Slavenka Drakulic-KAO DA ME NEMA
Bosna,logor,"zenska soba",lipanj/srpanj 1992.
...Dok je boravila u skladistu,nocu se odmarala.Nakon sto bi dosle iz polja i vecerale,zene bi sjedile i razgovarale.Dan je trajao dugo,vidjelo se do kasno.Neka je imala i svijecu.Prale su ves.Slobodno su se kretale po dvoristu oko skladista.U devet bi strazar viknuo:"Spavanje!"Usle bi u skladiste,ali ni onda nisu odmah zaspale,njihovo dosaptavanje trajalo je dugo u noc.
Stanovnice male"zenske sobe"moraju nauciti da za njih nema jasne granice izmedju dana i noci.
Djevojke danju spavaju ili drijemaju.Nocu se u sobi osjeca strah.Sa sumrakom pocinje osluskivanje i nagadjanje.
Cuju automobile ili kamione kako stizu,jos izdaleka.I glasove.Zatim korake.Iz toga pokusavaju pogoditi koliko je vojnika i jesu li vec pijani.Dolaze gotovo svake noci.S polozaja u blizini,tako kazu,ali tko zna je li to istina,ima li kakva polozaja u blizini.Ponekad dodju i danju i remete jedva uspostavljeni red.
U njihovim posjetima nema reda,nema se kamo pobjeci ili sakriti.Djevojaka je samo devet i moze se dogoditi da igrom slucaja jedna od njih svake noci dodje na red za"zabavu"jednom ili nekoliko puta.
Bolest nije izlika,bolje ne spominjati bilo kakvu bolest,kao da bi ih to sprijecilo u bilo cemu.U predvecerje svaka misli isto:jesam li veceras ja na redu?
Koraci u hodniku,sve blize i blize.Vrata se otvaraju.Uvijek naglo,sirom,kao da kvaka ne postoji.U hodniku su.Covjek bi ocekivao da ce ti mladi muskarci zastati i promotriti sto im se nudi.Kao u bordelu,jer to nije nista drugo nego vojnicki bordel.Ali oni se najcesce ponasaju kao da im je svejedno koja ce ih zapasti.Uglavnom su pijani.A mozda im je stvarno manje-vise svejedno.Mozda je bas u tome stvar,da im mora biti svejedno.U svakoj od njih tece jednako pogresna krv.Mora da su razlike medju njima toliko male da ih oni slobodno mogu zaboraviti.One vide da su zamjenjive i to ih dodatno porazava.MOZDA JE TAKO I U ZIVOTU,MOZDA SMO ZA NJIH DALEKO SLICNIJE NEGO SE TO NAMA CINI,SAMO TO NE PRIMJECUJEMO.
Od trenutka kad su se naoruzani muskarci pojavili u njihovu selu,svaka od njih prestala je biti osoba.A sada su to jos manje,sada su svedene na skupinu slicnih stvorenja zenskoga roda,iste krvi.I jedino je krv vazna,ispravna krv vojnika protiv pogresne krvi zena.
Ali ni vojnici vise nisu osobe,samo oni su toga manje svjesni.Za djevojke oni su postali tek opasni izaslanici jedne nadosobne sile koja ih tjera da s njima cine to sto cine.S.je jasno da su i oni zarobljenici bez individualnosti,bez lica.Njihova tijela i njihova volja takodjer pripadaju nekome drugom-vojsci,vodji,naciji.Slusaju i izvrsavaju naredbe ljudi kojima vjeruju ili kojih se boje.Nacas vjeruju da su nesto drugo dok stoje na pragu"zenske sobe".Da su gospodari.Znaju li oni da od rata ne mogu pobjeci,ne mogu se sakriti,da i oni mogu biti ubijeni,pita se S.dok osluskuje njihove korake...
|
