borut
27.03.2016., nedjelja
Ipak se isplati
|
Parkirao sam kao i uvjek na samom rubu parkirališta, izvadio torbu s opremom sa stražnjeg sjedišta i požurio u teretanu. Pred samim ulazom propustio sam vozilo kako bi se uparkiralo na jedno od cetiri mjesta označena plavom bojom, namjenjenih za invalide. Iz vozila je izašao mladić dvadesetih ili tridesetih godina u sportskoj opremi. I on je izvadio torbu sa stražnjeg sjedišta i uputio se u istom smjeru kao ja. Zapitao sam ga da li zna da je to mjesto rezervirano za invalide. “Imam invalidski trokut na prednjem staklu.” odgovorio je. “A gdje je invalid?” bilo je moje novo pitanje. “Unutra, u teretani.” imao je pripremljeni odgovor. “Onda je sve u redu.” zaključio sam. Ali on nije. “Imaš li još pitanja?”, dodao je bezobrazno me pogledajući. “Imam”, rekao sam razmišljajući isplati li se truditi i podučavati nekoga osnovnim pravilima međuljudskog ponašanja. “Kako se osjećaš?” Nisam ga niti pogledao, ali sam osjećao njegov začuđeni pogled na sebi. “Znaš”, nastavio sam “i ja imam taj trokut na prednjem staklu, jer je moja supruga invalid, ali pakiram redovito tamo na kraju. Noge me dobro služe i znam da ima bolesnih i hendikepiranih koji su sretni ako mogu parkirati što bliže!” On je ostao na ulaznom pultu sa administrativnim osobljem teretane, a ja sam počeo sa svojim vježbama. Nakon nekih dvadeset minuta u pauzi izmedju dvije vježbe prišao mi je. “Znaš bio si u pravu tamo gore! Vratio sam se na parking i premjestio auto.” Pogledao sam ga najprije sa nevjericom, pa sa zadovoljstvom. Pružajući mu ruku u snažan stisak izustio sam nešto poput “Ti si učinio nešto pravilno” ili “ Začinio si mi današnji dan”, nastavio s treningom misleći da se je ipak isplatilo. |
- 20:18 - Komentari (16) - Isprintaj - #
18.03.2016., petak
Koncert
|
Rado slušam muziku i volim otići na koncert. Naročito u toplom razdoblju kada glazbenici nastupaju na otvorenom. Rimski amfiteatar u Cezareji je idealno mjesto za takve priredbe. Na samoj je obali, pa povjetarac s mora donosi osvježenje nakon sparine dugačkog ljetnjeg dana. Iako nastup nikada ne počinje na vrijeme, gledalište je popunjeno barem sat vremena prije zakazanog termina. Žamor nadglašava uštimavanje instrumenata. Nervoza raste. Povremeno pljeskanje nagovještava organizatorima da i strpljenje ima granice. A kada se svjetla usmjere prema pozornici sve se zaboravlja sa prvim akordima. I svi ustaju. Njišu se u ritmu. Mrmljaju riječi koje se izmjenjuju na dva velika ekrana. Neki pjevaju na sav glas. Pjevač prepusta mikrofon publici. Dominiraju ženski glasovi. Mikserman dodaje malo basova. Pa opet pjevač. Pa se povlači iza bine, a instrumentalisti izvode egzibicije na poznate teme. Pa nastavak. Pjesme s novog diska. I nesto jos neobjavljeno. Oduševljenje i ovacije. Najavljaju završetak. Ponoć je prošla, ali nitko ne napušta mjesto. Još jedan “bis”, pa još jedan i još... I kraj! Tribine se brzo prazne. Sa sintesajzera kretanje prati onaj još nesnimljeni broj. Ti sjediš i upijaš tu posljednju melodiju za koju znaš da nikada nećeš zaboraviti gdje si je čuo. I još netko je ostao sjediti. Ali ne da bi upila te posljednje tonove. Ne ona ih niti ne čuje, kao što nije slušala od početka. Njene misli su negdje drugdje. S nekim koga obožava, a nešto je spriječava da mu to prizna. Sve je utihnulo, a ti još ne ustaješ. Ona prolazi skrušeno pored tebe. Spuštene glave žuri za svojim mužem i djecom u nastavak još jedne noći koju neće prospavati. U nadi da će ga u jutro opet vidjeti, osjetiti iz daleka njegov miris, čekati da joj se obrati i uputi zavodničke riječi koje joj tako prijaju. U želji da je povede, da mu se prepusti, da joj priušti sve što sanja, da mu dade sve što čuva samo za nj. U bunilu, jer ne zna sto bi između obitelji u kojoj je odavno utrnula svaka vatra i ljubavi koja je iznenada buknula nadnaravnom snagom i vuče je ka neslućenoj sreći. U nedoumici može li veza kojoj žudi potrajati, i kako će se vratiti mužu, kako objasniti djeci. A ispod tanke svilene bluze sa kosim kopčanjem, ispod jos bujnih grudi koje se naziru, malo žensko srce užurbano lupa tražeći izlaz iz začaranog kruga. (Aviv Gefen: "Sve prolazi s vremenom") |
