borut
06.12.2005., utorak
Nahlaot
Nahlaot (popularni naziv za skupinu malih stambenih zajednica, nastalih u drugoj polovini XIX st, sada u sred centra suvremenog Jeruzalema) su nas docekali tisinom. Ovdje kao da je vrijeme stalo s uvodjenjem struje i tekuce vode, kao posljednjih unapredjenja koje su stanovnici prihvatili od modernoga svijeta.  Dobijamo u ruke pjesmarice i postajemo pokretni zbor. Svaka ulicica ili ulicica i pola druge ulicice su kvart za sebe - mala urbana sredina nastala zasebno od okruzenja i ima svoja obiljezja. U sefardskoj cetvrti pjeva se na Ladinu, a tamo gdje zive askenazi na Jidisu. Pjeva se tiho da ne bi smetali stanovnike koji su negdje unutra prepusteni ucenju (muskarci) i domacinskim poslovima (zene). Ne zelim kvarit pjesmu, pa se vrtim uokolo i fotografiram! Jednostavne male kucice, bez ikakvih ukrasa i bez cvijeca pripadaju askenaskim obiteljima. Odvojeno od zgrade za stanovanje, kao toranj, uzdizu se zdanja u kojima su zahodske prostorije - za svaki kat po jedan zahod i umivaonik, jer tko zeli u stanu taj prljavi, smrdljivi prostor.  S poboljsanjem sanitarnih uvjeta vecina stanova ima svoje zasebne nusprostorije, ali vidimo puno mladica s rucnikom preko ramena kako se vracaju sa umivanja, a Tuvija (koji je od modernizacije prihvatio i mobitel) javlja prijatelju kako su tu pored njega neki sasvim nepobozni tipovi.  Zgrade sefardskih porodica su vec malo kicenije. Nerijetke su posude sa cvijecem,   na proceljima su table koje u trajni spomen svjedoce o graditeljima zdanja, a pozeljna je i slika obitelji;  pod mnogim krovom je i drvena kucica u kojoj se gnijezdi jedinstveni, jeruzalemski crveni sokol!  Jedna nas srednjovjecna gospodja zaustavlja i objasnjava kako vise nije kao sto je nekad bilo, jer sada ima pipu za vodu pa moze prati bez brige hoce li morati ponovo ici na bunar. A nekad? Nekad je, kao prvo morala pazit da joj konop kojim bi izvlacila posudu s vodom iz bunara ne bi upao unutra, jer je to bila posebna prica kako izvaditi konop iz bunara. A sa vodom koju bi unijela u kucu trebalo je znati gospodarit, jer ni bunar (bunar je jos uvijek tu ispred njene kuce, ali su ga Englezi zabetonirali, jer su, Englezi bi tvrdili, bili potencijalni izvor zaraznih bolesti) nije bio neiscrpan.  Odvojila bi dio za pice, a ostatak bi sluzio najprije za umivanje i pranje svih ukucana, pa bi se tom istom vodom pralo rublje, zatim posudje i na kraju bi ta ista voda sluzila za pranje poda; ali ni to nije bio kraj, jer se i ta voda trebala sakupiti i nositi u posude za ispiranje zahoda. Gospodja se zapricala, ali je nas putujuci zbor prekida i pjeva s njom nostalgicnu "Pogled na djetinjstvo", a ja za fotografiju biram prekrasnu figuru djevojke koja vuce porjeklo od Kraljice od Sabe i koja hitro pere ispred svojih vrata ne gubeci vrijeme na nas!  Sasvim blizu na malom trgu, nezainteresirana za nas boravak, njezina susjeda grije noge na zubatom suncu i vjesto plete!  Zacudjene oci nas promatraju kao uljeze  i mi se opet utapamo u usku ulicicu i mijesamo s domacinima, a onaj mladji me pita jesam li vec procitao knjigu (zaboravih naslov) njegovog pradjeda, kojeg on njezno pridrzava ispod ruke dok polagano cupka kratkim koracima ...  ... pod budnim oko crvenog sokola (jednog od posljednih 80-tak)  /foto: Gilad Liben/ |
