Boroleta i starleta

nedjelja, 21.10.2007.

Another Moment

Danas sam, usred šetnje po onom ledenom vjetru koji je predvečer počeo puhati nad Zagrebom, osjetila taj divan trenutak zadovoljstva. Dva su razloga mom sasvim nenadanom osmijehu na licu: konačno sam naučila nositi šal, počela mi je goditi ta toplina oko vrata. Drugi razlog je jedan ničim izazvan moment spoznaje gdje mi je palo na pamet kakva bih danas bila da nisam napravila tih par, rekla bih dosta velikih, grešaka u svom životu.
Ovo je možda prvi put da mi je postalo drago što sam negdje, nekad, pogriješila. Jer ne bih danas bila tu, tako nadomak sreće kao da već sretna jesam, sa crvenim šalom oko vrata da pomiri moje osjetljivo grlo i preveliku ljubav prema vjetru.
Kako čovjek ide prema nekim, koliko primjećujem u ovoj sredini, dosta bitnim godinama, kao da postoje dva puta, dvije krajnosti: krajnja beskompromisnost ili kapitulacija zakamuflirana u pragmatičnost i navodnu zrelost. Postoji i bezbroj miješanih oblika, naravno.
Što se ljubavi tiče, osobama koje su u životu doživjele Trenutak, koje su imale sreću voljeti i biti voljene onom ljubavlju za koju nas sa godinama sve jače uvjeravaju da ne postoji (pokušavaju li tom drekom nadglasati svoje srce koje vrišti, pitam se), tim osobama je teže. Najviše zbog te iste okoline.

Ljubav o kojoj pišem je specifična upravo po tome što te u stanju tako napuniti da možeš živjeti od nje još zastrašujuće dugo, bez pojavljivanja neke jače želje za drugim živim bićem. To ne znači da nismo podložni zamkama i jedne i druge krajnosti koje sam gore navela; žalosno je kada godinama čekaš da dođe netko tko doći neće, i ne pristaješ ni na šta drugačije, jer si uvjeren(a) da je drugačije manje. S druge strane, postoje i ti trenuci u kojima se zavaravaš da je to nešto, taj Trenutak Broj Dva, naišao, evo ga tu je, sigurno je to on, gotovo sam uvjerena da jest, zašto bi inače bio tu i zašto bi ja inače vidjela sve te lijepe stvari u njemu? Nikako ne iz razloga što bi još jedna noć provedena u društvu samo svojih misli bila prebolna, kao što to istina nerijetko jest.
Rješenje je, kao i obično, negdje između, na onoj tankoj niti koju samo probrani uočavaju i uspijevaju po njoj hodati, na tom mjestu čekati Trenutak Broj Dva. Nit na kojoj uživaš u svojoj lijepoj, toploj uspomeni koja te toliko puta rasplače koliko te i nasmije i rastopi, da se pitaš može li se uspomena uopće izlizati i izblijedjeti, a s druge strane ne koristiš je kao zid između sebe i svega u budućnosti, kao jedino mjesto i vrijeme u kojem si tako i toliko mogao(la) voljeti.
Zvuči dosta dobro, ja sam dosta dobar teoretičar.
Praksa je, a to znaju svi oni kojima ne moram objašnjavati Trenutak, nešto drugo. Teško je.
Naravno, većina će se tako veliko i hrabro svrstati među one beskompromisne.
Ja ne bih išla toliko daleko. Život me naučio da se sve vrline žive, a ne deklariraju. Iz dana u dan imaš mogućnost p(o)stati velik ili malen. Morala sam biti izudarana kojekakvim lošim trenucima da bih danas znala da je moguće da posrnem, a posrnut ću sasvim sigurno budem li se puno busala u prsa. Veće stvari se događaju kada radim u tišini.
Moj Trenutak, moje vrijeme provedeno u najvećoj ljubavi dosad, je ujedno i vrijeme o kojem sam najmanje pričala. Nije bilo potrebe, kao što je ne osjećam ni sada, ja sam tu ljubav živila i osjećala.
U trenucima najveće i najneugodnije iskrenosti prema samoj sebi, ja shvaćam da je ta tišina bila najbolji znak – znak da proživljavam ono što mi je srce prišapnulo prvog Trenutka. Ta istina je neugodna jer stavlja u malo drugačiju perspektivu druge odnose i druge ljubavi.
Ako želim otvoriti barem prozorčić prema Trenutku Broj Dva, razum mi ne vrijedi puno. Potrebno je samo srce. A da bih čula srce, možda ga ne bih smjela ušutkavati, o kojem god segmentu života bila riječ.
Sada, na ovom mjestu u životu, sa pogledom koji je poznat samo meni, jasnije nego ikada vidim koliko je teško, ali ostvarivo, stvarati iz sebe boljeg čovjeka, onog dostojnog Trenutka Broj Dva. Motivira me činjenica što je lako moguće da tada shvatim kako je Trenutak Broj Dva zapravo Trenutak Mog Života. Uzmemo li u obzir kakav je bio Trenutak, tada mi stvarno ne treba veći poticaj.

