Boroleta i starleta

utorak, 06.05.2008.

Glamur papak

Dosta, dosta, dosta, svega mi je dosta.
Možda ih inače ne bih ni primjećivala, možda bi sve to bilo sasvim zabavno, ali u trenucima dokolice, kada čovjek ima dovoljno vremena da se osvrne oko sebe, čovjek se obično nađe na rubu suicida.

Odakle uopće krenuti? Od zvijezde naših domaćih sapunjara koju sam, ničim izazvana, imala prilike gledati kako spontano ulazi u taksi u supersporomfensipazidaispadnemdobronafotkama stilu dok je neki jadni paparaco još spontanije slika, od gay stilista koji me već doslovno ZLOSTAVLJAJU svojim viđenjem mode ili, ne daj Bože, lošom kritikom mojeg madrfakin outfita koji sam odabrala za pohod do dućana po kruh i kisele krastavce, ili možda od ultradebilnih emisija ibogatiplaču tematike gdje me jadnica pušta da joj gledam kuhinju i spavaću sobu, kreten me uvjerava da je slučajno varao ženu mjesecima, a pevaljka iz Srbije je upravo dotakla zvijezde jer pojaviti se u hrvatskoj emisiji je uspjeh svih uspjeha i ultimativni dokaz da smo svi jedno, da volimo narodnjake možda i više od njih i ko nas ono u pičku materinu zavadi. Ili da se možda obrušim na one koje žalim najviše, jer su ih mediji uvjerili da ekšli IMAJU smisla za humor, pa me sad siluju svojim kamionđijsko zdravomarijskim viđenjem svijeta koji čak nije ni toliko jadan da bi bio smiješan, ko što mi nikad nije ni postalo smiješno da ti ne proleti kroz glavu kako se osjeća troje dječice prezimena Lučić.



Lažno tolerantni će reći kako treba živjeti i pustiti druge da žive, ali poanta upravo i jest u tome da oni mene baš i ne puštaju da živim. Gušim se u ljudskoj gluposti i primitivizmu, i moram priznati da bi bilo mnogo lakše kada bi me pritom barem nasmijali. Ali nije uvijek smiješno. Nije fora kad trube preko noći postanu IN, pa sad i Ninđa Badrić dovlači Cigane na stejđ. Nije stvar u Cigićima, ali ne mogu se ne začudit ko pura dreku što se ciganskom muzikom kiti narod koji ih, po mom skromnom iskukstvu, vrijeđa kao niti jedan drugi, što nikome ne padne na pamet smislit NEŠTO SVOJE nego svi ko u doba socijalizma, kad si nosio Startas tene ili nisi nosio ništa, koriste taj jedan te isti đoker iz rukava koji se ofucao još davno prije Ninđe. Ako i izmaknem tom hororu ne ginu mi mca ca mca mca ca mca ritmovi koje mi tako često serviraju pod dalmatinske da mi se čini da Zdenko Runjić nikako da počine u miru. Dotični pjesmuljci imaju veze sa Dalmacijom koliko i prosječan Uzbekistanac skriven u tegljaču koji prolazi Dalmacijom na putu u prosperitetnu Europu. Jelena Rozga, molim te odseli.



Lijepo je i kad me dohvate sa ingenioznim razmišljanjima o muzici koja ne zna za granice i ljudima koji samo pjevaju i tek ponekad, u tom pjevanju, prošetaju Erdutom pod okupacijom. Najvolim plesače koji su to tek nakon dovoljne količine alkohola ili konzumirane droge, jer tako i oni najiskompleksiraniji počinju plesat, a bogami se i upucavat i, uz malo sreće i nofca, j.....t. Is it me ili nas sve ono za što nas uvjeravaju da nam otvara vrata percepcije i opušta nas, paradoksalno, upravo bolno i ponekad nepovratno, udaljava od nas samih? I nije li život lakši kad poprijeko pogledaš one rijetke koji ne žele bit u krdu jer u krdu smrdi i nema zraka?



Lijepo je kad, ma koliko zemalja prošao (jer to je IN, posebno ako pišete neki čik lit), i dalje pomno i brižno uzgajaš jedan od dva meni draga ekstrema: trava je zelenija preko grane ili je zelena isključivo doma i to za ne falit baš u tvom gradu. Čini mi se da većina svijeta putuje samo da bi mogla pričati kako putuje; toliko se toga zapravo radi samo da bi se prepričavat moglo da mi se zavrti u glavi. Jebemu, osim ako niste pisac za Lonely Planet, teško da sebi mogu protumačit vašu gorljivu želju da izgradite svoj imidž globtrotera. Posebice kada ti globtroteri počinju svoje uzbudljive priče nakon produženog vikenda u Veneciji rečenicama tipa: " Talijani su ti svi glupi" ili neko drugo dubiozno promišljanje temeljeno na godinama i godinama iskustva i, jasno, poznavanju jezika.



Gotovo da se novac potrošen na putovanja i ne isplati. Nećete napuniti srce i dušu, napunit ćete se samo gomilom stupidnih priča kako bi po povratku bili glavna koka u kokošinjcu. Ta ista koka će i dalje, pri svakoj vožnji avionom, uredno pljeskati pilotu nakon slijetanja kao da smo u najmanju ruku bili oteti od strane Crvenih Kmera zatim prodani trgovcima organa da bi nas u zadnji čas spasio znojni i prljavi Russel Crowe koji sada prizemljuje avion sa dva otkazana motora i jednim otpalim krilom. Nećete se napuniti ni krpicama, jer vam ja vani sve tak' skupo.

Ne znam što ću. Ništa ću. Udahnuti duboko i ići dalje. Za njih se ionako s vremena na vrijeme pobrine Onaj Gore, koji ima vrhunski smisao za humor. Iako mi je, u dane poput ovih, malo toga smiješno.

Pozdrav od

Ozbiljne Natikače

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv