Pavao Pavlicic-VUKOVARSKE RAZGLEDNICE
MJESTO NA KARTI
Sve donedavno,kad bi me tko upitao gdje sam rodjen,ja bih se pomalo snebivao.Ne zato sto bih se stidio reci da sam rodom iz Vukovara,Boze sacuvaj;nego zato sto sam tocno znao da ce sugovornika moj odgovor dovesti u nepriliku:nece imati pojma gdje je taj blazeni Vukovar ni sto je,pa ce zato brzo promijeniti temu.Jer,za vecinu ljudi to ime zapravo ne znaci nista:mijesaju Vukovar s Vinkovcima,s Viroviticom,cak i s Bjelovarom,a ako ga i znaju naci na karti,ne mogu o njemu reci nista poblize.Pa kad se namjere na covjeka koji se u Vukovaru jos i rodio,dodje im to kao da imaju posla s nekim tko u zivotu nije imao srece.Kao da kazu:"Vukovar,dakle;a,sto mozemo,nitko nije savrsen".
Poslije sam malo-pomalo uvidio da takvo stanje ima i stanovitih prednosti.Buduci da o Vukovaru nitko nista ne zna(a oni koji slucajno onamo zalutaju uvijek su poslije puni hvale kako je lijep i zanimljiv),
onda se o tom gradu moze pricati sto je koga volja.Zato sam i pricao:kad sam postao pisac,dobio sam mogucnost da od Vukovara pravim mitsko mjesto,da ga velicam i da u tome pretjerujem,a da pri tome nitko nije mogao provjeriti koliko izmisljam,a koliko samo izvjestavam.To je bilo dobro za Vukovar i za moj lokalpatriotizam;koliko je dobro bilo za knjizevnost,to je,dakako,drugo pitanje.U svakom slucaju,meni se uvijek cinilo da mi,i kad potrosim sve ideje i kad iscrpem svu uvjerljivost i sugestivnost,stalno ostaje rodni grad kao knjizevna tema i zaliha cuda:uvijek sam se mogao sjetiti jos necega vukovarskog za sto nije nikada nitko cuo i sto sam onda mogao do mile volje razradjivati.
Jer,kad se pripovijeda o Vukovaru,,cak i kad se pripovijeda samim Vukovarcima,to je isto kao da se govori o necemu skrivenom i potonulom,sto istom treba otkriti.Njegove vrijednosti-koje su nekad bile zive i vidljive-nekako su zatrpane naslagama obicnosti,svakodnevice,anonimnosti i provincijske camotinje.Kao kad bi tko na temelju ono nekoliko krhotina koje imamo s Vucedola stao pricati price iz zivota njegovih neolitskih stanovnika.Nije zato nikakvo cudo sto oni koji i jesu nekad culi za Vukovar
znaju zapravo samo za Vucedol:postoji,naime,nekakva duboka slicnost izmedeju predodzbe o Vukovaru i toga arheoloskog lokaliteta.
Vucedol danas izgleda sasvim bezazleno;ljevkasta udolina kraj zelenog Dunava,kukuruzista,
vinogradi,sarena suma na drugoj strani.A dolje,pod nogama,sve vrvi od keramike,od kamenih sjekira,
od obrednih posuda,od mnogobrojnih dokaza o zivotu u tom naselju za koje arheolozi tvrde da je bilo Pariz neolita.Isto je tako i s Vukovarom:ispod njegova imena,koje je toliko nalik na druga imena,ispod oznake na karti,koja kao da samo obiljezava mjesto gdje se nalazi jos jedan provincijski gradic,kriju se cuda.Kriju se dokazi o neobicnom,slikovitom,pa i simbolicnom zivotu,iz kojega se moze stosta nauciti,i koji u sebi krije neki dublji ljudski smisao.Potrebno je samo kopati:literarno,historiografski,
etnoloski ili naprosto turisticki:takvo se kopanje u Vukovaru uvijek isplati.
I ja sam kopao,koliko sam mogao i koliko sam znao.Ne uvijek dovoljno duboko,ni dovoljno pazljivo,ni
dovoljno sistematski.Dogadjalo mi se da i sam povjerujem kako u Vukovaru i nema nicega narocitog i kako se radnje onih prica sto sam ih izmisljao isto tako mogu zbivati i svagdje drugdje.Tek bi se ponekad zamislio,pa sam se zbog toga i sekirao:nekako je ispadalo da se ljudima najvise svidjaju one moje price koje su najvise vukovarske,one u kojima sam bio toliko lokalan te mi se cinilo kako ih mogu razumjeti samo Vukovarci:svagda se pokazivalo da su te price i najuniverzalnije.Tako bih sebi uvijek iznova obecavao da cu kopati i dalje,ako ni zbog cega drugog,a ono zato da bih sebi objasnio sto je to u Vukovaru tako osobito.
Ali onda su me dogadjaji preduhitrili,i tesko da cu svoju arheolosku sondazu moci ikad vise do kraja provesti.Dogadjaji su stali raskopavati po Vukovaru ne samo fizicki nego i duhovno:njegova je posebna narav dosla u priliku da se iskaze i da se svima objavi.Zbivanja su iznijela na povrsinu neke od skrivenih vrijednosti toga grada,pejzaznih,povijesnih i ljudskih.Vukovar je dosao u srediste paznje i svima je postala vidljiva njegova tajnovitost.Sad svi znaju gdje je Vukovar i cesto o njemu misle.
Osjetili su tako potrebu da sve to sebi objasne,pa su se zato sjetili i mene i moga podrijetla.Zato me i pitaju i traze da im kazem kakav je to grad,i kako je moguce ono sto se danas s njim dogadja.A ja im to,naravno,nisam kadar rastumaciti,naprosto zato sto ni sam ne znam:cesto sam mislio da moram ustanoviti u cemu je posebnost moga rodnog grada,ali sam uvijek drzao da jos imam vremena da to otkrijem,da je to posao mozda i za cijeli zivot.Jedino mi se cinilo da znam koji je razlog takvom istrazivanju:Vukovar je,cinilo mi se,u Hrvatskoj ono sto je Hrvatska u svijetu:nepoznata vrijednost koju istom treba iznijeti na vidjelo.
I tako se danas opet snebivam kad me pitaju gdje sam rodjen:prije sam se bojao da ce drugima biti neugodno zato sto nista ne znaju o mome rodnom gradu;sad je neugodno meni,zato sto o Vukovaru ni sam ne znam onoliko koliko bi trebalo.
(Pavao Pavlicic:"DUNAV/P.S.1991:VUKOVARSKE RAZGLEDNICE")
|
