Jednog lijepog sunčanog dana, ustade Bog iz svoga kreveta i reče: E vala bi mogo radit nešto danas. Svratio je do Isusa koji je u svojoj bašti pravio kućicu za ptice. Bog mu reče: Ti si ovdje Sine već 2000 godina ...
... mogo bi opet malo dole. Isus se složi sa tim, al ne htjede da ode bez svojih prijatelja. Zato ode pred Dženet, i poče vikati ispod prozora: Muhamede, Muhamede, Mujooo...
Muhamed je upravo gledao Al-Jazeeru, i samo mahao glavom, gledajući kako potomci njegovih sljedbenika iz Meke i Medine, gađaju izraelske specijalce Molotovljevim koktelima i kamenjem. U dubini duše je znao da postoji efikasnije oružje.
Kad čujaše Isusove povike, izađe Muhamed na prozor i reče: Šta je bola? Isus ga pozvaše: Hajmo opet malo dole, dosadilo i ovdje. Muhamed reče: A jašta je...
I pođoše njih dvojica, a u parku je na travi ležao Buda. On je uvijek bio drukčiji, uvijek je zabušavao na radnim akcijama, vazda neka meditacija – kontaše oni. Međutim, Buda ustade kad ih je vidio, i reče da ne može više ležati, i da hoće neku akciju. Kad mu rekoše da idu dole i on prihvati i zovnu Mojsija koji je u parku palio grmlje.
I tako njih četvorica pođoše dalje, kad tamo u kafiću «Paradajs» sjede Manitu i Šiva. Pratili su kladionicu na teletekstu, a Šiva je psovala Manitua da sređuje rezultate u drugoj ruskoj hokejaškoj ligi. Manitu samo reče: Šta je bona, i ti si mene zajebala 1986. kad je Maradona dao onaj gol.
Kako odavno nisu ništa dobili na kladionici i njih dvoje ustadoše i zajedno sa Isusom, Muhamedom, Budom i Mojsijem, baš kao Smogovci, krenuše ka liftu. Kad siđoše na Sinaj, svak htjede na drukčiju stranu. Tu su se malo posvađali, ali dogovoriše se da se za 48 godina nađu na istom mjestu, pa da se vrate.
I tako Isus ode u Betlehem, Mojsije ode na plažu na Crvenom moru, Buda ode u Kinu, Šiva ode u Indiju, a Muhamed u Irak, pošto je u Saudijskoj Arabiji previše vruće u ovo doba godine. Manitu je polaganim korakom krenuo prema Americi.
Kad je Isus ušao u Betlehem, ode da posjeti svoju rodnu štalu. Međutim ona nije bila tu, jer je jedan privatnik podigao crkvu. Šetao je tako ulicama, kad odjednom ugleda masu naroda kako se mlati na ulici. Dosta mu je bilo mlaćenja zadnji put kad je bio ovdje, pa sjede na prvi brod koji vodi do Italije, da pogleda je li Petar Stena, kako ga odmilja zvaše, zaista utvrdio temelje kršćanstva kako mu je obećao.
Sišavši sa broda u Bariju, uze prvi autobus za Rim. Gužva na autocesti bijaše nesnosna, pa se sjeti starog trika koji mu je Mojsije pokazao. Isus mahnu rukom, kad se auti razdvojiše, a pred autobusom ostade prazna cesta. Neki Srbin koji je sjedio na sečiji samo viknu: Šibaj bre Miško...
Kad stigoše na stanicu u Rim, izađe Isus i krenu prema Vatikanu. Dugo je bio put pješke, ali kad je došao ugleda prelijepu crkvu koju je dosad samo vidio na televiziji. Pođe da uđe u crkvu, međutim čudno obučeni Švicarac koji je stajao na ulazu mu zabrani ulazak. Isus reče: Znaš ti ko sam ja? Smiješni Švicarac odgovori: Da si Sveti Otac Papa, ne možeš uć.
Isus htjede uraditi neko čudo, ali mu se nešto nije dalo po vrućini, pa pokuša protrčati pored Švicarca. Isus se zaleti, ali Švicarac mu stade na mantiju, okliznu se i probode ga kopljem. Isus je krvav ležao, i samo je hroptajući rekao: Ko će opet 3 dana u grobnici ležat...
Za to vrijeme Muhamed je otišao u Irak. Lijep posao su njegovi podanici uradili, ali ovi križari stalno napadaju. Proklet bio Karlo Martel, proklet bio... Kod Faludže je uštopao neki hrvatski kamion koji je prenosio toalet papir za američku bazu.
Vozač Šćepo je slušao neku lijepu orijentalnu muziku, a u kabini je visila slika obnažene dame. Muhamed je znao da Šćepu neće pustit ni na Manituova vječna lovišta, iako su tamo prilično tolerantni što se tiče grijeha. Iz daljine su se čuli pucnji, meci su letili kroz vreli pustinjski zrak.
Ušavši u Bagdad, Muhamed zahvali Šćepi kojeg odmah uhapsiše američki vojnici zbog suradnje sa teroristima. Muhamed potrča, a Amerikanci zapucaše za njim, međutim Muhamed je panterskim skokom izbjegao metke i uletio u neki podrum u zgradi par ulica dalje.
