drago boric

srijeda, 09.05.2007.

..."VIDI LI IKO DA SE MOJA EMINA VISE NE SMIJE,DA SE NICEMU NE RADUJE?"...

Bilo je to 8.VIII 1992.godine,kad se logorom pronio glas da nas manji broj ide u razmjenu.Potrpali su samo nas 35 zena i djece u kamione i krenuli put Trnova.Od razmjene,medjutim,ni traga ni glasa.
Dovezli su nas do minskog polja.Tada smo shvatili sta su naumili.Htjeli su nasim tijelima ocistiti minsko polje.Jednostavno su nas stjerali sa kamiona i natjerali da idemo kroz minsko polje,da ga sobom cistimo.Nismo htjeli u smrt i polijegali smo na zemlju.
S druge strane minskog polja ugledali su nas vojnici Armije BiH.Zapucali su u zrak u nasem pravcu i povikali cetnicima da nas neko od cetnika provede sigurno kroz minsko polje,na sta su cetnici odgovorili pucnjima.Jedna od nas skinula je majicu i podigla je visokom na stapu."Ne pucajte,razmjena je",viknula je...Tu smo cekali vise od jednog sata dok nije postignut dogovor da nas jedan cetnik,
ipak,provede kroz minsko polje,a s nase strane vrati medju cetnike njihovih trideset boraca koje je ranije zarobila Armija BiH.
Napokon na toliko zeljenoj slobodi,o kojoj smo protekla dva i po mjeseca samo mogli sanjati...
"U ZAGRLJAJU MUZA I OCA"
U to vrijeme,moj muz Safet bio je borac Armije BiH na polozajima oko Trnova,u nasoj blizini.Odlazio je do tada u svaku razmjenu i uvijek pitao za nas...Konacno nas je pronasao.Sve logorasice sa djecom potrpao je na kamion i odvezao u Jablanicu.Smjestili smo se sa vojskom u zgradi tamosnjeg ratnog muzeja.
Nakon jedne borbe sa cetnicima,moj Safet je sreo i upoznao naseg"andjela zastitnika",kako smo tada nazivali novinara Wörnera Spatmana,i njegove saradnike iz humanitarne organizacije"Flung-Tigers".
"Izvedite moju djecu.Pomozite djeci",zamolio je Wörnera moj Safet.I pomogao nam je.Osigurao nam je potrebne papire",novac za put i mi smo iz Jablanice krenuli za Njemacku.
Nakon nepunih mjesec dana boravka u Njemackoj,moj Safet vise nije mogao izdrzati.Nije ga moglo zaustaviti ni to sto je bio ranjen u ruku i lijecio se.Jednog dana mi je rekao."Ja moram natrag svojima.
Vi ostanite ovdje,a kad se rat zavrsi,eto mene po vas."Ja sam bila odlucna:"Ako ides ti,idemo i mi sa tobom!"I tako se vratismo u Bosnu,u Sarajevo.
Ima li kraja ovom bjezanju,pitala sam se po sto puta.Djeca su mi bila kao izgubljena.Trogodisnji Adil
stalno je bjezao od kuce.Kao da je u bjezanju vidio spas.Od rodjenja je naucio samo bjezati.Zivjeli smo kod rodjaka u Sarajevu.Jeli smo ono sto bismo dobili od humanitarne pomoci.Bili smo zeljni svega.O mesu,cokoladi i vocu mogli smo samo sanjati.Mala Edina je cesto sanjala cokoladu i uvijek prepricavala san.
Moja svekrva nam je pomagala koliko je mogla.Imala je nesto ustedjevine i to nas je spasavalo.
Trebalo je prehraniti cetvero djece...Nisam se nimalo radovala kada sam saznala da sam ponovo trudna.I onako smo tesko zivjeli i sve smo teze dolazili do hrane,ogrijeva i vode u Sarajevu.
Prije devet mjeseci rodila se moja mala Aida.Niko joj se tada nije radovao.Ostala je djeca nisu htjela ni pogledati.To malo neduzno stvorenje tada niko nije volio,kao da je svima bila na teretu.Svijet koji je tek ugledala docekao ju je neprijateljski.
"U SARAJEVU NISMO NI VIDJELI,A KAMOLI JELI MESO"
Svakodnevna granatiranja Sarajeva sve smo teze podnosili.Pitali smo se ima li kraja ovom gnusnom ratu,nepravdi i neimastini?Kad ce nasa djeca poceti zivjeli,kad cemo se negdje skrasiti,kad cemo se konacno posteno najesti?Niti jednom u godinu i po dana,koliko smo proveli u Sarajevu,nismo ni vidjeli meso,a kamoli da smo ga imali za jesti.
