Parkirao sam kao i uvjek na samom rubu parkirališta, izvadio torbu s opremom sa stražnjeg sjedišta i požurio u teretanu. Pred samim ulazom propustio sam vozilo kako bi se uparkiralo na jedno od cetiri mjesta označena plavom bojom, namjenjenih za invalide. Iz vozila je izašao mladić dvadesetih ili tridesetih godina u sportskoj opremi. I on je izvadio torbu sa stražnjeg sjedišta i uputio se u istom smjeru kao ja. Zapitao sam ga da li zna da je to mjesto rezervirano za invalide.
“Imam invalidski trokut na prednjem staklu.” odgovorio je.
“A gdje je invalid?” bilo je moje novo pitanje.
“Unutra, u teretani.” imao je pripremljeni odgovor.
“Onda je sve u redu.” zaključio sam.
Ali on nije. “Imaš li još pitanja?”, dodao je bezobrazno me pogledajući.
“Imam”, rekao sam razmišljajući isplati li se truditi i podučavati nekoga osnovnim pravilima međuljudskog ponašanja. “Kako se osjećaš?” Nisam ga niti pogledao, ali sam osjećao njegov začuđeni pogled na sebi. “Znaš”, nastavio sam “i ja imam taj trokut na prednjem staklu, jer je moja supruga invalid, ali pakiram redovito tamo na kraju. Noge me dobro služe i znam da ima bolesnih i hendikepiranih koji su sretni ako mogu parkirati što bliže!”
On je ostao na ulaznom pultu sa administrativnim osobljem teretane, a ja sam počeo sa svojim vježbama. Nakon nekih dvadeset minuta u pauzi izmedju dvije vježbe prišao mi je. “Znaš bio si u pravu tamo gore! Vratio sam se na parking i premjestio auto.” Pogledao sam ga najprije sa nevjericom, pa sa zadovoljstvom. Pružajući mu ruku u snažan stisak izustio sam nešto poput “Ti si učinio nešto pravilno” ili “ Začinio si mi današnji dan”, nastavio s treningom misleći da se je ipak isplatilo.
Post je objavljen 27.03.2016. u 20:18 sati.