. Uzimamo što nam odgovara iz svijeta, pa kombiniramo sa onim što nam odgovara iz kršćanstva... Ili druga krajnost, postajemo vjerski fanatici, koji isključuju normalan život... A to je smrt razuma...
Život mora biti put ljubavi. Samo s tim ciljem život postaje plemenit... A plemeniti životi kao da su danas zaspali. Nikome se više ne da ništa.
I umjesto da napišem riječi pozdrava i zatvorim ovaj blog, utopijski pišem novi post, poput glasa koji viče u pustinji, glasa koji sam sebe ponekad ne čuje... A zašto pišem i dalje? Iskreno, nemam pojma. Valjda Bog zna...