Sa svakom ispaljenom granatom nestajao je po jedan ljudski zivot.Pred zgradu u kojoj smo bili smjesteni kao prognanici,pale su istodobno tri granate.Odnijele su cetiri mala stvorenja,cetiri neduzna djeteta.I moja su djeca bila u blizini.
U predahu izmedju granatiranja djeca izadju van.Ko ih stalno moze drzati u zatvorenom.Ostavila sam Aidu i istrcala vidjeti sta se dogadja.Moja su djeca,na srecu,ostala neozlijedjena.Plakale su druge majke,moje poznanice.Izgubile su svoju neduznu djecu koju je pogodila granata cetnika,Srba,koji su izvrsavali zla Slobodana Milosevica.
Pokupila sam djecu i otisla svekrvi na Alipasino Polje.Pred kucom u kojoj sam stanovala na Marindvoru i danas stoje svijece i plakat sa velikim WHY.Nikad necu moci zaboraviti sliku koju sam vidjela nakon onog stravicnog granatiranja nase kuce.Posvuda razbacani dijelovi tijela malehne djece.Poslije su novinarske ekipe i mnoga strana izaslanstva dolazili upravo na to mjesto,mjesto stravicnog pokolja cetvero neduzne djece.Kome su ona skrivila da se ugasi njihov tek zapoceti zivot?Na ovo pitanje odgovor moraju dati Slobodan Milosevic,Radovan Karadzic i njihovi poslusnici.
Svaki dan saznali bismo da su poginuli nama poznati ljudi.Ginulo se svugdje.Najvise na ulicama,u redu za vodu,za kruh,na trznicama,dok se pretrcavala ulica,dok se pozdravljalo sa poznanikom.Da li je svijet znao ili htio znati sto smo mi prezivljavali?Vidi li iko danas tugu u nasim bosnjackim ocima,ugasli sjaj u ocima nase djece?Vidi li iko da se moja Emina vise ne smije,da se nicemu ne raduje?Dani ovdje nisu trajali 24 sata.Ovdje je na snazi bilo neko drugacije vrijeme,nemjerljivo,govorim i sada cesto,
moleci se Bogu da dozvoli da se sve ovo smije zapisati,da se ne zaboravi,da se covjeku ne dogodi negdje drugdje...
Moj muz Safet nikada,bas nikada nista mi nije prigovorio zbog onog sto sam dozivjela kad su me cetnici silovali i zlostavljali.Rekla sam mu sta su mi cetnici radili,sta se dogodilo nasoj Emini.Da mu sve nisam rekla ja,sigurno bi saznao od nekog drugog.Stalno je uz nas,tjesi nas,govori nam da je tako moralo biti,da je najvaznije da smo ostale zive kada smo pale u ropstvo Srbima paganima.
Nakon trogodisnje sluzbe u Armiji BiH,mog su Safeta,sto zbog bolesti,sto zbog rodjenja kceri Aide,
pustili kuci.Zaposlio se bio u Egipatskoj pomoci kao vozac.Lakse se tada disalo,ali ni to nije dugo potrajalo posto se ta organizacija kasnije ugasila.
Bili smo prinudjeni da trazimo rjesenje za egzistenciju.Srbi ne dozvoljavaju povratak u Gacko i prijavili smo se za odlazak u Ameriku.Ide li mi se tamo?Ne ide,ali sta da radim?!Kuda da idem?U Gacko
za sada povratka nema.Tamo nam je ostalo sve sto smo imali.Mozda je za nas Amerika najbolje rjesenje.Mozda se Emina tamo oslobodi straha i psihoze,mozda zapocne novi zivot.Sada vegetira.
Pokusala sam je odvesti socijalnoj radnici,ljekarima,ali sve je uzalud,ona o svojoj tragediji ne zeli ni sa kim razgovarati,nikome se povjeriti.Ni s kim ne zeli podijeliti svoju bol.Nosi je duboko u sebi i toga me je najvise strah.
Safet je posebno brizan prema Emini.Ona jedino s njim ponekad ode u setnju.Druge ljude izbjegava.
Po dolasku u Sarajevo poslala sam je bila u skolu.Njen razrednik mi je jednom rekao kako Emina bjezi od druge djece,kako se ni sa kim ne druzi i kako je skola ne zanima.Ispricala sam mu sta joj se dogodilo i tada mu je sve bilo jasno.Od tada moja Emina vise ne ide u skolu.Hoce li,ako odemo za Ameriku,vidjecemo...
(Sifra:"EMINA"-"NEKA BOG ZLOCINCIMA PRAVEDNO SUDI"-3)

- 15:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< svibanj, 2007 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • rokenrol

Linkovi