U podrumu su stajali neki ljudi sa maskama na glavi, i upravo su odsjecali glavu nekom nevjerniku. Kad ugledaše Muhameda, skošiše na njega, i zavezaše ga. Na novo-arapskom jeziku ga optužiše da je američki kolaboracionist, i uzeše kameru. Nakon par dana snimka je izašla na internetu.
Buda je došavši do Tibeta, sa uzdahom olakšanja sjeo pored potoka, psujući svoju lošu kondiciju. Cvrkut ptica u proljeće je nešto najljepše u proljeće – reče Buda, i čučnu da počne svoju 7-satnu meditaciju.
Nakon 2 sata, neko mu stavi ruku na rame. Bila su to dva kineska vojnika. Buda reče: Braćo to sam ja, sveti čovjek. Kad su to čuli, Kinezi dovedoše viljuškara i gurnuše Budu u neku prastaru maricu ruske proizvodnje. Pred strašnim kineskim sudom, Buda se branio da je on Otac sviju njih.
Na to ga kineski sudac podlo priupita: A da li je onda Čangajšek tvoj sin? Buda odgovori: Da, svakako. To je bilo dovoljno za smrtnu presudu. Upitali su ga adresu da mu pošalju familiji račun za metak, ali Buda je samo blijedo gledao. Zadnje što je vidio je Olimpijski stadion u Pekingu, na kojemu su bili u toku pripremni radovi za skoru Olimpijadu.
Šiva je stigla do Bombaja. Sjela je u autobus «Indija kružno» i polako obilazila dio po dio. Lijep li je Taj Mahal, lijep li je New Delhi, lijepa li je dolina Gangesa. Kako je obišla sve ravničarske dijelove, ode malo u planinu da na svježem zraku razmišlja o naslijeđu arijanskom.
Blatnjave kašmirske ceste su jedva držale autobus na točkovima, a kiša je nesmiljeno padala. Sparina i kiša, to je najgora kombinacija – reče Šiva. Otišavši u planinu, šetala je satima. U daljini su se vidjeli Himalaji, tamo negdje je garant i Buda brđanin – sa podsmijehom pomisli Šiva.
Odjednom se ispred nje stvori stražarska kućica u kojoj je bio indijski vojnik. Ugledavši Šivu, vojnik izađe i repetira pušku. Ona je stala i podigla je sve svoje ruke u zrak. Vojnik je upita: Jesi li ti Pakistanka? Šiva je odgovorila: Ne kontam. Vojnik se ponovno zadera: Jesi li ti muslimanka??? Ona reče: Nisam, al znam Muhameda.
Čuo se rafal, a njeno mrtvo tijelo je odnijela bujica...
Mojsije se na plaži na Crvenom moru sunčao nekoliko dana, tako da je dobio boju mora. Uzeo je jogurt i mazao se po pocrvenjelim leđima, i razmišljao je da ode u Izrael, gdje su potomci robova pobjeglih iz Egipta. Ponovno razdvojivši more odšetao je do Sueza, i onda plivajući do Izraela. Posljedice njegovog razdvajanja mora su osjetili stanovnici Šri Lanke, Indonezije, Malezije, Kenije i Indije. Uplakane mase su vikale: Ne opet cunami!!!
Doplivavši u Izrael, Mojsije iscijedi vodu iz svoje mantije i ponovno je navuče. Mislio je da ode negdje na ručak, pošto je od silnog plivanja ogladnio. Zanesen mislima tražio je neki košer restoran, ali dobar, jer loših je bilo u izobilju.
I gle, lijepi restoran «Chez Mitchza's» je bio savršen za poslijepodnevni objed. Međutim, taj lijepi restoran je bio u blizini palestinskog naselja, iz kojeg su počeli dolaziti demonstranti. Počeli su bacati kamenje po restoranu, a Mojsije je ustrašen izletio. Nije se ovako prepao otkad su ga gonili vojnici egipatskog faraona. Dođoše i izraelski transporteri iz kojih izađoše specijalci, koji počeše pucati gumenim mecima.
Jedan gumeni metak pogodi i Mojsija u mali mozak. Mojsije beživotno pade.
Cijelo to vrijeme, Manitu je išao po indijanskim rezervatima u Americi, trošivši novac u kasinima. Svoju tugu za skoro izumrlim bizonima je liječio kockajući se...
Žao mu je bilo što se u Americi ne može kladiti na ruski hokej, ali rulet mu je liječio tužnu dušu. Kuglica je uvijek padala na broj i boju koju je on izabrao. Ostali kockari su se iščuđavali tome, a on je ironično govorio: Kao da imam neke magične moći...
To je postalo sumnjivo vlasniku kasina Biku koji leži. Naredi svojim razbijačima da malo opamete Manitua. Na izlasku iz kasina, Manitu je krenuo da uđe u svoj rozi Kadilak kabriolet. Stavio je ključ u bravu i okrenuo ga. Rozi kadilak kabriolet je odletio u zrak..