21.10.2007. u 15:43 • 7 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 15.10.2007.

Behind blue eyes

Nije dovoljno samo jako željeti. U nekim trenucima želim to toliko jako da bih dala bubreg, pokoji ekstremitet, pa čak se i odrekla ponešto svojih snova, samo da sve ono o čemu pričati ne znam i ne želim nestane.

U nekim drugim trenucima bol je toliko jaka, a atmosfera toliko loša, da se pitam kako mi to samo ne piše na čelu svaki put kad izađem među ljude.

Postoji i ona treća vrsta trenutaka. Neopisiva, neprenosiva, teško zaboravljiva. Kada riječi više ne vrijede, ne bi iznijele ni stoti dio onoga što ti je sjelo na srce nečijom grubom riječju, postupkom ili jednostavno nepostupkom.

Dok ispisujem ove retke, pitam se nije li ipak najgora četvrta vrsta. Trenuci u kojima oni koje voliš više od ičega pate. Nisam ni inače naročito kul, ali da bi me se istinski raznijelo u milijun komadića, potrebno je unesrećiti one koje volim više od sebe. Osobe radi čijeg osmijeha ne pitaš za cijenu. Njihova me nesreća tako grubo i prokleto razdere usred srca da me u stanju doslovno paralizirati, učiniti da otupim od boli. “Možda je to previše”, reći će mi netko. “Ti moraš biti na prvom mjestu”, reći će mi netko drugi.

Ja jesam na prvom mjestu. Ali ja jesam i moji najmiliji. Toliko godina I toliko boli dok nisam shvatila. Ja ih volim, ta ljubav nije sramota niti uteg oko moje noge. Ona je sastavni dio mene i moje najbolje oruđe. Da im olakšam, da ih odnesrećim. Sreća je ipak u njihovim rukama.

Ovih dana mi fali normalan život. Fali mi mir, razbibriga, zabava, provod. Problem je u tome što NISAM za lakši put. Taj polovičan provod koji mi je sada jedini ostvariv nije mi dovoljan.

Želim sve I biram teži put.

Prošli tjedan je bilo jako teško, ali konačno mi je sjelo – ja ZNAM funkcionirati kada je jako teško. I zato sam tu. Da njima u takvim trenucima, u onih par prošlotjednih gotovo neizdrživih trenutaka, dam mir I ljubav. Znam da to mogu, a ako mogu onda I moram.

Ružno je kada si u tome neshvaćen ili nepodržan, ali draže mi je nerazumijevanje od sažalijevanja. Ježim se od ideje da budem žrtva, mala nezaštićena djevojčica. Ono što jedino želim, po samoj svojoj biti rekla bih, ni ne može doći u velikom broju – ljubav I istinsku potporu. Upravo ono što I sama dajem njima tako malobrojnima, a tako dragocjenima.

15.10.2007. u 13:14 • 7 Komentara • Print • #

utorak, 09.10.2007.

Not enough time

Kaže S da loše vrijeme za Lavove samo što nije prošlo.
Nakon nekoliko godina, I moj tvrdoglavo napuhani znak bi trebao uploviti u ljepšu I svjetliju budućnost.
Vjerujem svemu tome, prije svega zato što gore ne može. A vrh je tako sladak nakon što si bio na dnu. Gora strana bivanja na dnu, pa makar i nakratko, je što čovjek počne sumnjati da više nije sposoban za sreću, apsolutno blaženstvo koje većina mojih vršnjaka sada doživljava još samo povećim količinama alkohola ili bilo kakvom drugom povećom količinom laži. Ono što mi ulijeva sumnju jest činjenica da ću i u trenucima otvaranja najljepših vrata pomišljati na mogućnost najgoreg ishoda, teških fijaskoa i razočaranjoa. Samo, tada se ne razlikujem baš puno od gore navedenih ovisnika o alkoholnim isparavanjima I svemu što je fejk.
Kako svaka prava priča ima hepi end, tako mi se čini da će imati i ova moja, naravno I isključivo radi što veće čitanosti.
Prvo, odvela sam sebe i svoj nagomilani bijes daleko od svakodnevnice. Pustila sam da škripanje grančica pod nogama, gljive u šumi i jedno veliko stablo naprave svoje. Nisu čak ni naplatili, uvijek im ostavim toliko lošega a oni niti da me otruju ili se barem pobrinu da se poskliznem na mokar list i slomim nogu.
Drugo, sanjala sam ta najljepša vratašca. U snovima još uvijek mogu biti što god hoću, i to raspoloženje me kasnije prati dugo u dan. Dakle, sposobnost je i dalje tu.
Ja samo moram prokrčiti put.

09.10.2007. u 10:15 • 5 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	listopad, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31