borut
28.01.2012., subota
Čudni snovi
|
Nije mi prvi put da sanjam kako sam u brdima i trebam se spustiti po sipkom krusljivom terenu u nizi predio. Ti snovi mi nisu ugodni, ali oni su jos jedan od fenomena na koje ne mogu utjecati, nego ih ili zaboraviti ili ostaviti trag da blogu da ih se prisjetim kad/ako budem opet nesto sanjao. I tako sam nocas opet bio u visokim brdima i zadovoljan, vracajuci se u dolinu, sjeo da bih predahnuo. Dok sam se odmarao oko mene su se odjednom nagomilali brojni penjaci. Nekoliko grupa. Neki idu gore, neki dolje. I svi se odmaraju tu oko mene. Iz tko zna kojeg razloga moja oprema nije uz mene, nego nekoliko desetaka metara nize. Ne vidim je, jer je teren vrlo strm, gotovo prevjesan, a sav od sljunka, kretanje je moguce jedino po dobro utabanim poprecnim stazicama, ali znam da sam tamo ostavio otvoreni ruksak i pored njega foto aparat i dva para gojzerica (znaci da sam ovdje bos, u carapama?!). Neki penjaci dolaze od tamo, ali lako se je njima popeti, spust je puno opasniji. Odlucim se za dugacki zaobilazak i spust u dolinu iz koje cu se popeti i pokupiti opremu. Dolazim do nekog potoka sasvim dolje i pocinjem uspon. Gubim orjentaciju u vertikalama i cini mi se da se samo udaljavam od tocke do koje moram doci. Vracam se do potoka i onom stazom natrag u brda do mjesta gdje sam se odmarao. Svi oni planinari su jos tamo i kazu mi da je sva moja oprema jos na istom mjestu. Ponovno se orjentiram i silazim stazicom u dolinu, skrecem dosta prije potoka i krecem uzbrdo. Dolazim do mosta koji bi me preko suhe vododerine trebao uvesti u neko malo selo. Na mostu se moram ukloniti, jer se iz sela spusta velika pogrebna povorka. Nema mjesta da se mimoidjemo. Prekoracim ogradu i vjesam se rukama o nju dok povorka ne prodje. Posljednji prolazi svecenik u crnoj odori i obraca mi se. Kaze, dok istovremeno prepoznajem da je on zenska osoba, da tim putem necu stici do cilja, nego da se vratim i da je jedini put do moje opreme od gore niz sipar. Ne vjerujem vise nista i pokusavam odvojiti gornje od donjih vijedja, osluskujuci tisinu (subota je i jedino sto bih u ovu uru mogao cuti je mujezin s minareta ne tako blize Dzisr al Zarka), prisjecajuci se da sam sinoc Sebastijanu u cast (majka mu i dan dans zivi u Londonu) igrao Englesko otvaranje (1. c4 Sf6 2. Sc3 c5 3. g3 d5 4. cd5 Sd5:)  s casom J&B uz tablu (dok ga je bilo), ali sam prebrzo zamijeno konja za lovca, a onda smo prerano izmjenjali dame (a poznato je da ja moju ne bih dao ni za sta), dok smo pjesake osjecali kao da nam ulaze u bubrege (bijeli na d4 s dvostrukom pjesackom zastitom, crni na h4, s jos jednim otraga na h5) i tako je igra izgubila svu romatiku koju to otvaranje moze pruzuti, pa smo nakon sat i pol sklopili primirje, upravo na vrijeme da se prime i ostali gosti koji su dosli pomoci oko mesa koje se je bez prestanka skidalo s rostilja i zalijevalo Goldstar pivom.  |
